Povijest će pamtiti utorak, 24. rujna 2019. godine kao dan u kojem je vladavina prava uzvratila udarac. Dvojica najmoćnijih ljudi na svijetu – američki predsjednik i britanski premijer – dobili su bolan odgovor na svoje populističko i nacionalističko bezakonje. Demokratska većina u Kongresu konačno je pokrenula impeachment Donalda Trumpa, a Vrhovni sud Ujedinjenog Kraljevstva protuzakonitom je proglasio odluku Borisa Johnsona da uoči roka za Brexit suspendira Parlament kako mu ne bi smetao.
Obje odluke bile su donekle očekivane, ali su zapanjile odlučnošću onih koji su ih donijeli: Trump je svojim dosad najgorim skandalom, ucjenjivanjem Ukrajine u izborne svrhe, protiv sebe okrenuo i najkonzervativnije demokrate; Boris je dobio trostruki šamar – suspenzija Parlamenta je poništena, sud je ustanovio da je premijer lagao kraljici, i tu je presudu – da poniženje bude veće – sud donio jednoglasno.
Granica između dopustivog i nedopustivog
Kao da su znali da će trebati jedan drugome lizati rane, Trump i Johnson susreli su se ovdje u New Yorku, gdje sudjeluju u Generalnoj skupštini UN-a. Gledali su se kao dva vlasnika potonulog broda, u nesreći koja sluti skori gubitak cijele flote. No, i nakon ovih potresa, britanskom premijeru zvijezde izgledaju manje sklone nego njegovu američkom prijatelju – Trump ne samo da može preživjeti impeachment, nego može osvojiti i reizbor 2020.
Ono što je 24. rujna učinilo važnim nisu pojedinačne sudbine ovih političara, nego reakcija na njihovo bezakonje, koja je postavila granicu između dopustivog i nedopustivog i ponovno potvrdila norme koje oni drobe za doručak. Institucije u njihovim državama konačno su ustale i rekle dosta. Ništa nije do kraja riješeno, ali su demokracija, vladavina prava i liberalne vrijednosti u Britaniji i Americi danas jače nego kad su Boris i Donald doletjeli u New York.
Najnoviji i uvjerljivo najgori Trumpov skandal
O najnovijem i uvjerljivo najgorem skandalu Donalda Trumpa – dovoljnom da se konačno pokrene impeachment – pisao sam u detalje prije par dana. Ukratko, Trump je ovog ljeta nazvao predsjednika Ukrajine i inzistirao da “istraži” – zapravo izmisli – optužbe protiv Huntera Bidena, sina izglednog Trumpova izazivača na izborima, bivšeg potpredsjednika Joea Bidena.
Telegramov Đivo Đurović analizira zamršenu pozadinu vjerojatno najgoreg Trumpovog skandala
Članak se nastavlja ispod oglasa
Volodimiru Zelenskom je sugerirao – osam puta! – da surađuje u istrazi, ali ne s američkim tužiteljima, nego s njegovim privatnim odvjetnikom Rudyjem Giulianijem. Američki tužitelji ne istražuju Bidena jer nema dokaza da je on napravio išta protuzakonito. U isto vrijeme, da ne bude zabune, Trump je blokirao 400 milijuna dolara pomoći Ukrajini dok ne vidi rezultate. Neimenovani član američke obavještajne zajednice saznao je za te Trumpove poteze i zatražio status zviždača da javno upozori na njih. Glavni inspektor – kojega je postavio Trump – zahtjev zviždača je proglasio “utemeljenim i hitnim”. No, Trump je blokirao slučaj i nije ga dostavio Kongresu, što mora po zakonu.
Od Ukrajine je tražio ono što je dobio od Rusije
Skandal je curio u medije, a Trump je potvrdio gotovo svaki njegov detalj – da je sa Zelenskim razgovarao o Bidenu, što je protuzakonito, da je blokirao pomoć Ukrajini, što je još gore itd. Postalo je jasno da je za izbore 2020. pokušao od Ukrajine dobiti što mu je na prošlima dala Rusija. Skandal je toliko bezočan da je i umjerene demokrate nagnao da pristanu na pokretanje impeachmenta. Bio je to najvažniji događaj u američkoj politici od Trumpove pobjede 2016.
Sve se prelomilo u utorak navečer, kad je u izdanju Washington Posta za srijedu objavljen komentar sedmero slabo poznatih demokratskih kongresnika koji su se zauzeli za pokretanje impeachmenta. Iako su bili ključni za najdramatičniji događaj Trumpova predsjedništva, njihova imena nikad niste čuli. Abigail Spanberger, Elaine Luria, Mikie Sherrill, Elissa Slotkin, Chrissy Houlahan, Gil Cisneros i Jason Crow – svi su tek u prvom mandatu u Zastupničkom domu, a težinu im daje to što pripadaju umjerenoj struji Demokratske stranke koja se dotad opirala pritiscima kolega s ljevice za pokretanje impeachmenta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Potez sedmero slabo poznatih demokrata
Svih sedmero su prije politike imali karijere u vojsci, sigurnosnim službama ili obavještajnoj zajednici, a demokratima su posebno važni zato što su im na izborima prošle godine donijeli većinu. Ovih sedmero dio je veće grupe od 40 novih demokratskih zastupnika – svi su izabrani u okruzima gdje su dotad desetljećima pobjeđivali republikanci.
“Ako su točne optužbe za koje smo saznali iz medija, a predsjednik ih potvrđuje svojim izjavama, riječ je o prijestupima koji zavređuju impeachment. Do ovog zaključka nismo došli olako, a kolege u Kongresu pozivamo da iskoristimo sve ovlasti koje su nam na raspolaganju, uključujući saslušanja u postupku impeachmenta, kako bismo provjerili ove optužbe, ustanovili istinu i zaštitili nacionalnu sigurnost”, napisalo je sedmero demokrata u Washington Postu.
Dva razloga zašto je njihov istup bio ključan
Njihov istup u korist impeachmenta bio je presudan iz dva razloga. Prvo, tabor za impeachment proširio se grupom ljudi koja od njega teoretski itekako ima što izgubiti. Ulaskom u otvoreni rat protiv republikanskog predsjednika, sedmero umjernih demokrata puno više riskira nego njihove kolege izabrani u sigurnim demokratskim uporištima – Alexandria Ocasio Cortez, Ilhan Omar ili Rashida Tlaib ne moraju brinuti kako će proći na izborima 2020.; demokrati izabrani u okruzima gdje je Trump 2016. pobijedio s deset i više postotnih poena prednosti riskiraju kraj svojih političkih karijera već nakon dvije godine u Kongresu. No, njihova odlučnost olakšala je posao šefici Zastupničkog doma Nancy Pelosi, čiji je zazor od impeachmenta proizlazio iz želje da zaštiti te izložene demokrate i na idućim izborima sačuva većinu u Kongresu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Drugi razlog zašto je istup sedmero umjerenjaka bio ključan leži u tome što je proširio političku i demografsku koaliciju za impeachment. To sad više nije samo lijevo krilo stranke, nego i njihovi konzervativniji kolege koji predstavljaju birače iz predgrađa – pripadnike bijelog srednjeg i višeg srednjeg sloja. To impeachmentu daje novu legitimaciju. Sedmero umjerenih ima profesionalni background u vojsci i sigurnosnim službama, pa su protiv Trumpa istupili s takvim argumentima – da je nedopustivo što upliće drugu državu u američki izborni proces; pritom tu državu ucjenjuje i manipulira američkom pomoću, iako je Ukrajina 2014. odabrala biti američki saveznik i za to platila najvišu cijenu – Vladimir Putin oteo joj je dio teritorija. Takvo ponašanje, smatraju, ne priliči američkom predsjedniku, nego zaslužuje impeachment.
Falila je još samo jedna stvar
Brana je počela pucati – komentirali su brojni promatrači nakon istupa sedmero umjerenih demokrata. I doista, u srijedu ujutro priključio im se cijeli klub umjerenih zastupnika, tzv. blue-dog demokrati. Činilo se da sve ide prema impeachmentu, ali je za većinu nedostajala još jedna ključna sastavnica demokratske koalicije – crni zastupnici.
Afroamerički zastupnici, uz par iznimki, uglavnom spadaju među najkonzervativnije demokrate u Kongresu – značajno su tradicionalniji, religiozniji i manje skloni političkom riziku od prosjeka. Oni su, pored toga, glavna snaga koja Nancy Pelosi drži na čelu Demokratske stranke. Kongresni crni klub najmoćniji je od svih klubova u Zastupničkom domu, jači čak i od Tea Partyja ili Slobodarskog kluba u Republikanskoj stranci. Dosad je bio suzdržan po pitanju impeachmenta. No, u srijedu oko podneva, riječ u raspravi u Zastupničkom domu uzeo je John Lewis, kongresnik iz Georgije i ikona borbe za građanska prava 1960-ih.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nakon Johna Lewisa više nije bilo povratka
Johna Lewisa policija je zamalo ubila kad je s Martinom Lutherom Kingom marširao preko mosta u Selmi; jedan je od rijetkih kongresnika koji na izborima nema protivnika – republikanci mu nikad ne postave protukandidata. Lewisov jučerašnji istup bila je točka nakon koje zamah, pokrenut istupom sedmero umjerenih zastupnika, više nije mogao stati.
“Dugo sam bio strpljiv, dok smo isprobavali sve moguće druge staze i sva zamisliva druga sredstva”, rekao je u Kongresu. “Ali više ne možemo odgađati. Više ne smijemo čekati. Došlo je vrijeme da djelujemo, i to je vrijeme sad! Ponekad dođe trenutak kad vas duh povijesti mora potaknuti da djelujete, zaštitite i sačuvate integritet ovog društva. Vjerujem, iskreno vjerujem kako je došao trenutak da započnemo postupak impeachmenta protiv ovog predsjednika.”
Sve veći broj zastupnika za impeachment
Nakon Lewisovih srčanih riječi, brana je puknula do kraja. CNN je cijeli dan na ekranu držao brojač: zbrajali su demokratske zastupnike koji su se javno izjasnili za pokretanje impeachmenta. Počeli su negdje ispod 140. Nakon Lewisova istupa brojka je počela skakati – u par sati došli su do 163. New York Times proveo je navečer novi obračun – u taboru za impeachment nalazi se čak 204 zastupnika, malo manje od potrebne većine od 218. Dok završi istražni postupak za impeachment, većina neće biti upitna; demokrati imaju 235 zastupnika.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Istup Johna Lewisa i posljedično svrstavanje Kongresnog crnog kluba na stranu impeachmenta probudili su Joea Bidena, koji vodi u predizborima za predsjedničkog kandidata. Njegova snaga proizlazi iz podrške dviju političkih i demografskih sastavnica demokratske koalicije koje su upravo stale za impeachment – umjernih demokrata i afroameričkih birača. Biden je dotad bio suzdržan po pitanju impeachmenta, što je donekle razumljivo za vodećeg izazivača Trumpu – ako ga želite poraziti glasovima birača, nema puno smisla tražiti njegovu smjenu prije izbora.
Pokretu se na kraju priključio i Joe Biden
No, političke okolnosti u Americi dramatično su se promijenile u nešto više od 12 sati i Biden je sazvao novinare u svoj Delaware. U razrađenoj scenografiji, koja je izgledala predsjednički i podsjetila na dane kad je bio drugi čovjek Sjedinjenih Država, pozvao je na impeachment, doduše samo ako Trump bude opstruirao slučaj zviždača koji se tiče baš njega i njegova sina.
“Ja mogu izdržati političke napade. Oni dođu i prođu; s vremenom će se brzo zaboraviti”, rekao je bivši potpredsjednik, meta Trumpova pokušaja da pribavi fabriciranu ‘prljavštinu’ kojom bi ga napadao u kampanji. “No, ako dopustimo predsjedniku da se izvuče nakon što je potrgao Ustav Sjedinjenih Država, ta će šteta trajati zauvijek.”
Članak se nastavlja ispod oglasa
Postalo je potpuno jasno da se impeachment mora pokrenuti. Za njega su se zauzela tri centra moći Demokratske stranke koja su dotad bila suzdržana: umjereni demokrati, crni demokrati i vodeći predsjednički kandidat. Uto je stigao Trumpov očajnički pokušaj da zaustavi neizbježno.
Pokušao se umiliti gospođi Pelosi. Nije prošlo
Trump je još ujutro, prije govora u UN-u, bio nazvao Pelosi ne bi li kao razgovarali o strožem reguliranju oružja. Brzo je prešao na temu koja ga je morila i pitao: “Što možemo napraviti s ovim zviždačem?” Ne znamo što mu je Pelosi rekla, ali dogovora nije bilo. Nakon što je Biden podržao impeachment, Trump je pokušao ponovo: tvitom je obećao da će “sutra objaviti transkript” spornog razgovora sa Zelenskim. Uzalud – brana je davno već bila pukla.
Pelosi je na izvanrednom sastanku, iza zatvorenih vrata u podrumu zgrade Kongresa okupila sve demokratske kongresnike. “Moramo odmah udariti, dok je željezo još vruće”, rekla im je. “Nakon Ukrajine nemamo izbora – idemo u impeachment.” Izašla je pred novinare i rekla da je Trump “iznevjerio zakletvu, ugrozio nacionalnu sigurnost i doveo u pitanje integritet izbora”. “Predsjednik je teško prekršio Ustav i za to mora odgovarati – nitko nije iznad zakona.”
Naravno, na vijest je reagirao senzacionalno
Predsjednik je vijest o impeachmentu dočekao u svom Trump Toweru, ovdje u New Yorku, gdje boravi zbog Opće skupštine UN-a. Reakcija je bila tipična – poslao je niz bijesnih tvitova. “Tako važan dan u Ujednjenim narodima, toliko posla i toliko uspjeha, i demokrati su to namjerno morali uništiti i pokvariti svojim breaking newsom o smeću Lova na Vještice. Tako loše za našu Državu!”
Nakon toga više se nije mučio sintaksom, samo pobrojao šefove odbora koji će provoditi impeachment: “Pelosi, Nadler, Schiff i, naravno, Maxine Waters! Možete li to vjerovati?”
Potom je zažalio što zadnji pokušaj spasa nije upalio: “Oni nikad nisu ni vidjeli transkript razgovora. Totalni Lov na Vještice!”
Konačno, popustile i njegove brane: “PREDSJEDNIČKO ZLOSTAVLJANJE!”
Predsjednici protiv kojih je pokrenut opoziv
Donald Trump voli se proglašavati “najboljim predsjednikom” i “jedinim predsjednikom koji je…” već nešto napravio, ali ovo upisivanje u povijest nije dobro primio. Pokretanje impeachmenta protiv njega tek je četvrti put u povijesti da je Kongres pristupio najradikalnijoj mjeri protiv predsjednika.
Prvi impeachment bio je pokrenut 1868. protiv demokrata Andrewa Johnsona, nasljednika ubijenog Abrahama Lincolna, zbog njegove politke da i nakon kraja Građanskog rata pogoduje bivšim robovlasnicima s Juga. Nakon više od stoljeća, impeachment je 1974. pokrenut protiv republikanca Richarda Nixona, koji je zloupotrebio ovlasti predsjednika ne bi li zaustavio istragu provale u sjedište Demokratske stranke u hotelu Watergate. Treći impeachment je proveden protiv demokrata Billa Clintona 1998. jer je lagao o oralnom seksu koji je u Ovalnom uredu imao sa stažisticom Monicom Lewinsky.
Zastupnički dom izglasao je impeachment Johnsona i Clintona, ali su oni oslobođeni na suđenju u Senatu; Nixon je impeachment preduhitrio ostavkom. Bizarno, jedini uspjeli impeachment bio je onaj koji nije doveden do kraja; dva koja su prošla na kraju su propala u Senatu. Teško je zamisliti da će s Trumpom biti drukčije – nema naznaka da bi se republikanci, koji drže većinu u Senatu, predomislili i u jednom potezu zauvijek riješili Trumpa. Ako ga demokratska većina u Zastupničkom domu impeacha, Trump će gotovo sigurno biti oslobođen u Senatu.
Može li sve ovo koristiti Trumpu? Može, ali teško
Strah da bi impeachment mogao na kraju koristiti Trumpu i dalje postoji, iako se temelji na iskustvu Clintona, koji možda nije najbolja usporedba. Nakon tog impeachmenta popularnost predsjednika je porasla – demokrati su dobili izbore za Kongres, a Al Gore je odnio većinu glasova na predsjedničkim izborima – izgubio ih je tek zbog odluke Vrhovnog suda da prekine prebrojavanje glasova na Floridi, koje bi ga – da je provedeno do kraja – dovelo u Ovalni ured. No, slučaj Clintona nije dobra referenca jer je razlog njegova impeachmenta bio s jedne strane tako trivijalan, a s druge tako drakonski, da je javnost stala na njegovu stranu iz simpatije. Nema naznaka da bi Trump mogao pobuditi sličan osjećaj javnosti.
Impeachment dakle neće Trumpa ukloniti s mjesta predsjednika, ali je užasno važno da su ga demokrati konačno pokrenuli – trebali su to napraviti i prije, nakon izvještaja Boba Muellera koji je donio dokaze o Trumpovom višestrukom kršenju zakona u ruskoj aferi. Skandal s Ukrajinom nastao je kao posljedica nedjelovanja u prošlom slučaju – Trump je od predsjednika Zelenskog tražio da fabricira istragu protiv Bidenova sina točno dan nakon zaključnog svjedočenja Muellera u Kongresu. Tad je shvatio da će njegova dotadašnja kršenja zakona proći nekažnjeno, pa je – doslovno sutradan – krenuo u nova. Srećom, javnost je za njih saznala na vrijeme da Trumpa zaustavi i da ga Kongres makar simbolično kazni.
To je važno zbog Trumpa, ali je još važnije za budućnost američke demokracije. Vječno oklijevanje u povlačenju crte između dopustivog i nedopustivog imalo bi trajno štetne posljedice. Bar u demokracijama, gdje za to postoje instrumenti, sistem mora djelovati dok je navrijeme, da političarima pokaže kako nisu iznad zakona, makar bili i predsjednik Amerike.
Dan kad je vladavina prava uzvratila udarac
Igrom sudbine, utorak 24. rujna 2019. ostat će u gorkom sjećanju i britanskom premijeru Borisu Johnsonu, još jednom koji je povjerovao da je moćniji od ustava i zakona. Još dok je Trump pokušavao s Pelosi “vidjeti što možemo napraviti”, u New York je iz Londona došla vijest da je tamošnji Vrhovni sud presudio kako je Borisova odluka o suspenziji Parlamenta na pet tjedana usred dramatičnog odbrojavanja pred zakazani Brexit 31. listopada bila “potpuno protuzakonita”. Još gore, sud je ustanovio da je Johnson lagao kraljici Elizabeti Drugoj kad ju je nagovorio da suspendira Parlament. Boris može biti sretan što se to dogodilo u 21. stoljeću – u neka druga vremena zbog toga bi završio prvo u Toweru, a onda bez glave.
Presuda britanskog Vrhovnog suda i odluka američkih demokrata o impeachmentu pretvorili su 24. rujna u dan kad je vladavina prava uzvratila udarac. Niti jedan od dvojice nacionalističkih populista nije time izgubio sve, ali je dobio jasnu poruku da ne može raditi što mu se svidi, da postoje pravila i zakoni i ustavi i interesi drugih koje ne može gaziti kako mu drago. Obojica su poljuljani – Trumpa će impeachment pratiti do izbora 2020., Boris možda ne bude premijer već do kraja ove godine. Nakon presude u Londonu, njegovu ostavku su zatražili tako različiti ljudi kao što su socijalist na čelu laburista Jeremy Corbyn i uredništvo Financial Timesa – ugledne poslovne novine imaju tradiciju da nikad – ali baš nikad – otvoreno ne pozivaju na nečiju smjenu ili traže ostavku: u današnjem izdanju napravili su prvu iznimku, za Borisa.
Na građanima je da sad sve izguraju do kraja
Još veća igra slučaja htjela je da se dvojica agresivnih i bezglavih populista tog kobnog utorka susretnu jedan-na-jedan u New Yorku, na marginama Generalne skupštine UN-a. Obojica pokisla, što je Boris pokazivao tužnim pogledom u pod ili – češće – u prazno, dok je Trump nabacio lažni osmijeh i pokušavao sakriti zabrinutost – blebetao je svašta lijepo o Borisu i Brexitu, barem u spektru onoga što o tome zna.
Ponovio je da je on – Trump – jedini koji je pogodio ishod referenduma 2016. godine, da je Boris prava osoba za Brexit u studenom (pa ga je premijer ispravio oko datuma) i da je on uvijek govorio Theresi May da je Brexit trebala riješiti tako da tuži Europsku uniju. Tu je britanski premijer intenzivno pogledao Trumpa kao da je ovaj izgubio pamet, koju nikad nije ni imao.
Prizor Trumpa i Borisa zajedno u čemernom trenutku nije ostavljao dojam da je riječ o dvojici najmoćnijih ljudi na svijetu, koji upravljaju ogromnim uspješnim ekonomijama i imaju nuklearne arsenale, nego je prije dao za pravo kritičarima koji ih nazivaju klaunima. Pametnije i odgovornije institucije – Vrhovni sud u Britaniji, Kongres u Americi – dale su u utorak signal da se vladavini klauna bliži kraj. Na građanima tih zemalja sad je ogromna odgovornost da to provedu u djelo.
Analiza Đive Đurovića: Upravo gledamo najvažniji događaj u Americi od izbora Trumpa. Vladavini klauna bliži se kraj
Vladavina prava ovaj tjedan uzvratila je udarac. I u SAD-u, i u Britaniji
Dvojica najmoćnijih ljudi na svijetu – američki predsjednik i britanski premijer – dobili su bolan odgovor na svoje populističko i nacionalističko bezakonje. Demokratska većina u Kongresu konačno je pokrenula impeachment Donalda Trumpa, a Vrhovni sud Ujedinjenog Kraljevstva protuzakonitom je proglasio odluku Borisa Johnsona da uoči roka za Brexit suspendira Parlament kako mu ne bi smetao. Obje odluke bile su donekle očekivane, ali su zapanjile odlučnošću onih koji su ih donijeli
Povijest će pamtiti utorak, 24. rujna 2019. godine kao dan u kojem je vladavina prava uzvratila udarac. Dvojica najmoćnijih ljudi na svijetu – američki predsjednik i britanski premijer – dobili su bolan odgovor na svoje populističko i nacionalističko bezakonje. Demokratska većina u Kongresu konačno je pokrenula impeachment Donalda Trumpa, a Vrhovni sud Ujedinjenog Kraljevstva protuzakonitom je proglasio odluku Borisa Johnsona da uoči roka za Brexit suspendira Parlament kako mu ne bi smetao.
Obje odluke bile su donekle očekivane, ali su zapanjile odlučnošću onih koji su ih donijeli: Trump je svojim dosad najgorim skandalom, ucjenjivanjem Ukrajine u izborne svrhe, protiv sebe okrenuo i najkonzervativnije demokrate; Boris je dobio trostruki šamar – suspenzija Parlamenta je poništena, sud je ustanovio da je premijer lagao kraljici, i tu je presudu – da poniženje bude veće – sud donio jednoglasno.
Granica između dopustivog i nedopustivog
Kao da su znali da će trebati jedan drugome lizati rane, Trump i Johnson susreli su se ovdje u New Yorku, gdje sudjeluju u Generalnoj skupštini UN-a. Gledali su se kao dva vlasnika potonulog broda, u nesreći koja sluti skori gubitak cijele flote. No, i nakon ovih potresa, britanskom premijeru zvijezde izgledaju manje sklone nego njegovu američkom prijatelju – Trump ne samo da može preživjeti impeachment, nego može osvojiti i reizbor 2020.
Ono što je 24. rujna učinilo važnim nisu pojedinačne sudbine ovih političara, nego reakcija na njihovo bezakonje, koja je postavila granicu između dopustivog i nedopustivog i ponovno potvrdila norme koje oni drobe za doručak. Institucije u njihovim državama konačno su ustale i rekle dosta. Ništa nije do kraja riješeno, ali su demokracija, vladavina prava i liberalne vrijednosti u Britaniji i Americi danas jače nego kad su Boris i Donald doletjeli u New York.
Najnoviji i uvjerljivo najgori Trumpov skandal
O najnovijem i uvjerljivo najgorem skandalu Donalda Trumpa – dovoljnom da se konačno pokrene impeachment – pisao sam u detalje prije par dana. Ukratko, Trump je ovog ljeta nazvao predsjednika Ukrajine i inzistirao da “istraži” – zapravo izmisli – optužbe protiv Huntera Bidena, sina izglednog Trumpova izazivača na izborima, bivšeg potpredsjednika Joea Bidena.
Volodimiru Zelenskom je sugerirao – osam puta! – da surađuje u istrazi, ali ne s američkim tužiteljima, nego s njegovim privatnim odvjetnikom Rudyjem Giulianijem. Američki tužitelji ne istražuju Bidena jer nema dokaza da je on napravio išta protuzakonito. U isto vrijeme, da ne bude zabune, Trump je blokirao 400 milijuna dolara pomoći Ukrajini dok ne vidi rezultate. Neimenovani član američke obavještajne zajednice saznao je za te Trumpove poteze i zatražio status zviždača da javno upozori na njih. Glavni inspektor – kojega je postavio Trump – zahtjev zviždača je proglasio “utemeljenim i hitnim”. No, Trump je blokirao slučaj i nije ga dostavio Kongresu, što mora po zakonu.
Od Ukrajine je tražio ono što je dobio od Rusije
Skandal je curio u medije, a Trump je potvrdio gotovo svaki njegov detalj – da je sa Zelenskim razgovarao o Bidenu, što je protuzakonito, da je blokirao pomoć Ukrajini, što je još gore itd. Postalo je jasno da je za izbore 2020. pokušao od Ukrajine dobiti što mu je na prošlima dala Rusija. Skandal je toliko bezočan da je i umjerene demokrate nagnao da pristanu na pokretanje impeachmenta. Bio je to najvažniji događaj u američkoj politici od Trumpove pobjede 2016.
Sve se prelomilo u utorak navečer, kad je u izdanju Washington Posta za srijedu objavljen komentar sedmero slabo poznatih demokratskih kongresnika koji su se zauzeli za pokretanje impeachmenta. Iako su bili ključni za najdramatičniji događaj Trumpova predsjedništva, njihova imena nikad niste čuli. Abigail Spanberger, Elaine Luria, Mikie Sherrill, Elissa Slotkin, Chrissy Houlahan, Gil Cisneros i Jason Crow – svi su tek u prvom mandatu u Zastupničkom domu, a težinu im daje to što pripadaju umjerenoj struji Demokratske stranke koja se dotad opirala pritiscima kolega s ljevice za pokretanje impeachmenta.
Potez sedmero slabo poznatih demokrata
Svih sedmero su prije politike imali karijere u vojsci, sigurnosnim službama ili obavještajnoj zajednici, a demokratima su posebno važni zato što su im na izborima prošle godine donijeli većinu. Ovih sedmero dio je veće grupe od 40 novih demokratskih zastupnika – svi su izabrani u okruzima gdje su dotad desetljećima pobjeđivali republikanci.
“Ako su točne optužbe za koje smo saznali iz medija, a predsjednik ih potvrđuje svojim izjavama, riječ je o prijestupima koji zavređuju impeachment. Do ovog zaključka nismo došli olako, a kolege u Kongresu pozivamo da iskoristimo sve ovlasti koje su nam na raspolaganju, uključujući saslušanja u postupku impeachmenta, kako bismo provjerili ove optužbe, ustanovili istinu i zaštitili nacionalnu sigurnost”, napisalo je sedmero demokrata u Washington Postu.
Dva razloga zašto je njihov istup bio ključan
Njihov istup u korist impeachmenta bio je presudan iz dva razloga. Prvo, tabor za impeachment proširio se grupom ljudi koja od njega teoretski itekako ima što izgubiti. Ulaskom u otvoreni rat protiv republikanskog predsjednika, sedmero umjernih demokrata puno više riskira nego njihove kolege izabrani u sigurnim demokratskim uporištima – Alexandria Ocasio Cortez, Ilhan Omar ili Rashida Tlaib ne moraju brinuti kako će proći na izborima 2020.; demokrati izabrani u okruzima gdje je Trump 2016. pobijedio s deset i više postotnih poena prednosti riskiraju kraj svojih političkih karijera već nakon dvije godine u Kongresu. No, njihova odlučnost olakšala je posao šefici Zastupničkog doma Nancy Pelosi, čiji je zazor od impeachmenta proizlazio iz želje da zaštiti te izložene demokrate i na idućim izborima sačuva većinu u Kongresu.
Drugi razlog zašto je istup sedmero umjerenjaka bio ključan leži u tome što je proširio političku i demografsku koaliciju za impeachment. To sad više nije samo lijevo krilo stranke, nego i njihovi konzervativniji kolege koji predstavljaju birače iz predgrađa – pripadnike bijelog srednjeg i višeg srednjeg sloja. To impeachmentu daje novu legitimaciju. Sedmero umjerenih ima profesionalni background u vojsci i sigurnosnim službama, pa su protiv Trumpa istupili s takvim argumentima – da je nedopustivo što upliće drugu državu u američki izborni proces; pritom tu državu ucjenjuje i manipulira američkom pomoću, iako je Ukrajina 2014. odabrala biti američki saveznik i za to platila najvišu cijenu – Vladimir Putin oteo joj je dio teritorija. Takvo ponašanje, smatraju, ne priliči američkom predsjedniku, nego zaslužuje impeachment.
Falila je još samo jedna stvar
Brana je počela pucati – komentirali su brojni promatrači nakon istupa sedmero umjerenih demokrata. I doista, u srijedu ujutro priključio im se cijeli klub umjerenih zastupnika, tzv. blue-dog demokrati. Činilo se da sve ide prema impeachmentu, ali je za većinu nedostajala još jedna ključna sastavnica demokratske koalicije – crni zastupnici.
Afroamerički zastupnici, uz par iznimki, uglavnom spadaju među najkonzervativnije demokrate u Kongresu – značajno su tradicionalniji, religiozniji i manje skloni političkom riziku od prosjeka. Oni su, pored toga, glavna snaga koja Nancy Pelosi drži na čelu Demokratske stranke. Kongresni crni klub najmoćniji je od svih klubova u Zastupničkom domu, jači čak i od Tea Partyja ili Slobodarskog kluba u Republikanskoj stranci. Dosad je bio suzdržan po pitanju impeachmenta. No, u srijedu oko podneva, riječ u raspravi u Zastupničkom domu uzeo je John Lewis, kongresnik iz Georgije i ikona borbe za građanska prava 1960-ih.
Nakon Johna Lewisa više nije bilo povratka
Johna Lewisa policija je zamalo ubila kad je s Martinom Lutherom Kingom marširao preko mosta u Selmi; jedan je od rijetkih kongresnika koji na izborima nema protivnika – republikanci mu nikad ne postave protukandidata. Lewisov jučerašnji istup bila je točka nakon koje zamah, pokrenut istupom sedmero umjerenih zastupnika, više nije mogao stati.
“Dugo sam bio strpljiv, dok smo isprobavali sve moguće druge staze i sva zamisliva druga sredstva”, rekao je u Kongresu. “Ali više ne možemo odgađati. Više ne smijemo čekati. Došlo je vrijeme da djelujemo, i to je vrijeme sad! Ponekad dođe trenutak kad vas duh povijesti mora potaknuti da djelujete, zaštitite i sačuvate integritet ovog društva. Vjerujem, iskreno vjerujem kako je došao trenutak da započnemo postupak impeachmenta protiv ovog predsjednika.”
Sve veći broj zastupnika za impeachment
Nakon Lewisovih srčanih riječi, brana je puknula do kraja. CNN je cijeli dan na ekranu držao brojač: zbrajali su demokratske zastupnike koji su se javno izjasnili za pokretanje impeachmenta. Počeli su negdje ispod 140. Nakon Lewisova istupa brojka je počela skakati – u par sati došli su do 163. New York Times proveo je navečer novi obračun – u taboru za impeachment nalazi se čak 204 zastupnika, malo manje od potrebne većine od 218. Dok završi istražni postupak za impeachment, većina neće biti upitna; demokrati imaju 235 zastupnika.
Istup Johna Lewisa i posljedično svrstavanje Kongresnog crnog kluba na stranu impeachmenta probudili su Joea Bidena, koji vodi u predizborima za predsjedničkog kandidata. Njegova snaga proizlazi iz podrške dviju političkih i demografskih sastavnica demokratske koalicije koje su upravo stale za impeachment – umjernih demokrata i afroameričkih birača. Biden je dotad bio suzdržan po pitanju impeachmenta, što je donekle razumljivo za vodećeg izazivača Trumpu – ako ga želite poraziti glasovima birača, nema puno smisla tražiti njegovu smjenu prije izbora.
Pokretu se na kraju priključio i Joe Biden
No, političke okolnosti u Americi dramatično su se promijenile u nešto više od 12 sati i Biden je sazvao novinare u svoj Delaware. U razrađenoj scenografiji, koja je izgledala predsjednički i podsjetila na dane kad je bio drugi čovjek Sjedinjenih Država, pozvao je na impeachment, doduše samo ako Trump bude opstruirao slučaj zviždača koji se tiče baš njega i njegova sina.
“Ja mogu izdržati političke napade. Oni dođu i prođu; s vremenom će se brzo zaboraviti”, rekao je bivši potpredsjednik, meta Trumpova pokušaja da pribavi fabriciranu ‘prljavštinu’ kojom bi ga napadao u kampanji. “No, ako dopustimo predsjedniku da se izvuče nakon što je potrgao Ustav Sjedinjenih Država, ta će šteta trajati zauvijek.”
Postalo je potpuno jasno da se impeachment mora pokrenuti. Za njega su se zauzela tri centra moći Demokratske stranke koja su dotad bila suzdržana: umjereni demokrati, crni demokrati i vodeći predsjednički kandidat. Uto je stigao Trumpov očajnički pokušaj da zaustavi neizbježno.
Pokušao se umiliti gospođi Pelosi. Nije prošlo
Trump je još ujutro, prije govora u UN-u, bio nazvao Pelosi ne bi li kao razgovarali o strožem reguliranju oružja. Brzo je prešao na temu koja ga je morila i pitao: “Što možemo napraviti s ovim zviždačem?” Ne znamo što mu je Pelosi rekla, ali dogovora nije bilo. Nakon što je Biden podržao impeachment, Trump je pokušao ponovo: tvitom je obećao da će “sutra objaviti transkript” spornog razgovora sa Zelenskim. Uzalud – brana je davno već bila pukla.
Pelosi je na izvanrednom sastanku, iza zatvorenih vrata u podrumu zgrade Kongresa okupila sve demokratske kongresnike. “Moramo odmah udariti, dok je željezo još vruće”, rekla im je. “Nakon Ukrajine nemamo izbora – idemo u impeachment.” Izašla je pred novinare i rekla da je Trump “iznevjerio zakletvu, ugrozio nacionalnu sigurnost i doveo u pitanje integritet izbora”. “Predsjednik je teško prekršio Ustav i za to mora odgovarati – nitko nije iznad zakona.”
Naravno, na vijest je reagirao senzacionalno
Predsjednik je vijest o impeachmentu dočekao u svom Trump Toweru, ovdje u New Yorku, gdje boravi zbog Opće skupštine UN-a. Reakcija je bila tipična – poslao je niz bijesnih tvitova. “Tako važan dan u Ujednjenim narodima, toliko posla i toliko uspjeha, i demokrati su to namjerno morali uništiti i pokvariti svojim breaking newsom o smeću Lova na Vještice. Tako loše za našu Državu!”
Nakon toga više se nije mučio sintaksom, samo pobrojao šefove odbora koji će provoditi impeachment: “Pelosi, Nadler, Schiff i, naravno, Maxine Waters! Možete li to vjerovati?”
Potom je zažalio što zadnji pokušaj spasa nije upalio: “Oni nikad nisu ni vidjeli transkript razgovora. Totalni Lov na Vještice!”
Konačno, popustile i njegove brane: “PREDSJEDNIČKO ZLOSTAVLJANJE!”
Predsjednici protiv kojih je pokrenut opoziv
Donald Trump voli se proglašavati “najboljim predsjednikom” i “jedinim predsjednikom koji je…” već nešto napravio, ali ovo upisivanje u povijest nije dobro primio. Pokretanje impeachmenta protiv njega tek je četvrti put u povijesti da je Kongres pristupio najradikalnijoj mjeri protiv predsjednika.
Prvi impeachment bio je pokrenut 1868. protiv demokrata Andrewa Johnsona, nasljednika ubijenog Abrahama Lincolna, zbog njegove politke da i nakon kraja Građanskog rata pogoduje bivšim robovlasnicima s Juga. Nakon više od stoljeća, impeachment je 1974. pokrenut protiv republikanca Richarda Nixona, koji je zloupotrebio ovlasti predsjednika ne bi li zaustavio istragu provale u sjedište Demokratske stranke u hotelu Watergate. Treći impeachment je proveden protiv demokrata Billa Clintona 1998. jer je lagao o oralnom seksu koji je u Ovalnom uredu imao sa stažisticom Monicom Lewinsky.
Zastupnički dom izglasao je impeachment Johnsona i Clintona, ali su oni oslobođeni na suđenju u Senatu; Nixon je impeachment preduhitrio ostavkom. Bizarno, jedini uspjeli impeachment bio je onaj koji nije doveden do kraja; dva koja su prošla na kraju su propala u Senatu. Teško je zamisliti da će s Trumpom biti drukčije – nema naznaka da bi se republikanci, koji drže većinu u Senatu, predomislili i u jednom potezu zauvijek riješili Trumpa. Ako ga demokratska većina u Zastupničkom domu impeacha, Trump će gotovo sigurno biti oslobođen u Senatu.
Može li sve ovo koristiti Trumpu? Može, ali teško
Strah da bi impeachment mogao na kraju koristiti Trumpu i dalje postoji, iako se temelji na iskustvu Clintona, koji možda nije najbolja usporedba. Nakon tog impeachmenta popularnost predsjednika je porasla – demokrati su dobili izbore za Kongres, a Al Gore je odnio većinu glasova na predsjedničkim izborima – izgubio ih je tek zbog odluke Vrhovnog suda da prekine prebrojavanje glasova na Floridi, koje bi ga – da je provedeno do kraja – dovelo u Ovalni ured. No, slučaj Clintona nije dobra referenca jer je razlog njegova impeachmenta bio s jedne strane tako trivijalan, a s druge tako drakonski, da je javnost stala na njegovu stranu iz simpatije. Nema naznaka da bi Trump mogao pobuditi sličan osjećaj javnosti.
Impeachment dakle neće Trumpa ukloniti s mjesta predsjednika, ali je užasno važno da su ga demokrati konačno pokrenuli – trebali su to napraviti i prije, nakon izvještaja Boba Muellera koji je donio dokaze o Trumpovom višestrukom kršenju zakona u ruskoj aferi. Skandal s Ukrajinom nastao je kao posljedica nedjelovanja u prošlom slučaju – Trump je od predsjednika Zelenskog tražio da fabricira istragu protiv Bidenova sina točno dan nakon zaključnog svjedočenja Muellera u Kongresu. Tad je shvatio da će njegova dotadašnja kršenja zakona proći nekažnjeno, pa je – doslovno sutradan – krenuo u nova. Srećom, javnost je za njih saznala na vrijeme da Trumpa zaustavi i da ga Kongres makar simbolično kazni.
To je važno zbog Trumpa, ali je još važnije za budućnost američke demokracije. Vječno oklijevanje u povlačenju crte između dopustivog i nedopustivog imalo bi trajno štetne posljedice. Bar u demokracijama, gdje za to postoje instrumenti, sistem mora djelovati dok je navrijeme, da političarima pokaže kako nisu iznad zakona, makar bili i predsjednik Amerike.
Dan kad je vladavina prava uzvratila udarac
Igrom sudbine, utorak 24. rujna 2019. ostat će u gorkom sjećanju i britanskom premijeru Borisu Johnsonu, još jednom koji je povjerovao da je moćniji od ustava i zakona. Još dok je Trump pokušavao s Pelosi “vidjeti što možemo napraviti”, u New York je iz Londona došla vijest da je tamošnji Vrhovni sud presudio kako je Borisova odluka o suspenziji Parlamenta na pet tjedana usred dramatičnog odbrojavanja pred zakazani Brexit 31. listopada bila “potpuno protuzakonita”. Još gore, sud je ustanovio da je Johnson lagao kraljici Elizabeti Drugoj kad ju je nagovorio da suspendira Parlament. Boris može biti sretan što se to dogodilo u 21. stoljeću – u neka druga vremena zbog toga bi završio prvo u Toweru, a onda bez glave.
Presuda britanskog Vrhovnog suda i odluka američkih demokrata o impeachmentu pretvorili su 24. rujna u dan kad je vladavina prava uzvratila udarac. Niti jedan od dvojice nacionalističkih populista nije time izgubio sve, ali je dobio jasnu poruku da ne može raditi što mu se svidi, da postoje pravila i zakoni i ustavi i interesi drugih koje ne može gaziti kako mu drago. Obojica su poljuljani – Trumpa će impeachment pratiti do izbora 2020., Boris možda ne bude premijer već do kraja ove godine. Nakon presude u Londonu, njegovu ostavku su zatražili tako različiti ljudi kao što su socijalist na čelu laburista Jeremy Corbyn i uredništvo Financial Timesa – ugledne poslovne novine imaju tradiciju da nikad – ali baš nikad – otvoreno ne pozivaju na nečiju smjenu ili traže ostavku: u današnjem izdanju napravili su prvu iznimku, za Borisa.
Na građanima je da sad sve izguraju do kraja
Još veća igra slučaja htjela je da se dvojica agresivnih i bezglavih populista tog kobnog utorka susretnu jedan-na-jedan u New Yorku, na marginama Generalne skupštine UN-a. Obojica pokisla, što je Boris pokazivao tužnim pogledom u pod ili – češće – u prazno, dok je Trump nabacio lažni osmijeh i pokušavao sakriti zabrinutost – blebetao je svašta lijepo o Borisu i Brexitu, barem u spektru onoga što o tome zna.
Ponovio je da je on – Trump – jedini koji je pogodio ishod referenduma 2016. godine, da je Boris prava osoba za Brexit u studenom (pa ga je premijer ispravio oko datuma) i da je on uvijek govorio Theresi May da je Brexit trebala riješiti tako da tuži Europsku uniju. Tu je britanski premijer intenzivno pogledao Trumpa kao da je ovaj izgubio pamet, koju nikad nije ni imao.
Prizor Trumpa i Borisa zajedno u čemernom trenutku nije ostavljao dojam da je riječ o dvojici najmoćnijih ljudi na svijetu, koji upravljaju ogromnim uspješnim ekonomijama i imaju nuklearne arsenale, nego je prije dao za pravo kritičarima koji ih nazivaju klaunima. Pametnije i odgovornije institucije – Vrhovni sud u Britaniji, Kongres u Americi – dale su u utorak signal da se vladavini klauna bliži kraj. Na građanima tih zemalja sad je ogromna odgovornost da to provedu u djelo.