Radi se jasno o čuvenoj izjavi Zorana Milanovića iz New Yorka o tome da je on predsjednik i onih Hrvata koji žive u Bosni i Hercegovini, na koju se stuštila buka i bijes domaće i manje-više cijele ex-Yu javnosti. Sva ta žustra zgražanja, međutim, imaju u sebi ugrađenu sistemsku manu. Pogrešna su. Milanovićeva izjava je sasvim nesporno i sasvim potpuno točna.
Naime, pravo glasa na izborima u Hrvatskoj, pa tako i na predsjedničkim izborima, imaju svi hrvatski državljani. Gro Hrvata u BiH su hrvatski državljani. U potpunoj je suprotnosti s elementarnom logikom i početnicom političke pismenosti tvrditi da izabrani dužnosnik ne predstavlja one koji su glasali na izborima na kojima je izabran. Koga, pobogu, predstavlja Milanović nego hrvatske državljane s pravom glasa? Francusku manjinu u Španjolskoj?
Jasno, Milanović nije samo predsjednik hrvatskih državljana u BiH. On je i predsjednik hrvatskih državljana u Njemačkoj. U SAD-u. Srbiji. Predsjednik je čak i one šestorice koja su glasala na prvom krugu iznimno neizvjesnih izbora u Indoneziji (po dva glasa dobili Milanović, Miroslav Škoro i Dario Juričan).
Poraz iz 2007. godine
Da stvar bude apsurdnija, na Milanovića se drvlje i kamenje osulo zbog notorno točne izjave koja proizilazi upravo iz političke činjenice protiv koje se dobar dio svoje karijere – borio. I zbog te borbe dobio po glavi.
Naime, prvi parlamentarni izbori na koje je Milanović poveo SDP, oni 2007. godine, završili su tijesnim porazom, a mnogi su razlog tog poraza pronašli u čvrstom stavu stranke i njenog predsjednika da BiH Hrvati nisu dijaspora i da ne bi trebali imati pravo glasa na izborima u Hrvatskoj.
Čiji je Biden?
No, ustavni i zakonski okvir je i dalje takav (kad smo već kod toga, hvala na pitanju, nakaradan) – svi hrvatski državljani, pa tako i oni u BiH mogli su birati žele li da ih vode Milanović, Kolinda Grabar-Kitarović, Škoro, Juričan, Ivan Pernar i ostali. Kako je, eto, pobijedio Milanović, on je jednostavno predsjednik svih onih koji su na tim izborima imali pravo glasa. Kao što je, uostalom, Joe Biden predsjednik i onih tri milijuna američkih državljana koji žive izvan SAD-a, a koji su prošlog studenog mogli birati između njega i Trumpa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Doduše, ako ćemo već o rezultatima – a ne o elementarnim političkim pravilima igre – pitanje je koliko je Milanović kvalificiraniji predstavnik Hrvata u BiH od Željka Komšića. Potonji je, naime, u predsjedništvo BiH izabran uglavnom glasovima bošnjačkih birača. U drugom krugu predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, pak, hrvatski državljani u BiH su Milanoviću dali 7,7 posto glasova. Ostale glasove, “sitnih” 92,3 posto, pokupila je Kolinda Grabar-Kitarović.
Zgražanje još traje ali što je Milanović, u ovako nakaradnom sustavu, nego predsjednik i Hrvata u BiH
Koga, pobogu, predstavlja Milanović nego hrvatske državljane s pravom glasa?
Jasno, Milanović nije samo predsjednik hrvatskih državljana u BiH. On je i predsjednik hrvatskih državljana u Njemačkoj. U SAD-u. Srbiji. Predsjednik je čak i one šestorice koja su glasala na prvom krugu iznimno neizvjesnih izbora u Indoneziji (po dva glasa dobili Milanović, Miroslav Škoro i Dario Juričan)
Radi se jasno o čuvenoj izjavi Zorana Milanovića iz New Yorka o tome da je on predsjednik i onih Hrvata koji žive u Bosni i Hercegovini, na koju se stuštila buka i bijes domaće i manje-više cijele ex-Yu javnosti. Sva ta žustra zgražanja, međutim, imaju u sebi ugrađenu sistemsku manu. Pogrešna su. Milanovićeva izjava je sasvim nesporno i sasvim potpuno točna.
Predstavlja li Milanović Francuze u Španjolskoj?
Naime, pravo glasa na izborima u Hrvatskoj, pa tako i na predsjedničkim izborima, imaju svi hrvatski državljani. Gro Hrvata u BiH su hrvatski državljani. U potpunoj je suprotnosti s elementarnom logikom i početnicom političke pismenosti tvrditi da izabrani dužnosnik ne predstavlja one koji su glasali na izborima na kojima je izabran. Koga, pobogu, predstavlja Milanović nego hrvatske državljane s pravom glasa? Francusku manjinu u Španjolskoj?
Jasno, Milanović nije samo predsjednik hrvatskih državljana u BiH. On je i predsjednik hrvatskih državljana u Njemačkoj. U SAD-u. Srbiji. Predsjednik je čak i one šestorice koja su glasala na prvom krugu iznimno neizvjesnih izbora u Indoneziji (po dva glasa dobili Milanović, Miroslav Škoro i Dario Juričan).
Poraz iz 2007. godine
Da stvar bude apsurdnija, na Milanovića se drvlje i kamenje osulo zbog notorno točne izjave koja proizilazi upravo iz političke činjenice protiv koje se dobar dio svoje karijere – borio. I zbog te borbe dobio po glavi.
Naime, prvi parlamentarni izbori na koje je Milanović poveo SDP, oni 2007. godine, završili su tijesnim porazom, a mnogi su razlog tog poraza pronašli u čvrstom stavu stranke i njenog predsjednika da BiH Hrvati nisu dijaspora i da ne bi trebali imati pravo glasa na izborima u Hrvatskoj.
Čiji je Biden?
No, ustavni i zakonski okvir je i dalje takav (kad smo već kod toga, hvala na pitanju, nakaradan) – svi hrvatski državljani, pa tako i oni u BiH mogli su birati žele li da ih vode Milanović, Kolinda Grabar-Kitarović, Škoro, Juričan, Ivan Pernar i ostali. Kako je, eto, pobijedio Milanović, on je jednostavno predsjednik svih onih koji su na tim izborima imali pravo glasa. Kao što je, uostalom, Joe Biden predsjednik i onih tri milijuna američkih državljana koji žive izvan SAD-a, a koji su prošlog studenog mogli birati između njega i Trumpa.
Doduše, ako ćemo već o rezultatima – a ne o elementarnim političkim pravilima igre – pitanje je koliko je Milanović kvalificiraniji predstavnik Hrvata u BiH od Željka Komšića. Potonji je, naime, u predsjedništvo BiH izabran uglavnom glasovima bošnjačkih birača. U drugom krugu predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, pak, hrvatski državljani u BiH su Milanoviću dali 7,7 posto glasova. Ostale glasove, “sitnih” 92,3 posto, pokupila je Kolinda Grabar-Kitarović.