Piše: Petra Smoljak

Arhitekti na Telegramu: Koliko bi Zagreb manje stradao da prije potresa nije bio toliko zapušten

O stanju u Zagrebu govore Maroje Mrduljaš, Duje Kaliterna, Otto Barić, Davor Mateković, Alan Braun te Ivo Matković, statičar iz Dubrovnika

Čini se da u Novom Zagrebu gotovo da nema nikakvih šteta dok centar grada djeluje kataklizmično. Sasvim je razumljivo da su starije zgrade građene tradicionalnim metodama gradnje i da slabije podnose potrese, ali činjenica je i da su one mahom vrlo slabo održavane što se osim za samu konstrukciju odnosi i na pročelja prepuna štukatura i raznih ukrasnih detalja koja su u ovom potresu također stradala.

Snažan potres koji je u nedjelju ujutro zatresao Zagreb ostavio je najveće posljedice na starijim zgradama u užem centru grada. Osim crijepova i dimnjaka letjeli su i dijelovi fasada, ukrasi i štukature s njihovih stogodišnjih pročelja, u najgorim slučajevima odvajali su se zidovi. Pričali smo o ovom problemu s iskusnim arhitektima i statičarima, a pokušali smo i saznati koliko bi drugačija slika grada bila danas da te povijesne zgrade nisu bile toliko zapuštene.

Otto Barić, arhitekt

U svojoj bogatoj karijeri radio je po cijeloj Hrvatskoj i inozemstvu. Projektirao je rukometni stadion u Dohi, obnovio je hotel Esplanadu, te je projektirao Zagreb Tower.


Živim u kući koju sam ja projektirao i sreća je u tome što je to zapravo jedan betonski bunker jer sam morao koristiti mnogo čelika kako bih dobio željenu formu. I ovaj potres ju je potresao, ali ona nema nikakvog oštećenja. To ne znači da bi sve kuće trebale biti takve, ali bi sve trebale biti zaštićene od potresa.

Kad je u Zagrebu krenula priča o onim nesretnim fontanama sjećam se da sam govorio kako su one sjajne, ali da su potpuno nepotrebne i napravljene u krivo vrijeme. Tih pedeset milijuna kuna moglo se potrošiti na obnovu fasada pedeset kuća u Donjem gradu. I da se išlo po nekakvoj logici o vremenskoj izloženosti točno bi se moglo detektirati kojih je to pedeset kuća moglo biti i kako su prošle u ovom potesu. Drugi dio problema je da su neke kuće koje su nedavno uređivane prilično pogođene potresom što znači da očito nisu rađene kako spada.

Jedan od najvažnijih arhitekata s početka 20. stoljeća u Beču, Josef Hoffman rekao je da se svaka kuća može zamijeniti, ali samo boljom. Znači, nova kuća koja se radi na mjestu stare mora biti bolja od svoje prethodnice, a kod nas to najčešće nije slučaj. Veliki je problem tu i organizacija grada Zagreba i ta piramida s gradonačelnikom na čelu koji misli da treba odlučivati o svemu, a upitan je i izbor njemu podobnih ljudi koje drži na pozicijama. Moram priznati da sam, možda na svoju sramotu, tek neki dan prvi put vidio čovjeka koji vodi zagrebački Zavod za zaštitu spomenika kulture. Ja za tog čovjeka nikad nisam čuo. Možda je to moja greška i možda je to zato što u Zagrebu ne radim u zoni zaštite. Radim u Dubrovniku, Korčuli i Splitu i do sada nikada nisam imao većih problema jer postoji nekakav dijalog, a to u Zagrebu ne vidim.

Prije trideset godina u Beču sam kupio tavan i uredio ga za sebe. Morala su se poštivati neka određena pravila i trebalo se riješiti krovište i kompletno sanirati dimnjaci. U okviru tih uređenja tavana u Beču su riješili jako puno tih statički problematičnih krovova. S jednom kvalitetnijom i pametnijom politikom tavana i mi bismo mogli puno napraviti, ali moj je dojam je da mi ne želimo da ljudi žive u centru i da si urede tavane.

U centru Zagreba, recimo u zoni od Ilice do Zelenog vala, postoji masa objekata izgrađenih početkom 20. stoljeća koja još uvijek imaju drvena stubišta i u slučaju bilo kakvog jačeg potresa to je katastrofa. Mi smo jako dobro prošli ovim potresom i moramo ga shvatiti kao upozorenje. Da je bio jači imali bismo par stotina mrtvih, mnogo ranjenih i jako puno srušenih objekata.

Tavan u Žerjavićevoj ulici Sandro Lendler

Maroje Mrduljaš, arhitekt

Arhitekt i kritičar arhitekture koji je svojedobno snimio kultni dokumentarni serijal ‘Betonski spavači’.


Ovaj je potres pokazao ogromne razlike u sigurnosti između starih zgrada i modernijih zgrada, pogotovo onih građenih nakon potresa u Skopju 1963. kada su postroženi propisi. Čini se da u Novom Zagrebu gotovo da nema nikakvih šteta dok centar grada djeluje kataklizmično. Sasvim je razumljivo da su starije zgrade građene tradicionalnim metodama gradnje i da slabije podnose potrese, ali činjenica je i da su one mahom vrlo slabo održavane što se osim za samu konstrukciju odnosi i na pročelja prepuna štukatura i raznih ukrasnih detalja koja su u ovom potresu također stradala.

Također, koliko znam, nije bilo nikakve koordinirane društvene akcije, pokrenute od strane gradskih institucija, koje bi se pozabavile ozbiljnom sanacijom povijesnih dijelova grada, naročito Donjim gradom. Struka već dulje vrijeme upozorava na očajno stanje, na kaos u blokovima koji su poput slumova, s često substandardnom gradnjom.

Karikaturalno je kako nitko ne poduzima ništa oko fasada koje padaju na ulicu, a na nekim zgradama godinama stoji upozorenje da je opasno hodati pored njih. U danoj situaciji moglo bi se reći sa smo dobro prošli i da nema veći broj teže ozlijeđenih. Ovu situaciju treba iskoristiti za ozbiljnu ocjenu strukturalnog stanja svih osjetljivijih zgrada te za njihovu ozbiljnu sanaciju. Također, mislim da se napokon mogu i bolje razumjeti kvalitete modernizma i arhitekture koja je građena da bude učinkovita i sigurna.

Đorđićeva ulica Sandro Lendler

Ivo Matković, statičar iz Dubrovnika

Ima dugogodišnje iskustvo u provjeravanju sigurnosti stambenih zgrada, a radio je i na obnovi razrušenih objekata u Stonu nakon velikog potresa 1996. godine.


Nisam siguran da je stvar samo u tome što su zgrade zapuštene. Rekao bih da je veći problem što su se kroz godine radile velike preinake u njihovim prizemljima kako bi se dobila što veća kvadratura za poslovne prostore i izloge. Zbog toga je vremenom skinuto dosta konstriktivnih elemenata, pa su zgrade postale osjetljivije. Osim toga izgrađene su ciglom, pa su manje otporne na potrese u odnosu na novogradnju nakon 65. godine kada su uvedeni protupotresni propisi i otkada se uglavnom rade armirane betonske konstrukcije.

Najveći problem su zapušteni dimnjaci i krovišta kojih se u ovom potresu srušilo na tisuće. Iako ovo ne spada u neki jači potres napravljeno je mnogo štete jer se godinama nije radilo na njihovom obnavljanju. Na pročeljima tih starih zgrada postoji i mnogo konzolnih elemenata koji su dosta labilni i može ih ugroziti i neki blaži potres. Imamo i primjer Katedrale i njezine visoke kamene konzole s tornjevima, evo jedan se odlomio jer je bio statički neotporan.

Statičko rješavanje starih zgrada kako bi postale otporne na potres je dosta skup i rijetko se radi. U ovom potresu je pogođen je velik broj objekata i obnova će trajati najmanje sedam godina. S tim da će se ići po prioritetima, pretpostavljam da će se najprije raditi stambeni objekti kako bi se ljudi mogli vratiti što prije svojim kućama, a malo duže će trajati obnova povijesnih objekata gdje su potrebni specifični radovi kao što su restauracije.

Ugao Đorđićeve i Palmotićeve Sandro Lendler

Duje Kaliterna, arhitekt

U suradnji sa svojim timom odradio je dosta projekata uređenja i adaptacija starih zgrada.


Smatram da se kod svake intervencije na starim zgradama moraju raditi statički proračuni, te da je potrebno imati cijelu projektnu dokumentaciju za određeni projekt. Dosta ljudi to nije radilo, nego su rušilo kako su mislili da je najbolje. Pregradni zidovi u tim starim zgradama jednako su važni kao i nosivi jer se protežu od prizemlja, pa sve do krova. I mislim da to ljudi često ne znaju i ponašaju se kao da je riječ o modernim gipskartonskim zidovima koji se mogu izvesti ili izmicati gdje god žele.

Drugo, nisu održavani ni zajednički prostori, odnosno tavani i podrumi. Pročelja su došla u takvo stanje da je Zagreb i prije ovog potresa izgledao kao da je u Drugom svjetskom ratu. I nije neobično da su se u ovom potresu dogodila tolika oštećenja.

U većini svjetskih gradova zgrade po centru održavane su što od grada, a što privatno od stanara, a to kod nas i nije slučaj. Primjerice, u Beču ne možeš birati hoćeš li ili nećeš obnoviti fasadu. Mora se obnoviti, a ako ne možeš financirati pričuvu, prodat ćeš stan i otići ćeš živjeti negdje gdje nećeš morati plaćati visoke iznose od nekoliko stotina eura. Da se i kod nas vodilo računa o tim starim zgradama šteta bi sigurno bila manja, no kod nas je financijska situacija u potpunosti drugačija.

No, s druge strane neke zgrade koje su i obnavljane imala su oštećenja. Najviše su stradala krovišta, dimnjaci i zabatni zidovi, te fasadni ukrasi. Nadam se da će sada Zagreb konačno obnoviti svoj historijski centar, a možda će se neke zgrade morati rušiti i raditi replike. Veliki problem će biti naći kvalificirane tvrtke koje će izvoditi obnovu za ovoliki opseg posla. Previše novca se ulagalo u neke druge projekte, umjesto da se ulagalo u staru gradsku jezgru koja je sama po sebi spomenik kulture.

Alan Braun, arhitekt i predavač na Arhitektonskom fakultetu

Osim što predaje na zagrebačkoj arhitekturi dugo godina se bavi poviješću arhitekture i zaštitom graditeljskog nasljeđa. Sudjelovao je u obnovi i rekonstrukciji Francuskog paviljona u okviru Studentskog centra i renesansne palače Moise na Cresu.


Obnovljene fasade bi vjerojatno umanjile ovaj kaos, iako nemaju utjecaj na statiku. Na pročeljima koja nisu obnavljana pedesetak godina nalazi se stari materijal i dotrajala veziva čija je vezivna moć slabija. Najlošije su se pokazali elementi upravo te neke arhitektonske plastike na zgradama historicizma. To su kojekakvi zabati i balustrade koje, tada kada su građene, nisu imale nikakvu statičku ukrutu osim svoje vlastite težine i kad je ovako jako zaljuljalo, kao u nedjelju ujutro, to je nažalost otpalo. I gotovo sve zgrade koje su bile obnovljene i održavane svakako su prošle bolje. U Donjem gradu se u razdoblju od drugog svjetskog rata, pa tamo negdje do kasnih devedesetih gotovo ništa nije ulagalo. Sjetimo se kako su te zgrade izgledale prije Univerzijade. Svi su to smatrali nekakvim društvenim vlasništvom, pa se očekivalo da će to netko drugi napraviti.

Ipak, sredinom devedesetih, a pogotovo od sustava spomeničke rente, na području Donjeg i Gornjeg grada napravilo se puno zahvata koji su doprinijeli nekoj stabilnosti. Održavanje je bilo dobro došlo, međutim to ni dalje ne spada u sustavno održavanje starih zgrada. I morat ćemo se u nekom sljedećem razdoblju malo više zabaviti tim dijelovima grada i krenuti sa sustavnim obnovama.

Ja sam arhitekt koji se bavi baštinom i nisam statičar, ali mislim da bi najprije trebali detaljno pregledati sva krovišta, sve zabatne zidove i dimnjake i onda krenuti s učvršćivanjem tih elemenata. To se da učvrstiti. Pogotovo tako da se ne se narušavaju spomeničke karakteristike kulturnog dobra. Pokazalo se da su najosjetljiviji ti viši dijelovi na zgradama. Osim toga te su zgrade rađene ciglom, a cigla je vrlo trajan materijal, imamo je još od Mezopotamije. Međutim, vezivno tkivo dakle mort je nešto što stari, što gubi svoj elasticitet i svoju vezivnu vrijednost i onda najprije u nešto jačim potresima stradavaju ti visoki elementi poput dimnjaka.

Stanujem u Tomićevoj i također imam oštećenja u stanu. To je kuća koja je preživjela potres iz 1880.; tada je bila svega 12 godina stara. Evo, preživjela je i ovaj potres, ali će je netko morati statički pregledati. Takva je situacija sigurno u cijelom Donjem gradu, no opet treba razlikovati kuće koje su možda gradili neki poznatiji akteri graditeljske scene od ovih nekih situacija koje smo vidjeli u Đorđićevoj i Petrinjskoj gdje je bila nekakva substandardna gradnja, pa je to nažalost izazvalo puno veće štete.

Moram priznati da su me iznenadila oštećenja zgrade Hrvatske akademije znanost i umjetnosti i zgrade Rektorata koje su svojevremeno bile velike državne narudžbe i ozbiljne gradnje. Baš mi je bio neobičan tako veliki broj oštećenja, iako tada nisu znali o protupotresnoj gradnji, ali su generalno graditelji tih zgrada imali puno škole i iskustva.

Recimo, štete koje sam vidio kod Britanca i Radničkog dola me ne iznenađuju previše jer su to bila radnička naselja, a i građevine iz prve polovine 19. stoljeća nisu rađene toliko kvalitetno. To mi je jasnije jer je jednostavno bio takav karakter gradnje. Na Ilici sam vidio da su na broju 73 odletjeli zabatni ukrasi, ali se dobro vidi da je jedna kuća bočno koja je održavana u puno boljem stanju od ove koja je totalno neodržavana. Ono što me ražalostilo je onaj friško uređeni Zanatlijski dom na uglu Britanca i Pantovčaka. Čini mi se da ima dosta šteta na fasadi, a kada se šteta vidi vani to upućuje da su i unutra moguće neke veće štete. Dakle, dobrodošlo je raditi fasade, ali nije dovoljno, trebat će se dobro poraditi na Donjem gradu kada sve ovo prođe.

Marulićev trg Sandro Lendler

Davor Mateković, arhitekt

Sa svojim arhitektonskim uredom Proarh projektirao je i obnavljao mnogo kuća, a obiteljska kuća Villa Issa Megaon na Visu osvojila je nekoliko priznatih svjetskih nagrada.


Problem se pojavio naravno kod starih kuća u koje se godinama ništa ne ulaže i koje su bile projektirane i izgrađene prema nekim drugim standardima i zahtjevima, a to kod ovakvih elementarnih nepogoda dolazi na naplatu.

Sigurno bi bila manja oštećenja da je sve ono što je dotrajalo na fasadi zamijenjeno i obnovljeno. Naravno, tu su još i vijenci, ornamentika i plastika. Ništa nije vječno i treba obnavljati. Ono što je obnovljeno novijeg datuma sigurno je ostalo stabilnije i čvršće i ti neki dijelovi su u ovom potresu ostali sačuvani. Na Varteksovoj zgradi jedna je kupola srušena, a drugu su iz predostrožnosti srušili vatrogasci. Izgleda da je jedan dio bio načet i predstavljao je opasnost od urušavanja. Mi smo prije dvadesetak godina obnavljali tu zgradu i prošlo je dosta vremena od toga. Moguće da se zgrada trebala održavati.

Imam dojam da je Zagreb u nekom trenutku čak ambiciozno krenuo u obnovu tih gornjogradskih fasada gdje su bili neki povoljniji uvjeti za zgrade, pa se apliciralo u EU fondove, ali nekako mi se čini da se na kraju nije previše pročelja obnovilo. To iz nekog razloga ide jako sporo. Mi imamo ured u ulici kneza Mislava i odavno smo aplicirali za obnovu fasade na našoj zgradi. Predali smo svu dokumentaciju međutim do danas nismo dobili nikakav odgovor. Je li stvar do financija kojih ipak nema ili je kod nas ta birokracija već poslovično spora to sad stvarno ne znam. Ta naša zgrada je u OK stanju. Bio sam jučer tamo. Nešto je malo popucalo na fasadi i malo unutra, ali što se događa s krovištem, dimnjacima i crijepovima to bi nam trebao reći statičar.

Petra Smoljak
Telegram autor
56 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program