Početkom prošloga tjedna hrvatsku javnost neugodno je iznenadila spoznaja da je INA u prošloj i ovoj godini izvozila sirovu naftu iz slavonskih polja u Mađarsku. Ali nitko nema pravo na čuđenje jer je izvoz sirove nafte iz Slavonije samo neminovna posljedica zatvaranja rafinerije u Sisku.
MOL je još krajem 2014. izradio planove za prijevoz i transport 600.000 tona nafte u rafinerije u Rijeci, Bosanskom Brodu, Pančevu i mađarskoj Százhalombatti, a isti su iscurili u medije u veljači 2015. Tadašnja Vlada odmah se usprotivila planovima MOL-a, a ondašnji premijer Zoran Milanović u Saboru je izjavio: “Jasno je da je u MOL-ovom interesu obustaviti svaku proizvodnju u Hrvatskoj i preko benzinskih crpki INA-e prodavati derivate iz svojih rafinerija u Mađarskoj i Slovačkoj. Vlada će se takvim planovima suprotstaviti, pa da vidimo tko je jači”. Pet godina kasnije Vlada Andreja Plenkovića očito nije htjela onemogućiti izvoz sirove nafte i njenu preradu u Mađarskoj, iako je to vrlo lako mogla učiniti.
RH je mogla i trebala iskoristiti zatvaranje sisačke rafinerije
INA je više od pola stoljeća prerađivala slavonsku naftu u Sisku i hrvatske vlasti su vrlo dobro znale da u slučaju zatvaranja sisačke rafinerije ta nafta može ili ostati pod zemljom ili samo uz njihovu pomoć i dozvolu biti transportirana u neku od gore spomenutih rafinerija u bližem i daljem susjedstvu. Budući da je vrijednost godišnje proizvodnje nafte u proteklih 18 godina, ovisno o kretanju svjetske cijene nafte, bila između 200 i 460 milijuna američkih dolara, nije bilo za očekivati da će MOL tek tako ostaviti tu naftu i dalje u hrvatskome podzemlju.
Troškovi eksploatacije 3,8 milijuna barela nafte godišnje na poljima Beničanci, Stružec, Žutica, Šandrovec, Ivanić, Lipovljani, Jamarice, Đeletovci, Jagnjedovac i Bilogora sigurno nisu veći od 75 milijuna dolara, te je Republika Hrvatska mogla i trebala iskoristiti planirano zatvaranje sisačke rafinerije za promjenu kolonijalnoga koncesijskog ugovora o eksploataciji nafte i plina.
MOL-u naplaćujemo najmanju moguću koncesijsku naknadu
MOL je u svojim planovima o transportu nafte iz Slavonije izrađenim 2014. razmatrao prijevoz željeznicom, autocisternama i naftovodom JANAF-a. Prijevoz tolikih količina nafte željeznicom ili autocestama nije samo logistički već i sigurnosni problem te ga nije bilo moguće realizirati bez odgovarajućih dozvola državnih ili regulatornih vlasti.
Transport nafte naftovodom zahtijevao je određene investicije i njegove tehnološke preinake jer naftovod JANAF-a nije bio ni predviđen ni građen za prijem i transport nafte iz slavonskih polja. Zbog toga se tadašnji premijer Zoran Milanović i mogao javno usprotiviti planovima MOL-a te lakonski izjaviti: “Vidjet ćemo tko je jači, MOL ili Vlada”. Očito je ne samo da Vlada Andreja Plenkovića nije htjela oneraspoložiti mađarsku naftnu tvrtku, već i da je postala njenom zlatnom ribicom te joj je skriveno od očiju javnosti ispunila sve tri želje o transportu i prijevozu sirove nafte.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zbog čega nije iskorištena još jedna prilika da se MOL-u nametne standardni koncesijski ugovor o podjeli dobiti između države i operativne naftne tvrtke, nije mi poznato. Ovako Republika Hrvatska i dalje naplaćuje najmanju moguću koncesijsku naknadu MOL-u za svoju naftu i plin, daleko manju nego što to čini i Mađarska koja je suvlasnik tog istog MOL-a, i manje od bilo koje druge države za koju su ti podaci javno poznati i dostupni.
Hrvatske naftne rezerve pretvorene su su njihovu kasicu-prasicu
Ono što je naročito tragično jest činjenica da novi koncesijski ugovori za moguća nova hrvatska nalazišta nafte i plina nisu mogući bez podjele dobiti između države i koncesionara, a da su naftna i plinska polja, koja je Republika Hrvatska uglavnom naslijedila od svoje socijalističke prethodnice, protivno svakoj logici i zdravoj pameti jednostavno darovana omiljenom mađarskom partneru i njegovoj državi.
Prije nekoliko godina na jednom sam panelu o zatvaranju sisačke rafinerije upitao tadašnjega državnog tajnika u nadležnom ministarstvu zašto Vlada kao preduvjet MOL-u za zatvaranje rafinerije ne postavi promjenu koncesijskog ugovora. Gospodin državni tajnik bio je začuđen i samom mojom idejom da bi Republika Hrvatska trebala nešto uvjetovati mađarskoj kompaniji, a iz recentnih reakcija i objašnjenja premijera Andreja Plenkovića i njegovog energetskog ministra Čorića potpuno je jasno da su i njihova promišljanja identična.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Za premijera i ministra energetike nema ničega spornog u tome što je hrvatska Vlada svojim odlukama, svojim činjenjem i nečinjenjem, omogućila MOL-u da hrvatske naftne i plinske rezerve pretvori u svoju „kasicu-prasicu“, koju će na kraju valjda i razbiti kako bi se domogao i one zadnje zaglavljene lipe. Nakon tri desetljeća svoga paradnog domoljublja i svih otpjevanih budnica, zaklinjanja u branitelje i sveti Domovinski rat, protivno i pučkoškolcima razumljivom nacionalnom i javnom interesu, postalo je potpuno opravdano da Republika Hrvatska izvozi sirovu naftu izvađenu iz njenog podzemlja za mizernu koncesijsku naknadu kako bi mogla kupovati još više naftnih derivata.
Kako se ovdje godinama javno krčmilo i privatno bančilo
Javni interes u ovoj zemlji nikada nije bio na naročitoj cijeni, ovdje se javno krčmilo i privatno bančilo još od onoga prvog dana koji se opet lažno obilježava kao važan i presudan, ovdje se kupovala električna energija putem inozemnih posrednika iz vlastite nuklearne centrale, ovdje se plaćalo strane izvođače za godine provedene u čekanju na početak gradnje autocesta, ovdje je stranome „partneru“ darovan tunel „Učka“ kako bi izgradio ceste na kojima dobiva državne subvencije zbog premaloga prometa, istome tom „partneru“ kasnije je poklonjena i zračna luka jer je obećao izgraditi novi putnički terminal, a kada je u gradnji pretjerao s troškovima jer je bio u konfliktu interesa kao investitor i izvođač, onda je Republika Hrvatska nesebično uskočila izdavši državno jamstvo za sve njegove obaveze nastale takvim javno-privatnim partnerstvom.
Kada bi premijer Andrej Plenković sukladno svome obećanju skupio pare i ponudio MOL-u otkup njegovoga udjela u INA-i, nema baš ni jednoga razloga zašto bi MOL, bez izdašne premije na cijenu, prihvatio tu ponudu i poželio napustiti naše krajeve. Multinacionalne kompanije napuštaju tržišta na kojima gube novac ili odlaze iz onih država u kojima ih vlasti javno i tajno ne vole, a lokalni regulatori im zagorčavaju život i čine poslovanje teško isplativim.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto bi MOL napustio tržište gdje ima faktični monopol
Zašto bi MOL prodao svoj udio u INA-i dok god u ovdašnjem podzemlju još uvijek ima nafte i plina na završnoj rasprodaji, zašto bi napustio tržište gdje ima faktični monopol ili barem dominantnu poziciju u maloprodaji i veleprodaji naftnih derivata, koju nitko ne propitkuje i koja nikome ne smeta, gdje upravlja jedinom rafinerijom po svome nahođenju, gdje su država i nadležni regulatori prijateljski nastrojeni, pripravni ispunjavati i više od tri želje?
A žalosna epizoda u kojoj MOL, uz pomoć države, transportira našu bagatelnu naftu u svoju mađarsku rafineriju kako bi nam nakon toga mogao prodati još više svojih derivata, bit će na kraju, baš kao i sve gore spomenute, zaboravljena u zanosu gromoglasnog domoljublja, u pjevanjima nacionalne i partijske himne s obaveznom rukom na srcu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Analiza: Zašto INA nije i više nikada neće ni biti hrvatska? Upravo zbog ovakve politike Vlade
Kada bi premijer Plenković sukladno obećanju skupio pare i ponudio MOL-u otkup, nema ni jednog razloga zašto bi to MOL prihvatio
Zbog čega nije iskorištena još jedna prilika da se MOL-u nametne standardni koncesijski ugovor o podjeli dobiti između države i operativne naftne tvrtke, nije mi poznato. Ovako Republika Hrvatska i dalje naplaćuje najmanju moguću koncesijsku naknadu MOL-u za svoju naftu i plin, daleko manju nego što to čini i Mađarska koja je suvlasnik tog istog MOL-a, i manje od bilo koje druge države za koju su ti podaci javno poznati i dostupni.
Početkom prošloga tjedna hrvatsku javnost neugodno je iznenadila spoznaja da je INA u prošloj i ovoj godini izvozila sirovu naftu iz slavonskih polja u Mađarsku. Ali nitko nema pravo na čuđenje jer je izvoz sirove nafte iz Slavonije samo neminovna posljedica zatvaranja rafinerije u Sisku.
MOL je još krajem 2014. izradio planove za prijevoz i transport 600.000 tona nafte u rafinerije u Rijeci, Bosanskom Brodu, Pančevu i mađarskoj Százhalombatti, a isti su iscurili u medije u veljači 2015. Tadašnja Vlada odmah se usprotivila planovima MOL-a, a ondašnji premijer Zoran Milanović u Saboru je izjavio: “Jasno je da je u MOL-ovom interesu obustaviti svaku proizvodnju u Hrvatskoj i preko benzinskih crpki INA-e prodavati derivate iz svojih rafinerija u Mađarskoj i Slovačkoj. Vlada će se takvim planovima suprotstaviti, pa da vidimo tko je jači”. Pet godina kasnije Vlada Andreja Plenkovića očito nije htjela onemogućiti izvoz sirove nafte i njenu preradu u Mađarskoj, iako je to vrlo lako mogla učiniti.
RH je mogla i trebala iskoristiti zatvaranje sisačke rafinerije
INA je više od pola stoljeća prerađivala slavonsku naftu u Sisku i hrvatske vlasti su vrlo dobro znale da u slučaju zatvaranja sisačke rafinerije ta nafta može ili ostati pod zemljom ili samo uz njihovu pomoć i dozvolu biti transportirana u neku od gore spomenutih rafinerija u bližem i daljem susjedstvu. Budući da je vrijednost godišnje proizvodnje nafte u proteklih 18 godina, ovisno o kretanju svjetske cijene nafte, bila između 200 i 460 milijuna američkih dolara, nije bilo za očekivati da će MOL tek tako ostaviti tu naftu i dalje u hrvatskome podzemlju.
Troškovi eksploatacije 3,8 milijuna barela nafte godišnje na poljima Beničanci, Stružec, Žutica, Šandrovec, Ivanić, Lipovljani, Jamarice, Đeletovci, Jagnjedovac i Bilogora sigurno nisu veći od 75 milijuna dolara, te je Republika Hrvatska mogla i trebala iskoristiti planirano zatvaranje sisačke rafinerije za promjenu kolonijalnoga koncesijskog ugovora o eksploataciji nafte i plina.
MOL-u naplaćujemo najmanju moguću koncesijsku naknadu
MOL je u svojim planovima o transportu nafte iz Slavonije izrađenim 2014. razmatrao prijevoz željeznicom, autocisternama i naftovodom JANAF-a. Prijevoz tolikih količina nafte željeznicom ili autocestama nije samo logistički već i sigurnosni problem te ga nije bilo moguće realizirati bez odgovarajućih dozvola državnih ili regulatornih vlasti.
Transport nafte naftovodom zahtijevao je određene investicije i njegove tehnološke preinake jer naftovod JANAF-a nije bio ni predviđen ni građen za prijem i transport nafte iz slavonskih polja. Zbog toga se tadašnji premijer Zoran Milanović i mogao javno usprotiviti planovima MOL-a te lakonski izjaviti: “Vidjet ćemo tko je jači, MOL ili Vlada”. Očito je ne samo da Vlada Andreja Plenkovića nije htjela oneraspoložiti mađarsku naftnu tvrtku, već i da je postala njenom zlatnom ribicom te joj je skriveno od očiju javnosti ispunila sve tri želje o transportu i prijevozu sirove nafte.
Zbog čega nije iskorištena još jedna prilika da se MOL-u nametne standardni koncesijski ugovor o podjeli dobiti između države i operativne naftne tvrtke, nije mi poznato. Ovako Republika Hrvatska i dalje naplaćuje najmanju moguću koncesijsku naknadu MOL-u za svoju naftu i plin, daleko manju nego što to čini i Mađarska koja je suvlasnik tog istog MOL-a, i manje od bilo koje druge države za koju su ti podaci javno poznati i dostupni.
Hrvatske naftne rezerve pretvorene su su njihovu kasicu-prasicu
Ono što je naročito tragično jest činjenica da novi koncesijski ugovori za moguća nova hrvatska nalazišta nafte i plina nisu mogući bez podjele dobiti između države i koncesionara, a da su naftna i plinska polja, koja je Republika Hrvatska uglavnom naslijedila od svoje socijalističke prethodnice, protivno svakoj logici i zdravoj pameti jednostavno darovana omiljenom mađarskom partneru i njegovoj državi.
Prije nekoliko godina na jednom sam panelu o zatvaranju sisačke rafinerije upitao tadašnjega državnog tajnika u nadležnom ministarstvu zašto Vlada kao preduvjet MOL-u za zatvaranje rafinerije ne postavi promjenu koncesijskog ugovora. Gospodin državni tajnik bio je začuđen i samom mojom idejom da bi Republika Hrvatska trebala nešto uvjetovati mađarskoj kompaniji, a iz recentnih reakcija i objašnjenja premijera Andreja Plenkovića i njegovog energetskog ministra Čorića potpuno je jasno da su i njihova promišljanja identična.
Za premijera i ministra energetike nema ničega spornog u tome što je hrvatska Vlada svojim odlukama, svojim činjenjem i nečinjenjem, omogućila MOL-u da hrvatske naftne i plinske rezerve pretvori u svoju „kasicu-prasicu“, koju će na kraju valjda i razbiti kako bi se domogao i one zadnje zaglavljene lipe. Nakon tri desetljeća svoga paradnog domoljublja i svih otpjevanih budnica, zaklinjanja u branitelje i sveti Domovinski rat, protivno i pučkoškolcima razumljivom nacionalnom i javnom interesu, postalo je potpuno opravdano da Republika Hrvatska izvozi sirovu naftu izvađenu iz njenog podzemlja za mizernu koncesijsku naknadu kako bi mogla kupovati još više naftnih derivata.
Kako se ovdje godinama javno krčmilo i privatno bančilo
Javni interes u ovoj zemlji nikada nije bio na naročitoj cijeni, ovdje se javno krčmilo i privatno bančilo još od onoga prvog dana koji se opet lažno obilježava kao važan i presudan, ovdje se kupovala električna energija putem inozemnih posrednika iz vlastite nuklearne centrale, ovdje se plaćalo strane izvođače za godine provedene u čekanju na početak gradnje autocesta, ovdje je stranome „partneru“ darovan tunel „Učka“ kako bi izgradio ceste na kojima dobiva državne subvencije zbog premaloga prometa, istome tom „partneru“ kasnije je poklonjena i zračna luka jer je obećao izgraditi novi putnički terminal, a kada je u gradnji pretjerao s troškovima jer je bio u konfliktu interesa kao investitor i izvođač, onda je Republika Hrvatska nesebično uskočila izdavši državno jamstvo za sve njegove obaveze nastale takvim javno-privatnim partnerstvom.
Kada bi premijer Andrej Plenković sukladno svome obećanju skupio pare i ponudio MOL-u otkup njegovoga udjela u INA-i, nema baš ni jednoga razloga zašto bi MOL, bez izdašne premije na cijenu, prihvatio tu ponudu i poželio napustiti naše krajeve. Multinacionalne kompanije napuštaju tržišta na kojima gube novac ili odlaze iz onih država u kojima ih vlasti javno i tajno ne vole, a lokalni regulatori im zagorčavaju život i čine poslovanje teško isplativim.
Zašto bi MOL napustio tržište gdje ima faktični monopol
Zašto bi MOL prodao svoj udio u INA-i dok god u ovdašnjem podzemlju još uvijek ima nafte i plina na završnoj rasprodaji, zašto bi napustio tržište gdje ima faktični monopol ili barem dominantnu poziciju u maloprodaji i veleprodaji naftnih derivata, koju nitko ne propitkuje i koja nikome ne smeta, gdje upravlja jedinom rafinerijom po svome nahođenju, gdje su država i nadležni regulatori prijateljski nastrojeni, pripravni ispunjavati i više od tri želje?
A žalosna epizoda u kojoj MOL, uz pomoć države, transportira našu bagatelnu naftu u svoju mađarsku rafineriju kako bi nam nakon toga mogao prodati još više svojih derivata, bit će na kraju, baš kao i sve gore spomenute, zaboravljena u zanosu gromoglasnog domoljublja, u pjevanjima nacionalne i partijske himne s obaveznom rukom na srcu.