Analiza: Države mogu birati između dva scenarija; ublažavanja i suzbijanja koronavirusa. Koji je bolji?

Prije nekoliko tjedana napisao sam da je COVID-19 maraton, a ne sprint te da sve planove, one javnozdravstvene, osobne, poslovne, financijske, državno-proračunske treba prilagoditi toj činjenici. Početkom tjedna grupa znanstvenika s londonskog Imperial Collegea predvođena Neilom Fergusonom objavila je studiju sa zaključkom da će COVID-19 utjecati na naše živote do jeseni 2021.

Neil Ferguson je, uz Marca Lipsitcha sa Sveučilišta Harvard, od početka veljače javno upozoravao kako nas očekuje upravo ovakav scenarij u kakvom svi zajedno sada i sudjelujemo. Bio je prvi koji je tada javno kazao kako će novi koronavirus zaraziti između 30 do 70 % čovječanstva, ali nažalost Zapad nije bio pripremljen za tako mračne prognoze.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen izjavila je prije nekoliko dana kako smo “podcijenili novi koronavirus”, a Washington Post objavio je u subotu članak prema kojem je američki predsjednik Donald Trump još početkom siječnja imao na stolu izvještaj obavještajne zajednice o tome kako je Wuhan preplavljen slučajevima upale pluća izazvane nepoznatim virusom. Kako sadašnji američki predsjednik nikada ne griješi od njega nismo mogli dobiti čak ni ovakvu polovnu ispriku, kakvu je izrekla predsjednica Europske komisije.

Države mogu birati između dva scenarija

Budući da svijet početkom veljače nije želio poslušati Neila Fergusona bilo bi dobro da to učini sada kako ne bi još jednom podcijenio COVID-19. On i njegov tim došli su do zaključka da države mogu birati između dva scenarija: politike ublažavanja i politike suzbijanja širenja zaraze. Politika ublažavanja samo će usporiti širenje zaraze, ali je nikada neće zaustaviti jer će samo reducirati broj slučajeva tako da se zdravstveni sustav može s njima lakše nositi.

Ta politika ima kao osnovu izolaciju suspektnih slučajeva i njihovih ukućana te promoviranje socijalnog distanciranja starijih i onih s povećanim zdravstvenim rizicima. Iako će zahvaljujući provođenju tog scenarija najviše opterećenje jedinica intenzivne njege biti smanjeno za 2/3 i broj preminulih za polovicu opet će kapaciteti jedinice intenzivne njege biti u narednim mjesecima u više navrata premašeni, a sve zajedno će rezultirati sa stotinama tisuća fatalnih ishoda.

Autori predviđaju da bi provođenjem ove politike od posljedica zaraze novim koronavirusom u Ujedinjenoj Kraljevini preminulo 250.000 osoba, a u SAD-u 1,1 – 1,2 milijuna. Budući da u Hrvatskoj ima 80 puta manje stanovnika nego u SAD-u, odnosno 16 puta manje nego u Ujedinjenoj Kraljevini nije teško izračunati da bi prema tome scenariju broj preminulih u našoj zemlji bio 14.000 do 15.000.

Socijalno distanciranje je potrebno sve do pronalaska cjepiva

Politika suzbijanja širenja zaraze koja podrazumijeva socijalno distanciranje cjelokupne populacije, izolaciju i karantenu za sve slučajeve i njihove ukućane te zatvaranje škola i fakulteta mora se provoditi sve do pronalaska i dostupnosti upotrebe cjepiva, za što je potrebno barem 18 mjeseci. Tim znanstvenika s Imperial Collegea predlaže da se ta politika provodi tako da se mjere socijalnog distanciranja provode u valovima, kada su kapaciteti jedinica intenzivne njege manje popunjeni politika može biti više relaksirana, i obrnuto.

Opterećenje zdravstvenog sustava bit će ovisno o vremenskim periodima u kojima se provode “striktne“ odnosno „relaksirane” politike socijalnog distanciranja, što bi na kraju bitno utjecalo i na konačan broj preminulih. Prema modelu početna “striktna” politika socijalnog distanciranja trajala bi do 20. srpnja, zatim bi do 20. kolovoza bila na snazi “relaksirana”, pa onda opet do 20. listopada “striktna” i dalje redom jedan mjesec “relaksirane”, dva mjeseca “striktne” sve do pronalaska cjepiva i njegove upotrebe.

Relaksirane restrikcije dovode do novih zaraženih

Kina, Japan, Hong Kong, Singapur, Tajvan i Republika Koreja pokušavaju sada provoditi “relaksiranu” politiku socijalnog distanciranja koja je samo u subotu u svim tim zemljama zajedno rezultirala s više od 200 “uvezenih” slučajeva. Republika Koreja i Kina dokazale su da je COVID-19 moguće suzbiti u roku od dva do tri mjeseca “striktnom” politikom i mjerama, ali i da se nakon relaksiranja te politike odmah stvaraju uvjeti za ponovno širenje zaraze novog koronavirusa.

Hong Kong je oprobanim mjerama držao širenje zaraze od njenog izbijanja pod kontrolom te je od 15. veljače do 15. ožujka broj zaraženih povećan s 56 na 149. Ali nakon što su Europa i SAD postali nova žarišta, a pandemija se proširila gotovo na sve države, u Hong Kongu je broj “uvezenih” slučajeva počeo formirati nove klastere te je od 15. do 22. ožujka broj slučajeva u manje od sedam dana udvostručen.

Potpuno isti scenarij mogli smo gledati i u Singapuru, Tajvanu i Vijetnamu, a Malezija, Tajland, Australija i Filipini, države koje su bez obzira na veliku prometnu, poslovnu i turističku povezanost s Kinom uspjele od početka izbijanja zaraze imati relativno zanemariv broj slučajeva, u proteklom tjednu doslovno su kapitulirale jer su povećale broj slučajeva od 4 do 10 puta.

Objektivne procjene tek nakon savladavanja zaraze

Istovremeno je nekoliko najmnogoljudnijih država, poput Indije, Pakistana, Brazila, Indonezije, Rusije i Meksika, u kojima živi više od 2 milijarde i 200 milijuna stanovnika, zabilježilo eksponencijalan rast zaraženih. Nakon što je epidemija potpuno izmakla bilo kakvoj kontroli i u najbogatijim europskim državama i u SAD-u postavlja se pitanje o mogućim razmjerima daljnjeg širenja zaraze u tim zemljama od kojih neke imaju vrlo slabe zdravstvene sustave.

Eksponencijalni rast broja registriranih slučajeva izravna je posljedica promjene politike testiranja ili dostupnosti samih testova. U većini država već tjednima postoji neregistrirana lokalna transmisija jer upravo oni koji najviše prenose zarazu uopće nemaju simptome bolesti ili ih imaju u blagom obliku.

Kada jednom zaraza bude napokon savladana moći ćemo objektivno procijeniti različite politike testiranja te ustanoviti koliko su u suzbijanju zaraze bile uspješnije države koje su željele testirati sve one s izraženim simptomima od onih koje su, bilo zbog štednje ili zbog nemoći sustava, testove provodile vrlo selektivno. U prilogu je tabela koja pokazuje goleme disproporcije u izvedenim testiranjima među usporedivim europskim državama.

Ekonomska kriza je neizbježna

Vrijeme je da si svi zajedno prestanemo lagati i prihvatimo činjenicu kako COVID-19 ne može biti eliminiran bez zajedničkog i koordiniranog napora svih država. Građani Kine se ne mogu vratiti “normalnom” životu jer moraju strepiti od “uvoza” novih slučajeva i ponovne lokalne transmisije, a kineski radnici, iako su sada u prilici opet proizvoditi i zatrpavati svijet svojom standardnom ponudom, za dobar dio nje trenutno nemaju kupaca.

U međuzavisnom svijetu ni jedna država neće moći izbjeći ekonomsku krizu uzrokovanu padom gospodarskih aktivnosti, čak i ako se odluči na provođenje politike ublažavanja širenja zaraze umjesto na politiku njenog suzbijanja. Ta politika u vrlo će kratkom roku rezultirati potpunim zagušenjem i raspadom zdravstvenog sustava te posljedično, enormnim povećanjem smrtnosti u svim dobnim skupinama i to ne samo zbog komplikacija izazvanih novim koronavirusom.

Nestat će mnogi stari poslovni modeli, ali i mnoga radna mjesta

Državne i zdravstvene vlasti svih zemalja trebale bi upoznati svoje građane s modelom suzbijanja zaraze koji je ponudio tim znanstvenika s londonskog Imperial Collegea. Potpirivanje očekivanja kako ćemo se vratiti svojim “prijašnjim” životima već za koji tjedan ili mjesec recept je za katastrofu.

U narednih 18 mjeseci, koliko je realno potrebno za pronalazak i primjenu cjepiva, nestat će mnogi stari poslovni modeli, radna mjesta i usvojene životne navike, ali će pojedinci, a onda i čovječanstvo u cjelini iskoristiti i ovu krizu bez presedana za početak novog ciklusa svekolikoga rasta i napretka. Sigurno je da ćemo bar privremeno manje putovati i manje se osobno viđati, ali će u našem zajedničkom virtualnom svijetu nastati cijeli niz novih poslova i odnosa koji bez pandemije COVID-19 još uvijek nisu bili potrebni ili jednostavno nisu mogli biti prihvaćeni.