Oni koji su tvrdili da je Živi zid osvježenje za političku scenu bili su više nego u pravu. Jer, ovakav politički raskol, sa snimkama prijetnji fizičkim obračunom, kokošaranjem oko par tisuća kuna/eura, usporednim optuživanjem za laganje stranačkim kolegama i javnosti, Branimirom Bunjcem koji tvrdi da je Vladimira Palfi prije neki dan “vrištala da je Živi zid mrtav” i da je ista gospođa “umrla u njegovom srcu”, vrhunski su predložak za spektakularnu filmsku uspješnicu.
Šteta bi, međutim, bilo zaboraviti sve ono što je prethodilo jučerašnjem i današnjem danu koji su jasno označili kraj političkog pokreta dosad poznatog pod imenom Živi zid.
Bizarni raspad u lajvu
Pritom nije bit u svim bizarnim incidentima koje su izazivali, iznošenju Ivana Pernara iz sabornice, konstantnoj asketskoj antisistemskoj pozi, zamarajuće proruskim stavovima u vanjskoj politici, slikovitim Bunjčevim rečenicama upućenim saborskom stražaru: “Još mi jednom uzmi nešto iz ruke, kunem ti se, nećeš odavde živ izaći! Nemate pravo na to, dobit ćete batine! Tebe ću razbiti majmune, mrš!”…
Bit je u tome s kolikim su žarom ti ljudi javnost uvjeravali u čistoću i ispravnost vlastite političke priče, one koja se u seriji bizarnih lajvova upravo raspada pred očima javnosti u ratu za jednu ili dvije lukrativne plaće unutar sistema koji navodno preziru.
‘Stranka funkcionira optimalno’
Prva prava frka koja je najavila aktualnu oluju zbila se u listopadu prošle godine. Bunjac je odjednom dao ostavku na mjesto zastupnika, pa se predomislio i, kako su tvrdili iz saborskih službi, otuđio papir sa svojom ostavkom. Špekuliralo se pritom da je razlog demonstrativne reakcije bila želja Palfi da aktivira svoj saborski mandat i dođe u Sabor na Bunjčevo mjesto.
No, uskoro su svi zajedno održali tiskovnu konferenciju na kojoj je Bunjac za sve optužio “HDZ-ova posla”, Palfi rekla da se ne vraća u Sabor i napala novinare koji su radili priloge o nepostojećem sukobu u Živom zidu, a Siničić ustvrdio: “Stranka funkcionira optimalno”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Bez trunke ega’
Prije cijele zbrke oko Bunjčeve ostavke, taj saborski zastupnik Živog zida u čijem je srcu ovih dana umrla Palfi koja je stranku “pretvorila u privatno vlasništvo”, pisao je o njoj na svom Facebook profilu. Objasnio je kako je bio dogovor da njih dvoje saborski mandat dijele napola, no kako je Palfi odlučila da ipak on do daljnjeg ostaje u Saboru. Pa kaže: “Rijetko se sretne takva poštena i velikodušna osoba, bez trunke ega. Nadam se da će se uskoro pozitivna atmosfera iz Živoga zida preliti i na ostatak države”.
Pozitivna atmosfera iz Živog zida se donekle i prelila na ostatak države, čiji se dobar dio ovih dana ratom oko jedne europarlamentarne i jedne saborske plaće u najpravedničkijoj stranci na svijetu barem – dobro zabavlja.
Samo malo poštenja
Osvježenje i smiješak, međutim, prolazne su pojave, baš poput Živog zida u političkom životu Hrvatske. Podsjetimo, ta stranka je postala relevantna prije nešto manje od pet godina, sjajnim rezultatom Ivana Vilibora Sinčića na predsjedničkim izborima (16,42 posto). Samo sedam mjeseci ranije, lista stranke koja se zvala Savez za promjene, a koju su predvodili Ivan Pernar i Vladimira Palfi (dok je Sinčić bio na šestom mjestu) dobila je 0,47 posto glasova, no Viliborov uspjeh lansirao ih je do statusa treće, četvrte stranke u zemlji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Spektaktularna propast i raskol oko dvije plaće, međutim, teško da će rezultirati nekim dubljim poukama u političkom životu Hrvatske. Ljudi iz Živog zida su muljali, lagali i strasno se predstavljali javnosti kao neukaljani borci protiv zlog sustava, za čiju temeljitu promjenu je dovoljno samo malo poštenja i narodne podrške.
Prizivanje razumu
Tipična je to populistička taktika, praktički lišena bilo kakvog sadržaja, osim poneke točno naciljane mete društvenih devijacija. Međutim, politika koja cilja na bilo kakav učinak širi od onog u vlastitom džepu, u stvarnom je životu užasno kompliciran posao. Održati na okupu političku stranku i pritom mijenjati duboko ukorijenjene društvene pojave mnogo je teže gradivo od nekoliko dobro osmišljenih bacanja pred policijske kordone, ili pučkoškolskih ekonomskih bajalica.
Medijska slika Hrvatske po kojoj je dovoljno da se politička klasa “prizove razumu” i da stvari odjednom značajno krenu na bolje ima korijen u istoj populističkoj metafizici na kakvoj je iznikao Živi zid. Razlika je tek u metodama i retorici. Složeni društveni problemi zemlje nezavršene tranzicije, zahvaćene svim plimama i osekama globalizacije, te korupcije kao kapilarno toleriranog stanja svijesti, ne mogu se tek tako prelomiti preko koljena “oduzimanjem profita bankama”, “slomom sindikalnog mentaliteta”, “smjenom korumpiranih elita”, “radikalnim poreznim rasterećenjem” ili “obračunom s uhljebima”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Perolaki populizam
Promjene koje se doista mogu provesti i tako unaprijediti živote građana uglavnom dolaze u sitnim koracima koji su pritom u javnost debelo podcijenjeni i izloženi izrugivanju. Jer, pobogu, Hrvatska ima sve uvjete da bude jedna od bogatijih zemalja Europe, samo trebamo nekoliko ljudi koji su spremni malo zapeti. A možda je dovoljan i jedan jedini – u aktualnoj modno-političkoj sezoni nosi se Mislav Kolakušić.
Pad Živog zida, stoga, neće značiti da slična, perolaka populistička demagogija više neće biti važan faktor u Hrvatskoj. U čizme Sinčića, Pernara i drugova, uskočit će neka nova revolucionarna družina (a možda i dio dosadašnje, pod novim brendom) koja će narodu s uspjehom opet prodati priču o tome da su za sve krivi tek zli političari koje će riješiti čista narodna volja i par odabranih junakinja i junaka bez mane. A onda se držite – krećemo iznova.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Živi zid je spektakularno propao, ali populizam koji su uveli gura dalje. Već je jasno tko bi ih mogao naslijediti
Raspad Živog zida neće značiti naučenu lekciju o praznini populizma. Uostalom, već se nosi - Kolakušić
Prije cijele zbrke oko lanjske Bunjčeve ostavke, taj saborski zastupnik Živog zida u čijem je srcu ovih dana umrla Palfi koja je stranku “pretvorila u privatno vlasništvo”, pisao je o njoj na svom Facebook profilu. Objasnio je kako je bio dogovor da njih dvoje saborski mandat dijele napola, no kako je Palfi odlučila da ipak on do daljnjeg ostaje u Saboru. Pa kaže: “Rijetko se sretne takva poštena i velikodušna osoba, bez trunke ega. Nadam se da će se uskoro pozitivna atmosfera iz Živoga zida preliti i na ostatak države”.
Oni koji su tvrdili da je Živi zid osvježenje za političku scenu bili su više nego u pravu. Jer, ovakav politički raskol, sa snimkama prijetnji fizičkim obračunom, kokošaranjem oko par tisuća kuna/eura, usporednim optuživanjem za laganje stranačkim kolegama i javnosti, Branimirom Bunjcem koji tvrdi da je Vladimira Palfi prije neki dan “vrištala da je Živi zid mrtav” i da je ista gospođa “umrla u njegovom srcu”, vrhunski su predložak za spektakularnu filmsku uspješnicu.
Šteta bi, međutim, bilo zaboraviti sve ono što je prethodilo jučerašnjem i današnjem danu koji su jasno označili kraj političkog pokreta dosad poznatog pod imenom Živi zid.
Bizarni raspad u lajvu
Pritom nije bit u svim bizarnim incidentima koje su izazivali, iznošenju Ivana Pernara iz sabornice, konstantnoj asketskoj antisistemskoj pozi, zamarajuće proruskim stavovima u vanjskoj politici, slikovitim Bunjčevim rečenicama upućenim saborskom stražaru: “Još mi jednom uzmi nešto iz ruke, kunem ti se, nećeš odavde živ izaći! Nemate pravo na to, dobit ćete batine! Tebe ću razbiti majmune, mrš!”…
Bit je u tome s kolikim su žarom ti ljudi javnost uvjeravali u čistoću i ispravnost vlastite političke priče, one koja se u seriji bizarnih lajvova upravo raspada pred očima javnosti u ratu za jednu ili dvije lukrativne plaće unutar sistema koji navodno preziru.
‘Stranka funkcionira optimalno’
Prva prava frka koja je najavila aktualnu oluju zbila se u listopadu prošle godine. Bunjac je odjednom dao ostavku na mjesto zastupnika, pa se predomislio i, kako su tvrdili iz saborskih službi, otuđio papir sa svojom ostavkom. Špekuliralo se pritom da je razlog demonstrativne reakcije bila želja Palfi da aktivira svoj saborski mandat i dođe u Sabor na Bunjčevo mjesto.
No, uskoro su svi zajedno održali tiskovnu konferenciju na kojoj je Bunjac za sve optužio “HDZ-ova posla”, Palfi rekla da se ne vraća u Sabor i napala novinare koji su radili priloge o nepostojećem sukobu u Živom zidu, a Siničić ustvrdio: “Stranka funkcionira optimalno”.
‘Bez trunke ega’
Prije cijele zbrke oko Bunjčeve ostavke, taj saborski zastupnik Živog zida u čijem je srcu ovih dana umrla Palfi koja je stranku “pretvorila u privatno vlasništvo”, pisao je o njoj na svom Facebook profilu. Objasnio je kako je bio dogovor da njih dvoje saborski mandat dijele napola, no kako je Palfi odlučila da ipak on do daljnjeg ostaje u Saboru. Pa kaže: “Rijetko se sretne takva poštena i velikodušna osoba, bez trunke ega. Nadam se da će se uskoro pozitivna atmosfera iz Živoga zida preliti i na ostatak države”.
Pozitivna atmosfera iz Živog zida se donekle i prelila na ostatak države, čiji se dobar dio ovih dana ratom oko jedne europarlamentarne i jedne saborske plaće u najpravedničkijoj stranci na svijetu barem – dobro zabavlja.
Samo malo poštenja
Osvježenje i smiješak, međutim, prolazne su pojave, baš poput Živog zida u političkom životu Hrvatske. Podsjetimo, ta stranka je postala relevantna prije nešto manje od pet godina, sjajnim rezultatom Ivana Vilibora Sinčića na predsjedničkim izborima (16,42 posto). Samo sedam mjeseci ranije, lista stranke koja se zvala Savez za promjene, a koju su predvodili Ivan Pernar i Vladimira Palfi (dok je Sinčić bio na šestom mjestu) dobila je 0,47 posto glasova, no Viliborov uspjeh lansirao ih je do statusa treće, četvrte stranke u zemlji.
Spektaktularna propast i raskol oko dvije plaće, međutim, teško da će rezultirati nekim dubljim poukama u političkom životu Hrvatske. Ljudi iz Živog zida su muljali, lagali i strasno se predstavljali javnosti kao neukaljani borci protiv zlog sustava, za čiju temeljitu promjenu je dovoljno samo malo poštenja i narodne podrške.
Prizivanje razumu
Tipična je to populistička taktika, praktički lišena bilo kakvog sadržaja, osim poneke točno naciljane mete društvenih devijacija. Međutim, politika koja cilja na bilo kakav učinak širi od onog u vlastitom džepu, u stvarnom je životu užasno kompliciran posao. Održati na okupu političku stranku i pritom mijenjati duboko ukorijenjene društvene pojave mnogo je teže gradivo od nekoliko dobro osmišljenih bacanja pred policijske kordone, ili pučkoškolskih ekonomskih bajalica.
Medijska slika Hrvatske po kojoj je dovoljno da se politička klasa “prizove razumu” i da stvari odjednom značajno krenu na bolje ima korijen u istoj populističkoj metafizici na kakvoj je iznikao Živi zid. Razlika je tek u metodama i retorici. Složeni društveni problemi zemlje nezavršene tranzicije, zahvaćene svim plimama i osekama globalizacije, te korupcije kao kapilarno toleriranog stanja svijesti, ne mogu se tek tako prelomiti preko koljena “oduzimanjem profita bankama”, “slomom sindikalnog mentaliteta”, “smjenom korumpiranih elita”, “radikalnim poreznim rasterećenjem” ili “obračunom s uhljebima”.
Perolaki populizam
Promjene koje se doista mogu provesti i tako unaprijediti živote građana uglavnom dolaze u sitnim koracima koji su pritom u javnost debelo podcijenjeni i izloženi izrugivanju. Jer, pobogu, Hrvatska ima sve uvjete da bude jedna od bogatijih zemalja Europe, samo trebamo nekoliko ljudi koji su spremni malo zapeti. A možda je dovoljan i jedan jedini – u aktualnoj modno-političkoj sezoni nosi se Mislav Kolakušić.
Pad Živog zida, stoga, neće značiti da slična, perolaka populistička demagogija više neće biti važan faktor u Hrvatskoj. U čizme Sinčića, Pernara i drugova, uskočit će neka nova revolucionarna družina (a možda i dio dosadašnje, pod novim brendom) koja će narodu s uspjehom opet prodati priču o tome da su za sve krivi tek zli političari koje će riješiti čista narodna volja i par odabranih junakinja i junaka bez mane. A onda se držite – krećemo iznova.