Građani su u Hrvatskoj često ozlojeđeni domaćom politikom, njenom učinkovitošću, njenim moralom i velikim raskorakom između njenih obećanja i ostvarenja. Taj osjećaj neispunjavanja potencijala društva zbog podkapacitiranosti političke klase koja ga vodi često je, prečesto čak, vrlo opravdan.
Medalja, međutim, ima i drugu stranu. Hrvatska toliko dugo živi u cikličnim izvanrednim stanjima da je normalan, nesmetani razvoj društva i ekonomije, zapravo, izuzetak. I to popriličan izuzetak. U dvadesetak godina nakon završetka rata i mirne reintegracije cijelog teritorija (1998. godine) samo je jedan premijer vodio zemlju u relativno mirnim okolnostima, u kojima rast domaćeg BDP-a i životnog standarda nije bio prekidan dramatičnim vanjskim šokovima.
Haške optužnice i NATO bombarderi
Taj premijer zvao se Ivo Sanader i mira je imao samo u prvom mandatu (2003.-2007. godine). Vjerojatno nimalo slučajno, Sanader je i jedini hrvatski premijer koji je, u ovom stoljeću, nakon parlamentarnih izbora ostao na vlasti.
Ivica Račan, koji je zemlju vodio prije Sanadera, došao je na vlast u uvjetima međunarodne izolacije u koju je zemlju doveo Franjo Tuđman u zadnjim godinama svoje vladavine. Uz to, hrvatski turizam, koji se taman počeo vraćati nakon ratnog šoka, uzdrmalo je NATO-ovo bombardiranje Srbije 1999. godine. Sredinom mandata, Račanu su počele stizati i haške optužnice protiv hrvatskih generala.
Najgora kriza u životu?
Nakon Račana, Sanader je imao tih ekscesnih četiri godine mira. A onda je, početkom njegovog mandata grunula globalna gospodarska kriza za koju smo do prije mjesec dana mislili da će biti najgora u našim životima.
Srušilo se sve nakon startnog pucnja bankrota američkih Lehman brothersa, ministar financija je mogao samo nervozno sukati brk gledajući podatke o punjenju proračuna, a Sanader je uskoro iznenada napustio politiku i naredno desetljeće proveo uglavnom u interakciji s pravosudnim i kaznenim sustavom. Jadranka Kosor je zemlju preuzela u dramatičnoj gospodarskoj situaciji i s, realno, nikakvim šansama na izborima 2011. godine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Cendranje Andreja Plenkovića
Sljedećem premijeru, Zoranu Milanoviću, dogodila se europska dužnička kriza, koja je na rub raspada dovela eurozonu, a male ekonomije s europske periferije u produženu agoniju drugog recesijskog dna. Iako je zemlja nakon punih šest godina krize na kraju njegovog mandata uspjela doći do rasta, na izborima je ostao bez premijerske funkcije.
Eksperiment s Timom Oreškovićem bio je eksces sam po sebi i trajao je toliko kratko šest mjeseci) da ga nema smisla posebno analizirati. A onda je na vlast došao Andrej Plenković. Do prije mjesec-dva dana, unatoč konstantnom premijerovom cendranju o teškim problemima pred kojima se našla njegova Vlada, jasno je da su problemi koje su imali (primjerice, kolapsi Agrokora i Uljanika) bili tek nelagodan vjetrić u odnosu na orkane nevolja koje su snašle njegove prethodnike.
Majka svih recesija
Lagodan vjetar gospodarskog rasta iz okruženja gurao je hrvatske brojke prema gore, plaće su se dizale, a dugovi smanjivali. Dok odjednom nije eksplodirala koronakriza koja će se, sasvim sigurno, pretvoriti u koronacesiju, koju mnogi strani komentatori već sa strahom najavljuju kao moguću “majku svih recesija”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Povijest hrvatskih Vlada, pa tako i moderne hrvatske države, dobiva zasad završno poglavlje u dramatičnoj priči u kojoj su vanjski šokovi dio uobičajenog toka radnje, a jedini premijer koji je imao dovoljno sreće da ima četiri godine mira trenutno – odslužuje zatvorsku kaznu.
Zvuči neobično, ali svi premijeri u svojim su mandatima imali teške krize. Osim onog koji je u - zatvoru
Mirna vremena, koja su to? Mandat bez vanjskog šoka imao je samo Ivo Sanader
Hrvatska toliko dugo živi u cikličnim izvanrednim stanjima da je normalan, nesmetani razvoj društva i ekonomije, zapravo, izuzetak. I to popriličan izuzetak. Samo je jedan premijer vodio zemlju u relativno mirnim okolnostima, u kojima rast domaćeg BDP-a i životnog standarda nije bio prekidan dramatičnim vanjskim šokovima.
Građani su u Hrvatskoj često ozlojeđeni domaćom politikom, njenom učinkovitošću, njenim moralom i velikim raskorakom između njenih obećanja i ostvarenja. Taj osjećaj neispunjavanja potencijala društva zbog podkapacitiranosti političke klase koja ga vodi često je, prečesto čak, vrlo opravdan.
Medalja, međutim, ima i drugu stranu. Hrvatska toliko dugo živi u cikličnim izvanrednim stanjima da je normalan, nesmetani razvoj društva i ekonomije, zapravo, izuzetak. I to popriličan izuzetak. U dvadesetak godina nakon završetka rata i mirne reintegracije cijelog teritorija (1998. godine) samo je jedan premijer vodio zemlju u relativno mirnim okolnostima, u kojima rast domaćeg BDP-a i životnog standarda nije bio prekidan dramatičnim vanjskim šokovima.
Haške optužnice i NATO bombarderi
Taj premijer zvao se Ivo Sanader i mira je imao samo u prvom mandatu (2003.-2007. godine). Vjerojatno nimalo slučajno, Sanader je i jedini hrvatski premijer koji je, u ovom stoljeću, nakon parlamentarnih izbora ostao na vlasti.
Ivica Račan, koji je zemlju vodio prije Sanadera, došao je na vlast u uvjetima međunarodne izolacije u koju je zemlju doveo Franjo Tuđman u zadnjim godinama svoje vladavine. Uz to, hrvatski turizam, koji se taman počeo vraćati nakon ratnog šoka, uzdrmalo je NATO-ovo bombardiranje Srbije 1999. godine. Sredinom mandata, Račanu su počele stizati i haške optužnice protiv hrvatskih generala.
Najgora kriza u životu?
Nakon Račana, Sanader je imao tih ekscesnih četiri godine mira. A onda je, početkom njegovog mandata grunula globalna gospodarska kriza za koju smo do prije mjesec dana mislili da će biti najgora u našim životima.
Srušilo se sve nakon startnog pucnja bankrota američkih Lehman brothersa, ministar financija je mogao samo nervozno sukati brk gledajući podatke o punjenju proračuna, a Sanader je uskoro iznenada napustio politiku i naredno desetljeće proveo uglavnom u interakciji s pravosudnim i kaznenim sustavom. Jadranka Kosor je zemlju preuzela u dramatičnoj gospodarskoj situaciji i s, realno, nikakvim šansama na izborima 2011. godine.
Cendranje Andreja Plenkovića
Sljedećem premijeru, Zoranu Milanoviću, dogodila se europska dužnička kriza, koja je na rub raspada dovela eurozonu, a male ekonomije s europske periferije u produženu agoniju drugog recesijskog dna. Iako je zemlja nakon punih šest godina krize na kraju njegovog mandata uspjela doći do rasta, na izborima je ostao bez premijerske funkcije.
Eksperiment s Timom Oreškovićem bio je eksces sam po sebi i trajao je toliko kratko šest mjeseci) da ga nema smisla posebno analizirati. A onda je na vlast došao Andrej Plenković. Do prije mjesec-dva dana, unatoč konstantnom premijerovom cendranju o teškim problemima pred kojima se našla njegova Vlada, jasno je da su problemi koje su imali (primjerice, kolapsi Agrokora i Uljanika) bili tek nelagodan vjetrić u odnosu na orkane nevolja koje su snašle njegove prethodnike.
Majka svih recesija
Lagodan vjetar gospodarskog rasta iz okruženja gurao je hrvatske brojke prema gore, plaće su se dizale, a dugovi smanjivali. Dok odjednom nije eksplodirala koronakriza koja će se, sasvim sigurno, pretvoriti u koronacesiju, koju mnogi strani komentatori već sa strahom najavljuju kao moguću “majku svih recesija”.
Povijest hrvatskih Vlada, pa tako i moderne hrvatske države, dobiva zasad završno poglavlje u dramatičnoj priči u kojoj su vanjski šokovi dio uobičajenog toka radnje, a jedini premijer koji je imao dovoljno sreće da ima četiri godine mira trenutno – odslužuje zatvorsku kaznu.