Dakle, pošto je Hrvatska uvjerljivo i lagano pobijedila Nigeriju, nisam mogao vjerovati onome što sam čuo i pročitao, slušajući privatne te čitajući javne, više ili manje stručne komentare o našoj uvodnoj utakmici na Svjetskom prvenstvu. Golema većina komentara svodila se na prigovore o lošoj i neatraktivnoj igri, uz obaveznu napomenu kako ova reprezentacija mora bolje. Ti su mi se komentari činili besmislenima iz nekoliko posve očiglednih razloga.
Prvo, Nigerija protiv Hrvatske gotovo da nije stvorila ni jednu pravu šansu za gol. Ako vam protivnik ne može pucati na gol, očigledno je da nešto radite dobro. Drugo, sadašnja hrvatska nogometna reprezentacija puna je igrača koji imaju više ili manje značajnu ulogu u svojim klubovima, ali nije puna virtuoznog talenta, karakterističnog za reprezentaciju koja je prije dvadesetak godina osvojila brončanu medalju na svjetskom prvenstvu u Francuskoj.
Ekipa puna tvrdih i discipliniranih profesionalaca
Bez obzira na jučerašnja tri jako atraktivna gola plus sjajnu spojnicu stative i prečke koju je iz slobodnjaka pogodio Ivan Rakitić, ovo ipak nije reprezentacija žonglera, gurača lopti kroz noge, ni kandidata za najbolje strijelce Mundiala. Današnja Hrvatska ozbiljna je natjecateljska ekipa puna uspješnih, tvrdih i discipliniranih profesionalaca, koji su bezuvjetno fokusirani na rezultat. Stoga je logično da ta i takva Hrvatska igra oportunistički nogomet, a ne Jogo bonito.
Ako, dakle sadašnju Hrvatsku smjestimo u kontekst oportunističkog nogometa, ona je prve dvije utakmice odigrala vrlo dobro do sjajno. U prvoj je utakmici Dalićev tim potpuno neutralizirao bilo kakve protivničke prijetnje, dok je taktika u drugoj utakmici bila fokusirana na izolaciju Lea Messija, koji, kako znamo, u prvom poluvremenu jedva da je dirao loptu i koji je samo jednom pucao na gol. Samo jednom!
Potpuna izolacija i neutralizacija najboljeg nogometaša na svijetu, i to bez teških faula, a kamoli bilo kakvih namjernih grubosti, definirala je jučerašnju utakmicu, uništila argentinsku taktiku, ali i mentalnu spremnost za otpor, te na kraju dovela do uvjerljive pobjede. Pri tome je osobito važno naglasiti da Hrvatska ni u jednom trenutku nije izgubila fokusiranost i intenzitet igre. Toliko profesionalnosti, kontinuirane discipline, rada i trčanja nismo godinama vidjeli ni u jednoj hrvatskoj reprezentaciji, a ne samo u nogometnoj.
Neutralizacija, disciplina i oportunizam
Natjecateljska posvećenost, koja podrazumijeva bezuvjetnu taktičku disciplinu, te kontinuirani napor do i preko fizičke granice boli, glavne su značajke ove Dalićeve ekipe, kojima hrvatski reprezentativci onemogućuju protivnika. A kad je protivnik neutraliziran i kad se njegova igra raspada, slijedi realizacija u napadu, za koju definitivno imamo dovoljno talenta. Možda ne onog najspektakularnijeg , ali ipak sasvim dovoljno. Prema svemu što smo dosad vidjeli na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, oportunistički bi nogomet hrvatsku reprezentaciju mogao dovesti vrlo, vrlo daleko.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Danska u osmini finala ne bi smjela biti problem, a glavni favoriti, Brazil, Španjolska, Njemačka i Francuska, zasad igraju prilično loše te ih se može neutralizirati (namjerno ponavljamo riječ neutralizacija, jer je ona, uz disciplinu i oportunizam, ključna za razumijevanje igre hrvatske reprezentacije). Što zapravo znači kako je prilično realno očekivati da se Hrvatska probije barem do polufinala. S naglaskom na barem.
Analiza jednog amatera: Hrvatska igra oportunistički nogomet i to bi nas moglo odvesti jako daleko
Toliko profesionalnosti, kontinuirane discipline, rada i trčanja nismo godinama vidjeli ni u jednoj hrvatskoj reprezentaciji
Bez obzira na jučerašnja tri jako atraktivna gola plus sjajnu spojnicu stative i prečke koju je iz slobodnjaka pogodio Ivan Rakitić, ovo ipak nije reprezentacija žonglera, gurača lopti kroz noge, ni kandidata za najbolje strijelce Mundiala. Današnja Hrvatska ozbiljna je natjecateljska ekipa puna uspješnih, tvrdih i discipliniranih profesionalaca, koji su bezuvjetno fokusirani na rezultat. Stoga je logično da ta i takva Hrvatska igra oportunistički nogomet, a ne Jogo bonito.
Dakle, pošto je Hrvatska uvjerljivo i lagano pobijedila Nigeriju, nisam mogao vjerovati onome što sam čuo i pročitao, slušajući privatne te čitajući javne, više ili manje stručne komentare o našoj uvodnoj utakmici na Svjetskom prvenstvu. Golema većina komentara svodila se na prigovore o lošoj i neatraktivnoj igri, uz obaveznu napomenu kako ova reprezentacija mora bolje. Ti su mi se komentari činili besmislenima iz nekoliko posve očiglednih razloga.
Prvo, Nigerija protiv Hrvatske gotovo da nije stvorila ni jednu pravu šansu za gol. Ako vam protivnik ne može pucati na gol, očigledno je da nešto radite dobro. Drugo, sadašnja hrvatska nogometna reprezentacija puna je igrača koji imaju više ili manje značajnu ulogu u svojim klubovima, ali nije puna virtuoznog talenta, karakterističnog za reprezentaciju koja je prije dvadesetak godina osvojila brončanu medalju na svjetskom prvenstvu u Francuskoj.
Ekipa puna tvrdih i discipliniranih profesionalaca
Bez obzira na jučerašnja tri jako atraktivna gola plus sjajnu spojnicu stative i prečke koju je iz slobodnjaka pogodio Ivan Rakitić, ovo ipak nije reprezentacija žonglera, gurača lopti kroz noge, ni kandidata za najbolje strijelce Mundiala. Današnja Hrvatska ozbiljna je natjecateljska ekipa puna uspješnih, tvrdih i discipliniranih profesionalaca, koji su bezuvjetno fokusirani na rezultat. Stoga je logično da ta i takva Hrvatska igra oportunistički nogomet, a ne Jogo bonito.
Ako, dakle sadašnju Hrvatsku smjestimo u kontekst oportunističkog nogometa, ona je prve dvije utakmice odigrala vrlo dobro do sjajno. U prvoj je utakmici Dalićev tim potpuno neutralizirao bilo kakve protivničke prijetnje, dok je taktika u drugoj utakmici bila fokusirana na izolaciju Lea Messija, koji, kako znamo, u prvom poluvremenu jedva da je dirao loptu i koji je samo jednom pucao na gol. Samo jednom!
Potpuna izolacija i neutralizacija najboljeg nogometaša na svijetu, i to bez teških faula, a kamoli bilo kakvih namjernih grubosti, definirala je jučerašnju utakmicu, uništila argentinsku taktiku, ali i mentalnu spremnost za otpor, te na kraju dovela do uvjerljive pobjede. Pri tome je osobito važno naglasiti da Hrvatska ni u jednom trenutku nije izgubila fokusiranost i intenzitet igre. Toliko profesionalnosti, kontinuirane discipline, rada i trčanja nismo godinama vidjeli ni u jednoj hrvatskoj reprezentaciji, a ne samo u nogometnoj.
Neutralizacija, disciplina i oportunizam
Natjecateljska posvećenost, koja podrazumijeva bezuvjetnu taktičku disciplinu, te kontinuirani napor do i preko fizičke granice boli, glavne su značajke ove Dalićeve ekipe, kojima hrvatski reprezentativci onemogućuju protivnika. A kad je protivnik neutraliziran i kad se njegova igra raspada, slijedi realizacija u napadu, za koju definitivno imamo dovoljno talenta. Možda ne onog najspektakularnijeg , ali ipak sasvim dovoljno. Prema svemu što smo dosad vidjeli na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, oportunistički bi nogomet hrvatsku reprezentaciju mogao dovesti vrlo, vrlo daleko.
Danska u osmini finala ne bi smjela biti problem, a glavni favoriti, Brazil, Španjolska, Njemačka i Francuska, zasad igraju prilično loše te ih se može neutralizirati (namjerno ponavljamo riječ neutralizacija, jer je ona, uz disciplinu i oportunizam, ključna za razumijevanje igre hrvatske reprezentacije). Što zapravo znači kako je prilično realno očekivati da se Hrvatska probije barem do polufinala. S naglaskom na barem.