Nekad je nužno odabrati stranu

Ali, Hrvatska već ima nacionalni stadion i upravo mu se divi njujorška MoMa

Splitski Poljud moderan je, predivan, funkcionalan i nagrađivan stadion poznatog arhitekta Magaša

18.07.2016., Split - Malo poslije 5 sati zavrsio je ovogodisnji  Ultra Europe festival na splitskom Poljudu.  
Photo: Ivo Cagalj/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

Prosječna posjećenost Hajdukovih utakmica u sezoni je 12 tisuća gledatelja, zbog čega ulaganje u Poljud ima dodatno više smisla, nego u ijedan drugi stadion. Na koncu, stadion se ionako već počeo uređivati i obnavljati, ali bez državne pomoći nije moguće sanirati, tj. kompletno zamijeniti ploče od leksana na krovu stadiona, čiji je vijek trajanja od 20 godina davno istekao i k tome su pune tereta od cementne prašine. Republika Hrvatska bi samo popravkom krova poljudskoga stadiona dugoročno riješila pitanje reprezentativnog, funkcionalnog i cijelu godinu posjećenog nacionalnog stadiona, i ne postoji nijedan racionalan razlog da to ne napravi

Fascinantna lakoća s kojom se vladajući političari razmeću obećanjima, trošeći naše novce na sudjelovanje u kolektivnim euforijama, upravo je dobila novu epizodu kroz obećanje Andreja Plenkovića o gradnji novog nacionalnog stadiona. Kao da potpuna devastacija Maksimira, koji nikad nije bio pretjerano lijep stadion, ali je bio uklopljen u okoliš i funkcionalan te besmisleno trošenje stotina milijuna kuna javnog novca, samo da bi se ispunila Tuđmanova fiksacija o tom istom nacionalnom stadionu nije bila dovoljna.

To da je ovakav Maksimir nepopravljiv i da je jedino rješenje za njegov pristojan izgled da ga se sruši i krene iz nule, jasno je svakome. Ali pitanje je čemu? Za onih tisuću i po do dvije tisuće redovnih posjetitelja Dinamovih utakmica i dvije do tri utakmice reprezentacije godišnje, prihvatimo li pod normalno da reprezentacija mora igrati u Zagrebu? Za takvo što ovakva investicija je suluda. Gradnja pak potpuno novog stadiona u Zagrebu, koji će se opet napuniti na te dvije do tri utakmice reprezentacije godišnje, je pak izravno ulaganje u novo Potemkinovo selo koje ne može donijeti ništa dobro nikome. Potpunu istu stvar isforsirala je Sanaderova Vlada, gradnjom posve bespotrebnih arena diljem zemlje, samo da bi se u njima jednokratno odigralo Europsko prvenstvo u rukometu i da bi Balić i Metličić mogli snimiti spot na gradilištu u Lori.

Poljud kao važan eksponat u njujorškoj MoMi

Što se točno dobilo s, na primjer, Spaladium arenom? Ogromna financijska omča oko vrata koje se Split jedva riješio, potom zauvijek nedovršeno gradilište, jer od poslovnog nebodera koji se trebao nastavljati na arenu neće nikad biti ništa te dvorana koja je svojim kapacitetima prevelika za Split i realno se napuni nekoliko puta godišnje, uz skupu cijenu održavanja. S druge pak strane, zbog gradnje nove arene, nije se obnovila velika dvorana na Gripama, koja je tako ostala zapuštena i jednako nefunkcionalna, s obzirom da se i ono malo događaja koje trebaju tako veliku dvoranu raspršili na dvije. Slična stvar, samo u manjim razmjerima dogodila se u Zagrebu s Arenom i velikom dvoranom Doma sportova.

Vratimo li se sada na nogomet i Plenkovićeve najavu, teško se ne zapitati smatraju li u Vladi da je Split u Hrvatskoj ili ne? Ovo pitamo iz razloga što Hrvatska već ima predivan, moderan, funkcionalan i reprezentativan stadion arhitekta Borisa Magaša. Za one koji nisu čuli za njega, stadion se zove Poljud, nalazi se u Splitu, na njemu igra Hajduk, na tom stadionu otvorene su Mediteranske igre 1979., zbog kojih je i podignut, kao i Svjetsko prvenstvo u atletici 1990. Arhitekt Magaš je za Poljud dobio čitav niz međunarodnih nagrada, a upravo je u cijenjenoj galeriji MoMa u New Yorku u toku izložba o socijalističkoj arhitekturi modernizma u Jugoslaviji, na kojoj je Poljud jedan od značajnijih eksponata.

Poljudska školjka kao model i inspiracija po svijetu

Nije nevažno ni to da su mnogi stadioni u svijetu građeni kasnije po modelu Poljuda i njegove školjke, manje ga ili više kopirajući. Pored toga, prosječna posjećenost Hajdukovih utakmica u sezoni je 12 tisuća gledatelja, zbog čega ulaganje u Poljud ima dodatno više smisla, nego u ijedan drugi stadion. Na koncu, stadion se ionako već počeo kroz suradnju Grada i Hajduka uređivati i obnavljati, ali bez državne pomoći nije moguće sanirati, tj. kompletno zamijeniti ploče od leksana na krovu stadiona, čiji je vijek trajanja od 20 godina davno istekao i k tome su pune tereta od cementne prašine.

Drugim riječima, Republika Hrvatska bi samo popravkom krova poljudskoga stadiona dugoročno riješila pitanje reprezentativnog, funkcionalnog i cijelu godinu posjećenog nacionalnog stadiona i ne postoji nijedan racionalan razlog da to ne napravi, osim ako doista ne misle da Split nije u Hrvatskoj.