Analiza: Korona divlja no udio hospitaliziranih u Hrvatskoj dramatično pada. Kako to?

Treći tjedan zaredom broj novih slučajeva bio je dvostruko veći nego u prethodnom, ali je prvi put udvostručen i broj preminulih

Prešućena promjena načina zbrinjavanja zaraženih štićenika domova pokazuje kako je slavna i čuvena proklamirana politika zaštite najranjivijih skupina šaptom pala, a da nitko u cjelokupnom javnom prostoru o tome nije rekao ili napisao ni jednu jedinu rečenicu.
Što se upravo događa s koronavirusom:

Hrvatska je u tjednu od 19. do 25. listopada zabilježila 10.800 novih slučajeva, a 74 osobe su umrle od posljedica zaraze novim koronavirusom. To je bio treći tjedan zaredom u kojem je broj novih slučajeva bio dvostruko veći nego u onome prethodnom, ali je prvi put udvostručen i broj preminulih. U nedjelju je bilo 825 hospitaliziranih što je 43,7% povećanje u odnosu na nedjelju 18. listopada ili 114.8 % više nego u nedjelju 11. listopada.

Kako je udio hospitaliziranih u odnosu na sve aktivne slučajeve u posljednja dva tjedna gotovo prepolovljen, a u odnosu na početak listopada smanjen čak za tri puta – u nedjelju je bio 7,4 %, a 1. listopada 22.4 % – ministar zdravstva Vili Beroš trebao bi javnosti objasniti zašto je došlo do te ogromne promjene. U nedjelju smo imali 11.144 aktivna slučaja, što je deset puta više nego krajem rujna, a to znači da bi u slučaju istoga udjela hospitaliziranih, danas na bolničkome liječenju bilo 2750 osoba, koje bi zauzele petinu svih bolničkih kreveta u Hrvatskoj.

Razlog pada udjela hospitaliziranih

Razlog za takav drastičan pad udjela hospitaliziranih isti je kao i u drugim državama koje su bile teško pogođene širenjem zaraze. Nedostatni bolnički kapaciteti prisilili su zdravstvene vlasti na promjenu politike prijema na bolničko liječenje te se tako na primjer zaraženi štićenici domova za starije i nemoćne premještaju u bolnice jedino u slučaju ozbiljnih tegoba ili potrebe za kisikom.

Unatrag četiri tjedna bolnički kreveti bili su korišteni i samo za potrebe izolacije zaraženih štićenika domova, a sada to više nije moguće. Naravno da takva promjena politike ima i svoju cijenu jer u većini domova nije moguće osigurati odgovarajuću izolaciju njihovih zaraženih štićenika te se zbog toga može očekivati daljnje širenje zaraze među štićenicima i osobljem ustanova.

Tragične posljedice nove politike

Takva je politika u proljeće odnosno ljeto uzrokovala enormne stope smrtnosti u domovima za stare i nemoćne u Belgiji, Španjolskoj, Brazilu, SAD-u, Meksiku, Ujedinjenoj Kraljevini, Čileu, Argentini, Italiji, Švedskoj, Francuskoj, Nizozemskoj… pa nema ni jednog razloga da bi zemlje istočne Europe, uključivši i Hrvatsku, ove jeseni i zime trebale očekivati drugačiji rezultat.

Ta javnosti prešućena promjena načina zbrinjavanja zaraženih štićenika domova pokazuje kako je slavna i čuvena proklamirana politika zaštite najranjivijih skupina šaptom pala, a da nitko u cjelokupnom javnom prostoru o tome nije rekao ili napisao ni jednu jedinu rečenicu.

Suluda ideja o neotkrivanju broja zaraženih

Cijelo ljeto smo slušali tirade ili smo mogli čitati traktate o tome kako lockdown više nigdje u Europi ne dolazi u obzir jer to „gospodarstvo više ne bi izdržalo“, kako je potrebno samo zaštititi bolnice i domove za starije i nemoćne, da „život mora ići dalje“ i kako svi drugi, osim ranjivih skupina, trebaju raditi, učiti, kupovati, putovati i zabavljati se, možda ne baš uvijek tim redoslijedom.

Kad je u rujnu broj novih slučajeva počeo naglo rasti onda su najglasniji i najbistriji promotori politike držanja glave u pijesku, a sve po uzoru na Džavida Nimania, jednoga od kosovskih vlastodržaca u vrijeme demonstracija 1981., povikali „Zaustavite Reuters!“.

Drug Nimani nije želio da svjetska javnost sazna za ozbiljne krvave nemire na Kosovu, te je valjda po uzoru na njega netko krajem rujna ubacio u medijski prostor ideju kako ne treba dnevno obavještavati javnost o brojevima novih slučajeva zaraze, hospitaliziranih i preminulih jer se na taj način stvara „stres i uznemirenost kod građana“.

Žao mi je što HZJZ nije barem tjedan dana tajio podatke

U isto vrijeme Europska komisija izradila je prijedlog podjele i označavanja pojedinih regija prema broju novih slučajeva na 100.000 stanovnika u 14 dana te udjelu pozitivnih u ukupnom broju testiranih u istom razdoblju u cilju određivanja jasnih i transparentnih kriterija za ograničavanje kretanja građana.

Budući da Hrvatska, baš kao i sve druge države, mora dnevno izvještavati ECDC i Svjetsku zdravstvenu organizaciju o novim slučajevima, broju testiranih, hospitaliziranima i preminulima, potpuno je nejasno kako je takva idiotska ideja mogla biti čak i u formi novinarskog pitanja predstavljena ministru zdravstva Viliju Berošu i ravnatelju HZJZ-a Krunoslavu Capaku. Danas mi je žao što među mnogim drugim primijenjenim bedastoćama, HZJZ nije barem tjedan dana tajio podatke pa da ih telegram.hr i ostali mogu prepisivati iz dnevnih izvještaja ECDC-a i na taj način i dalje „uznemirivati“ javnost.

Hrvatska je bila doslovno osuđena na rast

Ali ta redikulozna epizoda najbolje ilustrira zbog čega je Hrvatska bila doslovno osuđena na eksponencijalni rast broja novih slučajeva i zašto ni Stožer, ni Vlada, ni premijer Andrej Plenković nisu ništa poduzeli kada je još krajem kolovoza došlo do nagloga bujanja drugoga vala zaraze u Španjolskoj i Francuskoj i kada je u vrlo kratkome periodu broj novih dnevnih slučajeva premašio vrhunce prvoga vala.

Nekoliko tjedana kasnije tsunami širenja zaraze zahvatio je dvije trećine europskih zemalja i to bez obzira na brojeve zaraženih u prvome valu. Stožer, Vlada i premijer ostali su i dalje samo pasivni promatrači, ako se u njihovu aktivnost ne broje redovni pozivi na odgovornost, držanje razmaka, nošenje maski i pranje ruku. Sve je bilo garnirano neumornim ponavljanjem tvrdnje kako „lockdown više ne dolazi u obzir jer to gospodarstvo više ne bi izdržalo“ te da samo treba zaštititi bolnice i domove za starije i nemoćne.

Bez unaprijed određenih kriterija

Zbog takvoga ponašanja većine članova Stožera i samog premijera, javni prostor bio je prepušten onima koji su zbog ovih ili onih osobnih interesa tumačili svima koji su ih željeli slušati kako je Hrvatska u „švedskome modelu“, da se kolektivni imunitet nekoga grada ili regije postiže „nakon što je zaraženo 20 % stanovništva“, te kako u Zagrebu već u nekoliko narednih tjedana možemo očekivati dosizanje toga broja.

Mediji su redovno prenosili sve takve i mnoge druge nedokazive tvrdnje, a nekoliko viđenijih influencera različitih po izričaju, ali sličnih po profilu svojih vjernih fanova, tako je i praktički doprinijelo imobilizaciji Stožera. Krunoslav Capak, koji se još ljetos proslavio izjavom o gnjevnim porukama mladenki, sada je otišao korak dalje i javno se požalio kako portali imaju naslove „Capak najavljuje nove mjere“ te da on zbog toga više neće ništa najavljivati. Tako je Hrvatska ostala jedna od rijetkih zemlja u kojima uvođenje ili ukidanje mjera nije vezano uz unaprijed određene kriterije.

U takvoj farsičnoj atmosferi i dalje su se održavale svadbe s više od 200 gostiju, od kojih je jedna u Međimurju učinila tu županiju rekorderom po broju slučajeva na 100.000 stanovnika, igrane su nogometne utakmice pred publikom koja je radila ono što već nogometne publike rade, a i nakon što su susjedni Slovenci i ovoga proljeća uzorni Česi uveli policijski sat, jer su se uz Belgijance i Nizozemce našli na vrhu liste najviše pogođenih europskih država, i dalje se u Hrvatskoj ne samo vikendima, neumjereno bančilo i neograničeno zabavljalo.

Naše mjere su mlaka vodica

I tako smo došli do protekloga tjedna u kojem smo zabilježili 10.800 novih slučajeva. Taj broj zaraženih je prema broju stanovnika ekvivalent češkom od 28.700 ili slovenskom od 5400 slučajeva te možemo bez nekog napornog računanja kazati kako u širenju zaraze kasnimo dva tjedna za Češkom i tjedan dana za Slovenijom.

Polazeći od činjenice da je Češka u proteklih 14 dana imala kumulativno do nedavno nezamislivih 1284,4 slučaja na 100.000 stanovnika, Slovenija 625,8, a da smo mi tek dogurali do 398, te razumijevajući da su naše nove mjere u odnosu na njihove mlaka vodica, Hrvatska je na najboljem putu da možda već u narednom tjednu zabilježi više od 20.000 slučajeva, da broj aktivnih slučajeva početkom studenog bude veći od 30.000 te da broj onih koji će završiti na bolničkom liječenju bude prevelik za odgovarajuću njegu u postojećim kapacitetima.

Hrvatska vlast upustila se u moralni hazard

Odgovornost za potencijalni kolaps zdravstvenoga sustava neće snositi samo Stožer, Vlada i premijer Andrej Plenković – svoj nemali doprinos njegovome urušavanju dali su i svi oni koji su u proteklim mjesecima javno negirali postojanje bilo kakve opasnosti od virusa i širenja zaraze, lamentirali o premalenoj smrtnosti i kolektivnome imunitetu čije se postizanje „evo već događa“.

Zbog toga će narednoga vikenda građani krenuti na groblja u prekrcanim autobusima jer bolje da umre selo nego običaji, zbog toga će Hrvatska, poput Italije u proljeće, a Češke i Nizozemske u prošlome tjednu, morati u studenome zamoliti njemačke bolnice da preuzmu dio hrvatskih pacijenata, zbog toga hrvatski građani neće odlaziti ni zubaru, a kamoli na gastroskopiju ili kolonoskopiju, zbog toga bi ekonomski pad mogao biti veći nego što bi bio u urednome i stupnjevanome lokalno primijenjenome lockdownu.

Hrvatska vlast upustila se u moralni hazard koji nije usporediv s preuzimanjem rizika za otvaranje granica u lipnju ili organiziranjem svečanih dočeka vlakova prepunih čeških turista. Ako su tada mnogi i povjerovali da je COVID-19 tuđa briga, do danas je bilo dovoljno vremena u kojemu je barem misleća Hrvatska trebala naučiti kako je COVID-19 potencijalni terminator zdravstvenoga sustava, a da njegovo urušavanje jednostavno nije i ne može biti opcija.

Goranko Fižulić
Poduzetnik
253 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program