Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Sandro Lendler

Arhitekt Otto Barić zbilja se kandidira za gradonačelnika Zagreba: ‘Iskoristimo potres da konačno izgradimo velegrad’

U velikom intervjuu za Telegram iznosi planove, analizira obnovu grada i tvrdi kako će sam financirati glavninu kampanje

Arhitekt Otto Barić zbilja se kandidira za gradonačelnika Zagreba: ‘Iskoristimo potres da konačno izgradimo velegrad’

U velikom intervjuu za Telegram iznosi planove, analizira obnovu grada i tvrdi kako će sam financirati glavninu kampanje

FOTO: Sandro Lendler

Barić smatra kako je potrebno osmisliti te pripremiti pedesetak ključnih projekata, u vrijednosti između 50 i 300 milijuna eura svaki. Tvrdi kako je Zagrebu potrebna temeljita urbana obnova, da sve zgrade izgrađene do 30-ih godina prošlog stoljeća nakon detaljne analize valja ili srušiti ili temeljito rekonstruirati, ako predstavljaju trajnu vrijednost. 'Građevine koje nemaju nespornu povijesnu vrijednost valja srušiti i taj prostor iskoristiti za gradnju novih objekata' Snima: Sandro Lendler

Za razgovora sa zagrebačkim arhitektom Ottom Barićem mlađim (62) ma koliko se trudili, bilo je nemoguće izbjeći usporedbe s njegovim ocem Ottom, čuvenim nogometnim trenerom. Osim što nose isto ime i prezime, fizički su vrlo slični, posebno po očima, ali ponekad i dok govore. Pokušali smo se ispričati što razgovor počinjemo usporedbama s njegovim ocem, no Otto Barić kaže kako se s tim susreće cijeli život.

“Zbog istog imena i prezimena te zbog sličnosti s ocem nikad nisam imao ni najmanju neugodnost. Upravo suprotno. Naši se životi isprepliću od vremena kada sam krenuo u školu. Živio sam kroz njegovu slavu i u njegovoj slavi i to mi nikad nije smetalo. Čak i danas, nakon što je tata već dugo u mirovini, doživljavam nevjerojatne stvari. Primjerice, radio sam neke projekte u Turskoj, pa sam često putovao u Istanbul. Kad god bi pogledali putovnicu, carinici i policajci odmah su vikali – došao je gospodin Barić“.

Zbog tate se nije ozbiljnije bavio nogometom

S obzirom na to da je arhitekt Otto Barić najavio kandidaturu za gradonačelnika Zagreba, priznaje da će neke ljude biti teško uvjeriti da se ne kandidira njegov otac, nego on. Priča kako je njegova baka inzistirala da se zove kao otac, koji je u to doba bio mladi perspektivni igrač i još nije razmišljao o trenerskom poslu. Premda s ocem ima odlične odnose, Otto Barić priznaje kako je upravo tata zaslužan što se nije počeo baviti ozbiljnije nogometom.

“S 15 godina igrao sam u juniorima LASK-a i tata je došao na nekoliko utakmica. Onda mi je kazao: ‘Otto ti nisi loš, ali igraš nogomet iz glave, a ne iz duše i srca. Ti od nogometa nikad nećeš moći živjeti, primi se nečeg drugog.’ Mama se zbog toga jako naljutila, govorila je tati da mi je uništio karijeru, a on je odgovarao kako mi je nije mogao upropastiti jer je nikada ne bih ni napravio. Objasnio nam je kako toliko zna o nogometu, da ne griješi u procjenama. Danas mi nije žao što je bio tako otvoren,” priznaje Otto Barić.

Otto Barić snimljen krajem ovog tjedna

Posvetio se crtanju za koje je imao dara

Bio je, prisjeća se, nekoliko dana nesretan, ali je shvatio da je otac u pravu. Pa se posvetio crtanju za koji je imao dara. Ne toliko da postane slikar, ali dovoljno da postane vrhunski arhitekt. Njegov otac je veći dio trenerske karijere proveo u Austriji i Njemačkoj, gdje su ga navijači i mediji beskrajno mazili. “Tek kada se vratio u Hrvatsku, shvatio je što se događa kada ti mediji okrenu leđa,” zaključio je Otto Barić mlađi te dodao kako je njegov otac uživao u pobjedi dva sata, a da je zbog poraza bio nesretan dva dana.

“Nakon nedjeljnog poraza tata se tek u utorak prije podne koliko toliko oporavio i ponovno bio svoj.” Priča kako je njegov otac bio čovjek vizije, kako je točno znao što mu treba i kako ostvariti neki cilj te da je bio 100 posto zaokupljen poslom. No, objašnjava kako ljudi pogrešno misle da je kao trener zarađivao velik novac.

“Iako je bio jako uspješan, nije radio u najvećim klubovima, pa je zarađivao neusporedivo manje nego što danas treneri zarađuju. Imali smo dovoljno novca, no nikada to nije bilo neko izobilje. Moj otac je cijeli svoj život bio sretan čovjek, pa i danas kad živi od svoje penzije. Primanja su mu pristojna, ima ušteđevinu, pa i dalje sa svojih 88 godina uživa u dobroj hrani.”

Odluku za kandidaturu donio je neposredno nakon potresa u ožujku

Otto Barić autor je više desetaka projekata, među kojima se posebno ističu Koruna na Vaclavskim namestima u Pragu, Kizelay Centar u Ankari, Shopping Area na aerodromu u Istanbulu, West Gate Shopping City u Zaprešiću, City Centar West u Zagrebu, Zagreb Tower, Ban Centar u Zagreb, dvorana za Svjetsko prvenstvo u rukometu 2015. u Dohi, Katar, WG Tower Split koji je najviša građevina u Hrvatskoj.

Odluku da se kandidira za gradonačelnika Otto Barić donio je neposredno nakon potresa u ožujku. “Potres je bio okidač za moju odluku. Dva dana nakon potresa pridružio sam se ekipi dobrovoljaca, pa sam pregledavajući kuće zaključio da gradska uprava ne poduzima ništa, a da su na kraju svi dobrovoljci bili plaćeni te da nije bio posrijedi samo entuzijazam nego biznis. Nakon što sam izjavio da bih bio dobar gradonačelnik, jer se ne bi ponašao kao političar nego kao krizni menadžer, javilo mi se puno ljudi koji su podržali tu moju ideju.”

Nesretan je kada vidi kako se upravlja Zagrebom

Zaključio je kako se grad više ne može voditi na dosadašnji način te da je sazrelo vrijeme za drastičnu promjenu. “Materijalno sam situiran, ali sam duboko nesretan kad vidim što se događa u Zagrebu, kako se upravlja gradom, kako se živi… Znam da se može puno bolje i to me je motiviralo da najavim kandidaturu. Zagreb je moj grad bez obzira na to što sam pola života proveo u inozemstvu, želim mu nešto dati, ostaviti neki dobar trag. Imam 62 godine, imam snagu, volju, znanje i entuzijazma. Mislim da je sada pravi trenutak.”

Barić je svjestan da kao nezavisni kandidat nema potrebnu stranačku infrastrukturu koja bi ga podržala na izborima. Bilo bi najljepše, kaže, kada bi ga SDP i HDZ podržali kao nezavisnog kandidata, ali zna da je to nemoguće. Uvjeren je kako financije neće biti problem jer zakon dopušta da se u kampanju uloži najviše 800.000 kuna, a on je spreman najveći dio tog iznosa pokriti iz vlastitog džepa. Počeo je okupljali ljude s kojima će krenuti u kampanju, a pritom, kaže, vrlo dobro zna kakvi su mu sve stručnjaci potrebni.

“U svom timu imam ljude od vrlo mladih, do onih mojih godina, od kojih su mnogi poznati u Zagrebu i istaknuti u profesijama te poslu kojim se bave”, kaže Barić. Uvjeren je kako se može puno toga dobroga napraviti, od malih do velikih stvari te da će sljedeći izbori bit će prekretnica.

Sljedeći izbori odlučivat će o budućnosti grada

“Na izborima sljedeće godine odlučivat će se o budućnosti grada. Ako se ništa ne promijeni, grad će se vratiti 20 godina unatrag. Zagrebu je potreban čist start, clean start, neću istraživati tko je što učinio, to će odraditi ljudi koji su zaduženi za takve poslove. Mene zanimaju projekti i razvoj grada. Moja vizija je da Zagreb do 2030. postane jedna od ljepših srednje europskih metropola u kojoj se dobro živi.”

Barić smatra kako je potrebno osmisliti te pripremiti pedesetak ključnih projekata za koje bi se raspisali međunarodni natječaji. Tako bi se osigurala maksimalna kvaliteta projekta te pronašli investitori. Vrijednost tih projekata kretala bi se između 50 i 300 milijuna eura, a o njima bi se izjasnili i građani. Barić tvrdi kako je Zagrebu potrebna temeljita urbana obnova, da sve zgrade izgrađene do 30-ih godina prošlog stoljeća nakon detaljne analize valja ili srušiti ili temeljito rekonstruirati ako predstavljaju trajnu vrijednost. “Od oko 1500 teško oštećenih zgrada valja odrediti one koje treba sačuvati jer imaju nespornu povijesnu vrijednost, a između 300 do 400 građevina valja srušiti i taj prostor iskoristiti za gradnju novih objekata.”

Želi maknuti vladu s Gornjeg grada

Zakon o obnovi Zagreba, kaže Barić, vjerojatno je pravno korektan, ali da se problemu pristupa idealistički te da ne osigurava uvjete za temeljitu rekonstrukciju, već tek za najnužnije krpanje. “Najveći problem bit će nedostatak novca. Zagreb, naime, ne može, opterećen golemim dugovima, sakupiti između dvije ili tri milijarde eura. Država će uplatiti svojih 60 posto, ali grad neće svojih 20 posto. Sličan će problem biti i s novcem građana koji moraju platiti 20 posto troškova. Mnogi neće moći ili neće htjeti financirati obnovu svojih zgrada”.

No, po Bariću, najveći je problem što u provedbenom dijelu nedostaje jasna vizija što se želi napraviti. Po njemu u Zagrebu nije problem samo neznanje, nego kriminal koji je ušao u sve pore društva i koji uništava sve što je pozitivno. “Držim da političari ne mogu izvući Zagreb iz kaljuže kleptokracije, korupcije, nepotizma…”. Barić tvrdi kako je prioritet riješiti područje Gredelja, Zagrepčanke i Paromlina te taj dio grada pretvoriti u City.

“Onda se može razmišljati dalje, o spuštanju željezničke pruge ispod zemlje i onda preko Trnja doći do Save. No za to treba imati viziju, treba znati što ćemo napraviti za pet, 10 ili 20 godina. Bez toga neće ići.” Također predlaže da se vlada iseli iz Gornjeg grada kojeg valja pretvoriti u turističku atrakciju s puno restorana i kafića. “Stalno se hvalimo Adventom, a nudimo samo kobasice i kuhano vino. Zašto Advent ne bismo preselili na Gornji grad i dali mu brojne, raznolike sadržaje.”

Teško mu je gledati što se događa s Ilicom

Priča kako mu je teško gledati što se događa s Ilicom, nekoć najatraktivnijom ulicom u gradu. “Ilica izgleda strašno. Rođen sam na broju 155, na uglu Grahorove i bilo mi je normalno da od kuće odem pješice do Malog placa. I to mi je uvijek bilo zanimljivo, no sada je na tom potezu pola lokala zatvoreno, fasade izgledaju očajno, sve izgleda tragično.” Kao drugi negativan primjer Barić navodi takozvani zagrebački Beverly Hills, brijeg koji se proteže od crkve u Šestinama prema jugu.

“Taj dio grada nalik je favelama. Ulice su preuske, kuće zbijene jedan uz drugu, pa što vrijedi ljudima da imaju vrhunske objekte, kad su od susjedne kuće udaljeni svega nekoliko metara. I to izgleda prestrašno.” Ističe kako je krajem pedesetih i šezdesetih godina, kad se gradio Novi Zagreb, prvo napravljena kvalitetna infrastruktura, dovedene su struja i voda, napravljena kanalizacija, izgrađene zelene površine.

To je, kaže, omogućilo stanovnicima relativno kvalitetan život pa je danas po Bariću ljepše živjeti u Novom Zagrebu nego u Donjem gradu. “Do šezdesetih godina prošlog stoljeća Zagreb se jako dobro razvijao, no nažalost pritom se zanemario Donji grad pa se posljedice te politike osjećaju sve do danas.”

Trebali bi se uspoređivati s Bratislavom, a ne Grazom

Za razliku od drugih srednje europskih metropola, poput Varšave, Budimpešte ili Praga, Zagreb je ostao zapušten, pa danas čak i Bratislava, koja je nekoć bila simbol socijalističkog sivila, izgleda puno bolje i uređenije. Zanimalo nas je također zašto u Zagrebu nema hrabrijih arhitektonskih iskoraka i objekta kao što to imaju mnogi gradovi u svijetu koji su i po tomu postali poznati?

“Odlična je usporedba s Bratislavom. Povijesno gledajući naša usporedba točka je Graz, no to smo prerasli pa bismo se trebali okrenuti prema Bratislavi koja je ostvarila rijetko viđen napredak. No, to su mogli ostvariti jer su porezna opterećenja puno manja nego u Hrvatskoj, ima puno stranih investicija, jaka je industrija, pa je sve to omogućilo takav fascinantan razvoj Bratislave”.

U Zagrebu je, tvrdi Barić, došlo do spoja dviju nesretnih okolnosti koji su spriječili da grad izraste u srednje europsku metropolu. “Ponajprije, oni koji upravljaju resursima zadnjih 20 godina u gradu nisu težili za tim da naprave nešto veliko. Primjerice, Zagrebu nedostaje nova opera. Svi ozbiljni gradovi imaju dva ili tri velika teatra, no da bi se napravila opera valja imati želju i viziju, jer mogućnosti postoje. Ali puno je lakše potrošiti novac na nešto što se može napraviti na brzinu, primjerice, fontane ili žičaru koja bi imala više smisla da ju je napravila na primjer velika arhitektica Zaha Hadid, kao što je to učinila u Innsbrucku. Taj njen objekt je konačan, dok je zagrebačka žičara daleko od toga.”

Zagreb bi napokon trebao prerasti svoj provincijalni duh

Kao drugi problem Barić navodi nemogućnost Zagreba da se oslobodi svog provincijalnog duha, koji vuče za sobom od kraja 19. stoljeća. Uostalom, kaže, do 1850. glavni grad Hrvatske bio je Varaždin, a tek industrijskom revolucijom i poslije Drugog Svjetskog rata Zagreb je postao metropola. U Habsburškoj monarhiji Zagreb je bio na rubu i to se, tvrdi, osjeća do danas. To bismo, ističe Barić, napokon trebali prerasti. Osim toga Zagrebu su se dogodila dva velika vala naseljavanja, 1945. i poslije 1990. Neki su ljudi prihvatili grad, a neki nažalost nisu.

Premda se u načelu slaže s tvrdnjama publicista, pjesnika, prevoditelja, urednika i novinara Marka Grčića koji je kazao kako Zagreb više nema kulturološke, civilizacijske, društvene odlike grada, već je konglomerat više sela u kojem su se nametnuli došljaci sa svojim navikama i ponašanjima, Barić upozorava da se slično dogodilo i Münchenu. “Glavni grad Bavarske nekoć je bio samo današnji centar grada, a onda se s tim središtem objedinilo tridesetak okolnih sela. Izrastao je u europski velegrad jer je razvio snažnu industriju koja je generirala novac koji se kvalitetno usmjerio u razvoj.”

Potres treba iskoristiti za kvalitetnu urbanu obnovu

Barić priča kako je odgojen u srednjoj Europi, kako je živio u Frankfurtu, Innsbrucku, Salzburgu, Linzu, Beču te da je na temelju tih iskustava zaključio kako je veliki problem u Zagrebu komunikacijska uljuđenost i poštivanje pravila. “U tim gradovima nema vožnje po žutoj traci niti nekome padne na pamet da stane na križanju kad nije upaljeno zeleno svjetlo. To se ne događa jer su ljudi svjesni da će biti kažnjeni, ali i da će stvoriti probleme u prometu i drugim ljudima ako ne poštuju propise.”

Barić ističe kako Zagreb mora iskoristiti potres da bi kao i ostali srednje europski gradovi poput Beča, Praga, Budimpešte, Münchena, napravio novi veliki iskorak: kvalitetnu urbanu obnovu. “Morat će se promatrati svaki objekt, kvart i blok te osmisliti kvalitetnu obnovu. Kod nas se nažalost arhitektura jako komercijalizirala, stalno se pokušava dobiti više kvadrata nego ih je prije bilo na nekom mjestu, svaka sljedeća kuća je sve veća, došlo je do prave metastaze građenja koju ne prati izgradnja infrastrukture.”

Nove građevine bi trebale poboljšati kvalitetu života

Po Bariću zadaća je moderne arhitekture da nove građevine ne naruše postojeće prostore, a da poboljšaju kvalitetu života. No, u Zagrebu se radi drugačije pa to ilustrira primjerom zgrade Ban centra na Trgu bana Jelačića. “Ban centar je mali iskorak u tom smislu. Mogao je biti puno izražajniji da ga već od početka nisu ograničavali. Ideja je bila da se prostor oko Ban centra pretvori u pješačku zonu, a da se ispod napravi velika podzemna garaža. No iz ureda gradonačelnika inzistiralo se da se ostavi promet pa je zbog toga izmišljen neki trg koji se uopće ne uklapa u taj prostor.”

Kao primjer krajnjeg voluntarizma Barić iznosi primjer prijedloga gradnje stadiona na Kajzerici. “Prvo je rečeno da će se graditi stadion na Kajzerici jer grad tamo ima zemlju. Raspisao se natječaj, a arhitektonski biro 3LHD ponudio je sjajan projekt stadiona, neusporedivo bolje i originalnije od svega što je ponuđeno. Za lokaciju je odabrao hipodrom jer je ta lokacija puno funkcionalnija. Onda je odlučeno da se sve to potaraca i eliminira kako bi se stvorio prostor za Bandićev promašeni projekt Manhattan. Sad nemamo ni stadion ni Manhattan.”

Otežan položaj arhitekta danas

Ekonomska kriza i pandemija koronavirusa dodatno su otežali položaj arhitekata u nas, od kojih je veliki broj ostao bez posla ili vrlo slabo zarađuju. Pitamo Barića zašto je to nekad elitno zanimanje u nas došlo u krizu? “Tome je u dobroj mjeri pridonijela digitalizacija, ali i hiperprodukcija arhitekata. Dok sam studirao, bilo je potrebno posjedovati brojna znanja i talente, jer kad ste nešto nacrtali tada to nije bilo lako promijeniti. Moralo se početi iz početka. Danas se mladi arhitekti uče da stvaraju slike, a ne prostor. Većina toga što se sada napravi je dvodimenzionalno. Imate fasadu, ali iza nje nema tlocrta, ili imate tlocrt, a nema dobre fasade. To je kompleksnost arhitekture.”

Barić se slaže da je konkurencija uvijek poželjna jer diže kvalitetu, no svake godine na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu diplomira oko sto studenata, plus oni koji su završili fakultet Splitu, Osijeku, Rijeci… “A za tolike ljude posla nema”, kaže Barić te dodaje, “Investitori se oslanjaju na provjerene kvalitete pa danas imate desetak ureda koji odrade 90 posto posla jer su zato uostalom i kvalificirani.”

S tridesetima se odlučio vratiti u Hrvatsku

Na pitanje pak zašto se vratio u Hrvatsku, Barić kaže da je to lijepa priča. “Kad mi je kćer 1994. krenula u Münchenu u osnovnu školu, imala je intervju s ravnateljicom male osnovne škole. Ona joj je rekla, u redu, ti si Hrvatica, rimokatolkinja, imaš plave oči i kosu, mama ti je Hrvatica, tata Austrijanac, oboje su rimokatolici, pa možeš upisati prvi A razred. To je, saznali smo ubrzo, razred u koji su primljeni isključivo prihvatljivi mali katolici.”

“U prvi B razred upisali su se Nijemci protestanti, a u prvom C razredu bili su svi ostali. Dakle, već od osnovne škole prave se razlike među djecom. Supruga Alemka mi je to ljeto 1994. kazala: “Ako ostanemo, dijete će nam postati Njemica, a mi ćemo našu mladost dati Nijemcima. Hajdemo se vratiti u Hrvatsku.”

Zbog kćeri je zavolio baroknu glazbu

Tako je pala odluka o povratku, premda Barić nije baš bio siguran kako će se snaći. No, bili su prednosti jer su mogli kupiti stan, on je otvorio ured, pa nisu imali egzistencijalnih problema. “Nismo bili jako bogati, no imali smo dovoljno novca za sve što nam treba i bili smo zadovoljni. Nas vesele putovanja, dobri restorani, radost života, i drugo nam ne treba. Ja sam čovjek od doživljaja, a ne od stvari.”

Zadovoljan je također jer se i kćer Anabela ubrzo priviknula na život u Zagrebu. Govori pet jezika, pjeva barokni repertoar, nastupa s Hrvatskim baroknim ansamblom i zadovoljna je. “Pokušao sam je nagovoriti da se okuša recimo u Münchenu ili Grazu, no ona to ne želi, jedino će možda otići u Firenzu na usavršavanje.”

Otto Barić zbog kćeri je zavolio baroknu glazbu, pa rado sluša skladbe Georga Friedricha Handela, Georga Philippa Telemanna, Johanna Sebastiana Bacha, Claudia Monteverdija. Pokušao je skupljati umjetnine, ali je shvatio da za to treba jako puno novca pa se ograničio na posjete izložbama i kulturnim događajima u Zagrebu, ali i na putovanjima.