A s vremenom, dok se predsjednik Republike razračunava s kritičarima s ljevice, stvari u toj priči izgledaju sve dramatičnije, ali i sve više izvan fokusa javnosti i sve više nalikujući na još jednu od korupcijskih priča koja će se rasplinuti u beskrajnim proceduralnim pravosudnim nadmudrivanjima i standardno obeshrabrujućim zaključkom javnosti kako su, eto, svi isti.
Nije Tuđman
Milanović, pritom, u svojim okršajima – baš onako kako se to od njega moglo i očekivati – dodaje gas. Problem je što je odavno prekoračio dozvoljenu brzinu, pogotovo danas, kad je doslovno prozvao vlasnike i urednike RTL-a što u goste zovu čovjeka s kojim polemizira. Kako se zove kad predsjednik Republike, makar s fikus-ovlastima, apelira na ljude s TV-kuće da nešto učine po pitanju gostiju koje predstavljaju kao analitičare? I što je sljedeće?
No, Milanović ipak nije Tuđman – nema ni “o” od ovlasti najmoćnijeg političara devedesetih, a ova žestoka polemika se ipak vodi u javnosti. Ozbiljne stvari s medijima se danas sređuju iza zatvorenih vrata, dok iz usta političarima ispadaju bomboni o slobodi novinarstva.
Nemoguć opoziv
A dok se raspravlja o Milanovićevim obračunima, javnost se zabavlja i špekulacijama o njegovom opozivu. Stvari stoje ovako: prvo bi trebalo utvrditi da je predsjednik povrijedio Ustav obavljajući svoje dužnosti (zasad ni blizu), onda skupiti 101 glas u Saboru da se započne postupak njegovog opoziva (vrlo, vrlo teško zamislivo u ovakvom odnosu snaga), pa da naposljetku barem devet od 13 sudaca Ustavnog suda bude za opoziv predsjednika Republike.
Ukratko, mogućnost da se Milanovića opozove, ako ovaj baš ne krene zaskakati na ulici svoje kritičare i mlatiti ih tvrdo ukoričenim Ustavom RH vrijeđajući ih pritom po nacionalnoj / rodnoj / seksualnoj / bilokojoj osnovi – izrazito je mala.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kraj vica?
I dok svi čekaju predsjednikov novi status ili izjavu, premijer trlja ruke i mudro se drži dalje od nabacivanja blatom. Derani iz njegovih redova, međutim, ne daju mu predaha, jer produkcija aferica i afera ne staje, pa Andrej Plenković često mora ponavljati kako je, kao i u prvom mandatu, za beskompromisnu borbu protiv korupcije.
Kraj vica? Ne, stvarno je to rekao čovjek kojeg su na vlasti održavali USKOK-ovi optuženici i saborski preletači, a on je davao i dalje “daje ruku” Milanu Bandiću u Zagrebu.
S vremenom hoće?
„Ponavljam jer imam dojam da nisu svi dobro razumjeli našu borbu protiv korupcije. Nema nedodirljivih, bez obzira na ime i prezime. Za svakoga za koga postoji osnovana sumnja da se bavi koruptivnim radnjama mora odgovarati. Ova saga pokazuje da to nisu svi dobro razumjeli. S vremenom hoće“, kazao je danas komentirajući aferu Janaf Andrej Plenković, a građanima ostaje samo nadati se da je ovaj put doista smrtno ozbiljan i da će se vremenom stvari razjasniti do kraja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jer, čini se da stvari stoje i dosta gore od očajno lošeg na kakvo ukazuje uporno curenje informacija prema osumnjičenicima. Naime, Dragan Kovačević je dio nekretnina koje su u ovoj istrazi blokirane prebacio na suprugu.
Kovačević sumnjao već 4. ožujka?
Taj manevar izveo je 4. ožujka ove godine, pola godine prije akcije koja je uzdrmala Hrvatsku, a niti dva mjeseca dana nakon što je stavljen pod mjere tajnog nadzora. Znači li to da je predsjednik Uprave tvrtke od strateškog značaja za RH još početkom ožujka dobio mig da se nešto “kuha” protiv njega? I što to govori o stanju u državi s obzirom na to da premijer tvrdi da on osobno o istrazi protiv Kovačevića nije znao ama baš ništa?
Pitanja se, ukratko, samo gomilaju. Umjesto odgovora ili barem upornog inzistiranja na odgovorima, svakodnevno dobivamo samo novu epizodu predsjednikovog obračuna s njima. I premijera koji, “kao pjesnik što ne vjeruje u vlastite stihove” (“Zabranjeno pušenje”), ponavlja kako “nema nedodirljivih”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Znamo da pratite Milanovićeve okršaje, ali afera Janaf postaje sve mračnija
Je li Kovačević već 4. ožujka znao da je pod povećalom kad je prepisivao nekretnine na suprugu?
Mogućnost da se Milanovića opozove, ako ovaj baš ne krene zaskakati na ulici svoje kritičare i mlatiti ih tvrdo ukoričenim Ustavom RH, vrijeđajući ih pritom po nacionalnoj/rodnoj/seksualnoj/bilokojoj osnovi - izrazito je mala.
Samobanalizacija Zorana Milanovića ide dalje. Njegov posljednji sapunica-obračun s njima, onaj sa Žarkom Puhovskim, donio je još malo guste dimne zavjese na pitanja koja je oko afere Janaf prvi krenuo otvarati baš Milanović.
A s vremenom, dok se predsjednik Republike razračunava s kritičarima s ljevice, stvari u toj priči izgledaju sve dramatičnije, ali i sve više izvan fokusa javnosti i sve više nalikujući na još jednu od korupcijskih priča koja će se rasplinuti u beskrajnim proceduralnim pravosudnim nadmudrivanjima i standardno obeshrabrujućim zaključkom javnosti kako su, eto, svi isti.
Nije Tuđman
Milanović, pritom, u svojim okršajima – baš onako kako se to od njega moglo i očekivati – dodaje gas. Problem je što je odavno prekoračio dozvoljenu brzinu, pogotovo danas, kad je doslovno prozvao vlasnike i urednike RTL-a što u goste zovu čovjeka s kojim polemizira. Kako se zove kad predsjednik Republike, makar s fikus-ovlastima, apelira na ljude s TV-kuće da nešto učine po pitanju gostiju koje predstavljaju kao analitičare? I što je sljedeće?
No, Milanović ipak nije Tuđman – nema ni “o” od ovlasti najmoćnijeg političara devedesetih, a ova žestoka polemika se ipak vodi u javnosti. Ozbiljne stvari s medijima se danas sređuju iza zatvorenih vrata, dok iz usta političarima ispadaju bomboni o slobodi novinarstva.
Nemoguć opoziv
A dok se raspravlja o Milanovićevim obračunima, javnost se zabavlja i špekulacijama o njegovom opozivu. Stvari stoje ovako: prvo bi trebalo utvrditi da je predsjednik povrijedio Ustav obavljajući svoje dužnosti (zasad ni blizu), onda skupiti 101 glas u Saboru da se započne postupak njegovog opoziva (vrlo, vrlo teško zamislivo u ovakvom odnosu snaga), pa da naposljetku barem devet od 13 sudaca Ustavnog suda bude za opoziv predsjednika Republike.
Ukratko, mogućnost da se Milanovića opozove, ako ovaj baš ne krene zaskakati na ulici svoje kritičare i mlatiti ih tvrdo ukoričenim Ustavom RH vrijeđajući ih pritom po nacionalnoj / rodnoj / seksualnoj / bilokojoj osnovi – izrazito je mala.
Kraj vica?
I dok svi čekaju predsjednikov novi status ili izjavu, premijer trlja ruke i mudro se drži dalje od nabacivanja blatom. Derani iz njegovih redova, međutim, ne daju mu predaha, jer produkcija aferica i afera ne staje, pa Andrej Plenković često mora ponavljati kako je, kao i u prvom mandatu, za beskompromisnu borbu protiv korupcije.
Kraj vica? Ne, stvarno je to rekao čovjek kojeg su na vlasti održavali USKOK-ovi optuženici i saborski preletači, a on je davao i dalje “daje ruku” Milanu Bandiću u Zagrebu.
S vremenom hoće?
„Ponavljam jer imam dojam da nisu svi dobro razumjeli našu borbu protiv korupcije. Nema nedodirljivih, bez obzira na ime i prezime. Za svakoga za koga postoji osnovana sumnja da se bavi koruptivnim radnjama mora odgovarati. Ova saga pokazuje da to nisu svi dobro razumjeli. S vremenom hoće“, kazao je danas komentirajući aferu Janaf Andrej Plenković, a građanima ostaje samo nadati se da je ovaj put doista smrtno ozbiljan i da će se vremenom stvari razjasniti do kraja.
Jer, čini se da stvari stoje i dosta gore od očajno lošeg na kakvo ukazuje uporno curenje informacija prema osumnjičenicima. Naime, Dragan Kovačević je dio nekretnina koje su u ovoj istrazi blokirane prebacio na suprugu.
Kovačević sumnjao već 4. ožujka?
Taj manevar izveo je 4. ožujka ove godine, pola godine prije akcije koja je uzdrmala Hrvatsku, a niti dva mjeseca dana nakon što je stavljen pod mjere tajnog nadzora. Znači li to da je predsjednik Uprave tvrtke od strateškog značaja za RH još početkom ožujka dobio mig da se nešto “kuha” protiv njega? I što to govori o stanju u državi s obzirom na to da premijer tvrdi da on osobno o istrazi protiv Kovačevića nije znao ama baš ništa?
Pitanja se, ukratko, samo gomilaju. Umjesto odgovora ili barem upornog inzistiranja na odgovorima, svakodnevno dobivamo samo novu epizodu predsjednikovog obračuna s njima. I premijera koji, “kao pjesnik što ne vjeruje u vlastite stihove” (“Zabranjeno pušenje”), ponavlja kako “nema nedodirljivih”.