Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

A zašto urlanje ZDS kad to čini Thompson u okviru svoje pjesme ne bi bilo kažnjivo?

U novom nastavku polemike o 'Za dom spremni', Ivo Josipović odgovara Vesni Alaburić

Bivši predsjednik Ivo Josipović odgovara cijenjenoj odvjetnici Vesni Alaburić koja je ranije na Telegramu objasnila kako svojim tvrdnjama ne brani Thompsona, već vladavinu prava.


Kaže uvažena odvjetnica Alaburić, da ne brani Thompsona već vladavinu prava. Kaže, čini to pravnim, ne političkim argumentima, nastojeći me, onako, fino, između redaka, diskvalificirati u raspravi o skandaloznom “pravnom shvaćanju” Visokog prekršajnog suda koje to po Zakonu nije. Kao, ona bi meni, političaru, pomogla pravnim argumentima donijeti zakon koji bi uredio pitanje ZDS. Pa još potkraj teksta diskvalificira i profesore (pa i mene) ako kritiziraju suce jer da su “stručniji za tumačenje i primjenu zakona”, i oni, a i odvjetnici (dakle, i Alaburić sama) jer da im je tumačenje i primjena prava profesija.

Jedino od svega, suglasan sam da je u tumačenju i primjeni prava sudačka zadnja, ma što o njihovom razumijevanju pojedinog pravnog pitanja mislili, bez obzira na argumente, bit će po njihovome. Tako je to po Ustavu i zakonu i tako mora biti. Ali, znanje prava i sposobnost njegova tumačenja ne ovisi o poziciji koju netko ima u strukturi vlasti. Zato bih o znanju prava i kritičkim i suštinskim raspravama, možda bih mogao reći upravo suprotno. Profesorima je to profesija, puno bolje poznaju teoriju prava, komparativno pravo, a i njihova je analitička sposobnost veća, možda jer su opterećeni knjigama, a ne dnevnim pitanjima suđenja ili zagovaranja svojih klijenata (odvjetnici).

Bitno je kakvi su vam argumenti, a ne kojoj frakciji spadate

Uostalom, eno Hrvatskog ljetopisa za kazneno pravo pa usporedite tko je stručniji za to. Usporedite tekstove pripadnika različitih dijelova pravničkog ceha. Naravno, shvatite ovu moju tezu tek kao naličje stavu Alaburić o tome tko je sposoban dobro tumačiti pravo. Nije bitno kojoj frakciji pravničke profesije pripadate, nego kakvi su vam argumenti. Svaki drugi pristup znak je slabosti vlastitih argumenata koji raspravu skreće na ad hominem teren, a to, onako kao da neće, čini gđa Alaburić.

Inače, zahvalan sam što mi nepolitična gđa. Alaburić želi kao političaru pomoći pravnim argumentima i vrlo rado ću ih, ako nakon izbora dođem u priliku, poslušati. Možda ću poslušati sve njene savjete (jer je inače cijenim kao pravnicu), ali sigurno neću prihvatiti ove teze ove koje iznosi u pogledu Thompsona i ZDS, neću jer su pogrešni. Ne radi Thompsona (on je samo povod), nego radi njenog pogrešnog razumijevanja načela zakonitosti, a i drugih općih pravnih pitanja na koja se referira i na koja daje ponovo iste, potpuno pogrešne odgovore. Pa krenimo redom.

O priopćenju Udruge hrvatskih sudaca

Alaburić ne smeta uvredljiv i nepriličan ton priopćenja Udruge sudaca koji nije donio ni jedan pravni argument već mu je jedini sadržaj bilo vrijeđanje i omalovažavanje kritičara. Svatko tko drži do digniteta pravosuđa i njegova ugleda trebao bi se zabrinuti nad ovakvom retorikom (dijela) sudaca. Tvrdnja da su suci u “slabijoj polemičkoj poziciji” je nakon tog priopćenja blago rečeno smiješna. Jedina slabost polemike u koju se uključila Udruga sudaca je potpuno odsustvo stručnih argumenata i korištenje uvreda za diskvalifikaciju uglednih profesora koji su se koristili isključivo argumentima struke.

To tim prije što načelni stav koji podržavaju demokratska društva o potrebi suzdržanosti sudaca u javnim raspravama, kod nas nije u osobito širokoj primjeni. Suce danas redovito viđamo na televiziji, u novinama, u raspravama čak i o pitanjima koja nemaju puno veze s pravosuđem. Vidjeli smo ih i u višemjesečnim političkim kampanjama a da Udruga sudaca i DSV nisu ni trepnuli. Štoviše, iako su zasebna i od zakonodavne i izvršne vlasti odvojena vlast, vrlo često i vrlo rado sudjeluju u radnim grupama za pripremu mnogih zakona ne smatrajući to inkompatibilnim sa svojom pozicijom neovisne i odvojene vlasti od one zakonodavne i izvršne.

Predmet Sugg i Dobbs protiv Švedske ide meni u prilog

Pozivanje na članak 10. stavak 2. EKLJP je prilično besmisleno, jer on sigurno ne znači, ni po samoj normi, ni po dosadašnjoj praksi Europskoga suda za ljudska prava, da se suce ne smije kritizirati, još manje, taj članak suce treba ohrabriti da vrijeđaju i omalovažavaju svoje kritičare. Siguran sam, gđa. Alaburić zna pravo značenje te odredbe EKLJP. Ali, u strasti polemike, koristi se svakakvo oružje, pa i pozivanje na, za predmet spora, irelevantne propise.

Isto se odnosi i na vratolomiju kojom je, da se kasnije na to ne vraćam, Alaburić zaključila da odluka Europskog suda za ljudska prava kojom je odlučio o nedopuštenosti pritužbe u predmetu Sugg i Dobbs protiv Švedske govori protiv mojih zaključaka. Presuda govori upravo suprotno, meni u prilog, o tome da rasistički govor možemo podvesti pod apstraktno definirano zabranjeno ponašanje. Pa tu još spominje i neka druga zakonodavstva koja jesu bolja od našega, ali sasvim sigurno nisu argument da naše zakonodavstvo i sudovi kad sankcioniraju javno isticanje/pjevanje ustaških obilježja krše načelo zakonitosti.

Pitanje svih pitanja

Samo dijelom ispravno Alaburić detektira razliku u našim stavovima u pogledu ZDS. Kaže ona, za mene načelo zakonitosti, vladavine prava i zaštite ljudskih prava u konkretnom predmetu “nije osobito relevantno, a pogotovo ne presudno.” Za nju je, kaže “pitanje svih pitanja”. Slažem se s gđom. Alaburić da su načelo zakonitosti, pitanje vladavine prava i ljudska prava pitanja svih pitanja i tu gđa. Alaburić griješi kada tvrdi da za mene to nisu važna pitanja. O njima brinem barem jednako kao i gđa. Alaburić.

Međutim, razlikujemo se u tome da li u konkretnom slučaju primjene članka 5. stavak 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (dalje: Zakon) sankcioniranje izvikivanja ustaškog pokliča ZDS u okviru Thompsonove pjesme predstavlja narušavanje načela zakonitosti. U svom odgovoru gđa. Alaburić uglavnom ponavlja nesporne teze o načelu zakonitosti (važnost za ljuska prava, apsolutna narav načela i dr.). Sa svim tim tvrdnjama apsolutno se slažem i nisu sporne, imamo ih čak i u popularnim priručnicima o ljudskim pravima.

Sporno je nešto drugo, pozicija koju je VPS zauzeo na sjednici svih sudaca o tumačenju članka 5. stavak 1 Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira u kontekstu načela zakonitosti. Da, to pitanje treba raspraviti bez obzira na političke, moralne ili kakve druge implikacije, kako kaže gđa. Alaburić. To pitanje, problem, treba sagledati neovisno radi li se o izvikivanju, pjevanju ili pisanju ZSD ili bilo kojem drugom ponašanju vezanom za primjenu kaznenopravnih normi (što uključuje i prekršaje).

Kako sadržaj ne može biti relevantan?

Tvrdi Alaburić da pjevanje (onda valjda i izvikivanje, ispisivanje i priopćavanje javnosti ZDS i drugih ustaških simbola na sve moguće načine) nije moguće podvesti pod članak 5. stavak 1. Zakona. Argumenti za to su joj da je ta norma neprecizna i da ne obuhvaća izvikivanje ZDS. Nadalje, tvrdi da ta norma nije primjenjiva na Thompsona jer da ZDS i ustaštvo sa svojom simbolikom nigdje nisu zabranjeni zakonom te da primjena nepreciznog zakona (prekršaj iz članka stavak 1. Zakona) nije bila Thompsonu predvidiva.

Štoviše, Alaburić smatra da remećenje javnog reda i mira ne obuhvaća sadržaj poruke, pjesme, slike crteža ili simbola već kaže kako je prekršaj preglasno pjevanje, a ne to što se pjeva. Ako sadržaj nije relevantan, teško mogu uopće i zamisliti kako bi se crtežom ili simbolom vrijeđao javni red i mir. Da, moguće je preglasnu glazbu usred noći tretirati kao prekršaj protiv javnog reda i mira. Ali, to sigurno nije esencija norme koja glasi: “Tko na javnom mjestu izvođenjem, reproduciranje pjesama, skladbi i tekstova ili nošenjem ili isticanjem simbola, tekstova, slika, crteža remeti javni red i mir, kaznit će se za prekršaj (…)”.

Pa kako bi, bez vrednovanja sadržaja uopće mogli remetiti javni red i mir crtežom, nošenjem ili isticanjem nekog simbola!? Iz dikcije norme sasvim je jasno da je zakonodavac u prvom redu na umu imao baš sadržaj izvođenja, govora, simbola koji se ističu ili nose, slika i crteža, naravno i sadržaj pjesme koja se pjeva. Da su je pijanci pjevali usred noći na ulici, bili bi kažnjeni zbog preglasnog pjevanja i pjevanja u vrijeme kada je predviđena tišina.

Ponavljam pitanje gđi. Alaburić

Da se poigramo, pri tome su mogli pjevati i ustaške pjesme, što je samo po sebi prekršaj, pa bismo imali slučaj idealnog stjecaja prekršaja koji pravnici znaju kako se rješava. Tvrditi da je sadržaj pjesme (ili drugih oblika priopćavanja nekog sadržaja – crtež, simbol, znak) neutralan i sa stanovišta prekršaja irelevantan, protivno je prekršajnoj normi i elementarnoj logici i razumijevanju kaznenog prava.

Ponavljam pitanje, malo varirano od onoga kojeg sam postavio gđi. Alaburić u mome prvom javljanju: bi li bio prekršaj da su, recimo, u Zagreb doputovali šešeljevci i onako, sotto voce, nikako preglasno, na Jelačićevu trgu zapjevali Tko to kaže, tko to laže, možda i nježno i decentno deklamirali kako je “ovo Srbija”? Po Alaburić, jer to nije predviđeno kao zabranjeno zakonom, ne bi bilo prekršaja jer, eto, nisu pjevali preglasno.

Neka me gđa. Alaburić ispravi ako misli drukčije… Kada bi bilo kako kaže gđa. Alaburić, da opis nekog kaznenog djela ili prekršaja ne bi mogao biti apstraktno definiran, a da mu puni sadržaj ne daju suci, onda dobar dio našeg kaznenog zakonodavstva ne treba primjenjivati jer opis djela nije potanko naveden. A isto je i u svim kaznenim i prekršajnim zakonima drugih država.

Zakon ne propisuje što je to ozbiljna sila ili prijetnja

Recimo, u članku 138. Kaznenog zakona kazneno djelo prisile čini onaj tko drugoga ozbiljnom silom ili prijetnjom prisili da nešto učini, ne učini ili trpi. Zakon ne propisuje što je to “ozbiljna sila ili prijetnja”. Je li to šamaranje, zavrtanje ruke, vikanje na žrtvu, ili neka druga radnja, nije propisano zakonom. Sud cijeni koja je to radnja podesna da bude ozbiljna sila ili prijetnja. Upravo tako, sud cijeni koja i kakva pjesma, naravno, ne samo po glasnoći (kako kaže Alaburić) već i sadržajem uznemirava javnost.

Ili, kazneno djelo prijetnje iz članka 139. čini onaj tko drugome prijeti kakvim zlom da bi ga ustrašio ili uznemirio. Kakvo je to zlo kojim prijeti, nije nigdje propisano. Je li to možda prijetnja batinama? Ili, prijetnja da će žrtvu lansirati na Mjesec? Ili, da će objaviti neke žrtvine fotografije? Ili da će joj vradžbinom začarati automobil? Koje je to zlo kojim se prijeti pa da postoji kazneno djelo nije propisano zakonom, o tome odlučuju suci.

Alaburić valjda misli da je jedina interpretacija zakona čitanje njegova teksta. Daleko od toga, prije svega, suci interpretiraju zakon njegovim napisanim sadržajem, ali i logikom te životnim iskustvom, osobnim i kolektivnim. Tumače ga i njegovom svrhom (teleološko tumačenje), pa i društvenim okolnostima nastanka norme. Ima i drugih načina tumačenja, da ne zamaram čitatelje neću dalje. Doslovno (gramatičko) tumačenje kao jedino, teško se igdje može pronaći, a pravni sustav u kojemu bi se pravo tumačilo isključivo na taj način mogli bi okarakterizirati kao primitivan.

Gdje je tu jednakost građana pred zakonom i pravna sigurnost?

Naravno da postoje slučajevi u kojima se tumačenjem može povrijediti načelo zakonitosti. Europski sud za ljudska prava dao je prilično jasne kriterije za to. Kriterij predvidivosti koji ističu suci VPS i Alaburić sasvim sigurno nije u slučaju Thompson zanemaren. Ponavljam, kako nekome kome je zbog urlanja ZDS otkazan veliki broj koncerata (preventivno djelovanje policije za sprječavanje kaznenog djela) u mnogim državama, čak i u Hrvatskoj, nekome tko sasvim sigurno zna za stav Ustavnog suda o neustavnosti ZDS, nekome tko zna ili mora znati da su drugi već osuđivani zbog ZDS, može biti nepredvidivo da mu je ponašanje zabranjeno i kažnjivo!?

Po prvi put, sada nakon “pravnog shvaćanja” VPS pa i tekstova. gđe Alaburić, možda će se zaista netko moći pozivati na to da nije mogao predvidjeti kako mu je urlanje ZDS zabranjeno, osim ako to ne bude činio, kako kaže Alaburić, preglasno. Posebno zato što “pravno shvaćanje”, prije “pravno neshvaćanje” VPS uvodi diskriminaciju mogućih počinitelja. Zašto urlanje ZDS kad to čini Thompson u okviru svoje pjesme ne bi bilo kažnjivo, a u nekim drugim okolnostima i za neku drugu osobu, bi. Da je to tako, aludira sam VPS.

Gdje je tu jednakost građana pred zakonom i pravna sigurnost? Ali, ne bojim se da bi u stvarnosti moglo doći do različite prakse prema različitim osobama. Očito je da je „pravno mišljenje“ VPS uvertira u potpunu dekriminalizaciju ZDS i da nakon njega, ako ne bude reakcije Vrhovnog suda povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti, više uopće neće biti osoba kažnjenih za javno korištenje ustaških simbola.

Je li moguće da protiv presude VPS ustavnu tužbu podnese neka udruga

Rekoh, bilo bi zanimljivo vidjeti što bi se dogodilo da protiv presude Thompsonu neka udruga ili pojedinac (Židovska općina ili Srpsko narodno vijeće) podnese Ustavnu tužbu. I dodao da ne znam. Nasuprot tome, Alaburić odlučno tvrdi da bi takva tužba trebala biti odbačena kao nedopuštena jer da te udruge ili pojedinci nisu sudjelovali u postupku kao oštećenici i da se Thompson nije mogao očitovati na njihove eventualne primjedbe.

Istina je, scenarij koji predviđa Alaburić jako je vjerojatan. Ali, nikako iz razloga koje ona navodi, nego zbog konzervativnosti našeg pravnog sustava, pa i onoga koji se odnosi na odlučivanje o ustavnim tužbama. Prvo, postoje slučajevi u kojima je pojedinačnom odlukom nekome povrijeđeno ljudsko pravo (ovdje pravo na sigurnost, npr.) a da nije bio stranka, a ni oštećenik u postupku jer mu to propisi ne omogućavaju. Siguran sam da se neka od tih udruga javila kao oštećenik da kao takvi ne bi bili prihvaćeni kao oštećenici.

Pred Europskim sudom za ljudska prava tuženik bi bila Hrvatska

Uostalom, Ustav definirajući ustavnu tužbu nigdje ne navodi da onaj kome su nekom odlukom povrijeđena ustavna prava mora biti sudionik postupka. Drugo, udruge su već bile odbijane u Hrvatskoj, ali je ESLJP prihvaćao njihove tužbe (primjerice, tzv. male vjerske zajednice su dobile postupak protiv Hrvatske zbog diskriminatornog postupanja države u odnosu na tzv. velike vjerske zajednice). Treće, eventualno odlučivanje Ustavnog suda nikako ne bi vrijeđalo prava Thompsona, kako tvrdi Alaburić.

U odnosu na njega presuda se ne bi mijenjala, kao ni povodom eventualnog zahtjeva za zaštitu zakonitosti, a Ustavni bi sud Republiku Hrvatsku obvezao na neku činidbu (da ovdje ne ulazim u više mogućnosti). Uostalom, pred Europskim sudom za ljudska prava tuženik bi bila Republika Hrvatska, ne Thompson i njene bi se posljedice odnosile na nju, ne na Thompsona.

Ali, slažem se, scenarij koji navješćuje Alaburić vrlo je izvjestan. Vjerojatni scenarij takve tužbe bio bi njen odbačaj, kažem, iz drugih razloga, ne onih koje navodi Alaburić. Posljedica toga je, na žalost, ta da je dio građana kojima su u nekom postupku u kojemu nisu imali prilike biti stranka uskraćen za ustavnopravnu zaštitu. Mogu se samo nadati da će se takva praksa promijeniti.

Jesu li suci VPS postupali zakonito u odnosu na ovlast donošenja pravnog shvaćanja?

Kaže Alaburić, vrlo sumarno ponavljajući tezu (njenu i moju) kako je nekada teško odvojiti činjenična od pravnih pitanja, da suci pravnim shvaćanjem kakvo su donijeli nisu prekršili zakon. Dodaje kako je razmatranje i usporedba činjeničnog stanja pojedinih predmeta nužna pretpostavka za pravilno zaključivanje o sudskoj praksi. Ali, Alaburić ponovo zatvara oči pred činjenicom da je Sjednica svih sudaca, ne uspoređivala utvrđene činjenice u različitim postupcima, već UTVRĐIVALA činjenice u postupku protiv Thompsona. A to je ogromna razlika.

Utvrđivanje činjenica u bilo kojem predmetu u postupku donošenja pravnog shvaćanja i njihova eksplikacija u samom pravnom shvaćanju, eklatantno je kršenje Zakona o sudovima a i odredbi Ustava o neovisnosti sudaca. Ovdje neću ponavljati barem četiri-pet pravno relevantnih činjenica u čije su se utvrđivanje upustili suci VPS na svojoj sjednici, nabrojao sam ih u svom prvom odgovoru Alaburić. Sjednica svih sudaca to naprosto ne smije činiti. Pravdati to navodnom nerazdvojivošću pravnih i činjeničnih pitanja puko je bacanje prašine u oči i pravdanje sudačkog kršenja zakona.

Post scriptum

Onima, pa i gđi. Alaburić, koji misle da pravo i njegovo tumačenje možemo izvaditi iz društvenog i povijesnog konteksta, izolirati ga i njegovo tumačenje odvojiti vrijednosnih i moralnih kategorija, predlažem da pogledaju predstavu Judgment at Nuremberg (ili da barem pročitaju njen tekst) autorice Abby Mann.

Ta je predstava, odigrana u brojnim kazalištima širom svijeta, pa davno i u našem Kazalištu Gavella. Vrlo je inspirativna u pogledu načina kako tumačiti pravo i koja je uloga sudaca u njegovoj interpretaciji. Pokazuje kakve učinke proizvodi otklanjanje svrhovitog tumačenja i etičkih postulata i svođenje pravne interpretacije na mehaničko čitanje teksta norme. Ta je izvrsna drama u mnogome primjenjiva i na slučaj (ne)kažnjavanja ustašluka danas u Hrvatskoj.

Ivo Josipović
Telegram autor
Više s weba
Ostanite uz telegramov program