Nekad je nužno odabrati stranu

Amerika je ovaj tjedan eksplodirala i stvari se ne smiruju. Telegramov dopisnik izvještava što se točno zbiva

Zašto je objava snimke hapšenja i ubojstva Georgea Floyda u Minnesoti specifična

Ova je priča dovoljno mučna i bez idućeg poglavlja, koje bih najradije preskočio, ali ne mogu jer je riječ o postupanju predsjednika Amerike u nevjerojatno osjetljivom trenutku višestruke nacionalne krize – usred najsmrtonosnije pandemije u novijoj povijesti, dogodilo se odvratno rasističko ubojstvo, a potom i možda razumljivo, ali svejedno divljačko i neprihvatljivo paljenje policijske stanice u jednom velikom američkom gradu. Trump je teškoj situaciji nije pristupio kao predsjednik, nego kao huškač.

Policijska stanica izgorjela je do temelja u rasnim neredima što su izbili u Minneapolisu nakon brutalnog ubojstva Georgea Floyda, nenaoružanog crnca kojega je policajac ugušio pritisnuvši koljenom njegov vrat o tlo i držeći ga tako prikliještenog osam minuta, unatoč Floydovom zapomaganju “Ne mogu disati” i činjenici da je incident mobitelom snimao prolaznik. Floyd je umro doslovno pod čizmom rasističkog policajca, ugušen na cesti na pravdi boga, gotovo na isti način na koji je 2014. godine policija ovdje u New Yorku usmrtila Erica Garnera, još jednog crnca čije je uzaludno zapomaganje “I can’t breathe!” odjeknulo nacijom i galvaniziralo pokret Black Lives Matter.

U šest godina koje su prošle, dogodilo se bezbroj sličnih incidenata u kojima je policija posebno okrutno postupala prema crncima, mnoge od njih i usmrtila – ali rijetko koji od tih slučajeva je podigao Ameriku na noge kao objava snimke hapšenja i ubojstva Georgea Floyda ovog tjedna u Minnesoti. Prosvjedi su na kraju doveli do hapšenja osumnjičenog policajca, ali teški problem američkog rasizma time nije ni zagreban, kamoli riješen.

Neredi su krenuli zbog odugovlačenja podizanja optužnice

Prosvjedi protiv policijske brutalnosti i policijskog rasizma održani su diljem Amerike, a onaj u Minneapolisu pretvorio se u nerede kad je lokalni tužitelj u četvrtak navečer objavio da još ne može ustanoviti treba li podignuti kaznenu optužnicu protiv Dereka Chauvina, policajca koji je svojim koljenom ugušio Floyda i koji, ironično, dijeli prezime sa zloglasnim Napoleonovim vojnikom Nicolasom Chauvinom, čije je prezime povijest sačuvala u pojmu “šovinizma”.

Ogorčeni policijskim zločinom, ali i percepcijom uskraćene pravde – prosvjednici su na vijest da tužitelj i dalje ne namjerava optužiti policajca-ubojicu nedužnog crnca stisnuli obruč oko policijske stanice u centru Minneapolisa, gdje bi Floyd bio priveden da je preživio hapšenje. Na policiju su bacali pirotehniku, a ona je uzvraćala suzavcem, da bi u jednom trenutku policija dobila nalog da se povuče – ne samo iz obruča koji je štitio stanicu, nego i iz samog sjedišta policijskih snaga.

Mirni prosvjedi pretvorili su se u kaos

Prosvjednici su tad nagrnuli u stanicu, glasno vičući svima da se uklone jer da će je zapaliti. Par minuta kasnije, u prizoru koji su prenijele sve televizije na svijetu, policijsku stanicu usred Minneapolisa počela je gutati vatra. Vatrogasci nisu izašli na teren jer su se bojali da bi moglo eksplodirati policijsko streljivo, pa je stanica nestala u ogromnom požaru – prosvjednici su sve promatrali s ceste, gdje su pored njih u policijskim autima sjedili i evakuirani policajci.

U tom trenutku Amerika je već imala novu u nizu užasnih epizoda rasnih nereda – jer mirni prosvjedi protiv policijske brutalnosti i rasizma pretvorili su se u nerede, s razbijanjem i pljačkanjem imovine, paljenjem automobila i svime što već ide uz to. Lokalne vlasti našle su se u paradoksalnoj situaciji da između policije i prosvjednika moraju stati na stranu policije, iako su svjesni problema strukturnog rasizma i često nedopustivog postupanja policije.

Minnesota nije Alabama

Minneapolis je po mnogočemu netipičan grad za rasne nerede – ne samo da su i gradonačelnik i guverner Minnesote demokrati, vrlo osjetljivi na balast rasizma kojega se Amerika ne uspijeva osloboditi još od svog osnutka, nego je i sama Minnesota vrlo liberalna, progresivna i rasno osjetljiva sredina. Minneapolis je multikulturni grad koji se po svojoj politici može svrstati uz bok s New Yorkom ili San Franciscom, primio je tisuće i tisuće izbjeglica i drugih imigranata, a zastupnica koja predstavlja centar Minneapolisa, gdje su izbili neredi, pripadnica je somalijske zajednice Ilhan Omar, prva muslimanka u Kongresu i jedna od članica “The Squada” Alexandrije Ocasio Cortez i najglasnije grlo lijevog krila Demokratske stranke.

Minnesota, drugim riječima, nije Alabama, gdje policajac ubije crnca u update-verziji linča za 21. stoljeće, a onda šef lokalne policije žmiri na oba oka i provede istragu u kojoj ne može pronaći ni krivca ni krivnju. Minnesota je vrlo različita od Alabame po političkoj volji da se takvo što ne dogodi ili da se krivce kazni – načelnik policije u Minneapolisu uostalom je crnac. No, kad se pogledaju brojke, vidi se ono što u Americi nazivaju strukturnim rasizmom – diskrepancija između političke volje s vrha i postupanja, prvenstveno policije, na terenu.

Udio crnačkog stanovništva im je iznad američkog prosjeka

Minneapolis ima oko 20 posto crnog stanovništva, više od američkog prosjeka; crnci su se tamo naselili mahom u prvoj polovici 20. stoljeća, pobjegavši s rasističkog Juga u tu državu na krajnjem sjeveru, koju nastavaju mahom potomci njemačkih i skandinavskih imigranata. No, zlo rasizma uhvatilo je korijena i u luteranskoj Minnesoti – možda rasisti nisu gradonačelnici i guverneri, ali jesu neki od policajaca, poput očitog primjera spomenutog službenika Chauvina.

Šovena u minesotskoj policiji očito ima više od jednoga – statistika otkriva strukturni rasizam već u idućem podatku: iako crnci čine 20 posto stanovništva, oni su mete policijske pucnjave u čak 60 posto slučajeva u kojima policajci u Minnesoti upotrebe oružje. Brutalno ubojstvo Georgea Floyda, kojega su policajci izvukli iz auta u potrazi za čovjekom koji je, po dojavi, pokušao podvaliti krivotvorenu novčanicu od 20 dolara, sjela je na američku psihu u izuzetno teškom trenutku, posebno kad je riječ o Afroamerikancima. Zemlja je i dalje u opasnoj fazi epidemije koronavirusa, od kojega je umrlo više od 100 tisuća ljudi, najviše na svijetu.

Amerikanci su frustrirani mjesecima izolacije

Amerikanci su frustrirani mjesecima izolacije, činjenicom da se kraj epidemije još ne nazire i da je ekonomija doživjela najveći pad još od Velike depresije 1930-ih godina – zadnja brojka kaže da je u zemlji više od 40 milijuna nezaposlenih, što je četvrtina ukupne radne snage. Afroamerikanci su dodatno pogođeni jer se pokazalo da imaju veće šanse umrijeti od koronavirusa nego bijelci – što je još jedna od zlih tekovina američkog rasizma, jer su crnci u prosjeku bolesniji – jer su siromašniji i zdravstveno osiguranje im je manje dostupno nego bijelcima. To je jedna strana problema.

Druga su neprekidni incidenti rasističkog nasilja pojedinaca, i ponekad policije, protiv crnaca u Americi. Nema par tjedana da je zemlju potresao slučaj iz Georgije, gdje je crnog džogera, 25-godišnjeg Ahmauda Arberyja, iz čista mira usmrtila grupa bijelih rasističkih ubojica. Policijsko zvjersko gušenje Georgea Floyda u Minneapolisu došlo je kao nova epizoda u sramnoj rasističkoj povijesti SAD-a.

Policija je izgubila svaki legitimitet

Njegova smrt nosi dva obilježja koja posebno pogađaju crnačku zajednicu, a trebala bi i svakog normalnog promatrača. Prvo, riječ je o policijskom nasilju, ili “prekomjernoj upotrebi sile” u slučaju koji ni po čemu nije zahtijevao nikakvu upotrebu sile, kamoli silu koja bi završila smrću policijskog osumnjičenika. Ne treba biti teoretičar koncepta suvremene države da bi se shvatilo kako mandat policije, i države i društva u čije ime ona postupa, gubi svaki legitimitet ako se policija upusti u “lov” na dio sugrađana kojima bi trebala služiti.

Još je gore ako grupa koju policajci “love” nije definirana njihovim djelima, nego njihovom rasom. Crnci, kao i bijelci, imaju pravo da policija zaštiti njihovu sigurnost, ali još više od toga imaju pravo da budu zaštićeni od same te policije. Spomenuti podatak, koji je izronio ovih dana, da su crnci mete policijske pucnjave u Minnesoti u 60 posto slučajeva, iako čine 20 posto stanovništva, svjedoči da oni nisu zaštićeni od policijskog nasilja; dapače, sugerira da su oni upravo mete policijskog “lova” na crnce, čak i u Minnesoti.

Policija je uhitila CNN-ovog reportera pri javljanju uživo

Evo još jednog skandaloznog primjera. U ranim jutarnjim satima petka policija u Minneapolisu bez ikakvog je objašnjenja uhapsila Omara Jimeneza, reportera CNN-a koji se javljao s nemirnih ulica. U prizoru kakav televizijske kamere rijetko uhvate, Jimenezu su svezali ruke na leđima i odveli ga dok se uživo javljao u program CNN-a. Iako je reporter dotad surađivao s policijom i pratio njihove upute gdje se smije kretati, u jednom času su ga zgrabili, stavili mu lisice i odveli – sve pred kamerom dok je bio u programu. Potom su uhapsili i njegova producenta i snimatelja, koji je na cestu odložio kameru što je nastavila snimati nezapamćeni prizor.

CNN je u tom trenutku na terenu imao još jednog reportera, koji nije uhapšen. U priopćenju povodom ovog ničim izazvanog i nezapamćenog incidenta, šef CNN-a Jeff Zucker potvrdio je što i ja vama ovdje govorim. “CNN je na terenu imao dva reportera, koji su surađivali s policijom i pratili njene upute. Našem bijelom reporteru Joshu Campbellu dopušteno je da radi svoj posao, dok je naš crni reporter, inače dopisnik iz Chicaga Omar Jimenez, uhapšen bez ikakva razloga i objašnjenja. Samo je odveden.” To što se dogodilo CNN-u, događa se mnogim crncima svakodnevno u Americi.

Trump je situaciji pristupio kao huškač, a ne kao predsjednik

Ova je priča dovoljno mučna i bez idućeg poglavlja, koje bih najradije preskočio, ali ne mogu jer je riječ o postupanju predsjednika Amerike u nevjerojatno osjetljivom trenutku višestruke nacionalne krize – usred najsmrtonosnije pandemije u novijoj povijesti, dogodilo se odvratno rasističko ubojstvo, a potom i možda razumljivo, ali svejedno divljačko i neprihvatljivo paljenje policijske stanice u jednom velikom američkom gradu. Trump teškoj situaciji nije pristupio kao predsjednik, nego kao huškač.

Možemo raspravljati o tome da li on stvarni svijet uopće doživljava kao mjesto gdje ljudi žive i umiru i gdje njegove riječi imaju posljedice, no, nema sumnje da je nemirima nakon ubojstva Georgea Floyda pristupio kao epizodi Apprenticea, gdje je Trumpov zadatak dodatno zakuhati stvari i nahajcati jedne protiv drugih, kako bi na kraju iz svog naslonjača presudio tko je bio “uvjerljiviji”.

Trump je odabrao policiju

Trump sve gleda kroz prizmu osobne političke koristi, a u ovoj je situaciji vidio s jedne strane crnce, koji u 95 posto slučajeva glasaju za demokrate, a s druge lokalne demokratske političare koje ne podnosi. Zato je odabrao – policiju, bila dobra ili loša.

Iako je na riječima osudio ubojstvo Floyda – više, reklo bi se, zato što ga je pogodila snimka “privođenja” i ubojstva nego zato što bi ga bila briga za nekog udavljenog crnca, sve što je dalje rekao svrstalo ga je ne samo na stranu policije, nego na stranu onih koji misle da policija treba biti “jako loša”. Kritizirajući guvernera Minnesote i gradonačelnika Minneapolisa, Trump je zaprijetio slanjem Nacionalne garde u Minneapolis i tvitao “when the looting starts, the shooting starts” – “kad počne pljačkanje, počne pucanje”.

Trump je citirao rasističkog šefa policije u Miamiju

Trumpovi apologisti danima će se ubijati da vam objasne kako predsjednik nije znao da je riječ o citatu iz 1967. godine Waltera Headleya, rasističkog šefa policije u Miamiju, iz vremena Pokreta za građanska prava, godina u kojima su se crnci u Americi borili protiv aparthejda u južnim državama. Headley je prekomjernu upotrebu policijske sile na Floridi objašnjavao “navadom crnih prosvjednika da organiziraju nereda kako bi mogli pljačkati dućane”. Otud dolazi maksima “kad počne pljačkanje, počne pucanje” – Headley je to primjenjivao doslovno, šaljući u crnačke kvartove naoružane policijske odrede s agresivnim psima.

To je povijest poveznice “looting—shooting” koju Trump bez sumnje dobro zna – uostalom, prvi pisani javni spomen Donalda Trumpa u povijesti je vijest u novinama baš iz tog doba u kojem je tužiteljstvo u New Yorku podiglo optužnicu protiv njega i njegova oca jer su diskriminirali prilikom prodaje stanova – nisu ih htjeli prodavati crncima iako bi potencijalni vlasnici imali novac, jer bi to narušilo “rasnu čistoću” zgrade i, po viđenju Trumpa, srušilo joj cijenu.

Twitter je konačno, nakon četiri godine, pokazao muda

Trump je svojim komentarom uspio isprovocirati i sam Twitter, koji je ovog tjedna u srazu s predsjednikom nakon gotovo četiri godine otkrio svoja vlastita muda, pa je stavio obavijest da Trumpov “tvit potiče na nasilje”. Nije ga uklonio, nego samo stavio taj “firewall” – kad biste kliknuli na Twitterovo upozorenje, i dalje biste vidjeli Trumpov poziv na “looting–shooting”.

No, čak i da nije znao za načelnika Headleya, Trump je morao znati da je svojim tvitom indirektno pozvao na dodatno nasilje u Minneapolisu – ne samo policijsko nasilje, nego je implicitno dao amen svakome tko uzme oružje i pribjegne “shootingu” da spriječi “looting”, a takvih vigilanata u Americi nažalost nikad ne fali. U najtežem slučaju rasnih nemira u njegovu mandatu, predsjednik Amerike odabrao je biti poticatelj, instigator novih nereda. Neka i to ostane zapamćeno.

Ništa nisu naučili iz prijašnjih smrti

Ništa u ovoj priči nije ohrabrujuće ni poticajno, a možda je najgore ono što je primijetio guverner New Yorka Andrew Cuomo, i s tim ću završiti. Mnoge sredine u Americi prošle su slične krize – New York je proživio ubojstvo Erica Garnera, a St. Louis i Ferguson smrt Michaela Browna 2014. godine; Baltimore smrt Freddieja Greya iduće godine i tako dalje. U trenutku kad se dogode, svaka od tih smrti – koliko god bila užasna – djeluje na neki način pedagoški, rekao je Cuomo.

“Svaki put kažemo – grozno je, zastrašujuće; ali hajde, barem smo nešto naučili za budućnost”, rekao je Cuomo na jednom od svojih legendarnih brifinga o koronavirusu. “Mislili smo da je nakon smrti Erica Garnera nemoguće da netko na cesti zadavi nedužnog crnca, da je njegova smrt možda ipak bila vrijedna jer smo svi skupa nešto naučili. I onda…”

I onda se pokaže da godinu, dvije ili šest godina kasnije – sve kreće ispočetka; ništa nismo “naučili”, nema akumuliranog znanja o rasizmu usađenom u gotovo svakog pojedinca, a svaka užasna stvar kao da se nikad prije nije dogodila. Eric Garner umro je zapomagajući “I can’t breathe!” – i šest godina kasnije George Floyd je umro zapomagajuči “I can’t breathe!” To je horor veći od prizora policijske stanice u plamenu, veći od Trumpova tvita na koji Twitter upozorava i konačno veći od obećanja američke demokracije: jer ako država ne može služiti svojim građanima, nego ih ubija – ta država podbacila je u svoj prvoj i najvažnijoj misiji.