Popularnost eksplodirala nakon debate

Vjerujem mu svaku riječ. Vidim kako mu ljudi bez pardona ulijeću tijekom našeg druženja. Konobar ga je odmah prepoznao i pretvorio se u suštu ljubaznost dok nam je preporučivao najbolje burgere. Jedna gospođa je prišla kako bi se rukovali, ali kazala je da se ipak ne trebaju slikati zajedno, jer je prije par dana selfi s njim opalila njezina kći. Druga gospođa mu je u prolazu samo dobacila da je “presmiješan” i “pravi original”, te da joj se sviđa kako “lupa one bandite”. Tri šibenska studenta zato su ga bez oklijevanja opkolila i uhvatila u grupni zagrljaj, a meni su uvalili mobitel da ih zajedno slikam.

Juričan je naizgled bezgranično strpljiv, spreman popričati sa svakim, baciti foru ili poslušati politički trač. Kaže da je situacija s ljudima koji mu prilaze na ulici eskalirala nakon debate koju je uoči prvog kruga predsjedničkih izbora organizirao HTV. “Posljedice te debate su za mene privatno loše, ali javno mi je donijela jako dobre stvari. To je demonstracija moći televizije. Mi smo prije debate rokali dva mjeseca neprestano, nismo stajali. A onda je došla debata i pokazala nam kako je taj reach, za koji misliš da je velik zahvaljujući Facebooku i radu na terenu, beznačajan bez televizije”, kaže Juričan.

Djetinjstvo u Dubravi

Put kojim je Juričan došao na televiziju kao kandidat za predsjednika Republike Hrvatske je priča zbog koje smo se našli. Što stoji iza antagonizma prema zagrebačkom gradonačelniku toliko snažnog da je postao inspiracija za dokumentarni film, i za nastanak najoriginalnije političke persone u povijesti hrvatske politike? I odakle uopće dolazi čovjek koji bi htio biti Milan Bandić? Iz Zagorja, pokazalo se, barem porijeklom. “Mama mi je iz Klanjca, baš kao predsjednički kandidat Hrvatske stranke svih čakavaca kajkavaca i štokavaca, Nedjeljko Babić“, smije se Juričan.

“Boga sam molio da on to ne dozna, jer možeš misliti na što bi taj razgovor onda sličio. Na kraju sam mu to na predsjedničkoj debati prešutio”, priznaje. Juričan je rođen u Dubravi, gdje je proveo prvih sedam godina života. “To je jedna mala ulica, sto metara ispod groblja. Kada smo se selili, tu su cestu taman asfaltirali po prvi put. Iz toga je valjda jasno gdje sam živio. Gornja Dubrava je u to vrijeme stvarno bila rupa. Moje slike iz djetinjstva su Romi koji s konjima i zapregama skupljaju metalni otpad”, priča Juričan.

U stanu samo kreveti i stol

S roditeljima je u Dubravi živio u podstanarskom stanu. “Onda su starci dobili kredit, i skucali lovu za stan u Španskom. Kako im je dobar dio plaće išao na ratu kredita, imali smo samo krevete u stanu, i to nekoliko godina. Mislim da su nakon dvije godine kupili kuhinju. E da, stol su mi kupili kad sam krenuo u školu, ali stolnu lampu sam dobio tek nakon tri-četiri godine. Kada sam imao 11 godina, dobio sam i brata”.

Nakon završetka srednje škole Juričan je htio upisati studij njemačkog, ali shvatio je da mu prvo treba usavršavanje tog jezika. Proučio je oglase za poslove, i na kraju završio kao babysitter kod njemačke obitelji u Mainzu. “Imali su viletinu i dvoje djece. Posao je bio prilično traumatičan, posebno kada sam nakon mjesec dana shvatio da stariji klinac ima ozbiljne zdravstvene probleme. Naravno, roditelji su mi to priznali tek nakon što sam ih sam naslutio. K tome, ti Nijemci su bili beskrajno, beskrajno škrti. Recimo, kad su išli na godišnji, rekli su mi da sam i ja slobodan tih tjedan dana, da mi ništa neće platiti”.

Neslavno iskustvo u prosvjeti

Juričan je kao dadilja u Njemačkoj proveo šest mjeseci. Sav novac koji je zaradio potrošio je, odnosno, njegovim riječima, investirao na putovanja po Njemačkoj i Francuskoj. Kada se vratio u Hrvatsku upisao je fakultet, završio germanistiku i komparativnu književnost, i zaposlio se u jednoj privatnoj zagrebačkoj gimnaziji. Tamo se suočio se realnošću hrvatskog školskog sustava, takvom da je otkaz dobio nakon četiri i pol mjeseca rada.

“U srednjoj školi se ocjene prvo zaključuju maturantima, mjesec dana prije ostalih. Ja sam im ocjene zaključio pošteno. Ako imaš dva, tri i tri, nikako ti ne mogu zaključiti četiri. No, kada je uprava škole vidjela da neću poklanjati ocjene kako su oni zamislili da bih trebao, počeli su mi postavljati zamke. Stavili su me da radim jednu subotu, i to samo jedan školski sat. Pismeno sam ih obavijestio da tada ne mogu doći, nakon čega su mi zafitiljili izvanredni otkaz”.

Ulaznica za globalnu TV industriju

Juričan je nakon otkaza potonuo u depresiju, priča. Počeo se oporavljati tek kada je otišao u knjižnicu i proučio Zakon o radu. Na noge ga je podiglo saznanje da u Hrvatskoj izvanredni otkaz ne može dobiti čak ni netko tko danima nije došao na posao. Nakon takvog prosvjetljenja nije dvojio što treba učiniti. “Smjesta sam našao odvjetnika, koji se složio da je moj slučaj zicer, pa smo školu lijepo tužili”.

Tako je nakon hrvatskog školskog sustava Juričan dobio priliku upoznati i pravni. “Ti dođeš na sud. Sutkinja te pita jesi li zaposlen. Kažeš da jesi, a ona ti odgovori da se onda vidite za šest mjeseci. Kažeš joj: Čekajte, pa ovo je radni spor, ima prioritet, na što ti ona kaže: Pa ima i onih koji su bitniji od vas“. Uz takav pristup suda, proces se razvlačio sve dok Juričan nije digao ruke od parničenja i karijere u školstvu, i odlučio se posvetiti svojoj velikoj ljubavi, filmu.

Odlučio se posvetiti filmu

“Stvarno sam gledao puno filmova i posjećivao sva art kina po Zagrebu. Uz to sam dugo radio male eksperimentalne filmove, s kojima sam u nekom trenutku počeo ići po festivalima. S vremenom su filmovi dobili narativnu konstrukciju, i tako sam mic po mic završio u igranom filmu. U jednom trenutku u meni se prelomilo i shvatio sam – to je to”. Juričan je brzo shvatio da mora otići iz Hrvatske kako bi postao profesionalni filmaš. “Imao sam 26 godina i starce nisam mogao ponovo žicati novac za pet godina studiranja na Akademiji dramske umjetnosti. Htio sam u Ameriku, ali nisam uspio dobiti stipendiju.

Kad su mi se javili iz Britanije, rekli da imam super reference, ponudili mi pola školarine i spomenuli da se vesele što će imati nekoga iz Hrvatske, spakirao sam se i otišao u London”. Juričan je upao je na London Film Academy, filmsku školu čiji ga je program smjesta oduševio. “Najbolje na LFA-u je to što se dani dijele na akademske i zanatske. Meni je posebno odgovarala ova zanatska komponenta, odnosno praktični rad. Mentori su bili sjajni, ljudi s jakim referencama iz svijeta filma, glazbe i reklama. Tamo sam upoznao super ekipu koja me povukla na projekte kojima su se oni bavili”.

Blank inkubator je hit

Poznanstva stečena u Londonu Juričanu su omogućila angažman na nekim od najvećih svjetskih sportskih natjecanja. Radio je na Zimskim olimpijskim igrama u Torinu, Panameričkim igrama u Rio de Janeiru i Azijskima igrama u Dohi, nakon čega se odlučio vratiti u Hrvatsku. “Ovi moji kolege koji su ostali u tome sada okreću nenormalne novce, ali nije mi žao što nisam s njima. Ja sam uzeo novac i pobjegao”, smije se Juričan, koji je nakon povratka u Zagreb počeo snimati vlastite filmove. Snimio ih je dvadesetak, a još više ih je producirao.

„Počeo sam raditi s mladim filmašima, i taj rad se ubrzo pretvorio u Blank filmski inkubator. U njemu su mladi filmaši dobili priliku snimati na vrhunskoj opremi, raditi neke svoje projekte i steći prva iskustva. Skupili smo divnu ekipu, a koliko su dobri, pokazuje i činjenica da je prošle godine deset polaznika Blanka upalo na Akademiju, i to na sve smjerove – režiju, produkciju, snimanje i montažu. Kada dođeš na prijemni i kažeš da si iz Blanka, to ti je veliki plus. U inkubatoru radimo po metodi koju sam naučio u Engleskoj, što znači da inzistiram na praktičnom pristupu. Ja s njima nemam vremena raspravljati o suvremenom feminističkom filmu, ali ako takav film žele napraviti, Blank je najbolje mjesto za to”.

Točka loma

Juričanu bi snimanje filmova i poduka mladih filmaša i danas vjerojatno bili jedina preokupacija da nije upoznao Sinišu Labrovića, čovjeka kojeg opisuje kao “intelektualno i moralno superiornu osobu”. Taj konceptualni umjetnik je pažnju javnosti privukao ludim performansima poput Hodočašća Sv. Milanu, kada je na koljenima napravio krug oko zagrade Gradskog poglavarstva, ili onoga kada je na Cvjetni trg doveo skupinu mladih Roma koji su pjevali ustaške pjesme. Juričana je tako oduševio da mu je besplatno ponudio opremu za snimanje. Labrović tu ponudu nije prihvatio, ali postao je Juričanov mentor.

Baš je Labrovićeva odluka da se preseli u Berlin u Juričanu probudila antibandićevskog aktivista kakvog danas poznajemo. “Njegov odlazak iz Zagreba je zapravo bila kap koja je prelila čašu, i otvorila mi je oči oko toga kolika je Bandić opasnost za budućnost. Kada ti tako bliska osoba, koju izuzetno cijeniš, kaže da više ne može živjeti u ovom gradu, i kada shvatiš da on, jedan od najvećih umjetnika u Hrvatskoj, sebi i svojoj obitelji ne može osigurati osnovne uvjete za rad i život, to te slomi. To je bila točka u kojoj sam rekao: ‘E nećeš, razbojniče’. Tada sam počeo razmišljati o predsjedničkim izborima, i sve je ovo tada krenulo”, kaže Juričan.

‘Milan Bandić je moj posao’

Kada je definirao cilj, Juričan je pažnju javnosti na sebe počeo sistematski privlačiti akcijama poput promjene imena ulica, posjeta Pantovčaku ili pisanja potpuno apsurdnih, ali sjajno obrazloženih zahtjeva kojima bombardira državne institucije. Očito je da zna izazvati interes medija, pa ga pitam tko mu smišlja fore. “Prije svega, ja se ovim kriminalcima u Zagrebu bavim već dugi niz godina. Posebno intenzivno pratim Milana Bandića, osam sati dnevno posljednje dvije godine.

Ljudi misle da sam opčinjen, da sam opsjednut, a ne shvaćaju da je to moj posao. Moj posao je Milan Bandić. Pratio sam sve njegove kampanje, i tako, učeći od najgorih, shvatio koji su najbolji alati. Išao sam stazama koje je on utabao, i onda sam otišao još malo dalje. Na glas sam izgovorio ono što bi on izgovorio da može: ‘Došao sam vas lagati, došao sam vas prevariti, došao sam po vaš glas.‘ I to sam ponavljao gdje god da sam došao”.

Ekipa iza Juričana

Kampanju su Juričan i njegov tim skicirali dva mjeseca prije izbora. Svaka dva tjedna tijekom ta dva mjeseca imali su velike sastanke na kojima su se brainstormale ideje za predstojeći dvotjedni ciklus. Imao je i ljude zadužene za kratkoročne projekte, čiji je zadatak bio brzo reagirati na dnevne događaje. “Recimo, Pupovac je izbacio plakate na ćirilici, a mi smo praktički odmah reagirali, prihvatili igru i na plakat ćirilicom napisali Korupcija svima, ne samo njima“.

Ekipu je Juričan okupio sa svih strana. “Jedan dio njih dolazi iz svijeta filma, neki su moji stari prijatelji, a ostali su poznati aktivisti”, kaže. “Bili smo mala ekipa, nas četiri ili pet u jezgri projekta, i uži krug od 15-ak volontera. Nedavno smo predali financijsko izvješće, ispalo je da smo potrošili deset tisuća eura, kada se eliminira 200 tisuća kuna vrijedan medijski prostor koji smo dobili kao donaciju. Koncentrirali smo se na Zagreb i mislim da je to dobro, vjerojatno bismo poginuli da smo išli šire od toga.

Bili smo brutalno kreativni. Na jednom zidu je bio raspored na kojem smo lijepili što se dešava koji dan od ponedjeljka do petka. Na drugom zidu nam je bio bazen ideja. U tom bazenu je u svakom trenutku bilo preko dvadeset ideja. Vrlo brzo smo shvatili da ne smijemo izbacivati toliko ideja jer mediji i javnost nisu mogli apsorbirati sve što smo smislili. Zaključili smo da nema smisla ići s više od dvije velike akcije tjedno. O svakoj se priča tri dana, i tako pokriješ tjedan dana kampanje”, opisuje.

Od čega on zapravo živi?

Kreativnošću se očito može nadomjestiti snažne financije i brojčano skromnu ekipa, ali i dalje treba jesti, grijati se, voziti… Živjeti. Od čega Dario Juričan zapravo živi? “Trenutno samo od projekta Kumek, filma na kojem radim, i radionica koje vodim. Budžet za Kumeka je oko pola milijuna kuna. Oko 400 tisuća sam dobio od HAVC-a, a još 100 tisuća je prikupljeno crowdfundingom. Kad s tim budem gotov, jako ću financijski pasti, ali to je normalno. Onda ću se više posvetiti radionicama dok opet ne dođem do budžeta za rad na idućem filmu koji planiram”, kaže Juričan.

Uz svoja tri posla, Milana Bandića, rada na Kumeku i vođenja radionica u Blanku, Juričan kaže da nema vremena za hobije. Ipak, prisjećam se da s vremena na vrijeme zna objaviti fotografije s trčanja. To me podsjeća legendarne jogginge u Kušlanovoj iz nekih boljih vremena za Bandića, kada su mediji oduševljeno prenosili kako gradonačelnik niže krugove u društvu psa Rudija i svojih pobočnika iz Ureda. No, Juričan objašnjava da njegov jogging nije ruganje Bandiću.

Novopečeni maratonac

“Ma bio sam debela svinja, prešao sam 80 kg, a na ovu visinu bih trebao imati 70. Skužio sam da je šala odnijela vraga, pa sam gledao što ću, i shvatio da bi trčanje moglo biti izazov. Bilo mi je krvavo na početku, ali ekipa u atletskom klubu Forca je super. Trčimo po Savskom nasipu. Počeo sam u travnju 2019. godine. Redovito i disciplinirano sam išao na treninge, tako da sam potkraj listopada otrčao prvi maraton u Ljubljani. To su 22 kilometra koje sam pretrčao za dva sata i deset minuta. Nije to neko super vrijeme, ali atmosfera je bila fantastična. Okolo je bilo barem pet bandova, cijela Ljubljana je izašla na ulice bodriti nas, a ni staza nije bila previše zahtjevna.

Trčao sam i Zagrebački cener, to je bilo zanimljivo jer je gradonačelnik sa svojom trubicom otvorio utrku. Trčao sam pored njega i dignuo mu palčeve. Poslije sam vidio na njegovom fejsu da su tu fotku objavili. Bilo je užasno smiješno, valjda nisu znali tko sam ja”, prisjeća se. Druge hobije nema jer naprosto nema slobodnog vremena. “Ljudi su postali vrlo intenzivni, javljaju se mailovima, osobno, preko društvenih mreža, daju mi informacije, tako da mi komunikacija i istraživanje oduzimaju puno vremena”, kaže Juričan.

Kumek je pri kraju, slijedi je Isus

Što će se zapravo dogoditi s Juričanom kada zagrebački gradonačelnik milom ili silom siđe s političke scene? Što će čovjek koji kaže ‘Bandić je moj posao’ raditi kada mu pravosuđe, volja birača ili Bandićeva odluka da sam siđe s vlasti oduzmu smisao života? “Da, to zapravo znači da bih ostao bez posla. Dobro, na umu imam sljedeći projekt. Zapravo već radim na pripremi za novi film. Zvat će se Isus Krist”, kaže Juričan. Pokušavam se sjetiti političara ili poduzetnika tog nadimka koji je mogao privući Juričanovu pažnju i podijeliti neugodnu sudbinu zagrebačkog gradonačelnika ili vlasnika propalog Agrokora, ali ništa mi ne pada na pamet.

“Isus Krist naš svagdašnji je radni naslov filma. Isus Krist je moj posljednji Gazda. Pozabavit ću se Crkvom”, kaže mi Juričan napokon. “Mislim da je to jedini živući organizam koji predstavlja Gazde preostao u Hrvatskoj. Todorić, Kutle, Bandić i na kraju Isus Krist. Za Isusa sam dobio potporu Društva redatelja, i potporu HAVC-a za razvoj scenarija, s kojim sam pri kraju. Čim završi montaža Kumeka krenut ću u to, i očekujem da ću prve kadrove Isusa Krista snimiti tijekom ljeta. Time ću zaokružiti tu seriju dokumentaraca i mislim da se više neću baviti ovakvim stilom dokumentarnih filmova”, kaže.

Želi premijeru u kinu Europa

No, prije nego što se dohvati Crkve, treba završiti filmsku priču o Bandiću. Kumek će biti treći veliki Juričanov dokumentarac o isprepletenosti politike i gospodarskog sektora u Hrvatskoj. Film bi trebao biti gotov za nekoliko mjeseci, otkriva Juričan. “Čekali smo da završi ova kampanja. Dvije trećine su gotove, čekamo da vidimo u kojem ću smjeru ja kao politicus otići. Nadam se da će premijera biti u kinu Europa. To je ono kino koje je Bandić zatvorio, a još nije ni započeo renovaciju, iz čega se jasno vidi kako je to napravio iz čiste obijesti i mržnje prema slobodi u kulturi”, napominje.

Juričan nije siguran hoće li gledatelji Kumeka moći vidjeti i na HTV-u. Prisjeća se koliko se mučio da Gazdu ugura na javnu televiziju. Slao je ponude, organizirao peticije i javno prozivao nadležne na Prisavlju. Kada su mu se s javne televizije naposljetku javili, bilo je prekasno. Točno se sjeća tog dana. “To je bilo onda kada je policija došla u Kulmerove dvore uhititi Ivicu Todorića, koji je već pobjegao u London. S HTV-a su me nazvali i ponudili da uzmu film, ali RTL je bio brži za nekoliko sati. Vjerojatno su dobili dojavu da će uhititi Todorića, pa su se požurili. Toga dana ujutro ja sam im donio film, platili su u roku od dvije minute, i prikazali su ga tu večer”, prepričava.

Bernardić kao nova meta

Da se zabavi u pauzama između rada na filmovima, Juričan si je za vremena koja će doći nakon pada Milana Bandića pronašao novu metu u politici. “Na redu je Davor Bernardić“, kaže sa smiješkom. Predsjednik SDP-a je na Juričanov nišan dospio zbog veza s Bandićem, naravno. Uvjeren je da je zagrebački gradonačelnik bio Bernardićev mentor, a prema njegovim informacijama, veze između te dvojice sežu više od desetljeća unatrag. Juričan je siguran da je baš Bernardić ključ opstanka Milana Bandića u gradskoj i nacionalnoj politici.

“S obzirom na to koliko je članova SDP-a zaposleno u Gradu i u Holdingu, s informacijama koje imaju, mogli su od Bandića napraviti kašu kad god su htjeli. Pa ja ga s tim malim brojem izvora u gradskoj upravi i u Holdingu uspijevam razvaljivati. Ali čuva ga Bero, kralj nečinjenja, glavna sigurnosna mreža Milanu Bandiću u ovom gradu. On ga čak ni ne kritizira. Jesmo li ikada čuli da Davor Bernardić nešto kaže o Adventu, ili o bilo kojem problemu u gradu? Bero je prvi čovjek kojem Bandić može zahvaliti za mlitavu oporbu u Gradu. Stojim iz te tvrdnje. On je najveća politička niškoristi i štetočina”.

Juričan je zapazio jednu zanimljivost o izboru kandidata SDP-a na lokalnim izborima u Zagrebu. „Iz godine u godinu oni u Skupštinu šalju ljude koji su interesno vezani za Grad ili Holding, i onda im ti ljudi, naravno, pobjegnu. Tamara Čubretović, Radenko Tomić, to su ljudi kojima su isticali ugovori i prešli su u Bandićevu stranku. Pa ne možeš potencijalno ucjenjive ljude slati na tako odgovornu funkciju. A SDP to čini namjerno, i to nije nikakva slučajnost. I nakon sljedećih lokalnih izbora će slati takve ljude. To je organizirana, usmjerena mlitavost koja se planski provodi”, uvjeren je Juričan.

U Zagrebu nitko ne treba poslovni plan

Kada navodna oproba neće udarati po gradonačelniku, ima tko hoće. Početkom prosinca Juričan je osnovao tvrtku koju je nazvao Milan Bandić usluge protuusluge j.d.o.o. Tada je kazao kako mu je cilj “dovesti svakog građanina u centar adventske zarade; savjetovati kako odabrati eskort-pratnju, kako tunele farbati dvaput, ponuditi savjetovanje vezano za porezna odterećenja”, i uopće, na različite načine izigrati zakone i korisnicima omogućiti koruptivno bogaćenje. Koncept mi se odmah učinio primamljivim, pa sam Juričana zamolio da skicira poslovni plan koji će i meni omogućiti da izvučem neki novac na idućem Adventu.

Veliki vizionar korupcije na to me pogledao sa sažaljivim izrazom lica. “Pa gle, ti si naivac, to je prvo što shvaćam. Ma ne treba ti nikakav poslovni plan, samo trebaš znati kome se obratiti da bi mogao ući u igru. To su jednostavne stvari koje obrađujem na svojim koruptošetnjama, ili koruptodriblinzima. Odvedem ljude od Trga bana Jelačića, prođemo Gajevom, pa preko Zrinjevca dođemo do Praške. Taj kratki put dovoljan je da im objasnim kako sistem funkcionira. Samo trebaš naći sivo-crnu zonu u koju ćeš se ubaciti, malo lizat guzu pravoj osobi, obećati protuuslugu i ti si gore”, objašnjava Juričan.

Korupcija kreće iz niske cijene tramvaja

Ako su stvari zaista tako jasne, i ako svi znaju da su gradske strukture prožete korupcijom i nepotizmom, koja je tajna gradonačelnikovog uspjeha na izborima? Tko glasa za njega? “Možemo danima pričati o tome”, kaže Juričan, “ali ja fenomen Milana Bandića ljudima uvijek krećem objašnjavati iz tramvaja. Koliko košta tramvajska karta? Četiri kune? Je li to normalna cijena? Ne, to je apsolutno nenormalna cijena karte. Realna cijena je minimalno deset kuna. Ali ne možeš to ljudima objasniti, kao što im ne možeš objasniti ni to da, recimo, cijena od deset kuna za ulaznicu na bazene radnim danom nije normalna.

I to je to. Ljudi mogu prihvatiti da je ZET na kraju godine u gubitku od 100 milijuna kuna, ali ne mogu prihvatiti da je cijena tramvajske karte deset kuna. Zbog tog licemjerja ljudi Milan Bandić ne može izgubiti na izborima. Opisao sam samo jedan posto ukupnog problema, ali to je ključ. Meni su ta karta za bazen, i ta karta za tramvaj, početak svega. Korupcija kreće upravo od te točke. Ljude se korumpira čim uđu u tramvaj, ali to nitko ne može prihvatiti. Mali, korumpirani čovjek ima sto izgovora: bolje da platim išta nego ništa, javni prijevoz bi i tako trebao biti besplatan – uvijek se nađe izgovor”, pomalo rezignirano zaključuje Juričan.

Zagreb je na rubu propasti

Nije ugodno razmišljati o tome u kakvo je stanje takva politika dovela gradske financije. Juričan smatra da će razmjeri katastrofe postati jasni tek kada aktualni gradonačelnik ode. “Nastat će krš i lom. Potpuni kaos. Naravno, ne zato što on dobro vodi grad pa će nedostajati, neko zato što će se onda otvoriti zasad skrivena septička jama uz koju će Agrokor izgledati kao dječja igra. Ekipa koja osvoji Zagreb nakon Bandića će se naći u gadnim problemima”.

Svoje nimalo laskavo mišljenje o zagrebačkom gradonačelniku Juričan je spreman iskazivati i obrazlagati satima; uostalom, na tome je sagradio svoju javnu personu. Ali mene zanima ima li ikakvih informacija o tome što Milan Bandić misli o njemu? “Ma ne zamaram se time. Znam da je to mala kukavica, i znam kako funkcionira. I znam da on zna da mu se bliži kraj. Doduše, jasno mi je i da taj kraj ne može doći preko mene, nego mora doći preko institucija”, kaže Juričan.

Bandiću se bliži kraj? “Pratim sva ta suđenja”, objašnjava Juričan, “i usprkos tome što svjedoci često imaju amneziju, materijalni dokazi o kriminalnoj organizaciji su toliko jaki, a on je capo na vrhu te piramide, da se ne može izvući nikako”.

Bandić je promijenio garderobu

No, iako je siguran da Bandiću osuda ne gine, Juričan ne vjeruje u osobito strogu kaznu. “Konzultirao sam se s pravnim stručnjacima, novinarima koji ga već dugo prate i drugim upućenim ljudima. Postoji konsenzus da će dobiti manje od pet godina zatvora, što znači da ostaje na slobodi do pravomoćnosti presude. Računamo da bi mogao dobiti oko tri godine”.

Gradonačelnikove nevolje sa zakonom Juričan voli pratiti uživo. Bio je na posljednjem ročištu za aferu Agram. “Gledao sam ga na suđenju dan nakon što sam objavio pismo u kojem sam spomenuo odijela koja si je dao po mjeri šivati u Italiji. Očito ga je pročitao pa je pazio kako će se obući. Na sud je došao u nekom čudnom odjelu, nogavice su bile tako kratke da mu je virilo pola noge. Histerično sam se smijao kada sam to vidio”, smije se Juričan.

Dokopat će se Holdinga

Čini mi se da je njegov štos s promjenom imena izblijedio. Otkako se proslavio u debati, sve ga manje medija predstavlja kao ‘Milana Bandića’, ili ‘čovjeka koji želi biti Milan Bandić’. Postao je previše dobro poznat kao Dario Juričan, pa ga pitam je li odustao od drugog imena. On kategorički odbija bilo kakvu pomisao o tome, i lansira napad na institucije koje su mu onemogućile da se za predsjednika kandidira kao Milan Bandić.

“Problem je u tome što niže institucije ignoriraju presudu Upravnog suda prema kojoj sam ja Milan Bandić. Potpuno je jasno da ću ja pravnu bitku oko imena dobiti, jer sam apsolutno sve napravio legalno. Ako se nastavi ovako, morat ćemo otići na Europski sud, ali to ne može trajati do beskonačnosti. Kad sve ovo završi, nastavit ću se zvati Milan Bandić, i stvarno ne vidim zašto je to čudno. Što bi rekao Milan Bandić: Milan Bandić je rješenje, ne problem“.
Ta mi se mudrost učinila kao sjajno mjesto za kraj intervjua, ali Juričan je imao drugu ideju.

“Zaboravio si me pitati jednu vrlo važnu stvar”, kaže mi strogo, “a to je nešto o čemu pričam već tjednima. Budući da sam na predsjedničkim izborima ostvario dobar rezultat, i da sam peta politička sila u zemlji, zapravo četvrta, s obzirom na to da je Kolakušić podvio rep, za sebe tražim Zagrebački holding. Znam, oni misle da je sve to neka šala, ali ja ne razumijem otkud im takva pomisao. Sad vam svima kažem, oni će slomiti zube na tom Holdingu. Ja od njega neću odustati, moja misija je da dobijem taj Holding, a oni nek se dogovore na koji način će mi ga dati”, zaključio je Juričan smrtno ozbiljnog lica.