Za onu večer nakon drugog kruga predsjedničkih izbora s RTL-a su me pozvali da budem jedna od troje komentatora koji će sjediti u studiju dok stižu brojke s terena i razgovarati s voditeljem o kandidatima, kampanji, porukama i, konačno, o izbornim rezultatima.
Prazna obećanja tadašnje kampanje
Kroz cijelu emisiju tvrdila sam da bi Kolinda Grabar-Kitarović bila loš izbor jer je tanka i prazna, bez dubine, širine i mudrosti. Pobrajala sam njena obećanja tvrdeći da ona niti imaju ikakve stvarne veze s predsjedničkim ovlastima, niti pokazuju uravnoteženost kakva se očekuje od predsjedničke figure. “Hrvatska će biti jedna od najrazvijenijih zemalja EU”, “Spremna sam ući u Vladu i lupiti šakom po stolu”. Goli populizam za tri groša.
Nije da sam s Ivom Josipovićem nakon njegovog prvog, a poslije ćemo saznati i jedinog predsjedničkog mandata – bila nešto posebno oduševljena. Kako se njegovom turnusu bližio kraju, sve manje. Ali kad su već u drugom krugu on i Kolinda Grabar-Kitarović – a ne Vaclav Havel, Mahatma Gandhi, George Washington i Winston Churchill – smatrala sam da bi Josipović bio bitno bolji predsjednik od nje i to sam jasno rekla.
Josipović nije imao karizmu koja će osvajati mase
Nisam fan mlitavosti i otaljavanja ni u čemu pa ni u politici. Volim, doduše, da su političari staloženi, da ne padaju u histerije i egzaltacije i da ne prodaju ljudima jeftine fore. Ali Josipović je ispao potpuno beskrvan.
S druge strane, ipak su bili ugodni njegova pomirljivost, ozbiljnost, uvažavanje različitih mišljenja i demokratska zrelost. Josipović nije bio tip čija će karizma osvajati mase, ali mogao si biti siguran da nas nigdje neće sramotiti. I da se nećeš crvenjeti ni kriv ni dužan u svojoj dnevnoj sobi dok gledaš skoro pa bilo koju vijest o aktivnostima predsjednika Republike.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Politički šund je bio jasan već iz kampanje
A kod Grabar Kitarović si se već u kampanji morao jako bojati da će se događati baš to. Tako se predstavila, tko već tada nije prepoznao taj politički šund, bojim se da nikad ni neće. Uglavnom, moj glas te izborne večeri nije bio na njenoj strani. Puno sam se oko nje preispitivala kao valjda i svaki drugi novinar, ali nisam postala ništa pametnija, zaključci se nisu pomaknuli u njenu korist. Kasnije će se pokazati da je realnost s ovom predsjednicom Republike ispala još puno gora nego što se tada moglo predvidjeti.
No Grabar Kitarović te je večeri ipak pobijedila, ne za puno, ali dobila je više i naš je prijenos završen. Okej, rekla sam sama sebi, iznijela sam što sam imala, zato su nas i zvali da kažemo što mislimo. Sljedećeg dana zaustavio me jedan gospodin s kojim se pozdravljam u kvartu. “Joj suseda, gledao sam vas sinoć, bili ste odlični, od-li-čni. Sve ste dobro rekli.” Ishvalio me čovjek na sav glas ispred dućana tako da mi je postalo neugodno.
Domet argumentiranja je nikakav
“I imate potpuno pravo”, nastavio je dok sam se ja bezuspješno pokušavala pozdraviti da to prekinem. “E pa i ja sam isto za nju. Za nju.” Tu me totalno zbunio. “Za koga?”, pitam ga. “Pa za Kolindu”, ispali on zavjerenički. “Ali ja nisam”, kažem mu. “Kažete da ste gledali emisiju? Pa sto puta sam rekla da gospođa po mom mišljenju nije kalibar za šeficu države. Da mi se ne sviđa. Nešto ste krivo shvatili…”
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Pa nema veze, krivo, nekrivo. Ja znam da se vi u to razmete. Ali dobra bu ona. Bute već vidli. Lepa je. Ima škole… Sad se on uzmotao i odlučio prekinuti neugodnu situaciju brzinskom promjenom teme. – A kako je vaš gospodin, retko ga vidim u zadnje vreme. Jel popravil auto?”
Tog upravo nadrealnog razgovora – jedan u kupe, drugi u špade – sjetila sam se više puta u ovih nekoliko godina jer mi je fino pokazao koji je domet objašnjavanja, dokazivanja i argumentiranja. Uglavnom, dakle, nikakav.
Zakrvljene sljedbe na društvenim mrežama
Ljudi najčešće čuju samo ono što žele čuti i vide točno ono što žele vidjeti, kao da filtriraju informacije kroz neke svoje lude mentalne naočale s rozim okvirom. Eto ti komentara na društvenim mrežama sada prije izbora. Vidiš sve te zakrvljene sljedbe kako sjede u rovovima i ne žele da ih se razuvjerava oko bilo čega u što su iz nejasnih razloga već potpuno sigurni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tako je u SAD-u pobijedio Trump iako su ga mediji s hrpama argumenata rastavili na proste faktore. U Ukrajini onaj Zelensky. Pred Kolakušićevim obožavateljima ne smiješ ni pisnuti protiv bilo koje njegove sulude mađioničarske opsjene.
Susjed će sigurno opet glasati za Kolindu
Neki su sigurni da im je puno bolje sa žučnim kamencima od onih homeopatskih kuglica i nema tog boga i tih znanstvenih istraživanja da im se objasni da je to samo placebo. Drugi ne jedu meso i uzdaju se da će od toga živjeti vječno. Škorini su baš odlučili vjerovati da je on najbolji iako se svima grozi praznom puškom. Milanović je kod svojih siguran pa da je sto puta bio loš premijer. A Bandićevima samo spomeni optužnice, oči će ti iskopati. Eto tako će moj susjed vjerojatno opet glasati za Kolindu.
Tako to ide. Kakva korist od kako, zašto, zato, vidi ovo i vidi ono? Neki zato kažu da treba dići ruke i pustiti ljude da se ispuhuju. Pa neka kusaju što su zakuhali u ciklusima ubitačnog ponavljanja vlastitih zabluda, toliko militantnih da ne dopuštaju ni da im se priđe. To je pesimistički pogled na stvari. Optimistički je da će se obrazovanje popraviti pa će građani postajati oštroumniji. Ovaj drugi bolje zvuči. Samo kad?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Argumenti ni na ovim izborima vjerojatno neće značiti ništa. Ljudi naprosto ne dopuštaju da ih razuvjerite
Način na koji je Trump pobijedio, sličan je načinu na koji bi predsjednica mogla dobiti još jedan mandat
Ljudi najčešće čuju samo ono što žele čuti i vide točno ono što žele vidjeti, kao da filtriraju informacije kroz neke svoje lude mentalne naočale s rozim okvirom. Eto ti komentara na društvenim mrežama sada prije izbora. Vidiš sve te zakrvljene sljedbe kako sjede u rovovima i ne žele da ih se razuvjerava oko bilo čega u što su iz nejasnih razloga već potpuno sigurni.
Dok s mreže sa svih strana iskače video s predsjednicom Republike Hrvatske koja pjeva sretan rođendan višestrukom optuženiku Bandiću, taj nastup naše lažne Merlinke u čast karikiranog Kennedyja podsjeća me na događaj iz siječnja 2015. godine.
Za onu večer nakon drugog kruga predsjedničkih izbora s RTL-a su me pozvali da budem jedna od troje komentatora koji će sjediti u studiju dok stižu brojke s terena i razgovarati s voditeljem o kandidatima, kampanji, porukama i, konačno, o izbornim rezultatima.
Prazna obećanja tadašnje kampanje
Kroz cijelu emisiju tvrdila sam da bi Kolinda Grabar-Kitarović bila loš izbor jer je tanka i prazna, bez dubine, širine i mudrosti. Pobrajala sam njena obećanja tvrdeći da ona niti imaju ikakve stvarne veze s predsjedničkim ovlastima, niti pokazuju uravnoteženost kakva se očekuje od predsjedničke figure. “Hrvatska će biti jedna od najrazvijenijih zemalja EU”, “Spremna sam ući u Vladu i lupiti šakom po stolu”. Goli populizam za tri groša.
Nije da sam s Ivom Josipovićem nakon njegovog prvog, a poslije ćemo saznati i jedinog predsjedničkog mandata – bila nešto posebno oduševljena. Kako se njegovom turnusu bližio kraju, sve manje. Ali kad su već u drugom krugu on i Kolinda Grabar-Kitarović – a ne Vaclav Havel, Mahatma Gandhi, George Washington i Winston Churchill – smatrala sam da bi Josipović bio bitno bolji predsjednik od nje i to sam jasno rekla.
Josipović nije imao karizmu koja će osvajati mase
Nisam fan mlitavosti i otaljavanja ni u čemu pa ni u politici. Volim, doduše, da su političari staloženi, da ne padaju u histerije i egzaltacije i da ne prodaju ljudima jeftine fore. Ali Josipović je ispao potpuno beskrvan.
S druge strane, ipak su bili ugodni njegova pomirljivost, ozbiljnost, uvažavanje različitih mišljenja i demokratska zrelost. Josipović nije bio tip čija će karizma osvajati mase, ali mogao si biti siguran da nas nigdje neće sramotiti. I da se nećeš crvenjeti ni kriv ni dužan u svojoj dnevnoj sobi dok gledaš skoro pa bilo koju vijest o aktivnostima predsjednika Republike.
Politički šund je bio jasan već iz kampanje
A kod Grabar Kitarović si se već u kampanji morao jako bojati da će se događati baš to. Tako se predstavila, tko već tada nije prepoznao taj politički šund, bojim se da nikad ni neće. Uglavnom, moj glas te izborne večeri nije bio na njenoj strani. Puno sam se oko nje preispitivala kao valjda i svaki drugi novinar, ali nisam postala ništa pametnija, zaključci se nisu pomaknuli u njenu korist. Kasnije će se pokazati da je realnost s ovom predsjednicom Republike ispala još puno gora nego što se tada moglo predvidjeti.
No Grabar Kitarović te je večeri ipak pobijedila, ne za puno, ali dobila je više i naš je prijenos završen. Okej, rekla sam sama sebi, iznijela sam što sam imala, zato su nas i zvali da kažemo što mislimo. Sljedećeg dana zaustavio me jedan gospodin s kojim se pozdravljam u kvartu. “Joj suseda, gledao sam vas sinoć, bili ste odlični, od-li-čni. Sve ste dobro rekli.” Ishvalio me čovjek na sav glas ispred dućana tako da mi je postalo neugodno.
Domet argumentiranja je nikakav
“I imate potpuno pravo”, nastavio je dok sam se ja bezuspješno pokušavala pozdraviti da to prekinem. “E pa i ja sam isto za nju. Za nju.” Tu me totalno zbunio. “Za koga?”, pitam ga. “Pa za Kolindu”, ispali on zavjerenički. “Ali ja nisam”, kažem mu. “Kažete da ste gledali emisiju? Pa sto puta sam rekla da gospođa po mom mišljenju nije kalibar za šeficu države. Da mi se ne sviđa. Nešto ste krivo shvatili…”
“Pa nema veze, krivo, nekrivo. Ja znam da se vi u to razmete. Ali dobra bu ona. Bute već vidli. Lepa je. Ima škole… Sad se on uzmotao i odlučio prekinuti neugodnu situaciju brzinskom promjenom teme. – A kako je vaš gospodin, retko ga vidim u zadnje vreme. Jel popravil auto?”
Tog upravo nadrealnog razgovora – jedan u kupe, drugi u špade – sjetila sam se više puta u ovih nekoliko godina jer mi je fino pokazao koji je domet objašnjavanja, dokazivanja i argumentiranja. Uglavnom, dakle, nikakav.
Zakrvljene sljedbe na društvenim mrežama
Ljudi najčešće čuju samo ono što žele čuti i vide točno ono što žele vidjeti, kao da filtriraju informacije kroz neke svoje lude mentalne naočale s rozim okvirom. Eto ti komentara na društvenim mrežama sada prije izbora. Vidiš sve te zakrvljene sljedbe kako sjede u rovovima i ne žele da ih se razuvjerava oko bilo čega u što su iz nejasnih razloga već potpuno sigurni.
Tako je u SAD-u pobijedio Trump iako su ga mediji s hrpama argumenata rastavili na proste faktore. U Ukrajini onaj Zelensky. Pred Kolakušićevim obožavateljima ne smiješ ni pisnuti protiv bilo koje njegove sulude mađioničarske opsjene.
Susjed će sigurno opet glasati za Kolindu
Neki su sigurni da im je puno bolje sa žučnim kamencima od onih homeopatskih kuglica i nema tog boga i tih znanstvenih istraživanja da im se objasni da je to samo placebo. Drugi ne jedu meso i uzdaju se da će od toga živjeti vječno. Škorini su baš odlučili vjerovati da je on najbolji iako se svima grozi praznom puškom. Milanović je kod svojih siguran pa da je sto puta bio loš premijer. A Bandićevima samo spomeni optužnice, oči će ti iskopati. Eto tako će moj susjed vjerojatno opet glasati za Kolindu.
Tako to ide. Kakva korist od kako, zašto, zato, vidi ovo i vidi ono? Neki zato kažu da treba dići ruke i pustiti ljude da se ispuhuju. Pa neka kusaju što su zakuhali u ciklusima ubitačnog ponavljanja vlastitih zabluda, toliko militantnih da ne dopuštaju ni da im se priđe. To je pesimistički pogled na stvari. Optimistički je da će se obrazovanje popraviti pa će građani postajati oštroumniji. Ovaj drugi bolje zvuči. Samo kad?