SDP i dalje ništa ne razumije. U subotnjem smo Novom listu mogli pročitati intervju s jednom njihovom dužnosnicom, koja je sada ušla u Sabor, i koja kaže kako su, eto, oni ozbiljna stranka, u kojoj se ništa ne treba prelamati preko koljena (ili se radilo o nekoj drugoj, jednako dosadnoj i beznačajnoj frazi).
Baš naprotiv. Danas se radi o tome da se u SDP-u sve mora hitno i radikalno promijeniti. To ne sugeriraju samo grozni izborni rezultati. Tome nas uči povijest SDP-a.
Najgora 1992. godina
Godine 1992. kad je SDP bio na povijesno minimalnom broju saborskih zastupnika i na najnižim ikad zabilježenim rejtinzima, Ivica Račan razvalio je cijelu stranku, tako što je iz nje izbacio skoro sve Jugoslavene i komuniste. Bio je to ne samo zahtjev vremena, nego preduvjet daljnjeg opstanka SDP-a.
Godine 2000. SDP je aklamacijom osvojio vlast, pa je formirao možda najbolju Vladu u povijesti neovisne Hrvatske (uz neke goleme pogreške poput Slavka Linića i Ane Stavljenić Rukavine, za koje nije bio odgovoran samo Račan).
Modernistička operacija
Godine 2007. dok je Ivica Račan umirao od raka, SDP si je kupio novih deset do petnaest godina života tako što je proveo radikalnu praksu izbora novog predsjednika, koja je podrazumijevala sučeljavanja kandidata uživo, pred članovima SDP-a, žestoko konfrontirane kampanje i maskimalno demokratski odabir šefa stranke.
Ta je modernistička operacija dovela SDP na vlast 2011. godine, a zatim je ove godine Zoran Milanović, pobjednik stranačkih izbora iz 2007., trijumfirao na izborima za predsjednika Republike.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovdje treba razumijeti da su se visoki rejtinzi SDP-a uoči ovogodišnjih parlementarnih izbora temeljili na Milanovićevoj političkoj energiji i osobnom ugledu. No, kad je trebalo glasati za Bernardića, SDP-ovi su birači ostali kod kuće.
Petrificirani birokrati
Jer, zaista je nemoguće drukčije objasniti čak dvadesetpostotnu razliku između broja mandata, koje su agencije za istraživanje javnog mišljenja davale SDP-u (ni u jednom slučaju manje od 50 mandata), i stvarnog rezultata, koji se sveo na samo 41 mandat Restart koalicije.
Ovdje se, naravno, nije radilo samo o Davoru Bernardiću, nego o većoj skupini petrificiranih birokrata, poput Komadine, Obersnela ili Vidovića, za koje nitko razuman nikad ne bi glasao, osim ako nije baš nasmrt preplašen HDZ-ovom dominacijom. Preplašenih je očito bilo premalo, pa je HDZ trijumfirao.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako SDP odgovara na trijumf HDZ-a, uzrokovan masovnom apstinencijom SDP-ovih birača? Ne odgovara.
Izbor novog predsjednika
SDP tvrdi da je sve, zapravo, ok, i da će oni u idućih par mjeseci naći neko razumno rješenje. SDP još uvijek barata s Gordanom Marasom kao kandidatom za zagrebačkog gradonačelnika, što je tragikomično. Umjesto takve strategije nečinjenja, SDP mora poduzeti nekoliko hitnih koraka.
Prvo, nužno je što prije, dakle jučer, raspisati i održati izbore za novo vodstvo stranke.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Drugo, za predsjednika SDP-a mora se moći natjecati svatko, tko to želi, neovisno od staža u SDP-u.
Uhljebska retorika
Treće, SDP se mora riješiti uhljebske retorike, tipične za riječku frakciju stranke, koja je u tom gradu neprekidno na vlasti, ne zato što je SDP u Rijeci dobar, nego zato što građani Primorsko-goranske županije ne žele glasati za HDZ iz vrlo dubokih historijsko vrijednosnih razloga.
Riječka frakcija SDP-a najgori je uteg te stranke, o čemu svjedoči i izlaznost na izborima; ne samo ovim, nego, recimo, i na predsjedničkim izborima 2015. godine, kad je Ivo Josipović u Rijeci dobio neočekivano malo glasova.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Četvrto, SDP se mora hitno debirokratizirati: SDP danas nije ništa drugo nego dosadna skupina drugorazrednih političara, koji se bore za svoju osobnu političku egzistenciju, a ne za opće dobro, i koji su davno izgubili dodir s duhom vremena.
Govoreći jezikom rock and rolla iz kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, oni su Deep Purple ili Pink Floyd u vrijeme Clasha i Sex Pistolsa. SDP ima samo jednu stratešku prednost. SDP je institucionalni dugoročni okvir za protuhadezeovsko političko djelovanje.
Novi lider liberalne ljevice
Možemo! nikad neće postati takav okvir, jer je riječ o aktivistima, a ne o formalnoj političkoj stranci. Da SDP posjeduje unutarnju, kolektivnu stranačku inteligenciju, predložio bi, i to odmah, Ivanu Račanu da preuzme stranku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ne zbog dinastičkih razloga, koji su i nama jako antipatični, nego zato što Ivan Račan ne pripada birokratiziranim SDP-ovim strukturama, a razumije se u politiku; Ivan Račan mogao bi postati jedan od novih lidera liberalne ljevice u Hrvatskoj.
Iza toga bi Ivan Račan trebao nagovoriti SDP da podrži Tomislava Tomaševića na izborima za zagrebačkog gradonačelnika. Suradnja Račanova SDP-a i jedinog razumnog i talentiranog političara najnovije generacije, mogla bi stvoriti osnovu za dugoročno, institucionalno jačanje liberalne ljevice u Hrvatskoj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Analiza: Četiri stvari koje SDP mora radikalno promijeniti ukoliko se ikad žele vratiti na vlast
SDP-ova reakcija na izborni poraz jednako je katastrofalna kao i SDP-ov rezultat prošle nedjelje
SDP se mora riješiti uhljebske retorike, tipične za riječku frakciju stranke, koja je u tom gradu neprekidno na vlasti, ne zato što je SDP u Rijeci dobar, nego zato što građani Primorsko-goranske županije ne žele glasati za HDZ iz vrlo dubokih historijsko vrijednosnih razloga. Riječka frakcija SDP-a najgori je uteg te stranke, o čemu svjedoči i izlaznost na izborima; ne samo ovim, nego, recimo, i na predsjedničkim izborima 2015. godine, kad je Ivo Josipović u Rijeci dobio neočekivano malo glasova.
SDP i dalje ništa ne razumije. U subotnjem smo Novom listu mogli pročitati intervju s jednom njihovom dužnosnicom, koja je sada ušla u Sabor, i koja kaže kako su, eto, oni ozbiljna stranka, u kojoj se ništa ne treba prelamati preko koljena (ili se radilo o nekoj drugoj, jednako dosadnoj i beznačajnoj frazi).
Baš naprotiv. Danas se radi o tome da se u SDP-u sve mora hitno i radikalno promijeniti. To ne sugeriraju samo grozni izborni rezultati. Tome nas uči povijest SDP-a.
Najgora 1992. godina
Godine 1992. kad je SDP bio na povijesno minimalnom broju saborskih zastupnika i na najnižim ikad zabilježenim rejtinzima, Ivica Račan razvalio je cijelu stranku, tako što je iz nje izbacio skoro sve Jugoslavene i komuniste. Bio je to ne samo zahtjev vremena, nego preduvjet daljnjeg opstanka SDP-a.
Godine 2000. SDP je aklamacijom osvojio vlast, pa je formirao možda najbolju Vladu u povijesti neovisne Hrvatske (uz neke goleme pogreške poput Slavka Linića i Ane Stavljenić Rukavine, za koje nije bio odgovoran samo Račan).
Modernistička operacija
Godine 2007. dok je Ivica Račan umirao od raka, SDP si je kupio novih deset do petnaest godina života tako što je proveo radikalnu praksu izbora novog predsjednika, koja je podrazumijevala sučeljavanja kandidata uživo, pred članovima SDP-a, žestoko konfrontirane kampanje i maskimalno demokratski odabir šefa stranke.
Ta je modernistička operacija dovela SDP na vlast 2011. godine, a zatim je ove godine Zoran Milanović, pobjednik stranačkih izbora iz 2007., trijumfirao na izborima za predsjednika Republike.
Ovdje treba razumijeti da su se visoki rejtinzi SDP-a uoči ovogodišnjih parlementarnih izbora temeljili na Milanovićevoj političkoj energiji i osobnom ugledu. No, kad je trebalo glasati za Bernardića, SDP-ovi su birači ostali kod kuće.
Petrificirani birokrati
Jer, zaista je nemoguće drukčije objasniti čak dvadesetpostotnu razliku između broja mandata, koje su agencije za istraživanje javnog mišljenja davale SDP-u (ni u jednom slučaju manje od 50 mandata), i stvarnog rezultata, koji se sveo na samo 41 mandat Restart koalicije.
Ovdje se, naravno, nije radilo samo o Davoru Bernardiću, nego o većoj skupini petrificiranih birokrata, poput Komadine, Obersnela ili Vidovića, za koje nitko razuman nikad ne bi glasao, osim ako nije baš nasmrt preplašen HDZ-ovom dominacijom. Preplašenih je očito bilo premalo, pa je HDZ trijumfirao.
Kako SDP odgovara na trijumf HDZ-a, uzrokovan masovnom apstinencijom SDP-ovih birača? Ne odgovara.
Izbor novog predsjednika
SDP tvrdi da je sve, zapravo, ok, i da će oni u idućih par mjeseci naći neko razumno rješenje. SDP još uvijek barata s Gordanom Marasom kao kandidatom za zagrebačkog gradonačelnika, što je tragikomično. Umjesto takve strategije nečinjenja, SDP mora poduzeti nekoliko hitnih koraka.
Prvo, nužno je što prije, dakle jučer, raspisati i održati izbore za novo vodstvo stranke.
Drugo, za predsjednika SDP-a mora se moći natjecati svatko, tko to želi, neovisno od staža u SDP-u.
Uhljebska retorika
Treće, SDP se mora riješiti uhljebske retorike, tipične za riječku frakciju stranke, koja je u tom gradu neprekidno na vlasti, ne zato što je SDP u Rijeci dobar, nego zato što građani Primorsko-goranske županije ne žele glasati za HDZ iz vrlo dubokih historijsko vrijednosnih razloga.
Riječka frakcija SDP-a najgori je uteg te stranke, o čemu svjedoči i izlaznost na izborima; ne samo ovim, nego, recimo, i na predsjedničkim izborima 2015. godine, kad je Ivo Josipović u Rijeci dobio neočekivano malo glasova.
Četvrto, SDP se mora hitno debirokratizirati: SDP danas nije ništa drugo nego dosadna skupina drugorazrednih političara, koji se bore za svoju osobnu političku egzistenciju, a ne za opće dobro, i koji su davno izgubili dodir s duhom vremena.
Govoreći jezikom rock and rolla iz kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, oni su Deep Purple ili Pink Floyd u vrijeme Clasha i Sex Pistolsa. SDP ima samo jednu stratešku prednost. SDP je institucionalni dugoročni okvir za protuhadezeovsko političko djelovanje.
Novi lider liberalne ljevice
Možemo! nikad neće postati takav okvir, jer je riječ o aktivistima, a ne o formalnoj političkoj stranci. Da SDP posjeduje unutarnju, kolektivnu stranačku inteligenciju, predložio bi, i to odmah, Ivanu Račanu da preuzme stranku.
Ne zbog dinastičkih razloga, koji su i nama jako antipatični, nego zato što Ivan Račan ne pripada birokratiziranim SDP-ovim strukturama, a razumije se u politiku; Ivan Račan mogao bi postati jedan od novih lidera liberalne ljevice u Hrvatskoj.
Iza toga bi Ivan Račan trebao nagovoriti SDP da podrži Tomislava Tomaševića na izborima za zagrebačkog gradonačelnika. Suradnja Račanova SDP-a i jedinog razumnog i talentiranog političara najnovije generacije, mogla bi stvoriti osnovu za dugoročno, institucionalno jačanje liberalne ljevice u Hrvatskoj.