Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Analiza: Plenković se hvali ekonomskim uspjesima, ali ove brojke pokazuju kako smo propadali u njegovom mandatu

Zašto bismo trebali vjerovati da će Plenković napraviti nešto u naredne četiri godine, kada u prošle četiri nije ništa?

Andrej Plenković imao je šansu pomaknuti HDZ prema centru i prepustiti Miroslavu Škori i njegovim kreatorima sve culeje i škoriće zajedno s njihovim biračima – mogao je ali nije. To bi možda i učinio kada bi ukupan rezultat njegove četverogodišnje vladavine bio barem koju mrvicu bolji, kada bi zbog svoje uspješne transformacije HDZ-a i Hrvatske mogao sa sigurnošću računati i na centrističke birače, ali kako je HDZ i danas isti kakav je bio i prije četiri godine, kako je Hrvatska i dalje korupcijska velesila i ekonomski patuljak, pogubljena u povijesti i bez ikakve vizije o svojoj budućnosti, ovoga puta glasači na centru zaokružit će nekoga drugoga.

U prvih deset godina druge hrvatske Republike, zahvaljujući monopolu HDZ-a na vlast i poredak, premijere je birao Franjo Tuđman, pa se nitko nije zamarao pitanjem zaslužuju li oni i više od jednog mandata. Ivica Račan i Zoran Milanović nisu uspjeli osvojiti druge mandate, a Ivi Sanaderu je to uspjelo, ali vjerojatno i danas žali zbog te pobjede. Hoće li Andrej Plenković biti relativni pobjednik ovih parlamentarnih izbora ili će voljom birača biti poslan u opozicijske klupe još uvijek nije razvidno.

Andrej Plenković pojavio se na Općem saboru HDZ-a u svibnju 2016., u jeku krize prve koalicijske vlade HDZ-a i Mosta, kako bi izrekao rečenicu koja ga je nepuna dva mjeseca kasnije dovela na čelo HDZ-a. Kada je u Dvorani “Vatroslav Lisinski” poručio: “Nestabilnost Vlade i glasanje o nepovjerenju potpredsjedniku Tomislavu Karamarku loši su za HDZ. Slučaj treba ispitati, stranka ne može biti talac političke sudbine bilo kojeg svog člana” nitko od članova najveće hrvatske partije nije zapljeskao, a malobrojni pažljiviji promatrači mogli su zaključiti: Zvijezda je rođena!

Konačna potvrda neuspješne transformacije HDZ-a

Dva mjeseca kasnije, nakon izborne pobjede na unutarstranačkim izborima Andrej Plenković dao je svoje ključno obećanje: “Transformirat ću HDZ kako bih mogao transformirati Hrvatsku.” Tu je rečenicu u različitim oblicima i formama Plenković ponovio nebrojeno mnogo puta, istina puno češće u prvoj polovini mandata. Predstojeći parlamentarni izbori bili su prilika da Andrej Plenković zainteresiranoj javnosti pokaže i dokaže koliko je ta transformacija HDZ-a i Hrvatske stvarno uspjela, jer ako od nje nije bilo ništa, ako i dalje imamo HDZ Tomislava Karamarka i Hrvatsku onog starog HDZ-a onda je Andrej Plenković cijelo vrijeme džabe krečio.

A konačnu potvrdu neuspješne transformacije HDZ-a dobili smo prije nekoliko dana kada je Andrej Plenković na izborne liste među ostalima stavio Stevu Culeja i njegovoga splitskog pandana Petra Škorića, sve u nadi zadržavanja podrške krajnje nacionalističkoga ili bolje rečeno šovinistički raspoloženoga biračkoga tijela. Tako smo još jednom na ponudu dobili HDZ kao amalgam nekontroliranoga dubokog crnila i tanašnoga proeuropskog plavetnila.

Prije četiri godine za pobjedu na parlamentarnim izborima Andreju Plenkoviću bili su potrebni i Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih, a sada prelazak slavnih perjanica ljubavi prema drugima i drugačijima u konkurentski tabor pokušava nadomjestiti zadržavanjem i isticanjem njihovih istomišljenika iz druge i treće ljubavne lige.

Plenković je mogao HDZ pomaknuti prema centru, ali nije

Andrej Plenković imao je šansu pomaknuti HDZ prema centru i prepustiti Miroslavu Škori i njegovim kreatorima sve culeje i škoriće zajedno s njihovim biračima – mogao je ali nije. To bi možda i učinio kada bi ukupan rezultat njegove četverogodišnje vladavine bio barem koju mrvicu bolji, kada bi zbog svoje uspješne transformacije HDZ-a i Hrvatske mogao sa sigurnošću računati i na centrističke birače, ali kako je HDZ i danas isti kakav je bio i prije četiri godine, kako je Hrvatska i dalje korupcijska velesila i ekonomski patuljak, pogubljena u povijesti i bez ikakve vizije o svojoj budućnosti, ovoga puta glasači na centru zaokružit će nekoga drugoga.

Iako se Vlada i HDZ neizmjerno trude protekle tri godine prikazati ekonomski uspješnima, a sadašnji gospodarski i financijski sunovrat isključivom posljedicom pandemije novoga koronavirusa, priložene tabele to demantiraju. Usporedimo li porast realnoga BDP-a od 2017. do 2019. u trinaest država “nove Europe” koristeći podatke Eurostata, dolazimo do poraznoga podatka da je u te tri godine Republika Hrvatska imala najmanji kumulativni rast nacionalnoga gospodarstva. Hrvatski BDP bio je 2019. veći samo za 8,95 posto od BDP-a iz 2016., kada je ekipa Andreja Plenkovića uselila u Banske dvore. U istom razdoblju rumunjski BDP porastao je za 16,40 posto, slovenski za 11,72 posto, a srpski za 10,96 posto.

Račan bio je uvjerljivo najuspješniji premijer

Kako je i ekonomija susjedne i od nas uvijek omalovažavane BiH uspjela zabilježiti veći rast od hrvatske, postavlja se logično pitanje jesmo li mi samo u ove tri godine radili nešto krivo i bili zbog toga tako senzacionalno neuspješni, ili nam je grah već prije tako pao?

Andrej Plenković želio je krajnje personalizirati ovu predizbornu kampanju kako bi još jednom pokazao i dokazao svoj talent za kancelarske poslove oplemenjen nespornom elokvencijom i erudicijom. Ali Hrvatska zapravo ne bira novoga premijera, a još manje kancelara, nije ga nikada ni birala, a dosad najuspješniji među premijerima bio je upravo onaj koji nije ni htio biti kancelar.

Ivica Račan bio je na čelu koalicijske vlade u vrijeme kada hrvatsko gospodarstvo ne samo da nije zaostajalo za drugim gospodarstvima “nove Europe”, nego je i ostvarilo najveći kumulativni rast u tri desetljeća druge hrvatske Republike.

Kako smo od prvog mjesta došli na zadnje?

Kako objasniti naciji da je nekarizmatični Račan, bez europskih kohezijskih fondova i zajedničkog tržišta, a u prvoj godini mandata čak i bez članstva u Svjetskoj trgovačkoj organizaciji, bez Jean-Claude Junckera, Ursule von der Leyen i Cristine Lagarde, kako je taj Ivica Račan uspio da 2003. hrvatski BDP bude veći za 14,88 posto od BDP-a iz 2000. godine? Zašto je Republika Hrvatska u tom razdoblju bila u gornjoj polovici rangliste država “nove Europe” po kumulativnom rastu BDP-a, a u protekle tri godine s rastom od 8,95 posto uvjerljivo je posljednja?

Andrej Plenković sigurno zna odgovor zašto je njegova ekipa bila toliko neuspješna i zašto je Hrvatska nepovratno izgubila još četiri godine. Ali Andrej Plenković ni sebi, ni bilo kome drugome ne smije priznati da je razlog ugrađen u same temelje Republike Hrvatske. Josipa Rimac nedavno je pokazala kako funkcionira partijska država, država koja je nastala u vrijeme Franje Tuđmana i koja je za vrijeme Andreja Plenkovića doživjela svoju renesansu.

Umjesto da, kako je obećao, transformira partiju i državu, Andrej Plenković je kapitulirao. Nije uspio promijeniti HDZ jer se HDZ jednostavno promijeniti ne može prije nego na duže razdoblje ostane bez vlasti i bezbrojnih sinekura i nadleštva. HDZ je slon u staklani hrvatskoga političkog prostora, Andrej Plenković s tim slonom ništa nije uspio učiniti u prve četiri godine svoga mandata, a zašto bismo trebali povjerovati da će biti uspješniji u naredne četiri?

Goranko Fižulić
Poduzetnik
235 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program