Akcija protiv rada do 67. anakrona je kao da se borite protiv robota u tvornici. Što to pobogu treba SDP-u?

SDP-ova politička taktika svodi se, izgleda na loše viceve u javnoj komunikaciji

FOTO: Vjekoslav Skledar

Zar je odlazak u mirovinu zaista ideal bilo kome, osim onim radnicima, koji rade na čistim, fizičkim , intelektualno nezahtjevnima, a istodobno loše plaćenim poslovima? Zar je preživljavanje od mirovine, bez mogućnosti da se sami brinemo za sebe, uistinu nešto čemu bismo trebali težiti u 65. ili 67. godini? Nije li jedan do većih hrvatskih socioloških, medicinskih ali i financijskih problema, činjenica da je država, ne znajući kako da se drukčije za njih pobrine, u preranu mirovinu poslala cijelu generaciju ratnih veterana, koji otada žive po kladionicama i kvartovskim kafićima, gdje troše svoje penzije?

Okej, razumljivo je da se sindikati suprotstavljanju produženju radnog vijeka. Prvo, sindikati su po svojoj definiciji i strukturi već dugo godina jedna od najkonzervativnijih društvenih organizacija, zato što nisu pronašli model za obranu i poboljšanje radničkih prava u novim tehnološkim i socijalnim okolnostima. Pa se zato mogu moraju zalagati za zastarjelo i neobranjivo.

Sindikalna akcija 67 je previše, neovisno od njenog konačnog rezultata, jednako je anakrona kao da se borite protiv robota u tvornicama, ili kao da prosvjedujete zato što je internet ubio tiskane novine. Riječ je o nepovratnim procesima, a jedan od tih nepovratnih procesa jest i nužnost da u starom društvu, kakvo je hrvatsko (i većina europskih), što više ljudi pokuša raditi što dulje, kako bi se mirovine uopće mogle isplaćivati.

Krajnji je rezultat isključivanje iz društva

Osim toga, zar je odlazak u mirovinu zaista ideal bilo kome, osim onim radnicima, koji rade na čistim, fizičkim , intelektualno nezahtjevnima, a istodobno loše plaćenim poslovima?
Zar je preživljavanje od mirovine, bez mogućnosti da se sami brinemo za sebe, uistinu nešto čemu bismo trebali težiti u 65. ili 67. godini? Nije li jedan do većih hrvatskih socioloških, medicinskih ali i financijskih problema, činjenica da je država, ne znajući kako da se drukčije za njih pobrine, u preranu mirovinu poslala cijelu generaciju ratnih veterana, koji otada žive po kladionicama i kvartovskim kafićima, gdje troše svoje penzije?

Koliko god razumjeli sve one prodavačice u kioscima i trgovinama i osobe na sličnim radnim mjestima, prilično smo čvrsto uvjereni kako isključivanje ljudi iz radnog procesa vrlo često znači i njihovo isključivanje iz društva.

Međutim, što to sve, pobogu, treba SDP-u?

No, sindikati, ovakvi kakvi su danas, naprosto su prisiljeni boriti se protiv produženja radnog vijeka, zato što je to jedini način da očuvaju barem dio svog legitimiteta i razloga za postojanje među dijelom sindikalne “baze”. Međutim, što to sve, pobogu, treba SDP-u?
Ponovimo, pitanje kasnijeg odlaska u mirovinu nije pitanje koje se tiče HDZ-a ili SDP-a, nego pitanje koje se tiče očuvanja mirovinskog sustava; taj se sustav ionako raspada.

Nadalje, i još važnije, riječ je o pitanju koje se tiče elementarne modernizacije našeg jako anakronog društva. Zato je logično da odgovorne političke stranke u našim sadašnjim okolnostima zagovaraju produženje radnog staža. Kao što je to SDP napravio prije šest godina, i kao što to HDZ čini sada, pod pritiskom Europske Unije i međunarodnih financijskih institucija, koje znaju da je naš mirovinski sustav već davno kolabirao.

Jasno je da se političari ravnaju samo prema trenutnoj koristi

Bez obzira na to što inače mislimo o HDZ-u (a mislimo da je riječ o užasno štetnoj stranci, čija se sadašnja Vlada ponaša nemoralno prema javnosti i neučinkovito prema glavnim državnim interesima), Andrej Plenković i Hrvatska demokratska zajednica u ovom su slučaju jednako u pravu kao Milanovićeva Vlada i saborska većina prije šest godina.
Stoga smo ostali prilično iznenađeni kad smo vidjeli da SDP-ovi saborski zastupnici, predvođeni predsjednikom stranke Davorom Bernardićem, potpisuju sindikalni referendum protiv produženja radnog staža, premda su prije šest godina glasovali za produženje radnog staža.

U redu, jasno je da se političari, osobito u današnje, trumpističko-putinovsko vrijeme, ravnaju samo prema trenutnoj koristi, računajući da će javnost, u poplavi svakovrsnih informacija zaboraviti što je bilo ranije. Razumljivo je, dakle, da se političari ponašaju najnemoralnije i najarogantnije ikada u modernoj povijesti Zapada i Europe.

Jasno je, nadalje, da su dobri momci iz SDP-a u podršci sindikalnom referendumu uočili priliku da se ogrebu za još koji promil ili postotak glasova uoči europskih izbora (što će im možda i uspjeti).

Potpora referendumu nije ništa drugo nego slab vic

Jasno je, naposljetku, da oni nisu kadri smisliti niti jedan racionalan razlog zašto sada postupaju drukčije nego prije šest godina, premda se situacija s mirovinama u Hrvatskoj nije poboljšala. SDP-ovci, uistinu, već dulje vrijeme nisu kadri smisliti ništa kreativno i korisno.
Međutim, još je uvijek, možda samo donekle, nejasno je li SDP i službeno usvojio koncepciju viceva u javnoj komunikaciji, kao svoju glavnu političku taktiku, osobito u izbornim ciklusima.

Jer, SDP-ova potpora sindikalnom referendumu nije ništa drugo nego slab vic, s pokušajem izazivanja jednokratnog efekta. Radi se, ustvari, o potezu dostojnom Živog zida ili Mosta, koji još jednom pokazuje kako se SDP, nažalost, pretvorio u krajnje neozbiljnu, nedostojanstvenu i nevjerodostojnu stranku, koja misli da njeni birači ne pamte čak ni kratkih šest godina.
Potporom sindikalnom referendumu SDP je dodatno obezvrijedio vlastiti brand. A riskirati brand, jedino što SDP i dalje drži na rejtingu višem od deset posto, zbog desetak ili dvadesetak tisuća glasova na europskim izborima, još je jedan pokazatelj nenamjerno ali odlučno suicidalnog karaktera sadašnjeg SDP-ova vodstva.