Andrej Plenković imao je šansu pomaknuti HDZ prema centru i prepustiti Miroslavu Škori i njegovim kreatorima sve culeje i škoriće zajedno s njihovim biračima – mogao je ali nije. To bi možda i učinio kada bi ukupan rezultat njegove četverogodišnje vladavine bio barem koju mrvicu bolji, kada bi zbog svoje uspješne transformacije HDZ-a i Hrvatske mogao sa sigurnošću računati i na centrističke birače, ali kako je HDZ i danas isti kakav je bio i prije četiri godine, kako je Hrvatska i dalje korupcijska velesila i ekonomski patuljak, pogubljena u povijesti i bez ikakve vizije o svojoj budućnosti, ovoga puta glasači na centru zaokružit će nekoga drugoga.
U prvih deset godina druge hrvatske Republike, zahvaljujući monopolu HDZ-a na vlast i poredak, premijere je birao Franjo Tuđman, pa se nitko nije zamarao pitanjem zaslužuju li oni i više od jednog mandata. Ivica Račan i Zoran Milanović nisu uspjeli osvojiti druge mandate, a Ivi Sanaderu je to uspjelo, ali vjerojatno i danas žali zbog te pobjede. Hoće li Andrej Plenković biti relativni pobjednik ovih parlamentarnih izbora ili će voljom birača biti poslan u opozicijske klupe još uvijek nije razvidno.
Andrej Plenković pojavio se na Općem saboru HDZ-a u svibnju 2016., u jeku krize prve koalicijske vlade HDZ-a i Mosta, kako bi izrekao rečenicu koja ga je nepuna dva mjeseca kasnije dovela na čelo HDZ-a. Kada je u Dvorani “Vatroslav Lisinski” poručio: “Nestabilnost Vlade i glasanje o nepovjerenju potpredsjedniku Tomislavu Karamarku loši su za HDZ. Slučaj treba ispitati, stranka ne može biti talac političke sudbine bilo kojeg svog člana” nitko od članova najveće hrvatske partije nije zapljeskao, a malobrojni pažljiviji promatrači mogli su zaključiti: Zvijezda je rođena!
Konačna potvrda neuspješne transformacije HDZ-a
Dva mjeseca kasnije, nakon izborne pobjede na unutarstranačkim izborima Andrej Plenković dao je svoje ključno obećanje: “Transformirat ću HDZ kako bih mogao transformirati Hrvatsku.” Tu je rečenicu u različitim oblicima i formama Plenković ponovio nebrojeno mnogo puta, istina puno češće u prvoj polovini mandata. Predstojeći parlamentarni izbori bili su prilika da Andrej Plenković zainteresiranoj javnosti pokaže i dokaže koliko je ta transformacija HDZ-a i Hrvatske stvarno uspjela, jer ako od nje nije bilo ništa, ako i dalje imamo HDZ Tomislava Karamarka i Hrvatsku onog starog HDZ-a onda je Andrej Plenković cijelo vrijeme džabe krečio.
A konačnu potvrdu neuspješne transformacije HDZ-a dobili smo prije nekoliko dana kada je Andrej Plenković na izborne liste među ostalima stavio Stevu Culeja i njegovoga splitskog pandana Petra Škorića, sve u nadi zadržavanja podrške krajnje nacionalističkoga ili bolje rečeno šovinistički raspoloženoga biračkoga tijela. Tako smo još jednom na ponudu dobili HDZ kao amalgam nekontroliranoga dubokog crnila i tanašnoga proeuropskog plavetnila.
Prije četiri godine za pobjedu na parlamentarnim izborima Andreju Plenkoviću bili su potrebni i Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih, a sada prelazak slavnih perjanica ljubavi prema drugima i drugačijima u konkurentski tabor pokušava nadomjestiti zadržavanjem i isticanjem njihovih istomišljenika iz druge i treće ljubavne lige.
Plenković je mogao HDZ pomaknuti prema centru, ali nije
Andrej Plenković imao je šansu pomaknuti HDZ prema centru i prepustiti Miroslavu Škori i njegovim kreatorima sve culeje i škoriće zajedno s njihovim biračima – mogao je ali nije. To bi možda i učinio kada bi ukupan rezultat njegove četverogodišnje vladavine bio barem koju mrvicu bolji, kada bi zbog svoje uspješne transformacije HDZ-a i Hrvatske mogao sa sigurnošću računati i na centrističke birače, ali kako je HDZ i danas isti kakav je bio i prije četiri godine, kako je Hrvatska i dalje korupcijska velesila i ekonomski patuljak, pogubljena u povijesti i bez ikakve vizije o svojoj budućnosti, ovoga puta glasači na centru zaokružit će nekoga drugoga.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Iako se Vlada i HDZ neizmjerno trude protekle tri godine prikazati ekonomski uspješnima, a sadašnji gospodarski i financijski sunovrat isključivom posljedicom pandemije novoga koronavirusa, priložene tabele to demantiraju. Usporedimo li porast realnoga BDP-a od 2017. do 2019. u trinaest država “nove Europe” koristeći podatke Eurostata, dolazimo do poraznoga podatka da je u te tri godine Republika Hrvatska imala najmanji kumulativni rast nacionalnoga gospodarstva. Hrvatski BDP bio je 2019. veći samo za 8,95 posto od BDP-a iz 2016., kada je ekipa Andreja Plenkovića uselila u Banske dvore. U istom razdoblju rumunjski BDP porastao je za 16,40 posto, slovenski za 11,72 posto, a srpski za 10,96 posto.
Račan bio je uvjerljivo najuspješniji premijer
Kako je i ekonomija susjedne i od nas uvijek omalovažavane BiH uspjela zabilježiti veći rast od hrvatske, postavlja se logično pitanje jesmo li mi samo u ove tri godine radili nešto krivo i bili zbog toga tako senzacionalno neuspješni, ili nam je grah već prije tako pao?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Andrej Plenković želio je krajnje personalizirati ovu predizbornu kampanju kako bi još jednom pokazao i dokazao svoj talent za kancelarske poslove oplemenjen nespornom elokvencijom i erudicijom. Ali Hrvatska zapravo ne bira novoga premijera, a još manje kancelara, nije ga nikada ni birala, a dosad najuspješniji među premijerima bio je upravo onaj koji nije ni htio biti kancelar.
Ivica Račan bio je na čelu koalicijske vlade u vrijeme kada hrvatsko gospodarstvo ne samo da nije zaostajalo za drugim gospodarstvima “nove Europe”, nego je i ostvarilo najveći kumulativni rast u tri desetljeća druge hrvatske Republike.
Kako smo od prvog mjesta došli na zadnje?
Kako objasniti naciji da je nekarizmatični Račan, bez europskih kohezijskih fondova i zajedničkog tržišta, a u prvoj godini mandata čak i bez članstva u Svjetskoj trgovačkoj organizaciji, bez Jean-Claude Junckera, Ursule von der Leyen i Cristine Lagarde, kako je taj Ivica Račan uspio da 2003. hrvatski BDP bude veći za 14,88 posto od BDP-a iz 2000. godine? Zašto je Republika Hrvatska u tom razdoblju bila u gornjoj polovici rangliste država “nove Europe” po kumulativnom rastu BDP-a, a u protekle tri godine s rastom od 8,95 posto uvjerljivo je posljednja?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Andrej Plenković sigurno zna odgovor zašto je njegova ekipa bila toliko neuspješna i zašto je Hrvatska nepovratno izgubila još četiri godine. Ali Andrej Plenković ni sebi, ni bilo kome drugome ne smije priznati da je razlog ugrađen u same temelje Republike Hrvatske. Josipa Rimac nedavno je pokazala kako funkcionira partijska država, država koja je nastala u vrijeme Franje Tuđmana i koja je za vrijeme Andreja Plenkovića doživjela svoju renesansu.
Umjesto da, kako je obećao, transformira partiju i državu, Andrej Plenković je kapitulirao. Nije uspio promijeniti HDZ jer se HDZ jednostavno promijeniti ne može prije nego na duže razdoblje ostane bez vlasti i bezbrojnih sinekura i nadleštva. HDZ je slon u staklani hrvatskoga političkog prostora, Andrej Plenković s tim slonom ništa nije uspio učiniti u prve četiri godine svoga mandata, a zašto bismo trebali povjerovati da će biti uspješniji u naredne četiri?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Analiza: Plenković se hvali ekonomskim uspjesima, ali ove brojke pokazuju kako smo propadali u njegovom mandatu
Zašto bismo trebali vjerovati da će Plenković napraviti nešto u naredne četiri godine, kada u prošle četiri nije ništa?
Andrej Plenković imao je šansu pomaknuti HDZ prema centru i prepustiti Miroslavu Škori i njegovim kreatorima sve culeje i škoriće zajedno s njihovim biračima – mogao je ali nije. To bi možda i učinio kada bi ukupan rezultat njegove četverogodišnje vladavine bio barem koju mrvicu bolji, kada bi zbog svoje uspješne transformacije HDZ-a i Hrvatske mogao sa sigurnošću računati i na centrističke birače, ali kako je HDZ i danas isti kakav je bio i prije četiri godine, kako je Hrvatska i dalje korupcijska velesila i ekonomski patuljak, pogubljena u povijesti i bez ikakve vizije o svojoj budućnosti, ovoga puta glasači na centru zaokružit će nekoga drugoga.
U prvih deset godina druge hrvatske Republike, zahvaljujući monopolu HDZ-a na vlast i poredak, premijere je birao Franjo Tuđman, pa se nitko nije zamarao pitanjem zaslužuju li oni i više od jednog mandata. Ivica Račan i Zoran Milanović nisu uspjeli osvojiti druge mandate, a Ivi Sanaderu je to uspjelo, ali vjerojatno i danas žali zbog te pobjede. Hoće li Andrej Plenković biti relativni pobjednik ovih parlamentarnih izbora ili će voljom birača biti poslan u opozicijske klupe još uvijek nije razvidno.
Andrej Plenković pojavio se na Općem saboru HDZ-a u svibnju 2016., u jeku krize prve koalicijske vlade HDZ-a i Mosta, kako bi izrekao rečenicu koja ga je nepuna dva mjeseca kasnije dovela na čelo HDZ-a. Kada je u Dvorani “Vatroslav Lisinski” poručio: “Nestabilnost Vlade i glasanje o nepovjerenju potpredsjedniku Tomislavu Karamarku loši su za HDZ. Slučaj treba ispitati, stranka ne može biti talac političke sudbine bilo kojeg svog člana” nitko od članova najveće hrvatske partije nije zapljeskao, a malobrojni pažljiviji promatrači mogli su zaključiti: Zvijezda je rođena!
Konačna potvrda neuspješne transformacije HDZ-a
Dva mjeseca kasnije, nakon izborne pobjede na unutarstranačkim izborima Andrej Plenković dao je svoje ključno obećanje: “Transformirat ću HDZ kako bih mogao transformirati Hrvatsku.” Tu je rečenicu u različitim oblicima i formama Plenković ponovio nebrojeno mnogo puta, istina puno češće u prvoj polovini mandata. Predstojeći parlamentarni izbori bili su prilika da Andrej Plenković zainteresiranoj javnosti pokaže i dokaže koliko je ta transformacija HDZ-a i Hrvatske stvarno uspjela, jer ako od nje nije bilo ništa, ako i dalje imamo HDZ Tomislava Karamarka i Hrvatsku onog starog HDZ-a onda je Andrej Plenković cijelo vrijeme džabe krečio.
A konačnu potvrdu neuspješne transformacije HDZ-a dobili smo prije nekoliko dana kada je Andrej Plenković na izborne liste među ostalima stavio Stevu Culeja i njegovoga splitskog pandana Petra Škorića, sve u nadi zadržavanja podrške krajnje nacionalističkoga ili bolje rečeno šovinistički raspoloženoga biračkoga tijela. Tako smo još jednom na ponudu dobili HDZ kao amalgam nekontroliranoga dubokog crnila i tanašnoga proeuropskog plavetnila.
Prije četiri godine za pobjedu na parlamentarnim izborima Andreju Plenkoviću bili su potrebni i Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih, a sada prelazak slavnih perjanica ljubavi prema drugima i drugačijima u konkurentski tabor pokušava nadomjestiti zadržavanjem i isticanjem njihovih istomišljenika iz druge i treće ljubavne lige.
Plenković je mogao HDZ pomaknuti prema centru, ali nije
Andrej Plenković imao je šansu pomaknuti HDZ prema centru i prepustiti Miroslavu Škori i njegovim kreatorima sve culeje i škoriće zajedno s njihovim biračima – mogao je ali nije. To bi možda i učinio kada bi ukupan rezultat njegove četverogodišnje vladavine bio barem koju mrvicu bolji, kada bi zbog svoje uspješne transformacije HDZ-a i Hrvatske mogao sa sigurnošću računati i na centrističke birače, ali kako je HDZ i danas isti kakav je bio i prije četiri godine, kako je Hrvatska i dalje korupcijska velesila i ekonomski patuljak, pogubljena u povijesti i bez ikakve vizije o svojoj budućnosti, ovoga puta glasači na centru zaokružit će nekoga drugoga.
Iako se Vlada i HDZ neizmjerno trude protekle tri godine prikazati ekonomski uspješnima, a sadašnji gospodarski i financijski sunovrat isključivom posljedicom pandemije novoga koronavirusa, priložene tabele to demantiraju. Usporedimo li porast realnoga BDP-a od 2017. do 2019. u trinaest država “nove Europe” koristeći podatke Eurostata, dolazimo do poraznoga podatka da je u te tri godine Republika Hrvatska imala najmanji kumulativni rast nacionalnoga gospodarstva. Hrvatski BDP bio je 2019. veći samo za 8,95 posto od BDP-a iz 2016., kada je ekipa Andreja Plenkovića uselila u Banske dvore. U istom razdoblju rumunjski BDP porastao je za 16,40 posto, slovenski za 11,72 posto, a srpski za 10,96 posto.
Račan bio je uvjerljivo najuspješniji premijer
Kako je i ekonomija susjedne i od nas uvijek omalovažavane BiH uspjela zabilježiti veći rast od hrvatske, postavlja se logično pitanje jesmo li mi samo u ove tri godine radili nešto krivo i bili zbog toga tako senzacionalno neuspješni, ili nam je grah već prije tako pao?
Andrej Plenković želio je krajnje personalizirati ovu predizbornu kampanju kako bi još jednom pokazao i dokazao svoj talent za kancelarske poslove oplemenjen nespornom elokvencijom i erudicijom. Ali Hrvatska zapravo ne bira novoga premijera, a još manje kancelara, nije ga nikada ni birala, a dosad najuspješniji među premijerima bio je upravo onaj koji nije ni htio biti kancelar.
Ivica Račan bio je na čelu koalicijske vlade u vrijeme kada hrvatsko gospodarstvo ne samo da nije zaostajalo za drugim gospodarstvima “nove Europe”, nego je i ostvarilo najveći kumulativni rast u tri desetljeća druge hrvatske Republike.
Kako smo od prvog mjesta došli na zadnje?
Kako objasniti naciji da je nekarizmatični Račan, bez europskih kohezijskih fondova i zajedničkog tržišta, a u prvoj godini mandata čak i bez članstva u Svjetskoj trgovačkoj organizaciji, bez Jean-Claude Junckera, Ursule von der Leyen i Cristine Lagarde, kako je taj Ivica Račan uspio da 2003. hrvatski BDP bude veći za 14,88 posto od BDP-a iz 2000. godine? Zašto je Republika Hrvatska u tom razdoblju bila u gornjoj polovici rangliste država “nove Europe” po kumulativnom rastu BDP-a, a u protekle tri godine s rastom od 8,95 posto uvjerljivo je posljednja?
Andrej Plenković sigurno zna odgovor zašto je njegova ekipa bila toliko neuspješna i zašto je Hrvatska nepovratno izgubila još četiri godine. Ali Andrej Plenković ni sebi, ni bilo kome drugome ne smije priznati da je razlog ugrađen u same temelje Republike Hrvatske. Josipa Rimac nedavno je pokazala kako funkcionira partijska država, država koja je nastala u vrijeme Franje Tuđmana i koja je za vrijeme Andreja Plenkovića doživjela svoju renesansu.
Umjesto da, kako je obećao, transformira partiju i državu, Andrej Plenković je kapitulirao. Nije uspio promijeniti HDZ jer se HDZ jednostavno promijeniti ne može prije nego na duže razdoblje ostane bez vlasti i bezbrojnih sinekura i nadleštva. HDZ je slon u staklani hrvatskoga političkog prostora, Andrej Plenković s tim slonom ništa nije uspio učiniti u prve četiri godine svoga mandata, a zašto bismo trebali povjerovati da će biti uspješniji u naredne četiri?