Analiza: Kako je Hrvatska, iracionalnim potezima, uništila svoje proizvođače i postala ovisna o uvozu mlijeka

Tužna priča o mlijeku samo je još jedna žalosna priča o hrvatskoj neuspjeloj tranziciji

Samo za vrijeme mandata prve vlade Andreja Plenkovića otkup mlijeka od hrvatskih proizvođača smanjen je za 11,02 %, daleko najviše među svim članicama Europske unije, a od 2014. do 2019. za upravo nevjerojatnih 16,63 %. U istome razdoblju Irska je povećala otkup mlijeka za 41,45 %, Bugarska za 29,22 %, a Češka za 27,34 %.

U Hrvatskoj je 1960. proizveden 651 milijun litara kravljega mlijeka ili nešto više od četvrtine ukupno proizvedenih količina u tadašnjoj Jugoslaviji. Privatna seoska gospodarstva proizvela su 87 % svih količina, ali su mljekarama dala u otkup svega desetinu vlastite proizvodnje. Ostale količine koristila su za svoje potrebe ili su ih izravno stavljala na tržište.

Jugoslavija je te godine uvezla 6 % količina potrebnih za zadovoljenje ukupne potrošnje, a mljekare u Hrvatskoj otkupile su od privatnih i „društvenih“ domaćih proizvođača 115 milijuna litara mlijeka. Dvadeset i osam godina kasnije, 1988. godine hrvatske mljekare otkupile su ili kupile četiri puta više mlijeka odnosno 491 milijun litara, od čega se na privatna seoska gospodarstva odnosilo 70,47 %, na „društvene“ proizvođače 23,63 %, a na uvoz 5,9 %.

Nakon tri desetljeća slobodnoga tržišta, usprkos svim poticajima i subvencijama, ogromnome tehnološkom napretku, uklopljenosti hrvatskih mljekara u zajedničko tržište Europske unije, otkupljene količine mlijeka bile su prošle godine manje za 5,84 % u odnosu na one iz 1988.

Na dnu po samodostatnosti proizvodnje mlijeka

Tako je Hrvatska dospjela na dno europske rangliste država po samodostatnosti proizvodnje mlijeka i mliječnih prerađevina te je u 2019. samo 48,7 % potreba tržišta zadovoljila proizvodnjom mlijeka u domaćim štalama. Jedino je Grčka uspjela zabilježiti niži udio domaće proizvodnje, ali za razliku od Hrvatske u Grčkoj je taj udio u protekle četiri godine ipak povećan te se može očekivati da će u nekoliko sljedećih godina Hrvatska čvrsto zasjesti na posljednje mjesto među državama Europske unije.

Cipar, Latvija, Irska i Austrija ne dijele iste vremenske uvjete i klimatsko podneblje; Bjelorusija i Nizozemska nemaju ništa zajedničko u svome političkom i ekonomskom modelu; Luksemburg, Estonija i Poljska vrlo su različite po veličini i nacionalnome bogatstvu; ali sve su te države veliki izvoznici mlijeka i mliječnih proizvoda, a u nekima od njih ta proizvodnja dvostruko je veća od njihovih potreba. Zašto je SR Hrvatska imala gotovo samodostatnu proizvodnju mlijeka, a Republika Hrvatska ne može dobaciti ni do polovine vlastitih potreba pitanje je koje traži odgovor kako bi se razumjeli razlozi zatvaranja, odnosno preseljenja osječke mljekare.

Niz reakcija na odluku Megglea da ode iz Osijeka

Odluka njemačkoga prehrambenog koncerna Meggle da krajem ove godine zatvori svoju mljekaru u Osijeku izazvala je cijeli niz javnih reakcija, većinom potpuno nesuvislih i bez ikakve veze sa stvarnim stanjem i mogućim posljedicama samoga zatvaranja.

Osječki pogon sa 160 zaposlenih i nešto više od 40 milijuna eura godišnjega prihoda nije samo nevažan za svoga njemačkog vlasnika, nego je i marginalan na hrvatskome tržištu mlijeka i mliječnih prerađevina koje je pod dominantnom kontrolom duopola, Dukata i Vindije i zbog kojih Meggle nije ni mogao svoje hrvatske operacije učiniti smislenima i održivima. U takvim okolnostima nije mu preostalo ništa drugo nego da pokuša zadržati tržišni udio za svoje robne marke na hrvatskome tržištu dopremom artikala iz drugih država, a proizvodnju i otkup mlijeka jednostavno prepusti konkurentima, ako oni za takvo što imaju interesa.

Model zbog kojeg je upropaštena domaća proizvodnja

Meggle sigurno nije došao u Osijek da bi pakirao mlijeko koje će u cisternama dovoziti iz Njemačke jer takav poslovni model u uvjetima jedinstvenoga tržišta Europske unije ne donosi zaradu. Ali upravo je na takvome modelu u drugoj polovini devedesetih godina prošloga stoljeća stasao dio domaće prehrambeno-prerađivačke industrije i upravo je zahvaljujući tome modelu djelomično upropaštena domaća poljoprivredna proizvodnja.

Prema Carinskoj tarifi implementiranoj polovinom devedesetih godina uvoz mlijeka ili voćnoga soka u cisterni, čokolade u paketu većem od dva kilograma ili mlijeka u prahu bio je opterećen samo simboličnim carinskim davanjima. Istovremeno je uvoz mlijeka, voćnoga soka ili čokolade u konzumnim pakiranjima, osim astronomskih carinskih stopa, povlačio za sobom i plaćanje posebnih pristojbi tako da je za svaku litru mlijeka ili voćnoga soka uvoznik platio barem još jednu litru državi.

Zašto mljekare uvoze umjesto da otkupljuju mlijeko

Takva premudra politika kreirala je ogromni disparitet cijena između košarice osnovnih prehrambenih proizvoda u hrvatskim trgovinama i one u susjednim državama te su građani po osnovne živežne namirnice odlazili u inozemstvo, a domaća prehrambeno-prerađivača industrija pretvorena je dobrim dijelom u „pakersku“.

Zbog toga su hrvatske mljekare u tim godinama trećinu svojih potreba za mlijekom umjesto otkupom počele zadovoljavati uvozom, iako je taj udio još krajem osamdesetih iznosio samo 6 %. Jedan od paradoksa toga zlatnog razdoblja „pakerskog“ mljekarstva jest i isplata izravnih državnih subvencija mljekarama, a ne proizvođačima mlijeka, pa je ostala vječna tajna je li država na taj način subvencionirala i uvoz mlijeka. Tek stupanjem na snagu nove Carinske tarife 1. siječnja 2001. dolazi do stvaranja okvira za normalizaciju uvjeta na tržištu u kojemu mljekare opet postaju zainteresirane za otkup mlijeka te se otkupljene količine više nego udvostručuju do 2009.

Od 2009. opet se počeo povećavati uvoz mlijeka

U tome razdoblju dolazi i do vlasničke transformacije i konsolidacije čitavoga sektora, a neokrunjeni hrvatski kralj mlijeka iz devedesetih i jedan od šampiona pretvorbe i privatizacije mljekarske industrije Luka Rajić prodaje 2007. Dukat francuskome Lactalisu. Nakon 2009. ponovo se počinju iz godine u godinu smanjivati količine otkupljenoga mlijeka i povećati njegov uvoz.

Sve politike poticaja i sve subvencije bile su uzaludne jer je od 77 039 poljoprivrednih domaćinstava (2003.) koja su imala muzne krave i koristila poticaje njih 30 247 imalo samo jednu kravu, 18 122 dvije krave, a 10 649 tri krave. Znači tri četvrtine dobavljača mlijeka imalo je do tri krave, a samo njih 147 više od 20 krava. Preuzimanjem istočno-slavonskih PIK-ova te izgradnjom novih i modernizacijom starih štala na mljekarsku scenu dolazi i Ivica Todorić. U nekoliko je godina njegov Agrokor postao najveći pojedinačni proizvođač mlijeka u Hrvatskoj, ali to naravno nije moglo samo po sebi preokrenuti trendove i zaustaviti daljnje rapidno propadanje mljekarske proizvodnje.

U Plenkovićevoj vladi otkup mlijeka smanjen za 11,02 %

Samo za vrijeme mandata prve vlade Andreja Plenkovića otkup mlijeka od hrvatskih proizvođača smanjen je za 11,02 %, daleko najviše među svim članicama Europske unije, a od 2014. do 2019. za upravo nevjerojatnih 16,63 %. U istome razdoblju Irska je povećala otkup mlijeka za 41,45 %, Bugarska za 29,22 %, a Češka za 27,34 %.

Ova tužna priča o mlijeku samo je još jedna žalosna priča o hrvatskoj neuspjeloj tranziciji. Ta priča neće postati uspješna ako će se Hrvatska u Europskoj uniji ponašati onako kako su se nekada u Jugoslaviji ponašale nerazvijene republike, a što je tada Hrvatsku nerviralo kao što ona danas svojim zahtjevima uzrujava Nizozemsku i druge „šparne“ zemlje.

U protekla tri desetljeća Hrvatska je na državnom i lokalnom nivou daleko manje oskudijevala u novcu nego u razumnim i racionalnim javnim politikama. Ako je Hrvatska na samome dnu europske rangliste država po samodostatnosti proizvodnje mlijeka i mliječnih proizvoda, očito je da su milijarde kuna za poticanje i subvencioniranje poljoprivredne proizvodnje utrošene uzalud. Kada jednom priznamo da smo ova tri desetljeća javnim novcem uglavnom čuvali socijalni mir i kupovali birače, a dio potrošili na javno–privatna partnerstva, napravit ćemo prvi korak sa začelja. Samo taj je korak još jako daleko.

Goranko Fižulić
Poduzetnik
252 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program