Assange, zadojeni radikal luđačkog ega, Trumpa je doveo na vlast i sad bi ga, da se spasi, mogao srušiti

Bio je to mučan, ali potreban trenutak svođenja računa. Diplomatski izvještaji – koji su išli desetljeća u prošlost – nisu bili na tom tragu, ali su poslužili da se stvori skandal, da se podigne prašina na razini tabloidnog trača. No, dokumenti iz “iračkog dosjea”, kao i onoga nazvanog “Guantánamo”, poništili su i zadnje argumente zagovornika destruktivne američke politike nakon Afganistana i učvrstili status Georgea W. Busha kao najgoreg američkog predsjednika u novijoj povijesti (te se titule brzo riješio, kad je u Bijelu kuću ušao Donald Trump).

Assange pomogao preokrenuti ishod izbora

No, Assangeovo samonametnuto zatočeništvo u londonskoj ambasadi svijetu je donijelo još jedno otkriće – brzo se pokazalo da on nije heroj koji se bori za “bolji svijet”, nego zadojeni radikal u čijoj se agendi legitimna kritika američke vanjske politike – i općenito kritika Zapada – isprepliće s porivom da sruši cijeli liberalni međunarodni sistem uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata. Nije pomoglo ni otkriće da Assange teško obuzdava vlastiti – reklo bi se danas “jupiterski” – ego, da ekvadorsku ambasadu doživljava kao svoju Elbu, a sebe kao Napoleona koji će se vratiti i baciti svijet pod noge.

Manija veličine najvažnija je stvar koju znamo o Julianu Assangeu zadnjih šest-sedam godina. No, za razliku slavnog kreda Ilije Čvorovića – “Mene ako se sete na Dan bezbednosti, sete se. Ako ne, nikom ništa” – mogućnost da sve završi s “nikom ništa” Assangeu nikad nije bila opcija. Ne samo da je htio da ga se sjete “na Dan bezbednosti”, on je htio postati “Bezbednost” sama. I to ga je odvelo u propast. Mračna strana njegova karaktera, nakon godina kuhanja zbog uskraćene važnosti u zatočeništvu londonske ambasade, kulminirala je u ljeto 2016. Assange se tad stavio u službu ruske vojnoobavještajne službe i pomogao preokrenuti ishod američkih predsjedničkih izbora u korist Donalda Trumpa i na štetu Hillary Clinton.

“Možete očekivati da će Assange bez odlaganja izgubiti status azilanta. Kad će se to praktično provesti u djelo, ne mogu vam reći”, objavio je ekvadorski diplomat u Londonu. Neslužbeno se govori da će do izručenja Britancima vjerojatno doći u idućih nekoliko dana, najkasnije kroz iduća dva tjedna. Što o tome kaže sam Assange, ne znamo jer mu je ekvadorska vlada još u ožujku zabranila pristup internetu i oduzela telefon.

Čovjek koji se konačno odlučio riješiti Assangea

Iako se Assange sve ove godine pokušavao svijetu predstaviti kao ljevičar, sve što je radio štetilo je upravo lijevim vladama i političkim opcijama – njegova objava američkih diplomatskih izvještaja 2010. teško je pogodila tad još mladu administraciju Baracka Obame, koji je svoju državnu tajnicu Hillary Clinton odaslao da sanira štetu diljem svijeta na “turneji ispričavanja”. Na kraju, nazovi-ljevičar Assange pomogao je izboru najradikalnije desnog predsjednika Amerike u zadnjih stotinjak godina.

Zato je ovaj detalj vjerojatno dio kozmičke pravde: čovjek koji je odlučio konačno se riješiti Assangea zove se Lenín Moreno – ekvadorski predsjednik i šef stranke koja baštini tradiciju latinoameričkog komunizma, koji inače obećava da će Ekvador pretvoriti u prvu zemlju “socijalizma 21. stoljeća”, kao što je onaj prošli Lenjin pokušao u Rusiji početkom 20. stoljeća. Lanjski izbori u Ekvadoru vrtjeli su se djelomično oko Assangea – kandidat desnice obećavao je da će ga izručiti, ali je pobjeda ljevice izgledala kao jamstvo da može ostati u ambasadi.

Preračunao se i dao podršku odvajanju Katalonije

No, tu se Assange preračunao – osokoljen Lenínovom pobjedom, uključio se u raspravu oko Katalonije, koja se taman negdje u to vrijeme pokrenula, i počeo svesrdno podržavati separatiste. Time je još jednom prekršio dogovor s ekvadorskom vladom da se neće uplitati u unutarnje poslove drugih zemalja. Ekvador možda ne ovisi toliko o Americi, ali – kao i sve siromašne hispanofone države – jako cijeni financijsku pomoć i bliske odnose s vladom u Madridu. Assangea su upozorili, ali on se nije dao; uporno je javno podržavao nezavisnu Kataloniju. Vladi u Quitu javili su se nezadovoljni Španjolci i zaprijetili obustavom suradnje. Šefu male pacifičke nacije vjerojatno nije bilo teško odlučiti između Madrida i Assangea.

U tjednu prije nego što se saznalo da Assange više nije dobrodošao u ambasadi, Lenín Moreno je krenuo na europsko putovanje koja je imalo samo dva odredišta – Madrid i London. Službeno, povod je bilo sudjelovanje na Globalnom summitu o invaliditetu – Moreno je jedini aktualni svjetski državnik u invalidskim kolicima, u koja ga je bacio incident 1998. kad je prostrijeljen u pokušaju pljačke. No, pravi razlog putovanja bio je dogovor s britanskim vlastima da Ekvador izruči Assangea. U Madridu je sanirao štetu od Assangeove podrške Kataloniji. Sve je bilo jasno iz Lenínove kratke poruke: “Nitko ne treba biti u azilu predugo”.

Kad je postalo jasno da je Ekvador okrenuo ploču

Da je Ekvador okrenuo ploču, dalo se naslutiti prije mjesec dana u aferi oko skandalozne odluke Trumpove administracije da minira rezoluciju UN-a kojom se majke potiče na dojenje, umjesto korištenja mlijeka u prahu(!). Ekvador je bio sponzor dobronamjerne i naizgled bezazlene rezolucije, ali je Trump poslušao proizvođače mlijeka u prahu, pa je Nikki Haley, njegova ambasadorica na East Riveru, pritisnula Ekvador da povuče prijedlog.

Na opće čuđenje, Ekvador je popustio (rezolucija je na kraju ipak izglasana, na američki sramotu, nakon što je sponzorstvo od Ekvadora preuzela vlada Vladimira Putina, kojoj se Trumpova administracija nije htjela suprotstaviti). Ekvadorci su svoj uzmak objasnili brigom za ekonomsku i vojnu suradnju s Amerikom koja bi došla u pitanje. Kakva vražja vojna suradnja – pitali su se mnogi – između Washingtona i države koja je zaklonila Assangea, koji je objavio tisuće stranica američkih tajni? Brzo će se otkriti da je Lenínu Morenu već dosta Juliana Assangea.

Policija će ga uhapsiti jer je prekšio uvjete jamčevine

Kad iz zgrade ambasade, iza ugla slavnog Harrod’s, Assange bude izbačen – ili, vjerojatnije, bude predan britanskim vlastima – londonska policija će ga uhapsiti jer je prekšio uvjete jamčevine. Assangea je 2012. sud pustio da se brani sa slobode u slučaju optužbi za silovanje iz Švedske. Od te je optužnice Švedska u međuvremenu odustala, ali je Assange i dalje kriv jer je bijegom u ambasadu prekršio uvjete puštanja na slobodu. Za to mu ne slijedi neka teška kazna, ali jamči da će makar nakratko biti priveden. Ako u međuvremenu Amerika zatraži njegovo izručenje, vjerojatno će biti zadržan u ekstradicijskom pritvoru.

Iako je u nedavnoj optužnici protiv 12 časnika ruske vojnoobavještajne službe za hakiranje američkih izbora, koju je podignuo specijalni istražitelj Bob Mueller, WikiLeaks naveden kao sredstvo koje su Rusi iskoristili za objavu ukradenog materijala, zasad nema američke optužnice protiv samoga Assangea za koju bi se javno znalo. Moguće je doduše da postoji tajna optužnica. Obamina administracija razmatrala je svojedobno mogućnost da Assangea kazneno goni zbog objave diplomatskh i drugih tajnih dokumenata, ali je tad prevladalo mišljenje da se na njega odnosi zaštita iz američkog Prvog amandmana, koji jamči slobodu tiska.

Iako Assange predstavlja WikiLeaks kao medij, a sebe kao novinar – dapače glavnog urednika WikiLeaksa – veći problem bilo je to što je u objavi diplomatskih dokumenta surađivao sa stvarnim medijima, pa bi progon Assangea implicirao da optužnicu treba podići i protiv New York Timesa i drugih novina. Obamino ministarstvo pravosuđa to nije htjelo napraviti. No, protiv Assangea je podignuta i jedna privatna tužba – podnijela ju je Demokratska stranka zbog objave dokumenata i mailova ukradenih s njihova servera i objavljenih na WikiLeaksu.

Objava dokumenata tempirana da mijenja tijek izbora

Assangeova uloga u američkim predsjedničkim izborima 2016. bila je posebno gadljiva, čak i ako se ostavi po strani to da se stavio u službu Putinovih špijunskih službi. Assange se otvoreno angažirao protiv Hillary Clinton i postao jedan od glavnih aktera koji su pomogli pobjedi Donalda Trumpa. “Imam godine iskustva s Hillary Clinton i pročitao sam tisuće poruka koje je slala kao državna tajnica. Hillary nema sposobnost prosudbe i uvući će Sjedinjene Države u beskonačne glupe ratove koji šire terorizam. Nema sumnje da ona ne treba postati predsjednica Sjedinjenih Država”, napisao je Assange u veljači 2016. Početkom listopada te godine, mjesec dana pred izbore, Assange je javno obećao da će WikiLeaks isporučiti “listopadsko iznenađenje” – termin koji u američkoj političkoj tradiciji označava veliko štetno otkriće o predsjedničkom kandidatu neposredno pred izbore.

No, još i prije listopada, WikiLeaks je napravio značajnu štetu izgledima prve žene koja se natjecala za Bijelu kuću. Nakon što ga je ruska vojnoobavještajna služba GRU odabrala kao savršeno oružje za napad na Clinton, WikiLeaks je krajem srpnja 2016. objavio dokumente koje su Putinovi agenti ukrali sa servera Demokratske stranke. WikiLeaksova objava je tempirana tako da izazove što veću štetu: na prvi dan demokratske konvencije. Kako su mailovi sadržavali internu komunikaciju čelnika Demokratske stranke koji su posprdno i s visoka govorili o Berniju Sandersu, ideja je bila da se konvenciju baci u kaos, da se Sandersovi ljudi razjare i pokušaju spriječiti Clinton da dobije nominaciju.

I dalje tvrdi da dokumente nije dobio od Rusa

Assange do danas tvrdi da dokumente ukradene sa servera Demokrata nije dobio od Rusa niti od predstavnika bilo koje vlade. Iako je vjerojatno da su ruske službe za dostavu iskoristile nekoga koga je formalno teško povezati s Rusijom i tko nije ruski državljanin, nedavna Muellerova optužnica baca sumnju čak i na tu teoriju. Sam Assange svojedobno je govorio da je materijal dobio od Guccifera 2.0, navodno rumunjskog hakera koji je provalio u demokratski server. U međuvremenu se saznalo – a Mueller je u optužnici potvrdio – da Guccifer 2.0 nikad nije postojao. To je bila samo “persona” koju je GRU izmislio da prikrije prave počinitelje cyber-napada. Novinar New Yorkera, koji je u međuvremenu intervjuirao Assangea, pitao ga je zna li cijeli lanac kojim su mailovi došli do njega – dakle ne samo osobu koja mu ih je fizički isporučila. “Ne želim ulaziti u to koji su moji izvori”, odgovorio je Assange.

Objava mailova s demokratskog servera naštetila je Clinton, ali nije uspjela izazvati kaos na konvenciji, zahvaljujući među ostalim i samom Sandersu, koji nije nasjeo na rusku igru. No, dala je povoda da se opet govori o “njenim mailovima” i stvorila narativ u kojem je rezultat akcije ruskih obavještajaca spojen u jednu priču sa starom aferom Hillary Clinton i privatnog mail servera koji je koristila dok je bila Obamina državna tajnica (iako niti jedan od mailova s demokratskog servera nije bio njen).

Mailovi na kapaljku prouzročili su veliku štetu

Drugi dio akcije Kremlja i WikiLeaksa bila je objava mailova Johna Podeste, šefa kampanje Hillary Clinton, u čiji su Gmail provalili ruski agenti. Taj dio je bio bolje taktički isplaniran. Netko od dva aktera te operacije prepoznao je da iskrcavanje stotina dokumenata odjednom nije najefektniji pristup i da se veća šteta može napraviti ako se oni objavljuju na kapaljku. To je savršeno sjelo s news-cycleom američkih medija, koji su tako iz dana u dana i iz tjedna u tjedan imali novu temu razgovora. Kažem da je to prepoznao netko od “dva aktera” operacije – WikiLeaks ili GRU – jer još ne znamo je li sudjelovala i treća strana. Nije nemoguće – iako zasad nema potvrde – da je ključna sugestija došla iz same Trumpove kampanje. Tzv. collusion, urota i koordinacija Trumpa i Kremlja, još je predmet istrage specijalnog tužitelja Muellera. No, da je WikiLeaks djelovao vrlo koordinirano s događajima na terenu, nema sumnje.

U petak, 7. listopada 2016. godine, tri dana nakon što je Assange najavio “listopadsko iznenađenje”, WikiLeaks je objavio prve ukradene Podestine mailove. Samo po sebi to ne bi bilo toliko iznenađenje, da se nije dogodilo 50 minuta nakon što je Washington Post objavio videosnimku iz emisije Access Hollywood, na kojoj se Donald Trump hvali svojim seksualnim napadima i priča kako žene “obmah uhvati za pičku” jer “kad si zvijezda daju ti da radiš što te volja”.

Najštetniji Trumpov skandal u kampanji WikiLeaks je amortizirao u manje od sat vremena, natjeravši medije da u istoj mjeri izvještavaju o odvratnim Trumpovim izjavama i o Podestinim mailovima, iz kojih se saznao sadržaj govora koje je Clinton 2013. održala vodstvu moćne banke Goldman Sachs. Ta koordinacija sigurno nije bila rezultat Assangeova “novinarskog” nerva, nego je mig došao sa strane – da li samo iz Moskve ili i iz Trump Towera, to još ne znamo. Podestine mailove WikiLeaks je nastavio strateški objavljivati sve do pred izbore – svaki put kad bi rasprava o njima zamrla, objavio bi nove. Na pitanje zašto objavljuje samo dokumente koji štete Clinton, Assange je odgovorio da bi WikiLeaks objavio sve što dobije o bilo kojem kandidatu, “ali materijale o Trumpu nikad nismo dobili”.

Svakodevno se dopisivao s Trumpovim sinom

Dok se ovo događalo u ljeto 2016. pokušao sam intervjuirati Juliana Assangea. Bio sam u to vrijeme urednik u časopisu Columbia Journal of International Affairs i htio sam s njim razgovarati za novi broj o utjecaju cyber-tehnologije na međunarodne odnose. Poslao sam mu privatnu poruku na Twitteru – nikad nije odgovorio, ali me blokirao. No, poruku je sigurno vidio jer je privatne poruke na Twitteru – što tad nisam mogao znati – koristio gotovo svakodnevno za dopisivanje s Trumpovim sinom Donaldom Juniorom i operativcem iz Trumpova tabora Rogerom Stoneom. Nema sumnje da su mu ova dvojica živopisnih sugovornika bila zanimljivija od mog časopisa.

Don Jr. s Assangeom se dopisivao najmanje od ljeta 2016. pa sve do srpnja 2017. – dakle pola godine nakon što je njegov otac već preselio u Bijelu kuću. Komunikacija je bila neobična, taman kakva bi se i očekivala od dvojice takvih likova. Don Jr. uporno je od Assangea tražio dodatne štetne informacije o Hillary Clinton, a Assange je davao sugestije što da njegov otac tvita i što da kaže na skupovima. U nemalom broju slučajeva je i uspio – što bi Assange napisao, to bi Trump izgovorio. Assange je bio toliko ohrabren novouspostavljenim odnosom, da je od mlađeg Trumpa čak zatražio da njegov otac od australskog premijera zatraži da njega – Assangea – imenuje za australskog ambasadora u Americi (Assange je Australac). Don Jr. mu na to nije odgovorio, niti je Donald Sr. to pokušao (barem koliko se zna), ali taj detalj dobro svjedoči o raskoraku između Assangea i stvarnosti i o njegovoj maniji veličine.

Trump nije skrivao svoju ljubav prema Assangeu

Donald Trump nije skrivao svoju ljubav prema onome što radi Assange. U zadnjem mjesecu kampanje spomenuo je WikiLeaks više od stotinu puta. “Volim WikiLeaks!”, rekao je na predizbornom skupu 10. listopada, dok su mediji prežvakivali još jedan Podestin mail. “Hej Donalde, super je vidjeti da tvoj otac govori o našim objavama”, napisao mu je Assange dva dana kasnije. “Ima toliko priča koje mediji ne objavljuju, ali sam siguran da će ih vaši podržavatelji prepoznati!” Donald Jr. nije odgovorio na tu Assangeovu poruku. Ali 15 minuta kasnije Donald Trump otac tvitao je sljedeće: “Lažljivi mediji ne preuzimaju nevjerojatne informacije koje objavljuje WikiLeaks. Tako pokvareno! Sistem je nepošten!”

Assange nije bio samo Trumpov opskrbljivač štetnim informacijama o Hillary Clinton, nego je u jednom trenutku preuzeo ulogu savjetnika. Na dan izbora, dok su svi još očekivali pobjedu Clinton, napisao je Trumpovom sinu: “Hej Don, ako tvoj otac ‘izgubi’, mi mislimo da bi bilo puno interesantnije ako NE PRIZNA poraz nego ga DOVEDE U PITANJE”. Tu je poruku Assange poslao oko 18 sati po američkom vremenu. Nešto iza ponoći, kad je postalo jasno da je Trump pobijedio, Assange se opet javio njegovu sinu. “Wow”, napisao mu je.

Prvi čovjek koji je predsjednika doveo na vlast pa ga srušio

Još najmanje jedan lik iz Trumpova kruga – beskrupulozni politički operativac s radikalne desnice Roger Stone – bio je u kontaktu s Assangeom i to način koji ukazuje na veću koordinaciju između Trumpa i WikiLeaksa, a možda i Putinovih obavještajnih službi. Stone je priznao da se dopisivao s Gucciferom 2.0 – dakle s ruskom vojnoobavještajnom službom GRU. Nekoliko tjedana prije objave prvih Podestinih mailova na WikiLeaksu, tvitao je: “Uskoro će se pokazati da WikiLeaks drži u šaci i Johna Podestu”. Otkud je to znao, istražuje Bob Mueller.

Sad kad je Lenín Moreno presjekao i odlučio ga izručiti iz ambasade, a nakon što je šest godina proveo u samonametnutom zatočeništvu, nije neosnovano očekivati da Assange ne želi idućih nekoliko desetljeća provesti u američkom saveznom zatvoru. Njegova manija veličine pritom bi mogla biti ključni faktor – ako promijeni stranu, Assange bi potencijalno mogao ući u povijest kao prvi čovjek koji je jednog američkog predsjednika doveo na vlast i onda ga srušio. Pokajnički dogovor s američkim istražiteljima bila bi mu dvostruka pobjeda – karta za izlazak iz zatvora i za ulazak u povijest. Što Assange zna i hoće li postati pokajnik – to pitanje još nije na vrhu liste Trumpovih briga, ali bi moglo postati čim ovaj bude izručen britanskim vlastima. Sve pod pretpostavkom da Assangeu prije toga netko ne servira novičok ili čaj s polonijem 210.