Turska Anadolu Agency objavila je 31. siječnja 2020. vijest kako je Kina naručila 200 milijuna zaštitnih maski. Budući da je u svijetu toga dana bilo službeno registrirano svega 9826 slučajeva zaraze novim koronavirusom, od čega je 9720 slučajeva bilo u Kini, a turska godišnja proizvodnja zaštitnih maski manja je od 150 milijuna komada, dok je Kina njihov najveći proizvođač s dnevnim kapacitetom od 20 milijuna komada, sve zajedno trebalo je zazvoniti na uzbunu kod svih onih koji su plaćeni da reagiraju na ovakve vijesti.
U normalnim vremenima kineska proizvodnja zadovoljava polovinu svjetskih potreba, koje iznose oko 14,5 milijardi svih vrsta zaštitnih maski godišnje, i ako je i uz takve kapacitete Kina morala žurno kupovati maske u Turskoj, trebalo je očekivati promptne reakcije opreznijih vlada. Reagirala je jedino Indija momentalnom zabranom izvoza svih vrsta zaštitnih maski, rukavica i ostale zaštitne bolničke opreme.
Propust zbog kojeg su svi suočeni s nestašicom zaštitne opreme
To što su sve europske vlade, te vlasti u ostalim državama razvijenoga svijeta zanemarile ovaj alarm i propustile pokrenuti potrebne procese za dodatnu nabavu i proizvodnju zaštitne bolničke opreme, grandiozan je propust zbog kojeg su gotovo sve te zemlje dva mjeseca kasnije suočene s neadekvatnom i nedovoljnom zaštitom bolničkog osoblja.
Sada se kao veliki politički uspjeh bilježe kineske avionske pošiljke zaštitne opreme u specijalnim međudržavnim aranžmanima, a posebno je vrijedno zapaziti da je Trumpova administracija dala nalog svojoj diplomatskoj mreži da u zemljama u kojima službuju krenu u potražnju, ako treba i uz malo političkog pritiska, za svim vrstama zaštitne opreme, respiratora i ostalog potrebnog materijala za bolničke odjele intenzivne njege.
Kako piše „Foreign Policy“, David Hale, trećerangirani diplomat u State Departmentu, poslao je 22. ožujka email američkim diplomatskim predstavništvima u državama Europe i Azije u kojem traži njihov angažman u nabavi navedenoga zbog „kritične situacije i urgentno potrebnih količina zaštitne opreme u stotinama milijuna te respiratora u stotinama tisuća komada“.
Posljedica ignoriranja svega što se zbivalo u Wuhanu
Nakon što su državne i zdravstvene vlasti u najrazvijenijim državama svijeta prespavale pola siječnja, cijelu veljaču, a neke bogme i dio ožujka, COVID-19 stigao je u svojoj razornoj snazi svima na naplatu. Koliko će liječnika, medicinskih sestara, te ostalog bolničkog osoblja i pacijenata koji boluju od drugih bolesti biti na kraju zaraženo novim koronavirusom samo zbog ovakve sramotne nepripremljenosti nećemo nikada saznati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svakodnevno možemo gledati ili čitati ispovjedi medicinskog osoblja koje radi u najbogatijim državama i najopremljenijim zdravstvenim sustavima kako im nedostaju maske i zaštitna odjeća ili da nemaju dovoljan broj respiratora za sve one čiji životi o njima ovise. To što se ovih dana i tjedana događa u Milanu, Bergamu, Madridu, Zurichu, Teheranu ili New Yorku među ostalim posljedica je potpunoga ignoriranja svega što se zbivalo u Wuhanu.
Kada su Kinezi gradili privremene bolnice u nekoliko dana, ostatku svijeta to je bio samo jako zanimljiv organizacijski i građevinski poduhvat, a kada su stanovnici Wuhana u dugotrajnoj karanteni izlazili na svoje balkone kako bi zajedničkom pjesmom i aplauzima podržali bolničko osoblje, ostatku svijeta to je bilo nadasve simpatično. Rijetki su tada pomislili kako gledaju vlastitu budućnost, kao što danas još mnogi misle da se talijanski, iranski, španjolski ili njujorški scenarij ne može ponoviti i u njihovoj zemlji, i u njihovome gradu.
Zašto i dalje imamo golemi problem s testiranjem?
Velika većina razvijenih država s dobro organiziranim zdravstvenim sustavima nije na vrijeme započela sa sustavnim testiranjem stanovništava, a neke poput Hrvatske su još do jučer radile neobjašnjivo malen broj dnevnih testova. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) objavila je 6. veljače listu od 15 referentnih laboratorija za testiranje, a do toga dana isporučila je 250.000 testova u 159 laboratorija na svim kontinentima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U narednih pet tjedana poslala je ukupno 1,5 milijuna testova u laboratorije u 120 država te je nejasno zbog čega je i dalje u mnogim zemljama naglašen problem testiranja. Čelnici i eksperti Svjetske zdravstvene organizacije u svakodnevnim javnim nastupima traže da države provode što veći broj testiranja jer je to osnovni preduvjet da se zaražene osobe registriraju, smjeste u karantenu ili po potrebi u bolnicu te na taj način ograniči daljnje širenje epidemije.
Upravo je neprovođenje testiranja glavni razlog što je u SAD-u bilo samo 75 registriranih slučajeva 1. ožujka, a u nedjelju 29. ožujka 140.000 tisuća. U istom razdoblju u Španjolskoj je broj zaraženih osoba povećan s 84 na 79.000, a u Njemačkoj sa 130 na 60.000. Svijet bez Kine imao je 1. ožujka 8 559 slučajeva, a u nedjelju ih je bilo više od 630.000. Nije teško zaključiti da je u većini država postojala masovna neregistrirana lokalna transmisija i da je tek promjenom protokola i provedbom većeg broja testiranja bila zabilježena, a ponekad i ponegdje tek obdukcijom preminulih.
Državama je trebalo predugo da uvedu mjere zbog korone
Nekontrolirano šetanje zaraženih osoba dovelo je u cijelom nizu slučajeva i do kompromitiranja bolnica i staračkih domova. Kada je vlastima pojedinih država postalo jasno da su zbog prerestriktivno određenih uvjeta za testiranje i premalog broja testiranja uspjeli registrirati samo manji broj slučajeva te da postoji lokalna transmisija u nepoznatom broju i opsegu, nije im preostalo ništa drugo nego započeti s politikom socijalnoga distanciranja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tako smo u mnogim državama došli u fazu poziva na rad od kuće, zatvaranja škola, fakulteta, trgovina i restorana, ograničenja kretanja, a ponegdje i uvođenja policijskog sata iako je broj službeno zabilježenih slučajeva bio još uvijek relativno malen.
Zbog toga je i dio građana bio uvjeren kako njihove vlasti pretjeruju te nisu najbolje i u dobroj vjeri prihvatili sva nametnuta ograničenja i zabrane. Nakon eksponencijalnog povećanja broja slučajeva većina građana ipak je postala svjesna opasnosti po vlastito zdravlje i živote najbližih, moguću dugotrajnost epidemije te katastrofalne ekonomske i financijske posljedice koju će ista prouzročiti.
Ministar Beroš širi optimizam, a javnost ga nekritički podržava
Bez obzira na isti uzrok teško da možemo pronaći barem dvije države čije vlasti imaju identični pristup i mjere za rješavanje najdublje krize u kojoj se našlo čovječanstvo od Drugoga svjetskog rata. Europska unija trenutno vegetira na vrlo slabašnoj solidarnosti između pojedinih članica bez ikakve ideje kako će uopće funkcionirati u predstojećem razdoblju koje može potrajati sve do pronalaska i upotrebe cjepiva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Za vikend je Stephen Powis, jedan od direktora engleskog NHS-a, nacionalnoga zdravstvenog sustava, šokirao javnost izjavom kao će “biti uspjeh ako će Ujedinjena Kraljevina imati manje od 20.000 preminulih”, iako je do nedjelje zabilježeno upravo toliko slučajeva od kojih je njih 1228 imalo fatalan ishod. Za razliku od njegovoga pristupa hrvatski ministar zdravstva Vili Beroš i dalje širi optimizam, a javnost zauzvrat nagrađuje sve odluke zdravstvenih i državnih vlasti nekritičkim odobravanjem, naravno osim onih ekonomskih i financijskih, ali to je druga tema.
Nitko ne postavlja neugodna pitanja o nedostatku opreme
Zbog toga gotovo nitko i ne postavlja nezgodna i neugodna pitanja o nedovoljnim količinama zaštitne opreme za liječnike i drugo zdravstveno osoblje, o premalome broju napravljenih testiranja, o nejasnim kriterijima za njihovo provođenje, o zakašnjelim obukama i treninzima medicinskoga osoblja, o čudnim „post mortem“ pozitivnim nalazima, o povelikome broju zaraženih liječnika i medicinskih sestara, o nekontroliranim upadima zaraženih osoba u bolničke sustave, o proturječnim savjetima o nošenju zaštitnih maski i o mnogim drugim stvarima o kojima bruji „peta kolona“ u zdravstvu.
U proteklim tjednima i mjesecima mnogi umni, slavni i poznati promijenili su svoje stavove o zarazi novim koronavirusom pa ne bi bilo dobro da to mora učiniti i naš ministar zdravstva. Bilo bi bolje da poput Stephena Powisa kaže kako nas čeka vrlo neizvjesna, dugotrajna i jako bolna bitka u kojoj će mnogi izgubiti drage i bliske osobe. Ovako, zahvaljujući među ostalim i njegovom svakodnevnom i zaraznom optimizmu, mnogi se nadaju kako će se već kroz koji tjedan, gotovo neokrznuti, vratiti u svoje prijašnje živote. A što ako se to ne dogodi?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Analiza: Ove činjenice dokazuju da Europa i Amerika danas stradavaju jer su bile ležerne kad je krenulo u Kini
Zašto se Svijet propustio pripremiti?
Kada su Kinezi gradili privremene bolnice u nekoliko dana, ostatku svijeta to je bio samo jako zanimljiv organizacijski i građevinski poduhvat, a kada su stanovnici Wuhana u dugotrajnoj karanteni izlazili na svoje balkone kako bi zajedničkom pjesmom i aplauzima podržali bolničko osoblje, ostatku svijeta to je bilo nadasve simpatično. Rijetki su tada pomislili kako gledaju vlastitu budućnost.
Turska Anadolu Agency objavila je 31. siječnja 2020. vijest kako je Kina naručila 200 milijuna zaštitnih maski. Budući da je u svijetu toga dana bilo službeno registrirano svega 9826 slučajeva zaraze novim koronavirusom, od čega je 9720 slučajeva bilo u Kini, a turska godišnja proizvodnja zaštitnih maski manja je od 150 milijuna komada, dok je Kina njihov najveći proizvođač s dnevnim kapacitetom od 20 milijuna komada, sve zajedno trebalo je zazvoniti na uzbunu kod svih onih koji su plaćeni da reagiraju na ovakve vijesti.
U normalnim vremenima kineska proizvodnja zadovoljava polovinu svjetskih potreba, koje iznose oko 14,5 milijardi svih vrsta zaštitnih maski godišnje, i ako je i uz takve kapacitete Kina morala žurno kupovati maske u Turskoj, trebalo je očekivati promptne reakcije opreznijih vlada. Reagirala je jedino Indija momentalnom zabranom izvoza svih vrsta zaštitnih maski, rukavica i ostale zaštitne bolničke opreme.
Propust zbog kojeg su svi suočeni s nestašicom zaštitne opreme
To što su sve europske vlade, te vlasti u ostalim državama razvijenoga svijeta zanemarile ovaj alarm i propustile pokrenuti potrebne procese za dodatnu nabavu i proizvodnju zaštitne bolničke opreme, grandiozan je propust zbog kojeg su gotovo sve te zemlje dva mjeseca kasnije suočene s neadekvatnom i nedovoljnom zaštitom bolničkog osoblja.
Sada se kao veliki politički uspjeh bilježe kineske avionske pošiljke zaštitne opreme u specijalnim međudržavnim aranžmanima, a posebno je vrijedno zapaziti da je Trumpova administracija dala nalog svojoj diplomatskoj mreži da u zemljama u kojima službuju krenu u potražnju, ako treba i uz malo političkog pritiska, za svim vrstama zaštitne opreme, respiratora i ostalog potrebnog materijala za bolničke odjele intenzivne njege.
Kako piše „Foreign Policy“, David Hale, trećerangirani diplomat u State Departmentu, poslao je 22. ožujka email američkim diplomatskim predstavništvima u državama Europe i Azije u kojem traži njihov angažman u nabavi navedenoga zbog „kritične situacije i urgentno potrebnih količina zaštitne opreme u stotinama milijuna te respiratora u stotinama tisuća komada“.
Posljedica ignoriranja svega što se zbivalo u Wuhanu
Nakon što su državne i zdravstvene vlasti u najrazvijenijim državama svijeta prespavale pola siječnja, cijelu veljaču, a neke bogme i dio ožujka, COVID-19 stigao je u svojoj razornoj snazi svima na naplatu. Koliko će liječnika, medicinskih sestara, te ostalog bolničkog osoblja i pacijenata koji boluju od drugih bolesti biti na kraju zaraženo novim koronavirusom samo zbog ovakve sramotne nepripremljenosti nećemo nikada saznati.
Svakodnevno možemo gledati ili čitati ispovjedi medicinskog osoblja koje radi u najbogatijim državama i najopremljenijim zdravstvenim sustavima kako im nedostaju maske i zaštitna odjeća ili da nemaju dovoljan broj respiratora za sve one čiji životi o njima ovise. To što se ovih dana i tjedana događa u Milanu, Bergamu, Madridu, Zurichu, Teheranu ili New Yorku među ostalim posljedica je potpunoga ignoriranja svega što se zbivalo u Wuhanu.
Kada su Kinezi gradili privremene bolnice u nekoliko dana, ostatku svijeta to je bio samo jako zanimljiv organizacijski i građevinski poduhvat, a kada su stanovnici Wuhana u dugotrajnoj karanteni izlazili na svoje balkone kako bi zajedničkom pjesmom i aplauzima podržali bolničko osoblje, ostatku svijeta to je bilo nadasve simpatično. Rijetki su tada pomislili kako gledaju vlastitu budućnost, kao što danas još mnogi misle da se talijanski, iranski, španjolski ili njujorški scenarij ne može ponoviti i u njihovoj zemlji, i u njihovome gradu.
Zašto i dalje imamo golemi problem s testiranjem?
Velika većina razvijenih država s dobro organiziranim zdravstvenim sustavima nije na vrijeme započela sa sustavnim testiranjem stanovništava, a neke poput Hrvatske su još do jučer radile neobjašnjivo malen broj dnevnih testova. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) objavila je 6. veljače listu od 15 referentnih laboratorija za testiranje, a do toga dana isporučila je 250.000 testova u 159 laboratorija na svim kontinentima.
U narednih pet tjedana poslala je ukupno 1,5 milijuna testova u laboratorije u 120 država te je nejasno zbog čega je i dalje u mnogim zemljama naglašen problem testiranja. Čelnici i eksperti Svjetske zdravstvene organizacije u svakodnevnim javnim nastupima traže da države provode što veći broj testiranja jer je to osnovni preduvjet da se zaražene osobe registriraju, smjeste u karantenu ili po potrebi u bolnicu te na taj način ograniči daljnje širenje epidemije.
Upravo je neprovođenje testiranja glavni razlog što je u SAD-u bilo samo 75 registriranih slučajeva 1. ožujka, a u nedjelju 29. ožujka 140.000 tisuća. U istom razdoblju u Španjolskoj je broj zaraženih osoba povećan s 84 na 79.000, a u Njemačkoj sa 130 na 60.000. Svijet bez Kine imao je 1. ožujka 8 559 slučajeva, a u nedjelju ih je bilo više od 630.000. Nije teško zaključiti da je u većini država postojala masovna neregistrirana lokalna transmisija i da je tek promjenom protokola i provedbom većeg broja testiranja bila zabilježena, a ponekad i ponegdje tek obdukcijom preminulih.
Državama je trebalo predugo da uvedu mjere zbog korone
Nekontrolirano šetanje zaraženih osoba dovelo je u cijelom nizu slučajeva i do kompromitiranja bolnica i staračkih domova. Kada je vlastima pojedinih država postalo jasno da su zbog prerestriktivno određenih uvjeta za testiranje i premalog broja testiranja uspjeli registrirati samo manji broj slučajeva te da postoji lokalna transmisija u nepoznatom broju i opsegu, nije im preostalo ništa drugo nego započeti s politikom socijalnoga distanciranja.
Tako smo u mnogim državama došli u fazu poziva na rad od kuće, zatvaranja škola, fakulteta, trgovina i restorana, ograničenja kretanja, a ponegdje i uvođenja policijskog sata iako je broj službeno zabilježenih slučajeva bio još uvijek relativno malen.
Zbog toga je i dio građana bio uvjeren kako njihove vlasti pretjeruju te nisu najbolje i u dobroj vjeri prihvatili sva nametnuta ograničenja i zabrane. Nakon eksponencijalnog povećanja broja slučajeva većina građana ipak je postala svjesna opasnosti po vlastito zdravlje i živote najbližih, moguću dugotrajnost epidemije te katastrofalne ekonomske i financijske posljedice koju će ista prouzročiti.
Ministar Beroš širi optimizam, a javnost ga nekritički podržava
Bez obzira na isti uzrok teško da možemo pronaći barem dvije države čije vlasti imaju identični pristup i mjere za rješavanje najdublje krize u kojoj se našlo čovječanstvo od Drugoga svjetskog rata. Europska unija trenutno vegetira na vrlo slabašnoj solidarnosti između pojedinih članica bez ikakve ideje kako će uopće funkcionirati u predstojećem razdoblju koje može potrajati sve do pronalaska i upotrebe cjepiva.
Za vikend je Stephen Powis, jedan od direktora engleskog NHS-a, nacionalnoga zdravstvenog sustava, šokirao javnost izjavom kao će “biti uspjeh ako će Ujedinjena Kraljevina imati manje od 20.000 preminulih”, iako je do nedjelje zabilježeno upravo toliko slučajeva od kojih je njih 1228 imalo fatalan ishod. Za razliku od njegovoga pristupa hrvatski ministar zdravstva Vili Beroš i dalje širi optimizam, a javnost zauzvrat nagrađuje sve odluke zdravstvenih i državnih vlasti nekritičkim odobravanjem, naravno osim onih ekonomskih i financijskih, ali to je druga tema.
Nitko ne postavlja neugodna pitanja o nedostatku opreme
Zbog toga gotovo nitko i ne postavlja nezgodna i neugodna pitanja o nedovoljnim količinama zaštitne opreme za liječnike i drugo zdravstveno osoblje, o premalome broju napravljenih testiranja, o nejasnim kriterijima za njihovo provođenje, o zakašnjelim obukama i treninzima medicinskoga osoblja, o čudnim „post mortem“ pozitivnim nalazima, o povelikome broju zaraženih liječnika i medicinskih sestara, o nekontroliranim upadima zaraženih osoba u bolničke sustave, o proturječnim savjetima o nošenju zaštitnih maski i o mnogim drugim stvarima o kojima bruji „peta kolona“ u zdravstvu.
U proteklim tjednima i mjesecima mnogi umni, slavni i poznati promijenili su svoje stavove o zarazi novim koronavirusom pa ne bi bilo dobro da to mora učiniti i naš ministar zdravstva. Bilo bi bolje da poput Stephena Powisa kaže kako nas čeka vrlo neizvjesna, dugotrajna i jako bolna bitka u kojoj će mnogi izgubiti drage i bliske osobe. Ovako, zahvaljujući među ostalim i njegovom svakodnevnom i zaraznom optimizmu, mnogi se nadaju kako će se već kroz koji tjedan, gotovo neokrznuti, vratiti u svoje prijašnje živote. A što ako se to ne dogodi?