Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ako je toliko ljudi jeftino otkupilo stanove, onda je ovo sa zaštićenim najmoprimcima zaista problem

Kako je država jednu apsolutnu nepravdu, oduzimanje nečijeg vlasništva, odlučila zamijeniti drugom

Nakon poraza fašizma i za vrijeme provođenja socijalističke revolucije, ondašnja je vlast, u sklopu procesa forsirane industrijalizacija i urbanizacije, dovela ogroman broj ljudi sa sela u grad. Kako ti gradovi nisu bili izgrađeni za toliku količinu stanovnika, tekla su dva paralelna procesa. Jedan je vezan uz modernističku arhitekturu socijalizma i izgradnju desetina tisuća novih stanova i drugi, koji je generirao nepravdu - konfiskacija kojom su od onih koje je vlast ocijenila kao narodne neprijatelje i krupne kapitaliste, oduzimane stambene i industrijske nekretnine

Nakon što se gotovo trideset godina pravila da to nije njezina stvar, ostavljajući tisuće građana da žive u egzistencijalnom strahu i proizvodeći međusobno sukobe između građana, država se konačno sjetila vlastite odgovornosti vezane uz status zaštićenih najmoprimaca. No, ne kao što smo mogli naivno pomisliti, tako da konačno dokine tjeskobu zaštićenih najmoprimaca, nego da ih dodatno unesreći.

Jedina dobra stvar u cijelom slučaju je u tome što je on konačno došao u fokus šire javnosti, čime se barem donekle povećala prilika da se pravednije riješi. Ako je vjerovati signalima koji dolaze iz Vlade, jedini način da se stvari pozitivno odviju jest u tome da se javnost okrene protiv Vlade i njezinih namjera, koje je predstavio ministar iz HNS-a Štromar.

O čemu se zapravo radi?

Nakon poraza fašizma i za vrijeme provođenja socijalističke revolucije, ondašnja je vlast, u sklopu procesa forsirane industrijalizacija i urbanizacije, dovela ogroman broj ljudi sa sela u grad. Kako ti gradovi nisu bili izgrađeni za toliku količinu stanovnika, tekla su dva paralelna procesa. Jedan, čije fascinantne rezultate vidimo i danas, vezan je uz modernističku arhitekturu socijalizma i izgradnju desetina tisuća novih stanova i stotina novih gradskih kvartova, u kojima su građani dobili stanove na korištenje i raspolagali stanarskim pravom. Zahvaljujući tome, svi oni su po jeftinim cijenama s vremenom otkupili te stanove i tako riješili stambeno pitanje za sebe i prvu generaciju svojih potomaka.

Drugi krak tog procesa, koji je generirao nepravdu, odnosi se na konfiskaciju kojom su od onih koje je vlast ocijenila kao narodne neprijatelje i krupne kapitaliste, oduzimane stambene i industrijske nekretnine. Pri tome bi im u pravilu bio ostavljen manji dio dovoljan za stanovanje, dok su preostali stanovi dodjeljivani na korištenje doseljenim građanima, na isti način na koji su stanove dobivali i oni građani naseljeni u nove kvartove.

Drugim riječima, nije postojala nikakva pravna razlika između nositelja stanarskog prava u konfisciranim stanovima i onih u novim, socijalističkim zgradama, niti su građani koji su te stanove dobivali na korištenje, sa stanarskim pravom, i na koji način mogli utjecati na činjenicu koji će im stan biti dodijeljen.

Cijena kapitalističkog društva

Dolaskom kapitalizma, HDZ-ova vlast se nizom zakonskih odredbi i sudskih presuda postavila kao neprijateljska prema prijašnjoj socijalističkoj vlasti, ali na izrazito perfidan način po kojem su građani koji žive u tim stanovima morali platiti ceh za nešto za što uopće nisu krivi. Tako su praktično svi konfiscirani stanovi vraćeni izvornim vlasnicima ili njihovim potomcima, što se moglo i može tumačiti kao uklanjanje jedne vrste nepravde. No, to što su time generirali drugu nepravdu, vlast uopće nije bilo briga. Što je tim tragičnije, s obzirom na to da tih slučajeva i nije toliko puno, niti 3800 neriješenih do danas.

Takvim pristupom države sada je umjesto nekad oštećenih nešto manje od četiri tisuće obitelji, sada oštećen isti broj, samo drugih obitelji. Unatoč tome što u tim stanovima žive sad već duže od sedam desetljeća, zakon ih doživljava kao uljeze, sada ih se nastoji i definitivno izbaciti na ulicu, nisu dobili priliku da povoljnu otkupe stan na ime stanarskog prava, niti ih mogu ostaviti u nasljeđe vlastitim potomcima.

Kad bi u ovoj zemlji postojao elementaran osjećaj za pravdu i svijest države o samoj sebi i vlastitoj ulozi, stvari bi bile jednostavno rješive. Ili bi država po razumnim tržišnim cijenama isplatila izvorne vlasnike novčano, ili bi napravila nove zgrade na području gradova i općina te u njima izvornim vlasnicima ponudila zamjenske stanove, ili pak te nove stanove ponudila zaštićenim najmoprimcima uz pravo da ih konzumiranjem stanarskog prava otkupe za razuman iznos. Svaka odluka, koja neće napraviti ništa od navedenog, bit će samo još jedan prilog povijesti beščašća države prema vlastitim građanima.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
197 članaka Više o autoru