Boravak na Yaleu

Da se želi baviti pravom Zlata Đurđević znala je još u osnovnoj školi. I nastavak školovanja usmjerila je na to. Zadnjih 25 godina školovala se i usavršavala na najboljim svjetskim i europskim sveučilištima poput Cambridgea, Graza i Augsburga. Na američkom Berkeleyu bila je gostujuća profesorica. Na Yaleu je boravila kao viša znanstvena istraživačica i surađivala s jednim od, kako kaže, najvećih hrvatskih pravnih umova, sterling profesorom emeritusom Mirjanom Damaškom.

Pravni fakultet Yale glasovit je po tome da nema logičko formalistički pristup pravu već, objašnjava Đurđević svoje iskustvo, inzistira na pravnom realizmu poučavajući pravo u društvenoj stvarnosti – u primjeni, a ne pravo u knjigama. Pravna misao na ovom najboljem pravnom fakultetu na svijetu, kako to tvrdi pravna elita koju okuplja, usmjerena je na ustavno-pravno uređenje, grane vlasti i njihov odnos.

Ključna znanstveno nastavna tema je ustavno pravo koje se paralelno predaje na raznim kolegijima te, prisjeća se Zlata Đurđević, predstavlja interes gotovo svih profesora.

Najbolji svjetski profesori

“Tijekom dvogodišnjeg boravka na Yaleu objeručke sam prihvatila priliku usavršavati se u ustavnom pravu, pravno-političkoj materiji, funkcioniranju demokracije, prateći predavanja, seminare i rasprave najboljih svjetskih profesora ustavnog prava kao što su Robert Post, Bruce Ackerman, Reva Siegel, Jack Balkin, Judith Resnik. Posebno bih istaknula predavanja profesora i njemačkog ustavnog suca Dieter Grimma o usporedbi američkog i europskog konstitucionalizma te jednog od najvećih ustavnih sudaca uopće, Izraelca Aharona Baraka, o proporcionalnosti u ustavnom pravu.

Pohađala sam 2016. godine globalni seminar o konstitucionalizmu koji je jedno od obilježja izvrsnosti Yalea. Svake godine okuplja malu elitnu grupu sudaca ustavnih i vrhovnih sudova koji raspravljaju o najvažnijim strukturalnim pitanjima današnjice s vodećim Yaleovim akademskim pravnicima. Riječ je o pitanjima kao što su sudska neovisnost i odgovornost, pravni lijekovi, dioba vlasti, razvoj prava o jednakosti, sloboda govora, nacionalna sigurnost, dostojanstvo i individualna sloboda.

Tamo sam usvojila i znanja i promišljanja o odnosu i tenzijama između demokracije i vladavine prava u aktualnom političkom trenutku SAD-a, Europske unije kao i pojedinih europskih država što mi je omogućilo da uvidim probleme u funkcioniranju demokracije u Hrvatskoj, kao i manjak respektiranja i razumijevanja demokratskih vrijednosti u političkim i pravnim krugovima”, priča uvodno o sebi profesorica Đurđević i dodaje kako je od 2017. do 2021. bila predsjednica Hrvatskog udruženja za kaznene znanosti i i praksu, a sada je i članica Odbora za pravosuđe Hrvatskog sabora koji bi u utorak trebao čuti programe svih kandidata koji su se javili za čelno mjesto Vrhovnog suda RH.

Kriterij stručnosti i integriteta

Tvrdi da opravdano ima realna očekivanja da bude izabrana. Stavila se, ističe, na raspolaganje političkim tijelima. “Spremna sam pomoći, te kao predsjednica Vrhovnog suda biti njihov partner u reformi sudstva čije su temeljne vrijednosti neovisnost i odgovornost”, govori. Smatra da politika treba konačno pokazati da može odlučiti po kriterijima stručnosti i integriteta, a ne po kriterijima podobnosti, te izabrati neovisnu osobu na čelo sudske vlasti.

“Imam i respektabilnu međunarodnu karijeru. Radila sam kao gostujuća profesorica na sveučilištima na Berkeleyu, a sada predajem Luksemburgu i Ljubljani. Dobitnica sam najprestižnijih međunarodnih stipendija poput Marie Curie, Fulbright, Chevening, DAAD i ÖAD, članica u trećem mandatu izvršnog odbora najjače svjetske udruge iz kaznenog prava (AIDP).

Održala sam preko sto javnih izlaganja, a redovito predajem na međunarodnim konferencijama. Objavila sam preko 80 publikacija. Priznata sam europska znanstvenica, članica Upravnog odbora međunarodnog instituta u Siracusi. Uz niz domaćih, vodila sam deset međunarodnih projekata, a trenutno vodim tri projekta Europske komisije: FIGHTER, CrossJustice i EULAW, te jedan Hrvatske zaklade za znanost sa značajnim financijskim sredstvima na kojima su zaposlene i dvije mlade istraživačice”, nabraja nam detalje iz svoje biografije profesorica Đurđević.

TELEGRAM: Mislite li da bi vas Sabor ipak na kraju mogao podržati? U to se uklapa poruka predsjednika Milanovića koji je zastupnicima rekao da glasaju po savjesti, a ne po stranačkom ključu. Vidite li tu dovoljan sustav kočnica i ravnoteže u procesu izbora, što stalno naglašavate?

ĐURĐEVIĆ: Smatram da Ustavom predviđen način izbora predsjednika VSRH ima dovoljne kočnice i ravnoteže, odnosno sustav kontrole izbora stručne i neovisne osobe. Iako je ustavom propisani postupak bitno izmijenjen zakonodavnom procedurom, u njemu i dalje sudjeluju i surađuju sve tri grane vlasti, doduše drugačijim i isprepletenim redoslijedom. Izbor se odvija pod reflektorima medija i javnosti.

Politički izbor ima brojne mane ali i vrline. A transparentnost je jedna od njegovih ključnih vrlina. Za razliku od predsjednika ostalih sudova i sudaca koje bira Državno sudbeno vijeće u postupku daleko od očiju javnosti, u ovom postupku je moguće uočiti svaki eventualni sukob interesa, nepotizam, odnos ovisnosti ili podobnost.

Usporedimo samo netransparentnost postupka i sadržaja mišljenja opće sjednice Vrhovnog suda o kandidatima te postupak u kojem će to učini Odbor za pravosuđe odnosno Sabor. O toj sam transparentnosti koja postoji prilikom izbora sudaca u zapadnim demokracijama, a koja je ključna u borbi za objektivne kriterije te protiv nepotizma i korupcije, pisala u svom programu.

TELEGRAM: Mislite da će do izbora doći bez političkog dogovora?

ĐURĐEVIĆ: Pretpostavka transparentnosti je nepostojanje bilo kakvog prethodnog dogovora političkih tijela s tajnim kandidatom. A upravo se politički dogovor dvaju predsjednika stalno provlači kao ultimativni zahtjev u nedostatku kojeg politika prihvaća demokratsko delegitimiziranje sudske vlasti.

Takav ishod nije prihvatljiv u demokraciji, te dezavuira i ustavom propisani postupak odnosno ustavna jamstva. Ne može se pomiriti kompleksna zakonodavna procedura s uključenim tijelima tri grane vlasti, čiju ustavnost je potvrdio Ustavni sud, ako je jedino što trebamo dogovor predsjednika Republike i predsjednika Vlade. To nije smisao ni ustavom propisane procedure. A ona predviđa ovlaštenog predlagatelja, to je predsjednik RH. On je dužan predložiti osobu koja ispunjava kvalifikacije propisane zakonom, koja je vrhunski pravni stručnjak i koja je dokazano neovisna. Kada predsjednik ne bi predložio takvu osobu Sabor bi ju bio dužan odbiti.

U protivnom je javni poziv, mišljenja ovlaštenih tijela, ustavna ovlast predsjednika na izbor kandidata, kao i cijela ustavom i zakonom predviđena procedura igrokaz za javnost radi prikrivanja tajnog političkog dogovora oko podobnog kandidata.

Takav dogovor naravno ne bi bilo moguće javno obznaniti jer bi bio protuustavan, stoga bi se moglo raditi samo o tajnom kandidatu, a što u slučaju predsjednika VSRH znači i kandidatu ovisnom o politici. Jedini kriteriji moraju biti stručnost, integritet i neovisnost, te ako predsjednik predloži takvog kandidata, Sabor ga treba izglasati.

Ili imamo politički dogovor ili poštujemo ustavnu i zakonsku proceduru. Politički dogovor znači zaobilaženje procedure stoga jedno i drugo nije moguće prilikom izbora predsjednika Vrhovnog suda. Naravno, ista je situacija u slučaju odbijanja kandidata izvan ili prije završetka ustavne procedure zbog političkog sukoba između predlagatelja i Vlade. Radi se o zaobilaženju i kršenju ustavom propisane procedure, a u ovom slučaju imamo i demokratsko delegitimiziranje sudbene vlasti.

TELEGRAM: Je li ostale suce moguće birati na ovako transparentan način kako se bira predsjednik VSRH? Ne bi li nas to dovelo u situaciju da svaki izbor bude blokiran kao što je to sada ovaj izbor.

ĐURĐEVIĆ: Nikada nisam predlagala da parlament bira u Hrvatskoj suce. Nemam problem s iznošenjem vlastitih stavova u javnost pa bih, da to predlažem, jasno i rekla. Radi se o jednoj od tvrdnji koja predstavlja nevaljani zaključak kojim se pred javnošću želi opravdati odbijanje izbora neovisne predsjednice Vrhovnog suda. Netransparentno su izvučeni dijelovi mog programa u kojima ističem da, nasuprot organizacije sudstva kao zatvorene profesionalne grupe bez vanjske kontrole što se naziva korporativizmom, u većini zapadnih demokracija suce biraju parlamenti.

Govorim zatim o prednostima takvih sustava, a to je demokratski legitimitet te javan i transparentan postupak izbora u kojem se otkriva sukob interesa, nepotizam ili korupcija, a što garantira izbor kandidata koji je najizvrsniji i neovisan. Upozoravanje na prednosti sustava zapadnih demokracija u kojima je sudstvo učinkovito, a građani mu vjeruju, sigurno ne može biti mana mog programa. To može biti jedino odlika s obzirom da ti sustavi upućuju na rješenja kojima se mogu izliječiti i boljke našeg sudstva.

TELEGRAM: Nije li upravo Vlada ukazala svojim priopćenjem da se zalažete za izbor sudaca od strane politike?

ĐURĐEVIĆ: Potpuno je promašeno i deplasirano tumačiti moj program na način da se predlaže da suce u Hrvatskoj trebaju birati političari. To su posve apsurdne tvrdnje.

Ja u programu govorim o političkoj instrumentalizaciji sudstva u 90-ima u Hrvatskoj, o tome da smo svjedoci da politički izbor sudaca dovodi do razornih posljedica za pravosuđe i društvo, o percepciji korupcije u sudstvu zbog postupaka protiv političkih moćnika, o presudama Europskog suda za ljudska prava protiv Hrvatske koje ukazuju na sumnju na politički utjecaj na sudove u postupcima protiv političara, o tome da je Hrvatska najlošija u EU po percepciji neovisnosti sudaca, a glavni razlog je pritisak Vlade ili političara kao i o pravnoj kulturi zapadnih demokracija koja poštuje sudačku neovisnost i ne obavlja imenovanja temeljem političkih kriterija, već objektivnih kriterija stručnosti i integriteta, a koje kod nas nema.

Našla sam se u nevjerojatnoj situaciji da mi se imputira da sam u programu predložila nešto što nisam i što nigdje ne piše i da se moram od tih neistinitih tvrdnji braniti iako je moj program strukturalno i sadržajno vrlo jasan. Na kraju sadrži i zaključak u kojem se navode ciljevi reforme za koje se zalažem, a od kojih su neki u ovlastima predsjednice Vrhovnog suda, a na neke ona može samo utjecati. Među njima nema prijedloga da Sabor bira suce. Još se nikada nisam susrela sa situacijom u kojem se tvrdi da sam predložila nešto što nisam. Posve je jasno da se radi o konstruktu s pozicije političke moći radi moje diskreditacije.

TELEGRAM: A za što se vi zapravo zalažete kad stavljate sudstvo u kontekst političkog izbora?

ĐURĐEVIĆ: Ono što u programu navodim jest uspostavljanje odgovornosti politike odnosno demokratski izabranih predstavnika građana za stanje u pravosuđu. Tako je u zapadnim demokracijama. Sada odgovornost za loše funkcioniranje pravosuđa ne postoji. Politika se izgovara da je pravosuđe neovisno, no sudstvo, sudovi i suci su državna tijela odnosno državni dužnosnici. Njihove radnje ili propusti izravno dovode do odgovornosti države. Stoga je od ključne važnosti da država poduzme napore da uspostavi sveobuhvatan sustav sudske odgovornosti koja je učinkovita, objektivna i transparentna.

Sudska neovisnost i odgovornost su dvije komplementarne dimenzije učinkovitog sudstva. Načelo neovisnosti sudaca koje je temeljno načelo vladavine prava i ustavnih demokracija daje brojne privilegije sucima kao što je stalnost radnog mjesta i zabrana reizbora, nepremjestivost, razrješenje samo iz ustavom propisanih razloga i uz zaštitu ustavnog suda, imunitet, visoki stupanj samoupravljanja, visoke plaće i drugo.

Međutim, zahtjev neovisnosti ne postoji u korist samih sudaca ili sudske vlasti, već u korist građana, zbog zaštite pojedinaca od zloporabe vlasti te radi osiguranja pravičnog i učinkovitog suđenja. Stoga je jasno da moraju postojati mehanizmi koji će provjeriti da li se te privilegije koriste ispravno te da njihova svrha nije pervertirana.

TELEGRAM: Mislite li tu i na odgovornost samih sudaca?

ĐURĐEVIĆ: Da. Suci moraju biti odgovorni za svoje postupke i ponašanje kako bi javnost imala puno povjerenje u sposobnost sudstva da izvršava svoje funkcije neovisno i nepristrano. Dakle, odgovornost za rad i učinkovitost rada je temelj za povjerenje građana u sudstvo kao neovisnu granu vlasti. Stoga, odgovornost i neovisnost nisu načela u konfliktu, već su komplementarni i međusobno uvjetovani elementi učinkovitog sudstva.

Tenzije između neovisnosti i odgovornosti postoje ako se radi o društvu u kojem politika utječe ili želi utjecati na sudstvo ili u kojem je sudstvo ustrojeno korporativistički kao u Hrvatskoj. Pozivanje na odgovornost te uspostavljanje mehanizama odgovornosti sudstva prema građanima predstavlja se u takvoj situaciji kao napad na neovisnost.

Sjetimo se samo protivljenja sudske vlasti uvođenju obveze podnošenja godišnjeg izvješća o stanju sudbene vlasti Saboru. Tvrdilo se, zašto bi sudska vlast podnosila izvješće zakonodavnoj vlasti, a ne obrnuto. Kao i u slučaju prijedloga da suci Vrhovnog suda sami biraju svog predstavnika, radilo se o potpunom nerazumijevanju demokratskog političkog sustava, ustavnog zahtjeva za demokratskim legitimitetom svih grana vlasti.

Ustav RH kaže da sva vlast proizlazi iz naroda. Ustav zahtjeva kontrolu sudske vlasti od strane druge dvije glavne vlasti, kao i odgovornost sudstva za rad pred građanima Hrvatske.

Smatram da u Hrvatskoj između odgovornosti i neovisnosti sudstva postoji tenzija, rekla bih čak konflikt. Rješava ga se u korist neovisnosti dok je odgovornost potisnuta i zapostavljena. Pri tome mislim i na odgovornost sudske vlasti za loše stanje u sudstvu i na odgovornost politike, odnosno demokratskih predstavnika pred građanima za to stanje.

TELEGRAM: Vratimo se odgovornosti sudaca. Treba li ih strože kažnjavati u slučaju neodgovornosti?

ĐURĐEVIĆ: Centralno je pitanje kako u državi u kojoj postoji percepcija javnosti da politika utječe na sudstvo pomiriti zahtjev za više sudske odgovornosti uz istovremeno očuvanje fundamentalnog načela sudske neovisnosti. To ističem i u svom programu. Prema svim istraživanjima hrvatska javnost sumnja, a na to ukazuju i presude Europskog suda za ljudska prava, da usprkos potpune normativne i organizacijske neovisnosti sudstva od politike u stvarnosti to nije tako. To pokazuju sva istraživanja.

Prema istraživanju koje provodi Europska unija svake godine Hrvatska je najlošija po percepciji neovisnosti sudstva, a glavni je razlog, smatraju građani, utjecaj ili pritisak od Vlade ili političara. Znači percepcija je da postoji skrivena veza između sudstva i politike te da politika skrivenim putevima utječe na sudstvo.

Stoga, u odnosu na uspostavljanje odgovornosti postoji dvostruki problem od kojih je jedan faktičan, a drugi percipiran. U Hrvatskoj je sudstvo uspostavljeno kao korporativna, zatvorena organizacija čime se uzurpira vlast naroda iz Članka 1. Ustava. Percipira se da su transparentni mehanizmi kontrole sudske vlasti od strane drugih grana vlasti zamijenjeni utjecajem kroz tunele daleko od očiju javnosti.

Vidi se da se moji oponenti nalaze u dvije grupe, u sudstvu i u politici. Očigledno je da sam prepoznata kao prijetnja korporativizmu. Međutim, zadivljujući opseg angažmana na izmišljanju konstrukcija koje se mogu koristiti da me se diskreditira nedvosmisleno ukazuje kako za to postoje ozbiljni razlozi i u politici.

TELEGRAM: Možete li biti precizniji?

ĐURĐEVIĆ: Dakle, ako se sprječava moj izbor za predsjednicu Vrhovnog suda kao neovisne i stručne osobe sa svim potrebnim kvalifikacijama, pri čemu se izmišljaju optužbe za moju diskvalifikaciju i to čak i po cijenu izazivanja ustavne krize u sudskoj grani vlasti, to se može tumačiti i percipirati kao sprječavanje zatvaranja dionice putem koje politika izvan javnog vidokruga utječe na pravosuđe.

Naime, predsjednik Vrhovnog suda s jedne strane daje demokratski legitimitet sudstvu ali s druge predstavlja vezu između sudstva i politike. Stoga je ključ vladavine prava u demokraciji da se na to mjesto izabere neovisna osoba. Politika mora maknuti sa sebe stigmu da utječe na sudstvo. Sada ima priliku da to učini. Vidjet ćemo hoće li je i ovaj puta propustiti.

TELEGRAM: A što je onda s izborom ostalih sudaca? Je li naš DSV na razini da neovisno bira suce?

ĐURĐEVIĆ: Ponavljam da Hrvatska ima korporativistički model sudstva u okviru kojeg, kako sam i navela u programu, suci sami postavljaju kriterije za izbor i napredovanje sudaca, sami se ocjenjuju, biraju, obrazuju, ispituju, stegovno progone i razrješuju. Vanjska kontrola koja dolazi od drugih javnih ustanova ili državnih tijela kao što su Pravni fakulteti i Ministarstvo pravosuđa ili ulaskom stručnjaka iz drugih grana jedinstvene pravne profesije u sudstvo, kao što su odvjetnici, tužitelji ili profesori su eliminirani. To sam jasno i obrazložila u programu.

Glavni razlog je u sastavu i ovlastima Državnog sudbenog vijeća. Navedene ocjene nisu neistine niti uvrede kako je Vrhovni sud to prikazao u svom priopćenju već objektivna normativna obilježja naše organizacije sudstva. Stoga se ne mogu izjednačavati u naslovu priopćenja pojmovi – izolirana i hedonistička. Pojam izolirani, zatvoreni ili korporativistički je znanstveni metodološki pojam kojim se svugdje u svijetu, u pravnoj znanosti, dokumentima Venecijanske komisije i drugih međunarodnih tijela koji se bave sudstvom opisuje model sudstva kakav ima Hrvatska. Drugo je uvreda upućena sa pozicije političke moći.

Venecijanska komisija stalno ponavlja da Sudbena vijeća nisu tijela sudskog samoupravljanja, te da se korporativizam i politizacija može izbjeći samo nadzorom kroz balansiranim članstvom iz dužnosnika drugih grana vlasti i drugih pravnih profesija kao su odvjetnici, tužitelji, profesori, civilne udruge. Korporativizam sudstva je u stručnoj javnosti prikrivena činjenica, o njemu sudstvo nikada ne progovara, o tome se ne smije raspravljati na stručnim skupovima, još jedan tabuu koji sudačka elita odbacuje s indignacijom i doživljava kao napad ili uvredu.

TELEGRAM: I onda još imamo optužbe Zdravka Mamića. Jeste li, kada ste se prijavljivali na javni poziv, očekivali ovakav rasplet?

ĐURĐEVIĆ: Nisam. Imala sam uvijek reputaciju pravne stručnjakinje i uvijek sam dobro kotirala, neovisno tko je bio na vlasti.

Na početku ovog izbornog procesa sam tako i dočekana, čak pomalo s nevjericom, da me predsjednik Milanović predložio. No sada se sve, na žalost, svelo na političku borbu između dvije političke opcije. Pri tome su kriteriji koji bi se morali primjenjivati nestali, a u žaru borbe se žrtvuje moja stručnost, privrženost zakonu i reputacija te dolazimo do apsurda da se radi zaštite zakonitosti zahtjeva od mene tajno dogovaranje i pregovaranje s politikom.

Da sam se tajno dogovorila s predsjednikom države, a po mogućnosti i s predsjednikom Vlade prigovora ne bi bilo. Da su se njih dvojica dogovorili prije početka postupka i da je kandidatkinja u tajnosti pristala glatko bih prošla. To je demokratska razina i vladavina prava koja postoji u Hrvatskoj.

TELEGRAM: Ali nećete odustati?

ĐURĐEVIĆ: Smatram da imam pravo na realna očekivanja da budem izabrana. Moju stručnost su Sabor, Vlada i Ministarstvo pravosuđa RH kontinuirano priznavali i koristili. Bila sam članica Državnoodvjetničkog vijeća, Povjerenstva za sukob interesa i Povjerenstva za azil RH. U pristupnim pregovorima Europskoj uniji sam sudjelovala kao ekspertica u dva pregovaračka poglavlja. Bila sam predsjednica ili članica radnih skupina Ministarstva pravosuđa za izradu niza zakonskih prijedloga. Branila sam hrvatske interese pred međunarodnim arbitražama UNCITRAL i ICSID gdje sam zastupala Republiku Hrvatsku u okviru odvjetničkog tima Luke Mišetića, koji mi je javno dao podršku istaknuvši moju stručnost.

Svoju sam stručnost potvrdila i izborom za kandidatkinju Republike Hrvatske za sutkinju Međunarodnog kaznenog suda kada sam u prvom krugu izbora dobila glasove gotovo 60 država širom svijeta usprkos lošem međunarodno-političkom trenutku za Hrvatsku, te kao rezervna kandidatkinja Republike Hrvatske za sutkinju Europskog suda za ljudska prava.

Naravno, smatram da najvažniju kvalifikaciju predstavlja moj znanstveni rad i neovisnost. Međutim, želim istaknuti da usprkos političkom izbornom procesu u kojem sudjelujem, politička očekivanja ne igraju ulogu u mom profesionalnom životu. To jasno proizlazi i iz mog programa koji nije pisan oportunistički ili eufemistički već znanstveno, a to znači stručno, neovisno i pravno utemeljeno. Nisam ga pisala sa zadrškom, već da ukažem na velike probleme koji kod nas postoje u strukturalnom, organizacijskom, procesnom, ali i personalnom segmentu sudstva i pokažem da ih razumijem te da sam ih spremna rješavati odnosno sudjelovati u okviru svojih ovlasti u njihovom rješavanju.

Ističem da je predsjednik Vrhovnog suda u godišnjem izvješću Sabor prema Zakonu o sudovima ovlašten upozoriti na organizacijske probleme u sudovima, nedostatke u zakonodavstvu i dati prijedloge za unaprjeđenje rada sudova. Stoga nema dvojbe da i kandidat treba pokazati svoje znanje i razumijevanje potrebe reforme sudstva u svim aspektima.

TELEGRAM: Pojavile su se glasine da biste ipak mogli dobiti podršku u Saboru. Jesu li takve informacije došle i do vas?

ĐURĐEVIĆ: Ne. Isticala sam da nisam u političkoj kampanji, iako je koncepcija javnog poziva u okviru političkog postupka izbora stvorila de facto situaciju da se potencijalni kandidati međusobno natječu programima, životopisima, u televizijskim emisijama. To je još jedan u nizu nedostataka zakonskog u odnosu na prethodno ustavno uređenje. Suci se u europskoj pravnoj kulturi ne biraju na izborima, oni moraju biti neovisni od politike, ne smiju se upuštati u političke pregovore.

Politika podrazumijeva kompromise, ustupke i ovisnost. Čuli ste kandidatkinju iz sudačkih redova kako nakon više od 35 godina rada u sudstvu govori da nije ni lijevo niti desno u politici. Naravno ne smije biti niti centar, niti nezavisni politički kandidat. Uvijek mora biti izvan političke borbe što je vrlo zbunjujuće kada se nalazite u političkom procesu izbora u kojem postoji više kandidata.

TELEGRAM: Jeste li do sada u ovom procesu prekršili bilo zakon bilo Ustav, kako vam se imputira?

ĐURĐEVIĆ: To je najteža optužba koja mi je upućena s pozicije političke moći, a koja je izvan bilo kakvog pravnog realiteta. Već sam u više navrata objašnjavala da niti sam što prekršila, niti sam sudjelovala u nezakonitoj proceduri. Stoga ću ukratko ponoviti hodogram zbivanja.

Na prvi poziv se nisam bila dužna javiti, pa je svaka rasprava o tome izlišna. Predsjednik me je pozvao i ja sam pristala. U tom trenutku ne postoji niti javni poziv niti zahtjev za ocjenu ustavnosti zakona Ustavnom sudu. Predsjednik je odlučio neposredno primijeniti Ustav i poslati prijedlog u saborsku proceduru. To je njegova odluka i ovlast i ne može se povezivati sa mnom niti me se zbog toga diskvalificirati. Kandidat je objekt u postupku, a ne tijelo koje provodi postupak. Radi se o bazičnim pravno postupovnim pa i logičkim pitanjima.

Primjerice, zaključak političara kojeg su novinari preuzeli ‘pristala je biti kandidatkinja dakle morala se javiti na prvi poziv’ jest nevaljan i predstavlja logičku pogrešku post hoc ergo propter hoc, odnosno poslije toga, dakle zbog toga. Iz toga što sam pristala na predsjednikov naknadni prijedlog ne može se zaključivati da sam se morala javiti na javni poziv koji je već ne samo istekao nego i završio. Očigledno je da se radi o miješanju vremenskog slijeda i uzročno-posljedičnih odnosa.

Imperativni zahtjev može se odnositi samo na drugi, naknadni poziv na koji sam se i javila. U odnosu na tvrdnju da sam odgovorna za predsjednikovo podnošenje prijedloga Saboru miješaju se adresati pravne norme i ovlaštenici radnje. Jedno je državno tijelo koje provodi postupak, a drugo građanin koji se javlja na poziv. Kada se kandidat ne bi se držao zakona, a to znači kada ne bi predao pravovremenu ili potpunu prijavu ili ne bi ispunjavao zakonske uvjete za suca Vrhovnog suda, njegova bi prijava bila odbačena. To je krajnji domet obveza koje ima kandidat u postupku što bi bilo sankcionirano odbacivanjem njegove ili njezine kandidature. Sve ostalo je u nadležnosti i ovlastima državnih tijela za koje kandidat nije niti može biti odgovoran.

Rasprava kandidata o provođenju postupka s političkim tijelima je osobito zabranjena jer se radi o kandidatima za sudačko mjesto koji moraju zadržati svoju neovisnost u odnosu na Vladu. Pristala sam, a daljnje postupanje je u nadležnosti ustavom određenih tijela, predsjednika države i Sabora. Za njihove odluke, postupke, bile one zakonite ili nezakonite ne može se optuživati niti kritizirati kandidat u postupku.

To se vidi i iz odluke Ustavnog suda RH čiji predmet nisu postupci kandidata već nadležnih tijela. Radi se o nelogičnim i izvanpravnim tvrdnjama koje se javno prezentiraju kao politička moć odlučivanja o fiktivnoj zakonitosti koja je politička konstrukcija, a protivna je pravu. Ustavni sud je sam u svojoj odluci rekao da je zakon nejasan jer nije jasno ‘treba li se ponoviti javni poziv ako predsjednik Republike odluči ne predložiti niti jednog od kandidata koji su se javili na javni poziv, koliko se puta treba ponoviti’. Stoga nema dvojbe da je ponavljanje poziva naredio Ustavni sud svojom odlukom. Prije toga takvo tumačenje nije bilo obvezno, dapače, smatrala sam da nije niti ispravno jer radi se o dugotrajnom više mjesečnom postupku, koji u slučaju ponavljanja dovodi u pitanje ustavne ovlasti predsjednika Republike i Hrvatskog sabora da izaberu predsjednika Vrhovnog suda.

Kao što vidimo više od dva mjeseca od objave poziva još uvijek nemamo prijedlog predsjednika Republike niti mu je Odbor za pravosuđe podnio mišljenje. Kako je rekao Ustavni sud, javni poziv je formalnopravna zakonska pretpostavka, a prijedlog predsjednika supstancijalna ustavna pretpostavka.

Je li moguće da se u jednoj zemlji vladavine prava Ustav tumači na takav način da jedna formalna, tehnička pretpostavka ukine ustavnu ovlast predsjednika Republike i Hrvatskog sabora? Takvo tumačenje ukida pravo građana da kroz svoje predstavnike ostvare utjecaj na sudsku vlast, te dovodi do potpunog zatvaranja sudske vlasti. Mislim da će u konačnici biti nužno da Vlada i Sabor mijenjaju ili ukinu relevantne odredbe Zakona o sudovima. Ili da Ustavni sud promjeni svoju odluku, vidjevši da je zakon koji su proglasili ustavnim u praksi dovodi do neustavnih posljedica te je izazvao ustavnu krizu vlasti.

TELEGRAM: Zbog čega? Pa nedavno je prošao test ustavnosti?

ĐURĐEVIĆ: Jer ćemo se naći u ustavnopravnoj krizi. Ako ne bude odabran predsjednik Vrhovnog suda do isteka mandata suca Sesse njegovu poziciju preuzima zamjenik koji nema nikakav demokratski legitimitet. U trenutku kada Sessi istekne mandat, a ako novi predsjednik Vrhovnog suda ne bude odabran, nastupa ustavnopravna kriza.

Sudovi će istina redovito raditi, ali na čelu sudstva neće biti osoba s ovlastima i odgovornošću za učinkovitost sustava, a koji je demokratski izabran. To znači da će građanima biti oduzete demokratske ovlasti da uređuju sudsku vlast da je demokracija prestala postojati u odnosu na jednu granu vlasti. To doista ne može biti premošćeno na drugi način, nego da predstavnici naroda izabrani na izborima izaberu predsjednika Vrhovnog suda.

Zamjenik predsjednika Vrhovnog suda RH svoj status ima prema tzv. godišnjem rasporedu poslova, koji traje do 31. prosinca ove godine. Tako od 1. siječnja 2022. on neće više moći voditi Vrhovni sud osim ako Sabor ne izglasa izmjene Zakona o sudovima i time protuustavnu situaciju ozakoni što je pravna besmislica neprimjerena civiliziranim i demokratskim državama.

Politika svojim potezima odvaja narod i sebe od sudstva, što međutim, znači i da je odvojena od odgovornosti za sudstvo pred građanima. To je nedopustivo. Niti jedna grana vlasti ne smije biti država u državi i izgubiti demokratsko ishodište.

TELEGRAM: A što ako zamjenik predsjednika Vrhovnog suda, sudac Marin Mrčela prije svega toga bude odabran na Europski sud za ljudska prava budući da je jedan od hrvatskih kandidata?

ĐURĐEVIĆ: To je u cijeloj ovoj situaciji s ustavnog aspekta irelevantno ali iz zakonskog koji je
očigledno postao važniji od ustavnog, o tome bi se moralo voditi računa prije isteka mandata
predsjednika Sesse.

TELEGRAM: Kad govorimo o odgovornosti sudstva, mislite li da bi suci trebali snositi veću odgovornost za svoje odluke i javne istupe? Može li predsjednik Vrhovnog suda utjecati na to? Jer činjenica je da su građani jako nezadovoljni.

ĐURĐEVIĆ: Suci mogu javno istupati, mogu komentirati određena pitanja koja su vezana za ustavnopravni položaj sudstva i sudaca. Pri tome moraju sačuvati svoju neovisnost i nepristranost, i moraju paziti da ne uđu u političku arenu.

Tako je zamjenik predsjednika Vrhovnog suda sudac Mrčela imao potpuno pravo nedavno reći kako smatra da bi suci Vrhovnog suda sami među sobom trebali birati predsjednika i to usporediti s neusporedivim jer sve suce Ustavnog suda bira Sabor. Druga je stvar da li je to u skladu s našim ustavnim poretkom i demokratskim poredcima uopće. Taj prijedlog značio bi potpuno zatvaranje sudstva i potpuno odmicanje ne samo od politike nego od građana. To bi značilo da bi sudstvo postalo zatvorena profesionalna grupa, a ne više grana vlasti. Ako sva vlast u demokracijama proizlazi iz naroda, onda oni više nisu vlast ili ne demokratski izabrana vlast. Istrgnuli su se iz demokratskog političkog sustava.

Iako je politika unisono otklonila takvo rješenje, upravo će se ono ostvariti neizborom predsjednika Vrhovnog suda po drugom pozivu jer nakon njega više neće biti vremena da se do 15. srpnja izabere novi predsjednik Vrhovnog suda. Ono na što je vrh sudstva pozivao, politika će ostvariti te će čelnu osobu Vrhovnog suda znači sudske vlasti postaviti sam Vrhovni sud.

Možemo misliti loše o demokraciji, osobito u kontekstu sudske neovisnosti ali uvijek se treba vraćati na Churchillovu izreku da je demokracija najgori oblik vladavine osim svih ostalih oblika koji su isprobavani s vremena na vrijeme. Stoga je politika dužna spriječiti ukidanje demokracije u odnosu na sudsku vlast, a ne je uzrokovati.

Pri tome želim reći da je situacija u pravosuđu takva da bi politički predstavnici građana, a osobito političke vedete trebali sve svoje razmirice staviti postrani i izabrati osobu koja je dovoljno stručna, vrijedna, odvažna i neovisna kako od samih nepotističkih, klijentelističkih i koruptivnih veza u pravosuđu, tako i od politike. Pitanje kako pronaći takvu osobu i kako je prepoznati nije teško.

TELEGRAM: Kritičari vama osobno kao kandidatkinji najviše zamjeraju što nemate sudački staž i što niste stručnjakinja iz oblasti građanskog prava kojim će se u buduće, nakon što je osnovan Visoki kazneni sud, najviše baviti Vrhovni sud RH.

ĐURĐEVIĆ: Istina je da upravo bavim granom prava koja mi daje znanja koja su potrebna predsjednici Vrhovnog suda. Postoje samo dva pravna predmeta koja obuhvaćaju organizaciju sudstva, a to je kazneno i građansko procesno pravo te da ona identična za obje pravne grane jer redoviti sudovi obuhvaćaju građansko i kazneno sudovanje. Na Vrhovnom sudu postoji građanski i kazneni odjel, pa niti jedan sudac ne sudi u oba odjela, stoga je taj argument promašen.

Osim što mi je bazično područje specijalizacije kazneno procesno pravo čiji je integralni dio organizacija pravosuđa i posebno sudstva, predajem predmete Ljudska prava i kazneno pravosuđe, Kazneno pravo Europske unije, Međunarodno kazneno procesno pravo i Međunarodnu suradnju uz kaznenim stvarima. Dakle imam i znanja iz međunarodne, europske i nacionalne organizacije sudova i pravosuđa.

Naravno da se u sustavima učinkovitog sudstva slažem sa sucima da bi predsjednik Vrhovnog suda trebao biti jedan od njih, no očito je situacija sada takva da građani više ne vjeruju da će doći do ikakve reforme od ljudi unutar sustava s obzirom na to da je dovedeno u pitanje ispravno obavljanje njihovih ovlasti da samostalno odabiru suce po objektivnim i stručnim kriterijima, da suce koji ne rade svoj posao sukladno zahtjevima struke sankcioniraju na odgovarajući način, da se javno otkrilo da u kratkom vremenu veći broj sudaca ne poštuje ni minimum etičkih standarda, da imamo kontinuirane optužbe od strane osuđenog bjegunca u odnosu na vrh sudske vlasti koje su prestale nakon bijega i drugog osuđenika.

Stoga, mogu ponoviti da su problemi učinkovitosti, transparentnosti i odgovornosti unutar sudstva takvi da je politika procijenila da početni korak u reformi može biti samo postavljanje na čelo osobe izvan sustava. Ključna je neovisnost od interesnih grupa, znanje i integritet, a uska profesionalna iskustva vezana za jednog subjekta u sudskom postupku, pa bio to i sud treba demistificirati.

TELEGRAM: Jeste li za reizbor sudaca, dakle, da periodično moraju ponovno dokazati da su zaslužili svoje sudačke funkcije?

ĐURĐEVIĆ: Ne, to bi bila velika pogreška. Bitno je urediti kriterije i postupak za izbor i napredovanje sudaca te stegovnu odgovornost. Mislim da je to način na koji se može djelovati, a ne reizborom. Ne smijemo ponoviti grešku iz 90-tih kada je odlučeno da će se ići u reizbor svih sudaca, ali po kriterijima podobnosti.

Ono što je nužno je osigurati sustav u kojem će se izbor sudaca provoditi u transparentnom i javnom postupku uz primjenu objektivnih kriterija o kojima ne odlučuju isključivo suci. Zalažem se za jačanje kontrole. Ponovno je potrebno razmotriti prepuštanje Državnom sudbenom vijeću i izbor predsjednika sudova iako se radi o sudskoj upravi. Nisam sigurna da je to dobro rješenje, odnosno da izvršna vlast koja odgovara za učinkovitost sudske uprave nema baš nikakav utjecaj na izbor predsjednika sudova. Međutim, ključ je ponovno u sastavu Državnog sudbenog vijeća za čiju reformu je potrebno promijeniti Ustav odnosno mora postojati politički konsenzus.

TELEGRAM: Je li po vašem mišljenju pravosuđe doista najlošija grana vlasti u Hrvatskoj?

ĐURĐEVIĆ: Nije (smijeh). Politika je gora. To je postala profesija, koja bi trebala biti oličenje vrline i poštenja jer odlučuje o općem dobru, a u njoj se smatra dopuštenim lagati građanima i to u javnom interesu. Što može biti gore? Loše je stanje u odnosu na učinkovitost, stručnost, zakonitost te sprječavanje klijentelizma i korupcije i u drugim dijelovima društva, a osobito države.

Međutim, loša percepcija daleko jače pogađa sudsku vlast nego druge dvije koje građani ako su nezadovoljni imaju priliku svake četiri odnosno pet godina mijenjati. Sudska vlast svoj autoritet bazira na povjerenju građana, to vrijedi kako za kazneno sudovanje na kojem se zbog medijske eksponiranosti sudstvo stalno testira u javnosti, ali još više za građansko sudovanje kojemu se građani trebaju obraćati za rješavanje svojih sporova, a ne ga izbjegavati.

Vaše pitanje implicira kritiku svih sudaca, što je još jedna od optužbi koji dolazi iz vrha sudbene vlasti. Međutim, kako sam navela u programu reformu treba provesti ne samo zbog građana, već i zbog ponovno uspostavljanja autoriteta i kredibiliteta velike većine od 1.700 sutkinja i sudaca koji časno i odgovorno obavljaju svoj iznimno težak, odgovoran pa i opasan posao i koji neopravdano i teško podnose ovakav tretman od strane javnosti.

I za kraj bih htjela istaknuti da kao dugogodišnja profesorica Pravnog fakulteta u Zagrebu imam neposredna saznanja da niti budućnost pravosuđa nije blistava. Studenti prava su gotovo posve izgubili interes za rad u pravosuđu, ankete koje provodimo pokazuju da je najveći interes za rad u inozemstvu, i to usprkos tome što je pravo primarno nacionalna disciplina, a zatim u odvjetništvu. Iznimno su rijetki studentice i studenti koji nakon studija žele raditi kao sutkinje ili državni odvjetnici. Negativna percepcija pravosuđa stvorila je negativnu selekciju i u odnosu na kadrove koji dolaze. Stoga je krajnje vrijeme na provođenje istinskih promjena u sudstvu.