Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Analiza Đive Đurovića: zašto između Hong Konga i Pekinga ne može doći do trajnog i dubinskog mira

Kontinentalni Kinezi uglavnom misle da su prosvjednici iz Hong Konga opasni luđaci koji ruše dobar poredak

Dvije strane u sukobu oko Hong Konga nepomirljivo su udaljene. Koncepti društva koje poznaju Kina i Hong Kong toliko su udaljeni da onemogućuju kompromis. Dvije Kine govore jedna drugoj, a uzajamno se ne čuju. Teško je vidjeti gdje bi se stvorio prostor za kompromis jer obje strane vide samo egzistencijalnu bitku

Aerodrom u Hong Kongu poprište je velike političke bitke i nakon što su se prosvjednici povukli u grad i ponovno omogućili normalan promet u jednoj od najvećih zračnih luka na svijetu. No, cijela vojska aktivista, njih stotine, svakodnevno dolazi na aerodrom s jednim ciljem: razgovarati s putnicima koji slijeću iz Narodne Republike Kine – dakle, s kineskog Kopna – i pokušati im objasniti što se zadnja dva mjeseca događa u Hong Kongu.

Jasno je zašto to rade: ostatak Kine nalazi se u informativnoj blokadi i pod teškom državnom propagandom. Informacije o događajima u Hong Kongu dugo se uopće nisu probijale kroz “Veliki kineski firewall”; kad je zagustilo, kineska propagandna mašina počela ih je prikazivati kao kaos, bezakonje i pokušaj stranih sila da potkopaju kinesku državu. Kontakt prosvjednika s Kinezima s Kopna, jedan na jedan, trebao bi bar u maloj mjeri razbiti propagandu i pridobiti ostatak nacije da simpatizira s borbom Hong Konga.

I njihova borba i reakcija vlasti u Pekingu ovisi o dvije moguće lančane reakcije. Sa svoje strane, prosvjednici traže solidarnost u obrani demokracije. Potencijalna podrška s Kopna osnažila bi prosvjednike na ušću Biserne Rijeke, kad bi se dogodila. To ne ide lako, jer Kina ili cenzurira vijesti iz Hong Konga, ili prosvjednike prikazuje kao antidržavne elemente. Ne pomaže ni to što govore različite jezike: i ono što se probije do Kopna, dolazi na kantonskom, jeziku nerazumljivom većini Kineza koji govore mandarinski.

Kina se zasad suzdržava od nasilnog gušenja prosvjeda

S druge strane, kineska vlast prijeti, ali i dalje tolerira najveću pobunu stanovništva još od 1989. godine – slučajno, ova se događa taman na tridesetu godišnjicu krvavo ugušenih prosvjeda na Tiananmenu. Iz perspektive Pekinga, prosvjedi u Hong Kongu su nepoželjni, ali ne previše opasni – cijena njihova gušenja u sadašnjim okolnostima bi bila veća od koristi. No, ako Hong Kong potakne slične prosvjede u drugim kineskim gradovima, to bi pokrenulo lanac događaja koji je Pekingu neprihvatljiv. Širenje prosvjeda bilo bi točka na kojoj Peking gubi svaki obzir i vojno intervenira, bez obzira na međunarodnu i ekonomsku cijenu koju bi to donijelo.

Zato je pokušaj aktivista da Kinezima s Kopna na aerodromu objasne što se događa važan – on je siguran put da se proširi argumentacija o razložnosti prosvjeda; kad se vrate kući, Kinezi će o tim argumentima razgovarati s članovima obitelji i prijateljima, što će stvoriti ili simpatiju za prosvjede ili opravdanje da ih kineska vojska uguši – ovisno s koje strane gledate.

Ključni element te računice – i razlog zašto o njemu pišem – je pretpostavka da će Kinezi iz Narodne Republike, ako se daju izložiti argumentima prosvjednika s aerodroma, povjerovati u tu logiku i “odnijeti je kući” obitelji i prijateljima. To je mehanizam širenja požara šišarkama koje zapale šumu: vlast u Pekingu ga se boji, prosvjednici u Hong Kongu na njemu rade.

Kontinentalni Kinezi misle da su prosvjednici ludi

Problem je što taj sistem u ovom slučaju ne funkcionira. Kinezi s Kopna ne vjeruju prosvjednicima na aerodromu u Hong Kongu; dapače, smatraju ih opasnim luđacima koji ugrožavaju sve što je Kina postigla zadnjih desetljeća. Veliki problem.

To vodi u sumorni zaključak o sudbini demokracije u Hong Kongu: u sukobu unutar kineskog društva, materijalni prosperitet trenutačno je na višoj cijeni od ljudskih prava i sloboda. Odraz je to šireg konflikta između potrage za ekonomskim blagostanjem i potrage za političkim slobodama u svijetu; taj se sukob događa svakodnevno, pogotovo u društvima koja su demokratska ili teže demokraciji; u Europi, Americi i Hrvatskoj jednako koliko u Hong Kongu – baš zato je kineski primjer dobra škola.

Razgovor jedan na jedan s putnicima iz Kine na aerodromu bila je dobra ideja: otok na ušću Biserne Rijeke i u očima Kineza s Kopna već dva desetljeća predstavlja pozornicu za izlazak Kine na globalna financijska tržišta i dokazuje sposobnost Komunističke partije da funkcionira u kapitalističkoj ekonomiji koju je uvela još 1990-ih.

Hong Kong je Kini ono što je Zapadni Berlin bio Istočnoj Njemačkoj

No, hongkonški aktivisti nisu očekivali reakciju: razgovori na aerodromu u pravilu završavaju potpuno suprotno od onoga čemu su se nadali. Sunarodnjaci iz Kine gledaju ih kao razmažena derišta koja imaju sve što pomisle, a sad izmišljaju nove zahtjeve. Umjesto da aktivisti objasne Kinezima što se događa, Kinezi njima objašnjavaju da su njihovi zahtjevi nerazumni i opasni.

Hong Kong je ostatku Kine desetljećima bio što je Istočnoj Njemačkoj bio Zapadni Berlin – mjesto nepojmljivog bogatstva, slobode i prosperiteta. No, to je ovdje završilo drukčije nego u Europi. Da ostanem na usporedbi, ovdje komunizam nije poražen; Zapadni Berlin prepušten je Istočnoj Njemačkoj, koja se pretvorila u kapitalističku – iako i dalje nedemokratsku – državu.

Kinezi vide Hong Kong kao grad koji je uspio ne samo zbog svoje kolonijalne prošlosti, nego i zato jer su oni platili gradnju njegove infrastrukture, omogućili mu pristup ogromnom kineskom tržištu i ojačali njegov položaj u svjetskim financijskim vodama. To je dijelom točno, a dijelom slika koju gradi kineska propaganda: nema sumnje da je Hong Kong profitirao od neometanog pristupa tržištu Narodne Republike, ali je i prije toga bio uspješan; bio bi i bez spajanja s Kinom – u Hong Kongu ne vole primjer svog glavnog konkurenta Singapura, ali on dokazuje da i relativno mali grad, bez velike države u zaleđu, može biti bogat i uspješan.

Potpuni sukob dva različita koncepta društva

Što znači demokracija? Što vam treba više od ovoga što već imate? Zašto pokušavate potkopati i sebe i nas, koji konačno dobro živimo? – to su tipična pitanja Kineza s Kopna koja na aerodromu čuju aktivisti iz Hong Konga. Prilično porazno.

Takva reakcija svjedoči o temeljnoj kontradikciji između Narodne Republike Kine i Hong Konga. Na Kopnu se sve vrti oko ekonomije – ljudi sreću poistovjećuju sa svojim materijalnim standardom; u Hong Kongu je kompliciranije, više nalik zapadnom društvu, gdje je novac važan ali građani žele više od toga – traže nematerijalna zadovoljstva poput onih koja dolaze iz političkih sloboda, što pod Pekingom ne postoji. Ta dva koncepta sukobila su se u Hong Kongu ovih tjedana. Riječ je o sukobu dva različita društva – jedno vjeruje u stabilnost i ekonomski uspjeh, a ne pita za politiku; drugo je krajnje političko i traži svoj glas u odlučivanju.

Iako nema sumnje da je Peking u svakom smislu moćniji, ishod sukoba još nije jasan. Peking je zahtjevima prosvjednika pristupio očekivano neprijateljski, što nije ugasilo nego rasplamsalo njihovo nezadovoljstvo. Počelo je s oporbom jednom problematičnom zakonu, a proširilo se na zahtjeve koji graniče s traženjem nezavisnosti. Prosvjednici ne žele da hongkonško pravosuđe potpadne pod kontrolu Partije u Pekingu, ne žele izgubiti slobodne medije, ne žele postati samo jedan u nizu kineskih gradova u kojima vlada ekonomski neoliberalna, a politički totalitarna Komunistička partija Kine.

Propaganda ima stari odgovor: ‘prosvjede vodi CIA’

Prosvjednici znaju da se neće dogoditi čudo pa da Stalni komitet Politbiroa Komunističke partije stane na njihovu stranu – nadaju se da bi im mogla pomoći podrška kineskih građana. No, oni prioritet daju ekonomskim pitanjima, a ne demokraciji. Na tu temeljnu podlogu lako se nakalemila propaganda, koja Kineze obasipa nacionalističkom retorikom i teorijama zavjere – najjednostavnija od svih je objašnjenje da je prosvjede u Hong Kongu organizirala i vodi CIA.

U društvima s dugom nedemokratskom tradicijom često ne postoji razumijevanje za masovne proteste. To se u pravilu manifestira uvjerenjem ne samo običnih građana, nego i elita u takvim društvima da se “ništa ne događa slučajno” i da su “svi pokreti inscenirani”.

Mi smo odličan primjer za to. Jasno je i zašto: Balkan je složio premalo godina demokratske konsolidacije i proživio premalo internih demokratskih fenomena da bi povjerovao u moć nezadovoljnog naroda da sam nešto promijeni. Zato i mi i Kinezi često pribjegavamo “provjerenim” objašnjenjima koja velike sile uključuju u mikropolitiku na nekom teritoriju, iako u centrali koja bi trebala “vući konce” nitko ne zna ni gdje se nalazi poprište. To dijelom proizlazi iz nerazumijevanja demokratskih procesa na terenu, a dijelom reflektira našu potrebu da budemo važni čak i kad nismo ni na rubu horizonta.

Pseudoznanost zvana geopolitika koja tumači sve

Prošetajte do lokalne birtije i za sat ili dva ćete naći barem jednog sugovornika koji će vam uz Ožujsku objasniti da iza raspada Jugoslavije stoji Amerika, ili da je osamostaljenje Slovenije i Hrvatske njemački projekt, ili da je Srbija Slobodana Miloševića bila ekspozitura Londona i/ili Pariza. Još gore, ljudi koji u to vjeruju ne misle da je riječ o teoriji zavjere, nego svijet tumače geopolitikom – pseudoznanošću u kojoj su svi parametri poznati i unaprijed definirani, pa možete predvidjeti buduće političke odnose od danas do sudnjeg dana. Zašto se neki od tih događaja zbivaju, a drugi ne, i kako to da se ponekad dogodi nešto suprotno očekivanjima i kontradiktorno “silnicama” – na to geopolitika nema odgovora. To je uvijek slučaj kad prodavačima magle, nakon zadovoljavajućeg prvog odgovora, postavite kobno “drugo pitanje”.

Stoji li Amerika iza prosvjeda u Hong Kongu? Ako ikad, barem je danas jasno da ne. Amerika već duže nije u stanju izaći na kraj ni sama sa sobom. Pogledajte samo što zadnjih mjeseci govori i radi Donald Trump, a što drugi dijelovi vlasti. Trump je unio toliki kaos da zemlja nije u stanju dogovoriti se ni oko toga koji je danas dan, kamoli da organizira revolucije po svijetu.

No, putnici s kineskog kopna to vide drukčije jer u Hong Kong dolaze nakon života izloženog državnoj propagandi. Treba li ponavljati da je Kina, iako kapitalistička otvorena ekonomija, i dalje diktatura koja se pretvara u totalitarno društvo iz Orwellove “1984.”? Križari u Jeruzalemskom kraljevstvu u 12. i 13. stoljeću tretirali su muslimane bolje nego što ih Narodna Republika Kina danas tretira u Xinjiangu – pokrajini na zapadu zemlje, gdje u “logorima za preodgajanje” živi nekoliko milijuna ljudi, nepoćudnih samo zbog vjere i nacionalnosti. Kina je zanimljiv investitor ako vam treba nepotrebni most do Pelješca koji “spaja europsko kopno”, ali je u isto vrijeme jedna od samo dvije države čiji pisci ne smiju primiti Nobelovu nagradu jer su disidenti i zabranjen im je izlazak iz zemlje i javno djelovanje.

Pritisak Pekinga na pojedine tvrtke zbog Hong Konga

U posljednjih godinu dana eskalirali su protuzapadna kampanja i prišivanje kineskih problema na Ameriku. Za to postoje barem dva razloga. Prvo, Trump je pokrenuo trgovinski rat, za koji vjeruje da može završiti samo apsolutnim porazom Kine i trijumfom Amerike. To je smiješno ako se gleda s neutralne strane, ali Kinu opravdano iritira preko svake granice. Drugi razlog zašto Kini treba narativ o vanjskom neprijatelju leži u samoj kineskoj ekonomiji, koja usporava nevezano za Trumpa. Kad građani dobiju manje od očekivanog, zgodno je imati dežurnog krivca na kojega možete prebaciti svoju odgovornost. Trump je volontirao za tu ulogu.

Još uvijek je otvorena mogućnost da Peking – koji u autonomnom Hong Kongu ima samo dvije zakonite ovlasti: obranu i vanjske poslove – može poslati vojsku da uguši demokratske prosvjede. Stručnjaci vjeruju da Peking ne želi to napraviti jer bi se teško oporavio od takvog udarca svojoj reputaciji – intervencija u Hong Kongu ne bi bila samo novi Tiananmen, nego bi raspršila iluziju da je Kina normalna država na globalnom tržištu. Posljedično povlačenje investicija moglo bi ozbiljno uzdrmati kinesku ekonomiju.

U međuvremenu Peking radi pritisak na pojedine tvrtke – ako njihovi zaposlenici sudjeluju u demokratskim prosvjedima, Kina prijeti zatvaranjem pristupa svom tržištu. Hongkonška aviokompanija Cathay Pacific bila je prva žrtva i podlegla je pritisku – stjuardese i stjuardi koji podržavaju prosvjede ne smiju letjeti u NR Kinu. U znak protesta, direktor te superuspješne aviokompanije podnio je ostavku; ekonomska cijena osjetit će se idućih godina.

Ekonomske ucjene i robija za progresivne studente

U gušenju demokratskih prosvjeda, Kina – gdje je trajno na vlasti Komunistička partija – koristi kapitalističke metode: ekonomske ucjene ograničenja tržišta, uvjetovanje poslovanja i ciljanog potkopavanja profita. To je Peking koji ne poznajete, a koji postoji bar dva desetljeća: Kina je nominalno komunistička država, ali je davno napustila i zadnji trag “komunizma”; ideali na kojima je utemeljena Narodna Republika su napušteni, a uveden je jedan od najokrutnijih oblika neoliberalne ekonomske filozofije.

Osim što progoni Ujgure u Xinjiangu i borce za demokraciju u Hong Kongu, Pekingu posebno smetaju ljevičarski studenti marksističke orijentacije koji zagovaraju sindikalno organiziranje. U zemlji koja ostatku svijeta služi kao radionica s jeftinom radnom snagom, sindikalno organiziranje može biti posebno opasno: tu Komunistička partija Kine ima isti stav kakav su na prelazu pretprošlog stoljeća imali Andrew Carnegie i John Rockefeller – razbij sindikate pod svaku cijenu. S malim dodatkom: američki industrijski baruni nisu mogli sindikaliste slati u zatvor; u komunističkoj Kini progresivni studenti i lijevi idealisti dobiju par desetljeća robije.

Vratimo se vratimo u Hong Kong i vidjet ćemo još nekoliko karakteristika ovog društvenog sukoba koji mogu signalizirati kako bi se on mogao rasplesti. Iako je na prosvjede u gradu od oko sedam milijuna izašlo dva milijuna ljudi, oni podsjećaju na generacijske prosvjede ovog doba. Tu mislim na tinejdžere iz Parklanda na Floridi, koji su preživjeli pokolj i pokušavaju Ameriku prisiliti da promijeni zakone o držanju oružja, ili na Gretu Thunberg – koja je postala Mahatma Gandhi borbe protiv klimatskih promjena. Hongkonški tinejdžeri dijele istu filozofiju. Kažu, jednostavno: “Ovaj problem se tiče nas. Mi ćemo živjeti s njim kad vi stari umrete”.

Koncepti društva i slobode nepomirljivo su udaljeni

Dvije strane u sukobu oko Hong Konga nepomirljivo su udaljene. Koncepti društva koje poznaju Kina i Hong Kong toliko su udaljeni da onemogućuju kompromis. Jedni vjeruju u slobodu kao “freedom”, drugi vjeruju u slobodu kao “liberty”. Da zaronimo dublje, našli bismo još oštrije podjele na jednu grupu, koja vjeruje u negativna prava (gdje država jamči neuplitanje) i drugu koja vjeruje u pozitivna prava (gdje država jamči njihovo ostvarenje). Dvije Kine govore jedna drugoj, a uzajamno se ne čuju. Teško je vidjeti gdje bi se stvorio prostor za kompromis jer obje strane vide samo egzistencijalnu bitku.

Ideja iz sporazuma o britanskoj predaji Hong Konga Kini 1997. vjerojatno je bila nerealna – te lijepe želje nemoguće je provesti u djelo. Eksperiment s dva sistema u jednoj državi, gdje bi se autokracija i demokracija smiješale u neki bastardni model – ne ide dobro. Ni danas, kad bi još trebala postojati dva modela u jednoj državi – kamoli za trideset godina kad bi komunistička Kina trebala sve izravnati u jedan sistem.

Bitka između “slobode za” (liberty) i “slobode od” (freedom) vječna je bitka u svjetskoj politici – to se nažalost vidi u sukobu građana Hong Konga i onih u kontinentalnoj Kini te njihovih različitih prioriteta. Iako je riječ o nominalno komunističkoj državi, ne treba zaboraviti da zapravo govorimo o dvije verzije kapitalizma: neoliberalnoj koju zagovara Peking i socijalno osjetljivijoj kakvu zagovara Hong Kong.

Kolonijalizam je u potpunosti izgradio Hong Kong

Grad na ušću Biserne Rijeke nikad prije nije bio dio Kine – kad ga je Britansko Carstvo uzelo za svoju koloniju, Hong Kong je bio tek ribarsko selo; sve što je nastalo do kraja 20. stoljeća rezultat je kolonijalne politike. Hong Kong su izgradili njegovi stanovnici pod pokroviteljskom šapom Britanije, ali ga nije izgradila Kina.

Ovo je vjerojatno jedini slučaj na svijetu gdje bivša kolonija nastoji zadržati stara, a odbija pravila nacije kojoj je pripala. Njima je kolonijalizam – ma koliko odvratan – manje odbojan od neoliberalnog kapitalizma u komunističkoj autoritarnoj državi. Tko se ne bi složio?

Đivo Đurović
Analitičar
129 članaka Više o autoru
Više s weba