Roditelji su mu se, naime, razveli dok je još bio dijete pa je majka ostala sama odgajati dva sina i kćer. „Zbog toga sam prerano odrastao i sazreo. Majka je radila dva posla, a kako sam bio najstarije dijete, sa svega 12 godina ustajao sam prije zore i s majkom čistio urede i kafiće. Bilo je mučno, ali sam zahvalan na tome iskustvu, jer sam, gledajući iz današnje perspektive, rano naučio što znači biti na dnu.“ To mu je, priča Milas, kasnije pomoglo u radu s beskućnicima, siromašnima, narkomanima, alkoholičarima, potrebitima, jer su u njemu mogli prepoznati nekoga sebi ravnog.

Iskustvo rata u BiH

Odrastao je okružen franjevcima pa je na njihov prijedlog 2001. otišao iz Hercegovine u Bosnu – u Visoko. Tamo je 2005. maturirao na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji. “Visočka gimnazija bila je strašno stroga i teška, u određenim je predmetima bilo skoro pa nemoguće dobiti peticu, no danas sam zahvalan profesorima na njihovim visokim kriterijima i životnim lekcijama”. Pojašnjava kako su kombinacija Bosne i franjevaca te specifičan način razmišljanja ostavili duboki trag na njemu.

“Rat srećom nisam izravno osjetio. Sjećam se da sam na kolodvoru u Ljubuškom, kad sam imao pet ili šest godina, ugledao takozvane Tutiće, paravojsku Mladena Naletilića Tute. Oni su tukli skupinu ljudi, u kojoj je bilo i muslimana i Srba i Hrvata, optužujući ih da su izdajnici. Tata mi je brzo okrenuo glavu kako ne bih gledao tu strahotu”. Žali se kako mu je Austrijancima teško objašnjavati što se događalo za rata u BiH. “Sukobile su se tri strane koje su se istodobno i branile i napadale druge. I u redovima i jednih i drugih i trećih je bilo i svetaca i ratnih zločinaca. Teško je to nama shvatiti, a kamoli strancima”, pomalo će rezignirano Milas.

Misa za zločince je manipulacija

Potom je upisao Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu, filozofsko-teološki studij, a nakon ređenja vratio se u Mostar, gdje u tom centru Hercegovine četiri godine djelovao kao franjevac. I onda je, odjednom, napustio franjevački red. Kad smo ga pitali zašto, uslijedio je težak uzdah i duga pauza. “To je stvar intime. Nerado razgovaram o tome, jer nisam baš siguran da me ljudi mogu shvatiti, a osim toga još uvijek nisam sa sobom do kraja obradio tu temu. Neke mi stvari još nisu jasne.“

Milasov je grijeh, po ocjeni hercegovačkih moćnika, to što je u jednoj kolumni pozvao političare da se prestanu nadmudrivati te da rade posao za koji su odlično plaćeni. Optužio ih je da se bave trivijalnim stvarima, umjesto odlascima mladih u inozemstvo ili siromaštvom mnogih ljudi. Također, napisao je da je misa za osuđene generale koji su odgovarali pred sudom u Haagu, klasičan primjer manipulacije i politizacije religije i vjerskih osjećaja.

Pitao se zašto nikome nije palo na pamet organizirati molitvu ili liturgiju za sve one nedužno ubijene, silovane, zlostavljane i protjerane u ime “naših“ političkih tvorevina i projekata koji uopće nisu bili dostojni ljudskih života i suza. Zaključio je kako nije čudo što broj ateista u BiH raste… “Ljudima je muka od ovakvih lakrdija,“ zaključio je Milas.

Prozvali ga plaćenikom i izdajicom

Nakon toga, HDZ, koji je tamo vječno na vlasti, odmah mu je prilijepio etiketu sarajevskog špijuna, plaćenika, izdajice, nacionalnog otpadnika. Govorili su da Boga i Hrvate moraju braniti od njega, a uz sve to dobivao je brojne prijetnje. “Od mene se tada ogradila uprava Franjevačke provincije, zabranjeni su mi javni nastupi kako ne bih ‘bunio narod’, a svaki moj potez postao im je sumnjiv.“ Čak je odjednom postalo suspektno što je svaki dan nosio hranu muslimanskoj sirotinji na istočnoj strani Mostara, pa mu je, iako nije imao iza sebe financijskih ili seksualnih skandala, postalo jasno da je njegova budućnost u Mostaru postala krajnje neizvjesna.

“Kad sam bio u novicijatu, godina kušnje i pripreme na franjevački život, moj odgojitelj pokojni fra Jozo Vasilj, govorio nam je kako je bratstvo jako važno, jer život je kao hod po žici. Ako padneš, uvijek će te dočekati mreža braće koja će te dočekati i prihvatiti. Kad sam ja, uvjetno rečeno, pao sa žice i našao se na brisanom prostoru, nije bilo nikoga. Svi su me ostavili, oprali su ruke od mene, a nisam baš siguran da su im ruke bile čišće.“

 

Traumatična odluka o napuštanju franjevaca

Kaže kako je osjećaj izloženosti i nezaštićenosti bio strašno bolan, a još je bilo gore kad se u tom košmaru izgubiš, i ne znaš kuda dalje. “Tada sam shvatio da sam postao stranac u vlastitoj sredini te da je vrijeme da odem jer tu za mene više nema mjesta. I onda se kao providnost pojavila ponuda iz Graza da upišem doktorski studij iz praktične teologije. Da mi je tada netko rekao da ću sada sjediti s vama u Grazu, mislio bih da je lud.“

Priča kako je odluka o odlasku i napuštanju franjevačkog reda bila nevjerojatno traumatična. “Hercegovina je bila moj svijet. Biti fratar bio je moj san i sve što sam ikad htio. Ispunjavalo me raditi s mladim ljudima i onima koji su bili na rubu: bio sam u pogonu od jutra do mraka, nisam ni pomišljao uzeti slobodan dan. Radio sam s ljudima s ulice jer Boga prepoznajem samo u onima koji su ugroženi i odbačeni. I onda sam ostao bez svega toga,“ naglasio je Milas te ustvrdio kako to nije bilo lako prihvatiti. “Ali to je sad gotova priča. Ne bih htio da netko pomisli da sam ja tu ispao žrtva. Žrtve su svi oni ljudi koji se svakodnevno moraju boriti kako bi preživjeli.“

Doktorat u Grazu

Kao student koji je sve ispite polagao i prije roka, za nagradu je tijekom praznika posjećivao franjevce u Španjolskoj, Engleskoj, učio je jezike, ali, ističe, naučio je živjeti pravo, internacionalno bratstvo. Na pitanje kako se snašao po dolasku u Graz, opet je uslijedio poduže razmišljanje i uzdah. “Nije bilo lako. Bilo je puno nesnalaženja. Najteže je bilo što nisam znao zašto sam morao napustiti svoju Hercegovinu, zašto moram učiti strani jezik, zašto moram opet sve ispočetka.“

Milasov mentor bio je Nijemac, stranac kao i on, a sretna okolnost bila je što je u pravom trenutku upoznao prave ljude koji su mi dali priliku. “Možda ih nisam ni zaslužio, no omogućili su mi da prvo idem na doktorat, a drugo da dobijem priliku raditi u ovom kampusu s mladim umovima.“

Kao mladoliki 35-godišnjak Milas se ne razlikuje puno od svojih studenata: vedre je naravi, uvijek s osmjehom na licu, a odjeven je po posljednjoj modi: nosi uske traperice i uski plavi sako, plavu košulju te visoke smeđe cipele. Dok smo razgledavali kampus, Milas se neprestano pozdravljao s profesorima i nastavnicima te učenicima. Upoznao nas je i s bivšim vojnim ordinarijem Austrije te nekoliko profesora u mirovini koji tu ručaju. Svako toliko upozorio nas je na neku učenicu i učenika govoreći da su ovo naši iz Hrvatske. A na kraju se srdačno pozdravio s jednom čistačicom koja je također s “naših prostora.“

Antiintelektualizam kandidata za svećenike

Dok smo razgovarali u kampusu, pristigla je vijest da će se austrijski parlament uskoro izjasniti o prijedlogu da se zabrani skup u Bleiburgu. Milas je samo kratko komentirao kako će do zabrane sigurno doći. “Austrijanci su osnovali stručno tijelo u kojem su bili predstavnici Katoličke crkve, nevladinih organizacija, povjesničara, politologa i raznih udruga. Oni su nakon dvije godine temeljitog razmatranja zaključili da skupovi koji su se održavali u Bleiburgu nisu u skladu s austrijskim ustavom.“

Milas je kao profesor pomalo iznenađen fenomenom koji i u Austriji primjećuje kod kandidata za svećenike: “Uočavam izvjesni antiintelektualizam. Sve je veći broj onih koji odbijaju nove ideje, radije biraju ostati začahureni u nekom svom svijetu. To su prvo primijetili neki stariji kolege profesori.“ Zanimalo nas je li i taj antiintelektualizam uzrokom pada ugleda i interesa za Crkvu? Milas smatra da Crkva više nije tako atraktivno mjesto za mlade te da je zbog toga postala utočište onima koji tu dolaze iz razno raznih razloga.

“No, nisam siguran da bi se trend pada ugleda Crkve trebalo i moglo zaustaviti. Nije problem što dio ljudi napušta Crkvu, jer oni možda i nisu bili dio zajednice. Istraživanja pokazuju da kod takvih postoji tendencija službenog raskida s institucijom nakon što u javnost dospiju veliki skandali. Jedan od problema za Crkvu u Europi je što ona postaje sve irelevantnija i ponekad ni sama nije sigurna što točno može ponuditi modernom čovjeku. Nema ugled kakav je imala ranije, ali dobro je naglasiti da to nema veze s aktualnim kadrovima, koliko s greškama koje su počinili njihovi prethodnici. Sad sve to dolazi na naplatu.“

Krivica za pedofiliju je i na crkvenim strukturama

Milas smatra da bi za Crkvu bilo ljekovito da se vrati na društvene margine jer samo tako može biti autentična i zdrava. “Društvena margina je njena sudbina i realnost. To je njen spas. Upravo bi te margine mogle ozdraviti Crkvu da bi ona kasnija mogla ozdraviti društvo. Crkva danas uživa zaštićen i povlašten status, ali takvo što nije dugoročno održivo.“ Milas napominje da se redovito govori o mjerama štednje, što znači da su mnogi svjesni da će novaca biti sve manje. Neki se čak i pokušavaju uhvatiti u koštac s njima, ali Milas se boji da više nije 5 do 12 nego 12 i 30. „Zakasnili smo,“ zaključuje.

Pedofilski skandali u bivšim najkatoličkijim zemljama Europe u Irskoj, Poljskoj i Francuskoj, smatra Milas, nanijeli su golemu štetu. “Crkva je bila zaštićena, mogli su raditi što hoće, međutim kad je došla nova generacija, koja nije toliko marila za te povijesne obzire, problemi su isplivali na površinu.“ Na pitanje zašto je za razliku od velikog broja drugih zemalja, u Hrvatskoj otkriveno tek nekoliko slučajeva svećenika koji su terorizirali maloljetnike, Milas je odgovorio kako je pedofilija otvorena rana koja dugo neće zacijeliti.

“Kad saberemo slučajeve u Europi, a da ne govorimo o Americi, onda vidimo da tu nije riječ o pojedinačnim slučajevima nego da je riječ o sustavno planiranim i zataškavanim zločinima. Taj su grijeh neki institucionalizirali sebi na korist, a drugima na sramotu.“ Milas tvrdi da krivica ne leži samo na počiniteljima već i na onima strukturama koje su sve to znale, štitile zločince i šutjele. “Oni se danas opravdavaju kako su to radili kako bi navodno zaštitili Crkvu, ali sada se vidi da su joj skrivanjem i šutnjom samo nanijeli još veću štetu.“

‘Ne živim u iluziji da je Crkva bolja od drugih’

U Hrvatskoj, kaže Milas, još nije stvoren ambijent u kojem će žrtve slobodno progovoriti o zlostavljanjima. Riječ je o teškim traumama. Žrtve u našim sredinama nisu spremne govoriti javno o tome. “Ne živim u iluziji da je naša Crkva bolja od drugih, već naprosto nije sazrelo vrijeme za suočavanje s tamnim stranama naše prošlosti.“

Pa iznosi primjer nekoliko djevojaka koje su javno progovorile o neprimjerenom ponašanju svećenika u jednom katoličkom domu. Nakon što su se djevojke ohrabrile i otišle na policiju, nisu naišle na podršku, a javnost ih je odmah obilježila i počela šikanirati. “Te hrabre djevojke su nažalost shvatile da žive u sredini u kojoj se po tom pitanju za sada ništa ne može napraviti.“

Milas upozorava da će ono što se sada događa u Europi za 10 ili 15 godina zbivati i u Hrvatskoj. “Narod će biti obrazovaniji i osvješteniji te svjesniji mnogih stvari, pa će kad-tad reagirati. Za sada zaostajemo po tome za razvijenim svijetom.“ Za pad utjecaja Crkve svakako je kriv i odnos spram žena koje se i dalje drži na marginama.

“U pravu ste, ali nije to samo zbog žena. Aktualna crkvena struktura je relikt prošlosti. To je muzejski primjerak kakva su društva bila prije. Takva antidemokratska i antislobodarska struktura formirana je u davna vremena dok je to bilo normalno”, ističe Milas te objašnjava da su ta vremena davno prošla te da se neke stvari moraju mijenjati. “Ne može danas na čelu institucije biti monarh za koga se vjeruje da ga je poslao Bog. To su iluzije.“

Papa učinio neophodno

Po Milasu, papa Franjo je napravio ono što je bilo neophodno. “Otvorio je prozore i vrata onima koji drugačije misle i više ništa drugo i ne treba napraviti. Taj proces je započeo, nemoguće ga je blokirati, Papa je vratio čovjeka u fokus. Ono najsvetije u kršćanstvu nisu zakoni nego čovjek i u tom je veličina i važnost pape što je to prepoznao i pokazao nam je put kojim treba ići.“

Veliki je problem, smatra Milas, odnos cijele generacije katoličkih svećenika, redovnika, časnih sestara i običnih vjernika, koji su odgojeni tako da im je koncept slobode apsolutno stran i nepojmljiv. “To je onaj fenomen sretnih robova: ljudi koji na svaki spomen promjena ili slobode reagiraju kao da će ih nešto ujesti. Na sreću papa Franjo to mijenja te je započeo procese koji su sada nezaustavljivi. Oni koji se sada protive papi Franji vremenom će se prilagodili ili će postati apsolutno nebitni.“

Crkva u Hrvatskoj otvorenija u doba komunizma

Milasa ne zabrinjava činjenica što se u Hrvatskoj od najviših do najnižih crkvenih ljudi mnogi ne slažu s papinom politikom. “Da, to se lako primijeti u javnosti. Neki svećenici i biskupi imaju pravo, što javno, što kriomice, prigovarati i roncati protiv pape Franje, ali činjenica je da će se morati prilagoditi, jer drugačije neće moći opstati. No, stvar je i u tome da se i ne moraju svi u svemu slagati s Papom. Ne mora se biti apsolutno poslušan u svim pitanjima. Ljudi se konačno trebaju naučiti misliti svojom glavom. To je ona sloboda o kojoj i papa Franjo često govori.“

Problem je, kaže, što je Crkva u Hrvatskoj bila mnogo otvorenija i revolucionarnija u vrijeme komunizma. “Danas kad Crkva uživa sve moguće povlastice i brojne mogućnosti, postavlja se pitanje što je ova institucija napravila u Hrvatskoj. Jesu li napravili nešto od čega Hrvati imaju koristi? Jesmo li smisleno iskoristili 30 godina slobode?“, pita se Milas.

Drži da su naši biskupi potrošili puno vremena nadmećući se s HDZ-om tko ima veće pravo na hrvatstvo i Hrvate u cjelini. “Gubili su vrijeme na nebitne stvari i sada im sve to dolazi na naplatu.“ Stoga je papa Franjo u pravu, tvrdi Milas, kad inzistira da se strukture koje ne donose ništa, osvježe novim, mlađim ljudima i idejama.

Biskupi stvorili Frankenštajna kojeg ne mogu kontrolirati

Dok razgovara o najdelikatnijim stvarima, Milas niti jednog trenutka ne zastajkuje, riječi teku jedna za drugom. Iz svake njegove rečenice izvire duboka uvjerenost u ono što govori te fascinantno znanje i obrazovanje. Uočljiva je također sigurnost koja je rezultat dubokog promišljanja. Jedan od raskoraka Hrvatske biskupske konferencije i pape Franje dogodio se oko cijepljenja protiv korone. Izdano je jedno nemušto priopćenje, koje nije bilo poticajno za cijepljenje.

“U tom amaterski sročenom priopćenju vidim naš poslovični kukavičluk. Jedino su u prvo vrijeme biskup Mate Uzinić i kardinal Vinko Puljić iz Sarajeva jasno i nedvosmisleno pozvali na cijepljenje. Za razliku od biskupa Uzinića, koji bi svima trebao biti uzor, koji se ne boji reći ono što ne godi ušima prosječnog katolika, oni se boje javno istupiti. Naprosto ih je strah da ne dožive uvrede i napade koje doživljava biskup Uzinić.“

Milas je uvjeren da je većina biskupa cijepljena, a da je potrošeno 30 godina tijekom kojih narod nismo odgojili tako da shvati kako cijepljenje nije opasno po zdravlje, a štiti od težih oblika zaraze. “ Zar to nije poraz? Biskupi su stvorili jednog Frankenštajna kojeg više ne mogu kontrolirati. Povode se sirovim strastima jer su svjesni da bi izazvali bijes dobrog dijela vjernika kad bi ih pozvali na cijepljenje. I zato šute. Na sreću napokon se ovih dana javio i kardinal Bozanić te javno pozvao ljude da se cijepe.“

Papa ne želi ulaziti u političke razmirice

Mnogi iz redova Katoličke crkve zamjeraju papi Franji što još nije proglasio kardinala Alojzija Stepinaca svetim. No, upozorava Milas, pitanje je bi li on to trebao učiniti zato što je Stepinac bio katolik ili zato što je bio Hrvat. „Vatikan nema namjeru procjenjivati nečiju nacionalnost ili domoljublje. Ne znam zašto neki nisu zadovoljni činjenicom da je kardinal Stepinac već blaženik te da pripada zboru katoličkih velikodostojnika.“

To više nije vjerničko već političko pitanje, a Papa se, po Milasu, ne želi uvući u političke razmirice. “Postoje neke kontroverze koje valja razriješiti i u tim razgovorima ne vidim ništa sporno. Vatikan naprosto ne procjenjuje Stepinčevo hrvatstvo nego njegovo vjerničko djelovanje u osjetljivim vremenima.“

Međugorje osloboditi duhovnog kiča

Što se pak tiče Međugorja, za koje dio Hrvata također optužuje papu da previše oklijeva s njegovim priznanjem svetišta, Dalibor Milas objašnjava da je upravo suprotno. “Papa Franjo nije protiv Međugorja. On je samo protiv negativnih pojava i zloupotreba ovog mjesta. Da je protiv Međugorja, davno bi sve zabranio, a ne bi prvo osnovao komisiju koja je par godina temeljito istraživala Međugorje i onda uvažio njezino mišljenje.

Da je protiv, ne bi poslao svog čovjeka na lice mjesta, prvo pokojnog poljskog nadbiskupa Henryka Hosera, a sada talijanskog nadbiskupa Alda Cavallija, da u Međugorje uvedu red te spriječe zloporabe i kriminal“, napominje Milas te dodaje da se te promjene već osjete.

Milas objašnjava da je Međugorje specifično mjesto, ono nije ni istina niti laž. “Nešto se dogodilo, ljudi u tom mjestu pronalaze nešto što im daje neku utočište i mir. Rođen sam dolje i doživio ga kao svećenik i ispovjednik. Treba ga zaštiti kao mjesto molitve i mira, a osloboditi ga duhovnog kiča i senzacionalizma. Papa Franjo tihom diplomacijom mijenja stvari na bolje, čime pokazuje da mu je stalo do Međugorja i da Vatikan ovo mjesto želi sačuvati.“

Plaća porez, ali ne glasa na izborima

Milas je objasnio da unatoč tome što plaća porez u Hrvatskoj i prati politički život, ne glasuje na izborima. “Moje je stajalište da ne trebam, dok sam god u Austriji, svojim glasom utjecati na politički život u Hrvatskoj. No to nikako nemojte protumačiti kao napad na Hercegovce, jer je antagonizam spram Hercegovaca u domaćoj javnosti danas jedni društveno prihvatljivi šovinizam.“ Smatra da su dijaspora, plus Hrvati u BiH, često bili korišteni kao žrtveni jarac i da ih dio vladajućih političara koristi zbog svojih privatnih interesa.

Kad samo započeli razgovor o BiH, Milas je opet dugo šutio i tek nakon što je duboku uzdahnuo zaključio je kako je to promašena država. “Od nje nema nitko koristi, osim onih koji su na državnoj sisi. Sustav je tako osmišljen da je idealan za korupciju, pa ga zato podržavaju brojni političari. Nitko, pa ni međunarodna zajednica ne zna kako bi BiH trebala izgledati niti zna odgovarajuće reagirati. Ne zna se tko bi trebao raspravljati o državi u kojoj egzistiraju tri paralelna društva koje vode svoje ratove, premda je rat završen.“

Narodi u BiH su žrtve svojih političara

Milas smatra da oni koji su vodili prave ratove ne mogu danas upravljati svojim entitetima i etičkim skupinama. “Narodi u BiH su žrtve svojih političara, ali ih nažalost i dalje podržavaju. Političke elite jeftinim populizmom o ugroženosti i opasnostima bude niske strasti u ionako obespravljenim ljudima. To je razlog zašto u aktualnoj političkoj nomenklaturi ne vidim nikoga tko bi mogao izvesti BiH na pravi put.“

Kaže da mu je žao što ne može biti optimističniji. “Najbolji primjer pat-pozicije su Hrvati. Oni koji se usude izaći na izbore, zbog nedostatka političke alternative redovito glasuju za HDZ. Dok su god ovakve prilike, HDZ će biti na vlasti i nije ni čudo što hrvatski politički vrh hrli u Mostar u zagrljaj HDZ-a, jer drugih opcija nema.“

U Austriji će uvijek biti stranac

Na primjedbu kako je u svjetovnom smislu napravio veliku karijeru u Austriji, kako je doktorirao, sada predaje na uglednom fakultetu te da upravlja jednim kompleksnim sustavom, Milas odgovara kako on to ne vidi tako. “Nije to nikakva lažna skromnost, ali nikada stvari nisam promatrao na taj način. No, da budem iskren, razmišljam već neko vrijeme što i kako dalje. Znate, ja sam za ljude u Hercegovini gorio, za Austrijance baš ne. Prvi sam stranac u ovom kampusu. Povjerili su mi doista odgovorne dužnosti i na tome sam zahvalan, ali ipak primjećujem da ću kao stranac uvijek biti stranac.“

Zbog toga se Milas u budućnosti vidi na domaćem prostoru. „Otvoren sam za sve opcije, čekam poticaje s neba, jer se i do sada sve nekako i događalo bez velikog planiranja.“ Inače proračun ovog crkvenog odgojno-obrazovnog kampusa u kojem radi Milas je težak nekoliko desetaka milijuna eura godišnje. Država i pokrajina pokrivaju plaće profesora i učitelja, 40 posto proračuna kampus osigurava tako što iznajmljuje prostore, sportske terene i dvorane, organizira brojne programe i manifestacije.

 

Djecu odgajaju da budu dobri ljudi

U sklopu kampusa je i veliki gastronomski pogon, koji osim što hrani ljude u kampusu, svakodnevno priprema i dostavlja hranu u osnovne i srednje škole u Grazu. “Na početku su mi sve ove brojke izgledale strašno, ali ovdje imamo mehanizam i pomoći i kontrole. Nema teoretske šanse da ijedan cent prođe ispod radara.“ Školarina u privatnim školama u kampusu iznosi prosječno stotinu eura mjesečno, dok za djecu koja dolaze iz socijalno osjetljivijih sredina postoji i takozvani socijalni fond iz kojeg se financiraju njihove školarine.

Jedna od najstarijih i najuglednijih škola u ovom dijelu Austrije je i Biskupijska gimnazija sa svojim prirodno-znanstvenim i jezičnim programima. Milas objašnjava kako im roditelji šalju svoju djecu zato što znaju da će u ovoj školi dobiti najbolje moguće obrazovanje. Ističe kako, unatoč uvriježenom mišljenju, ne odgajaju učenike da budu katolici već dobri ljudi.

“Svega 30 posto učenika dolazi iz takozvanih katoličkih obitelji. Naš rad s djecom i mladima temelji se na tri principa, a to su individualnost, solidarnost i duhovnost. Kada kažem duhovnost, onda mislim na to da naš zadatak nije indoktrinirati mlade umove nego ih pratiti na njihovom putu i nuditi im mogućnost izbora.“

Austrija, Balkan koji se uspio prilagoditi

Uz sve administrativne obaveze, Milas i ovdje voli raditi s mladim ljudima. Na pitanje kako se snašao u Crkvi u Austriji, odgovara: “Zanimljivo je da se ovdje može reći nešto ili napisati, a da se pritom ne nađe na udaru crkvenih struktura.“ Kaže kako ne želi nikoga i ništa idealizirati, ali u Grazu je osjetio što znači biti slobodan. Kad je riječ o Crkvi u germanskim zemljama, čuli smo od više sugovornika, postoji visok stupanj suglasnosti kako u njima celibat u pravom smislu nikad nije zaživio. Malo tko zamjera ako neki svećenik ima ženu, partnericu ili ljubavnicu, još je manji problem ako ima dijete. Ni homoseksualne veze nikoga previše ne smetaju.

Milas nas je pomalo iznenadio zaključkom kako Austrija funkcionira kao Balkan koji se uspio prilagoditi. “Čini se da ovdje korupcija prolazi ispod radara. To je ona neka vrsta sive, ilegalne zone koja nije ni moralna ni etična. Vidite i kako se i njihov sad već bivši kancelar Kurtz toliko bavio vlastitim skandalima i korupcijskim aferama da je na kraju usred pandemije zaboravio da mora upravljati i državom.“ Nijedna država, kaže Milas, nije imuna na korupciju, tako ni Germani nisu imuni na naše balkanske stvari.

Mjesecima dočekivao izbjeglice na granici

Dalibor Milas od prvog je dana posebno angažiran oko izbjeglica. “Nekoliko mjeseci nakon mog dolaska ovdje, došlo je i do onog famoznog prvog izbjegličkog vala. Nakon što sam prvih nekoliko dana znatiželjno iz medija upijao što se događa, odlučio sam otići na granicu i nekoliko mjeseci sam dočekivao te nesretne ljude koji su poduzeli sve da bi možda negdje pronašli nekakav bolji život. U tom trenutku kod mene nije bilo dvojbe: morao sam stati na pravu stranu.“ Kaže da ga je bilo stid gledati kako se te ljude kod nas tretiralo.

“Bilo me još više sram kada se sve to pokušavalo opravdavati i nekakvim prizemnim vjerskim narativima.“ Milas je proveo pola godine na granici, razgovarao je s izbjeglicama, bio je zgranut njihovim životnim tragedijama. “Tko god pospremi svoj život u par vrećica i onda iz Afganistana s malom djecom krene na neizvjestan i opasan put, zaslužuje apsolutno poštovanje. Ako ćemo danas uopće tragati za Bogom, uvjeren sam da se on nalazi s onu stranu granice i čeka kad će mu netko donijeti deku ili porciju hrane.“

Ponavlja kako se doista srami kad vidi kako se kao društvo odnosimo prema onim nesretnicima. “U naš kampus primili smo tri obitelji iz Afganistana. Mogao sam svakodnevno pratiti izazove s kojima su se i roditelji i djeca suočavali. Prošlo ljeto jedan je mladić ovdje maturirao, fantastično se integrirao i sada radi kao krojač. To je jedna sjajna priča.“

Razumijevanje s komunisticom

Odjednom je Milas skrenuo na drugu temu te se pohvalio da je bio na razgovoru s novom gradonačelnicom Graza, članicom Komunističke partije. “U Hrvatskoj bi sigurno bilo čudno da se netko iz crkvenog miljea odlično razumije s jednom komunisticom. A mi smo jako dobro razgovarali. Kad sam ju pitao kako ideja komunizma može živjeti u 21. stoljeću, ako već znamo da komunizam kod nas i nije imao baš slavnu prošlost, odgovorila mi je: Pa i ti si u Crkvi, a znaš i sam kakve je Crkva strašne zločine počinila u prošlosti.“

Milas ističe kako cijeni ideje, ali ne cijeni one koji su te ideje zloupotrijebili. “I to je gradonačelnica dobro rekla. U razgovoru s njom shvatio sam da između marksizma i kršćanskog socijalnog nauka odnosno između njenih i mojih životnih principa nema previše razlike.“