Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Andrej Plenković više neće imati ovako idealan trenutak za izbore kao sada

Mali je problem u tome što se ovako povoljan politički trenutak za izbore Plenkoviću više neće ponoviti

Bude li Plenković kalkulirao i s izvjesnom mukom održavao saborsku većinu do jeseni 2020. godine, mogao bi tada na izborima protiv sebe imati konsolidiranu desnicu, postbernardićevski SDP i(li), što je možda i vjerojatnije, snažniju platformu lijevog centra nastalu daleko od Iblerovog trga.

“I HDZ i Vlada su spremni na sve scenarije”, kazao je u subotu u Dubrovniku premijer Andrej Plenković na pitanje o tome može li eventualni povratak Darka Milinovića u saborske klupe ugroziti saborsku većinu.

Četiri dana kasnije, sinoć u Karlovcu, Plenković je na slično pitanje dao sličan odgovor, ali uz bitan dodatak: “Spreman sam za sve scenarije i mislim da ste me dobro razumjeli”.

Ako je, dakle, moglo biti i pitanja o tome je li premijer u subotu pod “svim scenarijima” podrazumijevao i onaj s izvanrednim parlamentarnim izborima, nakon utorka je potpuno jasno da smo ga “dobro razumjeli” i da je poruka o tome da je, uz sve ostalo, spreman i na izbore jasno odaslana svima kojih se to neposredno tiče.

A to su i koalicijski partneri ne pretjerano izvjesne političke budućnosti, poput HNS-a, podupiratelji parlamentarne većine čija je politička karijera zauvijek gotova u trenutku raspisivanja izbora, poput Tomislava Sauche, ali i potencijalno jogunasti saborski zastupnici HDZ-a koji loše ili nikako prikrivaju vlastito nezadovoljstvo sadašnjom politikom stranke i vlastitu političku ambiciju, poput Davora Ive Stiera ili Mire Kovača.

Crveni gumb

Svima njima tako Plenković odašilje poruku da paze što rade, jer ili će propasti na biralištima, ili bi ih mogli okusiti tek zaokružujući listić na kojem nema njihovih imena, obzirom da odsudnu riječ u krojenju stranačkih lista ima upravo predsjednik stranke. Prije dvije godine, kad je Plenković tek bio ad hoc rješenje za izvanredne izbore, liste su sastavljane uz nužne kompromise sa stranačkim strujama, u tom trenutku i moćnijima od friškog predsjednika. Danas Plenković u svojim rukama čvrsto drži i papir i olovku, ali i gumicu.

Može se, uostalom, izjava o svim scenarijima tumačiti i kao poruka Darku Milinoviću, ukoliko realizira prijetnju o tome da bi mogao dati ostavku na mjesto župana i aktivirati saborski mandat, što bi saborsku većinu potencijalno moglo smanjiti na najmanju moguću brojku (76). Jer bi se, u slučaju realizacije scenarija izbora, Milinović odjednom obreo potpuno praznih ruku – bez mjesta župana, ali i bez mjesta saborskog zastupnika kojeg bi mogao koristiti kao (usput i dobro plaćenu) polugu za pritisak na Vladu.

Ukratko, premijerovo lansiranje prijetnje “svim scenarijima” znači prije svega prijetnju izvanrednim izborima, koja pak, sama po sebi, služi kao alat za discipliniranje tanke saborske većine – kako izbora ne bi bilo.

Dakle, izbore Plenković u ovom trenutku tretira kao nuklearno oružje – savršeno sredstvo za odvraćanje neprijatelja od same ideje o tome da bi mogli pritisnuti crveni gumb.

Mali problem je, možda, u tome što je upravo sad najidealnije vrijeme za hrvatskog premijera da on sam pritisne to dugme i pošalje zemlju na birališta.

Prokletstvo vremena

Politička konfiguracija trenutka kao što je ovaj se za Plenkovića, gotovo da je sasvim sigurno, neće ponoviti do kraja mandata.

Na desnici, gdje se zbog “lijevih skretanja” predsjednika HDZ-a (Istanbulska konvencija je samo jedan od primjera), ali i slabljenja arhineprijatelja “državotvornih” glasača – SDP-a , otvara prostor za političku snagu koja bi mogla privući dovoljan broj glasača da postane ozbiljno bitna u novom parlamentu, stvari su još prilično kaotične. Trenutno najjača stranka su Nezavisni za Hrvatsku, ali je pitanje koliko se uopće Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih bave terenskim ukorjenjivanjem stranke, a koliko kulturnom politikom u Zagrebu (zapravo i nije pitanje, ovim potonjim se bave mnogo više). Još veći kaos je na ljevici, gdje se skoro svakog dana najavljuje formiranje nove stranke ili platforme. Posljedica je to strmoglavljivanja SDP-a pod vodstvom Davora Bernardića koji očito ni izbliza ne namjerava baciti ručnik u ring, što znači da će brojke najvjerojatnije nastaviti padati. Za neku promjenu na čelu SDP-a trebat će, pritom, očito još neko vrijeme.

Potencijalno potentna politička inicijativa Dalije Orešković, kojoj je blizak i donedavni istaknuti SDP-ovac Bojan Glavašević, je tek začeta i premalo je vremena da se – raspišu li se izbori doista ove jeseni – nametne punom snagom kao legitimna i snažna politička alternativa.

Koalicija centra, kojoj smo tepali “Amsterdamska”, raspala se u kršu i lomu oko krize Uljanika ovih dana, a kombinacija IDS-a i Glasa daleko je manje potentna od one koja je uključivala i stranku Pametno. Koja, opet, sama za sebe u ovom trenutku nije dovoljno jaka da postane iole bitniji politički faktor…

Izranjavani balanser

Svim ovim procesima, primijetit ćete, jedna je stvar upadljivo zajednička – nedostaje im vremena. Ukratko, bude li Plenković kalkulirao i s izvjesnom mukom održavao saborsku većinu do jeseni 2020. godine, mogao bi tada na izborima protiv sebe imati konsolidiranu desnicu, postbernardićevski SDP i(li), što je možda i vjerojatnije, snažniju platformu lijevog centra nastalu daleko od Iblerovog trga.

Pritom, vlast troši i nije baš za očekivati da se u prvoj polovici mandata već itekako “izranjavani” premijer nametne biračima fenomenalnim rješenjima u naredne dvije godine. Pogotovo ako se u obzir uzme činjenica da će cijelo vrijeme morati balansirati s (ne)dovoljnim brojem glasova u Saboru, što samo po sebi onemogućuje imalo ambicioznije zahvate u bilo koji društveni problem.

Ništavilo

Ključna točka u kojoj se, međutim, svaka analiza mogućnosti raspisivanja izvanrednih izbora raspada u ništavilo je u odgovoru na pitanje – što poslije? Jasno, HDZ bi bio pojedinačno uvjerljivo najjača stranka, ali je jednako tako i jasno da ne bi imali ni blizu dovoljan broj mandata za formiranje Vlade. Most treći put? Živi zid? Velika koalicija sa SDP-om – svi ti scenariji se doimaju prilično nemogućim i potencijalno teško upravljivim kombinacijama za ozbiljno vladanje zemljom. A to – ne baš jednostavno upravljivu kombinaciju za vladanje zemljom Plenković ima i sad – pa kog vraga da ide u taj skok u prazninu? Jer, svaki izbori to i jesu, a dok se ne isprazne biračke kutije sve anketne brojke su tek – projekcije.

Berine glasnice

Možda, međutim, ovdje i sada treba razmotriti jedan od silnih “svih scenarija” spomenutih u prethodnim recima. Taman da SDP prođe mnogo lošije od sadašnjih anketa, Bernardićeva stranka (nema nikakve sumnje da bi je sadašnji predsjednik vodio na jesenskim izborima) dobila bi dvadesetak mandata. HDZ će ubrati svojih 55-60 i to bi mogao doista biti početak “jednog divnog prijateljstva”. Jer, ne zaboravimo, i SDP-ov predsjednik odsudno utječe na sastav izbornih stranačkih lista. A s kojim dijelom stranke Bernardić upravo sad ima najvećih problema? Pa s Klubom zastupnika, proizašlim iz lista koje je slagao Zoran Milanović.

Bernardić je, istina, već poderao glasnice, demantirajući i najmanju primisao o koaliciji s HDZ-om (ovdje bi trebalo napisati da je gotovo slično vlastite organe za proizvodnju zvuka svojevremeno uništavao i Ivan Vrdoljak, no ta usporedba bi bila doista nekorektna prema predsjedniku SDP-a), ali valja ipak zamisliti situaciju u kojoj bi se našao nakon izvanrednih izbora.

S jedne strane bi Bernardiću, zbog lošeg rezultata, stajala ostavka i kraj ozbiljne političke karijere. S druge, vjerojatno mjesto prvog potpredsjednika Vlade, nekoliko ministarskih i gomila mjesta u strukturi vlasti za provjereno odane stranačke kadrove.

I solidna priča za javnost – velika koalicija kao brana prodoru populizma i ekstremizma koji plaši čitavu Europu. Nema sumnje, pritom, da bi sama EU ovakvoj kombinaciji na svom jugoistoku oduševljeno zapljeskala.

Kad se karte ovako pokušaju posložiti, čini se da je Plenković doista spreman na sve scenarije i da u njima ne stoji niti jedan koji ga u ovom trenutku lišava funkcije na kojoj se nalazi.

Ali i ovdje je priča o vremenu upadljivo ključna. Ono, naime, ima nezgodno svojstvo da iscuri daleko brže nego što se nadate.

Jasmin Klarić
Telegram autor
372 članka Više o autoru
Više s weba