Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Miran Pavić | Snima: Profimedia

Ali stvarno, zašto nas usred najveće nacionalne euforije tjednima muče s jugoslavenima?

Kako je u tjednima najvećeg sportskog uspjeha suvremene Hrvatske, perverzno, najkorištenija riječ bila "jugo"

Do 2011. ili 2012., takav diskurs nalazio se na dubokim marginama javne rasprave, zakopan u hermetičnom svijetu nacionalističkih fanzine časopisa, blogova, portala i Facebook zajednica. Tih godina prodire u politički mainstream, uglavnom radi unutarstranačkih obračuna i zauzimanja pozicija u HDZ-u, a nakon toga u zauzimanju pozicija za parlamentarne izbore 2015. godine. Pokrenut je toksični retorički koktel u kojem politički protivnici postaju narodni neprijatelji, a njihovoj evidentnoj ekonomskoj nesposobnosti umetala se i navodna namjera - želja da Hrvatska nestane i propadne.

“Svjetsko srebro mnogima je u Hrvatskoj zapelo u grlu. Kh-kh, uh kako to peče, kakav gorak okus, kašlju, guše se od muke, crvene u licu”, stoji u nedavnom uvodniku glavnog urednika Sportskih novosti. “Da, da, nije lako živjeti s alergijom na hrvatski uspjeh, mutnim očima gledati slike sretne i radosne Hrvatske, vatrenog zanosa, dok u mamurnoj tintari kipti osjećaj bijesa i nemoći. Bolesnik bi u bunilu najradije kriknuo ‘pa dobro, drugovi, jesmo li se mi za ovo borili'”.

Deducira urednik dalje, da je hrvatski nogometni uspjeh posljedica izostanka lijevih političara na vlasti. “Da je Josipović kojim slučajem kao predsjednik imao šansu biti u Rusiji, pobjednička Hrvatska tamo nikad ne bi došla do finala, a vrlo moguće ni plasirala se na SP. Da ga Kolinda Grabar-Kitarović voljom naroda nije detronizirala s Pantovčaka, on bi s pozicija moći, u drugome mandatu, uz razgranatu mrežu pomagača od pravosuđa do medija, učinio sve da hrvatska nogometna reprezentacija nestane kao faktor integriteta i narodnog zajedništva,” piše.

Da velike, lijepe i legitimne pobjede nad Nigerijom, Argentinom, Islandom, Danskom, Rusijom i Engleskom, uopće nisu pobjede nad tim reprezentacijama, već nad imaginarnom Jugoslavijom, širit će se tako etabliranim medijima i manje etabliranim blogovima, portalima i statusima. Doslovno to napisat će jedan od njih, proglasivši nogometni trijumf u Rusiji konačnim trijumfom nad jugoslavenima. “Najveći gubitnici Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji mrzitelji su svega hrvatskog koji proteklih 20 godina dominiraju hrvatskim javnim i medijskim prostorom”.

Kako je pokrenut toksični retorički koktel

“Sinovi Oluje protiv djece komunizma”, javlja jedan dalmatinski dnevnik; “to je pravi kraj Jugoslavije i pravi početak hrvatske države!”, piše neki drugi portal; “zastrašujući poraz jugo pedagozima i dobrom dijelu novinarske scene!”; “iste strukture jugoslavenske komunističke duboke države, u kontinuitetu već više od sedam desetljeća skrivaju svoje zločine”; “debakl jugoslavenske ljevice u Hrvatskoj”; “okupatori kako hrvatskih sveučilišnih katedri tako i medijskog prostora”; “orkestriranim napadom na sve što je Hrvatima blisko, sveto i drago, udaralo se u same temelje hrvatskog identiteta kako bi im se nametnuli tuđi, ateistički, neprirodni i strani svjetonazori i vrijednosti”. Blog koji se naziva liberalnim za kritičare jednog od predsjedničinih ruskih nastupa ustvrdio je da su, a što drugo, jugoslaveni.

Perverzno, ali u tjednima najvećeg sportskog uspjeha suvremene Hrvatske, najkorištenija riječ bio je prefiks “jugo”. Do 2011. ili 2012., takav diskurs nalazio se na dubokim marginama javne rasprave, zakopan u hermetičnom svijetu nacionalističkih fanzine časopisa, blogova, portala i Facebook zajednica. Tih godina prodire u politički mainstream, uglavnom radi unutarstranačkih obračuna i zauzimanja pozicija u HDZ-u, a nakon toga u zauzimanju pozicija za parlamentarne izbore 2015. godine. Pokrenut je toksični retorički koktel u kojem politički protivnici postaju narodni neprijatelji, a njihovoj evidentnoj ekonomskoj nesposobnosti umetala se i navodna namjera – želja da Hrvatska nestane i propadne. “Drugi domovinski rat”, grmio je ondašnji šef HDZ-a.

Za zakucavanje, skovan je primamljiv slogan – “oba su pala” – kojim se na krajnje doslovnoj razini poistovjećuje jedan od simbolički najsnažnijih trijumfa u Domovinskom ratu, rušenje aviona JNA, s političkom borbom protiv ondašnje lijeve vlasti. Poruka nije bila pretjerano suptilna – Zoran Milanović i Ivo Josipović nisu samo politički protivnici ili neistomišljenici, s kojima se treba žestoko obračunavati argumentima, raspravama, politikama ili idejama. Da nije riječ o uzavrelim podbadanjima HDZ-a i SDP-a, već o znatnoj široj kulturološkoj agendi, pokazuje tretman koji je u domaćem alt-right tisku ima premijer Plenković. Optužbe za jugoizdaju žustrije su od onih protiv Milanovića i Josipovića.

Argument je naizgled efikasan jer nije argument

Fikciju o prikrivenim jugoslavenima iz vlastitih interesa lansirali su razni ekstremisti, a danas je, iz sasvim drugih motiva i sa sasvim drugim ciljevima, preuzimaju znatno širi dijelovi društva, na znatno širem obimu tema. Ne dopada li vam se Thompsonov nastup na Trgu, ili predsjedničin dres u Rusiji, ili pozicija Andreja Kramarića u utakmici protiv Nigerije, ili ste, ne znam, slučajno bili za Istanbulsku konvenciju, dovodi se u pitanje vaša narodnost i pripadnost.

Što je posebno začudno, u konstruiranju optužbi za imaginarno jugoslavenstvo, gotovo 30 godina nakon nasilne implozije te propale državne zajednice, natječu se istaknuto retrogradni elementi, u istoj mjeri kao i oni koji se predstavljaju kao nekakve slobodarske snage.

Jugoslavenstvo kao argument naizgled je efikasan upravo zato što nije argument, i predstavlja kraj svake argumentacije; umjesto razmjene ideja, teza i protuteza, protivnika se naprosto diskvalificira iz mogućnosti sudjelovanja u suvisloj raspravi. Ako si jugoslaven, u kulturnom, ideološkom i nacionalnom smislu ne možeš biti Hrvat; ako nisi Hrvat, nemaš legitimno mjesto za stolom u raspravama koje se tiču Hrvatske.

Krilatica o onima koji Hrvatsku nisu ni željeli

Manje vješti komentatori argument o navodnom jugoslavenstvu nadopune poznatom krilaticom o “onima koji Hrvatsku nisu ni željeli”, o mračnim okupatorima medija i znanosti, o nenarodnim elementima, o jugokomunističkim elitama. Komentatori koji se ufaju da su vještiji ne pišu tako direktno,već okolo-naokolo trabunjaju o dva nespojiva naroda koji trenutno zauzimaju teritorijalni prostor Republike Hrvatske, jugoslavenima i Hrvatima, koji, citiram, slave odvojene praznike (valjda se misli na praznike kojima obilježavamo pobjedu nad fašizmom), imaju odvojene običaje, kulturu i tradiciju.

Dakle, ne samo da imaginarni jugoslaveni ne mogu biti Hrvati i stoga ne bi trebali sudjelovati u raspravama o Hrvatskoj, ne samo da hrvatska neovisnost nikad nije bila dio njihove agende, iz čega bi slijedila posebno teška diskvalifikacija iz razgovora u toj neovisnoj Hrvatskoj, nego se radi o ljudima čije su pripisane vrijednosti toliko izopačene od hrvatskih, da se uopće ne mogu smatrati dijelom nacionalnog bića. Tako prelazimo iz grubih optužbi za pasivnu nezainteresiranost i neslaganje sa stvaranjem neovisne Hrvatske, u još grublje optužbe za njeno aktivno odbijanje.

Jugoslavija ne predstavlja samo socijalističku utopiju i bazen nostalgije, niti isključivo objekt anti-komunističke borbe; u prvim godinama borbe za Hrvatsku, ostaci jugoslavenskih elemenata poput JNA bili su, vrlo doslovno, egzistencijalni neprijatelji. Reći nekom da je jugoslaven, doslovno je reći mu da je neprijatelj. U narodnim pjesmama, novinskim člancima i političkim obraćanjima iz devedesetih godina, “velikosrpska vojska” i “jugovojska” uglavnom su korišteni kao istoznačni termini (“Jugovojska mora znat, Hrvatska će dobit rat…”).

Recentni val fetišizacije odavno propale države

S obzirom na težinu logičke manipulacije s jugoslavenstvom, za očekivati je kako se navodni jugoslaveni zauzimaju za teritorijalno rasturanje današnje Hrvatske; za povratak Jugoslavenske narodne armije u nekadašnje kasarne; za ponovnu nacionalizaciju gospodarstva i uspostavu planske ekonomije, upravljane iz Beograda; za negiranje svih pobjeda u Domovinskom ratu; za drastične izmjene hrvatskog Ustava i raspuštanje hrvatskih institucija; za preimenovanje trga bana Jelačića u trg Edvarda Kardelja; ili barem za obnovu oktroiranog ustava kralja Aleksandra. No, recentni val fetišizacije odavno propale države dočekao nas je kod nešto manje dramatične teme od ustavno-pravnih i teritorijalnih promjena.

Kritičare predsjedničinog navijačkog zanosa proziva se jugoslavenima i samoupravljačima, a medije koji joj se nisu divili jugoslavenskima. Na tom uistinu banalnom primjeru očituje se sva redikuloznost retoričke podvale s jugoslavenima: u sasvim uobičajenoj i dubinski nevažnoj raspravi o nogometnom stylingu dio argumenata isključuje se iz rasprave prije nego rasprava može započeti, ne radi moguće nekvalitete, već radi fikcionalizirane pripadnosti davno propaloj južnoslavenskoj federaciji (ako se malograđansko protivljenje predsjedničinom ponašanju već mora pripisati propalom državnom udruženju, prije bi bila riječ o austrougarskoj, a ne jugoslavenskoj mitologiji).

Perfidno se zaustavlja mogućnost bilo kakve rasprave

Svu, pak, malicioznost retoričke podvale s jugoslavenima može se promatrati na istom primjeru, iz drugog kuta: raširene primjedbe da predsjednica Grabar Kitarović, pjevala ili plesala, ne predstavlja idealnog ambasadora hrvatskog nogometa, s obzirom na višegodišnje sponzorstvo koruptivnih elemenata u tom istom nogometu, također se otpisuje kroz optužbe za jugoslavenstvo. I sve retoričke derivate te teze: vi koji Hrvatsku niste ni željeli, smeta vam sve hrvatsko, ne možete podnijeti uspjeh Hrvatske i tako dalje. Radi partikularnih interesa pojedinaca ili grupacija, ljudima koji gaje autentične domoljubne osjećaje podvaljuju se najprimitivnije manipulacije.

Perfidno se tako zamjenjuju pojmovi državnosti i nacionalnosti, nacionalne i kulturološke pripadnosti, kako bi se zaustavila svaka mogućnost utemeljene rasprave, čak i o korupciji i kriminalu. Načelno opravdane – iako ne nužno točne ili ispravne – stavove, unaprijed se otpisuje kao nelegitimne radi izmišljene uronjenosti u jugoslavenstvo. Čime se jugoslavenstvo očituje u podsjećanju na interesno-političke veze predsjednice i Zdravka Mamića, ili na izostanku divljenja predsjedničkom plesu u svečanoj loži, nejasno je, a s obzirom na morbidno široku primjenu tog termina, on ne funkcionira niti kao moguća zamjena za pojam “socijalist”.

Ne radi se o ishitrenom vrijednosnom sudu s kojim bi se dalo polemizirati, poput optužbi da je netko fašist, rasist, boljševik ili komunist. U nedavnom članku o trijumfu mlade demokratkinje Alexandrije Ocasio Cortez, napisao sam kako se radi o “socijalistkinji” i primio niz kritika da je etiketa pretjerana. Dopuštam da je iz naše pozicije post-socijalističke republike, riječ “socijalistkinja” vjerojatno pregruba, s obzirom na to da se Cortez ne zauzima za doslovno državno preuzimanje svih gospodarskih procesa i subjekata (iako udruženje Demokratskih socijalista kojem pripada kao svoju dugoročnu misiju ističe upravo to).

Nasrtaj većinskog tijela na kulturološku manjinu

O tim nijansama – socijaldemokrat, demokratski socijalist ili komunist – može se razglabati. Razglabati o optužbama za nešto što ne postoji znatno je teže, posebno ako optužba u sebi nosi inherentno isključenje onoga protiv kojeg se raspravlja. Ako nekom kažete da je glup kao stup, to nije naročito ispravan debatni argument, ali se može, ukoliko je potrebno, znanstveno osporiti ili dokazati; kad nekom kažete da je jugoslaven, sovjet, velikobizantski nacionalist ili pripadnik tajne vrste guštera koja radi na rušenju države, suvisla obrana nemoguća je.

U mudrom izbjegavanju dojma kako se radi o nasrtaju većinskog tijela na kulturološku manjinu, bez obzira na to što ona postoji samo u umovima onih koji se na nju opsesivno pozivaju, toj manjini pripisuju se nadnaravne sposobnosti premrežavanja, utjecanja i javnog manipuliranja, pa se usred 2018. spekulira o jugoslavenskim elitama, jugoslavenskim medijima i jugoslavenskim intelektualcima. Slijedi da ishod borbe većinskog tijela protiv onog stranog uopće nije izvjestan; štoviše, borba je iznimno neuravnotežena, jer jugoslaveni drmaju polugama moći.

Riječ je o drevnoj teoriji zavjere posuđenoj iz marginalnih tiskovina i portala: sve nevolje neovisne Hrvatske, od kriminala do državnog kapitalizma, potječu iz široke urote preostalih agenata Udbe, koji trideset godina djeluju kao pritajeni unutarnji neprijatelj: sabotiraju ratne procese, crtaju preraspodjele prirodnih bogatstava, otimaju komadiće hrvatske neovisnosti, održavaju jugoslavene na pozicijama moći, a vjerojatno snose dio odgovornosti za Thuramove golove Hrvatskoj u polufinalu 1998. godine, tragično ispadanje od Turske 2008., i posebno sumnjiv Pogbin gol 2018., kada je francuskom veznjaku odbijanac pao na lijevu nogu, baš na lijevu nogu, kojom nam je onda i zabio.

Agenti Udbe jedni od temeljnih krivaca za korupciju

Ove teorije – u redu, bez Thurama, Turske i Pogbine ljevice – godinama su nas zabavljale u izdanjima Hrvatskog tjednika i raznim opskurnim portalima, no negdje nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, pomalo ulaze u hrvatski politički mainstream. HDZ-u Tomislava Karamarka i Milijana Brkića bile su potrebne kako bi mobilizirali vlastitu bazu, nakon teških korupcijskih afera i moralnih ponora. U hvaljenom govoru na nedavnom skupu HDZ-a u Lisinskom, Davor Ivo Stier doslovno je kazao kako su agenti Udbe jedni od temeljnih krivaca za korupciju, klijentelizam i dogovornu ekonomiju u Hrvatskoj, što sada ponavljaju kolumnisti etabliranih medija.

Kako međutim tu poziciju moći pomiriti s izostankom deklariranog jugoslavenstva? Nitko prvi zdravoj pameti ne zagovara ponovnu uspostavu zajedničke južnoslavenske države; nema niti jedne relevantne, a ni irelevantne stranke, koja hrvatski Ustav želi zamijeniti jugoslavenskim; nema, koliko nam je poznato, baš niti jedne inicijative za jugoslavenski separatizam unutar Hrvatske; nitko, ili barem nitko od ikakve važnosti, ne zauzima se za ukidanje privatnog vlasništva; nema, eto, ni Instagram Storiesa kojima se poziva na jugoslavenski ustanak (najbliže su valjda došli stupidni britanski tabloidi koji svake dvije godine maštaju o najboljoj momčadi ex-YU).

Opsjenari nezdravo opsjednuti jugoslavenima imaju spreman odgovor – strah i stigma od osude. Dakle, naši imaginarni jugoslaveni uspijevaju očuvati kulturnu i medijsku supremaciju nad većinskim nacionalnim bićem, kroz koju elegantno i suvereno upravljaju svim procesima i javnim mnijenjem, a u isto vrijeme boje se samodeklarirati kao jugoslaveni, u strahu od istog većinskog bića kojim tako vješto manipuliraju. Količina logičkih ludosti samo u ovoj jednoj, usputnoj tvrdnji, uvelike premašuje količinu pokidanih živaca tijekom jedanaesteraca Luke Modrića (u redu je, nadam se, primijetiti da inače genijalni Modrić i nije toliko genijalan kad su jedanaesterci u pitanju).

Specifična šizofrenost domaće pozicije

Slični retorički driblinzi koriste se u ostalim srednjoeuropskim zemljama, u kojima su na djelu etno-nacionalni i retrogradni prevrati. Temeljite političke čistke i propagandizaciju poljske javne televizije, tamošnji ministri opravdavali su bizarnim navodima o starim kadrovima koji šire štetne poruke “o miješanju rasa i kultura, o vegetarijancima i biciklistima”. Prvi dio svoje vladavine Viktor Orban posvetio je borbi protiv utaborenih “post-komunista”; kasnije se apgrejdao na borbu protiv navodne združene urote komunista, globalista i sirijskih izbjeglica.

Specifična šizofrenost domaće pozicije posebno se očituje u kolektivističkom naboju nakon Svjetskog prvenstva. Briljantan sportski uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije, koji je uistinu briljantan, eksploatira se za novu rundu opsesivnog obračuna s narodnim neprijateljima.

Iz čita mira, teško izboreni trijumf nad Rusijom glavni urednik Sportskih novosti obilježit će zajapurenim uvodnikom, obrušavajući se na sve koji iskazali zamjerke na ponašanje Luke Modrića i Dejana Lovrena tijekom sudskog procesa Zdravku Mamiću; njihove tadašnje opaske uspoređuje, i ovo citiram, s velikosrpskim agresorom koji je Modrića bio nagnao na izbjeglištvo.

Primitivni retorički trikovi navodno naprednih snaga

Izjednačavanje srpske agresije s komentiranjem sudskog procesa nadmašuje čak i onu čuvenu tezu, da bi kontinuirano pisanje o Mamićevim zakonskim neprilikama značilo pozivanje na njegovu likvidaciju (doduše, ta se neobična ideja ovih tjedana ponovno ukazala u javnosti, ovaj put na onom nekom portalu specijaliziranom za HDZ-ove unutarstranačke spinove i obračune).

Svaki kritizirani centaršut, svako ukazivanje na slabo pozicioniranje Ivana Strinića ili Ivana Perišića, svaka primjedba na izostanak mehanizma kojima bismo se borili protiv poluvisokog presinga Danaca i Rusa, sve to odjednom se tumači kao moguće jugoslavenstvo i neprincipijelna izdaja kolektivnog duha. U okruženju u kojem se i navodno napredne snage obilato koriste primitivnim retoričkim trikovima, sve se počinje promatrati kroz dozlaboga zatupljujuću binarnu prizmu – jugoslaven ili Hrvat.

Liberalni sustav dizajniran je da trpi i najveće budale

Kao da se nečija pripadnost naciji može uključiti ili isključiti, kao da nečije mišljenje o Kolindi Grabar Kitarović, Luki Modriću, HNS-u, Thompsonu, centaršutevima Šime Vrsaljka, pa i, ako hoćete, o socijalizmu i kapitalizmu, nekom daju za pravo uskratiti mu državljanstvo. Suvremeni liberalni ustroj počiva upravo na zaštiti privatnog unutar nacionalnog, odnosno individualnog unutar kolektivnog.

Liberalni sustav, recimo to tako, dizajniran je da trpi i najveće budale, bez obzira uklapa li se njihovo mišljenje u većinsko, ili je od njega radikalno izdvojeno. Dapače, posebno ako je radikalno izdvojeno – bez da im neki ban, biskup ili namjesnik može reći da ne pripadaju ovdje. Duhovito je da to najslabije razumiju oni koji popuju o liberalnim vrijednostima.

A koja su, zapravo, obilježja jugoslavenstva kojim nas teroriziraju u 2018.? Hrvatska tijekom Jugoslavije imala je, na primjer, izvanredno dobar grafički dizajn, objektivno jedan od najboljih u Europi; ako se netko divi radovima Mihajla Arsovskog ili Borisa Bućana, ako šera njihove plakate po Facebooku, je li se deklarirao kao jugoslaven, plače li potajno za drugom Titom? Ili jugoslavenstvo ipak valja definirati lustracijski, kroz kopanje po nomenklaturi u ondašnjem sustavu, kako bismo bili sigurni da ćemo 2018. zatomiti utjecaj Udbe i KOS-a.

Moj siroti pradjed i iščekivanje pada komunizma

Recimo, moj pradjed, grkokatolički svećenik, pet je puta u Jugoslaviji biran za dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Današnjim samoproglašenim dogmatičarima to bi vjerojatno bilo krajnje suspektno – a svakih nekoliko dana siroti pradjed šetao je preko Zrinjevca do američke ambasade, svaki put iznova pun nade kako će baš danas u američkom biltenu s novostima oko svijeta konačno ugledati vijest o propasti globalnog komunizma, što je smatrao jedinim mogućim spasom iz ovog domicilnog.

Ili je, ipak, suvremeno jugoslavenstvo rezervirano za određene političke stavove i vrijednosti, koje se iz ovog ili onog razloga, ovisno o prigodi i govorniku, ne poklapaju s vašima? Za neke, jugoslaven evidentno služi kao efektan naziv za ljevičare. Za druge, jugoslaveni su, kako pišu, “takozvana napredna, građanska, liberalna Hrvatska”. Za treće, uglavnom jako marginalne, jugoslaveni zvuče neugodno blizu sinonimu za srpsku nacionalnu manjinu. A za većinu, naprosto se radi o svakom mišljenju koje se, na ovaj ili onaj način, ne uklapa u dogmu.

Kako se sasvim zatvorio slatki krug apsurda

Upravo fenomenalan taj je nedostatak smisla za ironiju, tako lijepo iskazanu u ideji isključivanja svih onih drugačijeg mišljenja, izrečene pod egidom njihove navodne želje povratka u vrijeme kad se isključivalo sve one drugačijeg mišljenja. Ono za što optužuju svoje fabricirane jugoslavene, ono je što sami prakticiraju na njima. A da bi slatki krug apsurda bio sasvim zatvoren, time se svrstavaju daleko bliže nekadašnjim komunističkim strukturama, od svih koje za to prozivaju.

Možete nekome reći da je idiot što mu se ne dopada nastup predsjednice u Rusiji ili Thompsona u Zagrebu. Možete mu, dapače, kazati da je uštogljeni seljak, primitivni malograđanin, neobrazovani preserator, da je staromodan ili zloban. Možete mu reći da je zatucani ljevičar koji je u svemu traži katastrofu, pa i to da je nepopravljivi socijalist kojem nijedan predsjednik, osim onog doživotnog, neće biti dovoljno dobar. Recite mu, zaboga, da je glup kao kurac. No, kazavši mu da je jugoslaven, poručili ste mu ovdje ne pripada. Da nije dio naroda. Da njegova pripadnost ovisi o tome slaže li se s vama. Da ga jedno pogrešno mišljenje može defenestrirati. Da, očito, nikad nije ni trebao biti ovdje.

U ljeto 2008. hrvatska reprezentacija bila je uzbudljiva; nabrijani Bilić Boysi satkani od nadolazeće mlade jezgre u liku Modrića, Rakitića, Ćorluke i Kranjčara, i iskusnih veterana u posljednjim godinama službe poput Nike i Roberta Kovača. Ispadanje od Turske u četvrtfinalu Europskog prvenstva bilo je jedno od traumatičnijih formativnih iskustava, a Beč nakon utakmice doimao se kao najtužnije mjesto na svijetu.

Vratili smo se do hotela, ispuhani i bezvoljni – Špan me zvao da odemo po gradu “raditi pizdarije”, poziv koji sam uljudno odbio, jer mi se naprosto sjedilo i šutjelo. S velikim brojem tjelohranitelja pored nas je prošao nekakav turski ministar s istaknutim brkovima. Ugledao nas je u kafiću, pokisle i nikakve, još u dresovima Hrvatske, i sućutno se nasmiješio. Tada to nismo mogli znati, ali u ljeto 2008. nije se lomio samo svijet hrvatskih nogometnih navijača.

I moj profesor filozofije, zadrti panker, ispao je jugoslaven

Za dva mjeseca svijet će biti u agresivnoj recesiji; financijski div Lehman Brothers s 26 tisuća zaposlenih proglasit će bankrot; eurozona utonut će u višegodišnju letargiju i strah, a uspaničena Amerika uskoro će ozbiljno raspravljati o nacionalizaciji svojih banaka i proizvođača automobila. Iduće godine hrvatski BDP past će sedam i pol posto. Kriza u Hrvatskoj trajat će godinama, nadopunjena krupnim korupcijskim skandalima, retrogradnim mrcvarenjima, izluđujućim vladama i, nakon ulaska u Europsku uniju, gubitkom bilo kakve suvisle ideje o vlastitom smjeru.

Nismo imali pojma, ali 2008. godina bila je po mnogočemu posljednja dobra godina za dugo vremena. U idućih deset godina kao kolektiv nećemo, zapravo, napraviti ništa značajno, na nogometnim prvenstvima ni izvan njih, osim pobjeda na onim blesavim internetskim odabirima za najbolji europski advent. Urušio nam se i pokušaj kurikularne reforme – objektivno, blage reforme koja je tek trebala omogućiti znatno dublje zahvate u školski sustav; degradirali smo ga, treba li to uopće reći, optužbama da iza svega stoje jugoslaveni, pritajeni staljinisti i borba protiv hrvatske kulture. Pitaj Boga kakve su to praznike i običaje njegovali tadašnji voditelji reforme, zasigurno jugoslaveni (slučajno, jedan od njih moj je srednjoškolski profesor filozofije i logike. Čovjek je zadrti panker, i potpuni genije).

Kada instinktivni odgovor na sve postane zazivanje davno propale državne tvorevine, razmjena ideja i mišljenja krajnje je limitirana, a pobjeđuje najniži zajednički nazivnik. Fetišističko mahanje jugoslavenima zatire prave, upućene i detaljne rasprave o naravi našeg društvenog uređenja; o strukturalnom bankrotu mirovinskog i zdravstvenog sustava; o činjenici da ostatak svijeta ozbiljno razgovara o umjetnoj inteligenciji i robotskoj automatizaciji; o poreznoj politici, kao temeljnoj razvojnoj politici svakog gospodarstva na svijetu; o školstvu.

Retorika kojom zapravo srozavaju sami sebe

Upravo to ne razumiju oni, navodno prosvijetljeni, koji neprekidno mlate o jugoslavenima – tom retorikom ne srozavaju samo one protiv kojih se nadmeću; više od njih, srozavaju sami sebe. Svi argumenti spuštaju se na osnovnoškolsku uvjerljivost, svo znanje na dubinu Wikipedije, a rješenja koja se iz sve toga mogu izroditi, nužno su poremećena. Onda se dakako čude kad stvari eskaliraju, pa se pokušaju ograditi od najsilnijih manifestacija vlastite umotvorine, poput nedavno šeranih popisa narodnih neprijatelja. Kao da retorika o narodnim neprijateljima, bez obzira što ju je prvotno motiviralo, i može završiti nekako drugačije, osim na popisima narodnih neprijatelja.

Deset godina kasnije, nekad obećavajuća nogometna generacija ispravlja vlastite greške. U sočnom obratu sudbe na koji smo čekali doslovno deset godina, Dansku i Rusiju prošli smo točno onako kako smo ispali od Turske – gol primljen u zadnjim minutama, šok, rezignacija, ples po rubu propasti, a zatim, za razliku od Beča, iščupana pobjeda na penale. Deset godina kasnije, dojam je, dobili smo barem ovu nogometnu potvrdu da Hrvatska postoji, da nije sasvim ruinirana, da nas nije baš sve na svijetu odavno zaobišlo i zaboravilo.

Modrićeva generacija vratila je izgubljeno. A mi?

Teško je oteti se osjećaju da, slaveći nogometnu redempciju ove lutajuće generacije, ne žalimo samo za njihovim protraćenim godinama. Lijep je to narativ, opojno jednostavan i iznimno zadovoljavajuć, kao malo što u životu – Modrićeva generacija može reći da je uspjela, uvjerljivije od bilo koje dosad. Tragedija ove generacije, ne samo nogometna, u dobroj mjeri ugrađena je u njen uspjeh, što ga čini beskonačno puta većim. Modrićeva generacija nije, jasno, vratila izgubljeno, ali je donekle naplatila protraćeno. Prestala je lutati. A mi?

Usput, onaj simpatični turski čiča s brkovima danas je nešto manje simpatičan. Doznao sam to tek neki dan, ali onog prevratnog dan u Beču pored nas nije prošao nekakav ministar, već Recep Erdogan, tada još relativno suzdržani predsjednik turske Vlade, a danas više ili manje, osmanski sultan. Nisam siguran bismo li danas dobili sućutni osmijeh tog istog čovjeka, jer to danas više nije isti čovjek. Dobar podsjetnik kamo stvari odu, kada isključivost postane dominantna društvena vrijednost.

Miran Pavić
Novinar i urednik
27 članaka Više o autoru
Više s weba