Nekad je nužno odabrati stranu

Afera s pijanom kumom otvara važnu dilemu. Zna li ministar što mu se kuha u sustavu?

Gdje je kraj povjerenja ministra Božinovića u djelove sustava koji vodi, a gdje početak njegove odgovornosti?

FOTO: PIXSELL

U ovom trenutku vrlo je izvjesno da ministar Božinović jučer, jednostavno, nije govorio istinu, odnosno da policija u slučaju požeške nesreće koju je pijana izazvala kuma ministrice Žalac nije postupala zakonito i u skladu s pravilima struke. To ne mora značiti da je Božinović lagao. Moguće je da je ministar jednostavno povjerovao izvještajima s terena i ljudima koji su odgovorni za policiju u ovom dijelu Hrvatske. Što, opet, otvara nova, nevjerojatno nezgodna pitanja.

Sasvim je moguće da je ministar unutarnjih poslova Davor Božinović potpuno u pravu i da policija u slučaju sad već čuvene prometne nesreće u Jakšiću pored Požege postupala po zakonu i pravilima struke.

Naravno, to da je ministar u pravu isključivo je teoretska mogućnost, realna tek ukoliko se ostvari cijeli niz prethodnih, prilično nevjerojatnih uvjeta.

Trideset centimetara

Prvo i osnovno, ako se pokaže da je vožnja u o-ho-ho pijanom stanju (izmjereno 1,36 promila nekoliko sati nakon nesreće), obaranje pješakinje koja je dobila, između ostalog, potres mozga i bijeg s mjesta nesreće tek – prometni prekršaj.

Dalje, ako se pokaže da pješakinja Natalija Baričević koju je autom tu noć udarila kuma ministrice (još je bila ministrica zadnji put kad smo provjerili) Gabrijele Žalac – laže. Da nije istina da je policija nije saslušala, da nije istina da joj je jedan policajac rekao da je imala sreće jer je gospođa kuma, bježeći s mjesta nesreće prošla tek 30-ak centimetara od njene glave, da nije istina da je tu noć nosila reflektirajući prsluk i da, naposlijetku, nije istina da je već tri mjeseca na bolovanju zbog posljedica nesreće.

Težina ozljede

Također, moralo bi se pokazati da je čak četvero pravnih stručnjaka i uglednih odvjetnika koji su za naš portal komentirali Kazneni zakon i situaciju bijega s mjesta nesreće – u krivu. Jer, kako oni tvrde, težina ozljeda nema veze s bijegom koji je, sam za sebe, dovoljan za pokretanje kaznene prijave.

Na kraju, trebalo bi se pokazati i da je Općinsko državno odvjetništvo u Požegi bez razloga obustavilo zatražilo od PU Požeško-slavonske zaustavljanje optužnog prijedloga i prekršajnog postupka, kako bi sami mogli istražiti mogućnost postojanja kaznenog djela.

Vjera i laž

Doista, postoji mogućnost da se svi ovi uvjeti ispune. Samo što se ona vrti tek mrvicu iznad nule. A to znači da je u ovom trenutku vrlo izvjesno da ministar Božinović jučer, jednostavno, nije govorio istinu, odnosno da policija u slučaju požeške nesreće koju je pijana izazvala kuma ministrice Žalac nije postupala zakonito i u skladu s pravilima struke.

To ne mora značiti da je Božinović lagao. Moguće je da je ministar jednostavno povjerovao izvještajima s terena i ljudima koji su odgovorni za policiju u ovom dijelu Hrvatske. Što, opet, otvara nova, nevjerojatno nezgodna pitanja.

Gdje je kraj, a gdje početak?

Naprimjer (i dalje, pazite, operiramo s tezom da ministar nije lagao, nego vjerovao krivim ljudima iz sustava), vjeruje li možda ministar Božinović krivim izvještajima s terena i ljudima koji su odgovorni za policiju u tim dijelovima Hrvatske i kad je u pitanju nasilje i nezakonito postupanje prema migrantima? Vjeruje li da su baš sva svjedočenja o premlaćivanja, uskraćivanju zakonske mogućnosti traženja azila i nasilnim protjerivanjima – lažna? Ili, su, ipak, u pravu hrvatske nevladine udruge, pučka pravobraniteljica, agencije Ujedinjenih naroda, Doktori bez granice, Amnesty international i mnogi drugi koji već dugo govore o tome da se izbjeglice i migranti na hrvatskoj granici sustavno i protuzakonito maltretiraju i protjeruju?

I gdje je tome, tom povjerenju ministra Božinovića u dijelove sustava kojeg vodi – kraj, a gdje početak makar zapovjedne odgovornosti za čovjeka koji je glavni i odgovorni za njegovo funkcioniranje?

Bilo bi se lako ponadati da je u Jakšiću pored Požege. Lako i naivno. Politička stabilnost, makar značila daljnju političku entropiju, i dalje je, čini se, jedina i vrhovna mjera i cilj svih stvari u eri Andreja Plenkovića. I po njoj će – entropiji, a ne stabilnosti – po svemu sudeći ta era ostati zapamćena.