Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Mladen Pleše | Snima: Borko Vukosav/Telegram

Beogradski profesor, prilično cijenjen u Europi, gostuje u MSU s jednom od neobičnijih ekshibicija. Intervjuirali smo ga

Zoran Todorović predstavlja dokumentarni film o pivu koje je, za svoj umjetnički eksperiment, proizveo od urina izbjeglica

U djetinjstvu crtanje mi je išlo vrlo dobro, ali to sam doživljavao kao zabavu. Osim toga potječem iz radničke obitelji u kojoj se umjetnost nije doživljavala kao posao. Nisam bio fascinirani ljubitelj umjetnosti koji je slijedio tu fascinaciju pa se u tome prepoznao; bavljenje umjetnošću bila je naprosto neozbiljna opcija s obzirom na socijalni status moje obitelji. Ipak 1987., poslije pomorskih studija u Kotoru, upisao sam fakultet Likovnih umjetnosti u Beogradu što je podrazumijevalo da upoznam, prihvatim i pratim određene zanatske, estetske i ideološke orijentire i obrazovne dominante te škole, koja se u osnovi nije razlikovala od sličnih ustanova u tadašnjoj Jugoslaviji.

Ljubitelji umjetnosti u Zagrebu imali su prilike vidjeti brojne neobične happeninge i osebujne performanse, tako da su već navikli na kojekakve nesvakidašnje umjetničke ekshibicije. No, ono što će vidjeti od 26. svibnja u Muzeju suvremene umjetnosti na izložbi “Umjetnik na odmoru 2017.” by Valamar, koju organiziraju Institut za istraživanje avangarde, Kolekcija Marinko Sudac i Valamar Riviera, teško se može usporediti s onime čemu su do sada svjedočili.

Profesor Zoran Todorović, 53, jedan od osnivača Odsjeka za nove medije na Fakultetu likovne umjetnosti u Beogradu, gdje drži kolegij Transmedijska istraživanja, predstavit će dokumentarni film o jednom svom nesvakidašnjem eksperimentu. U sklopu izložbe bit će i promocija monografije “Gorgona”, koja na 760 stranica i uz više od 1.600 reprodukcija, donosi mnoštvo novih i dosada neobjavljenih činjenica o jednoj od najznačajnijih poslijeratnih umjetničkih grupa na ovim prostorima i šire.

Performans s prikupljanjem urina izbjeglica za proizvodnju piva

Todorović je u jednom beogradskom centru za redistribuciju izbjeglica s Bliskog istoka i iz Afrike, postavio poseban pisoar u kojemu je nekoliko dana prikupljao urin. U WC-u je postavio natpis na nekoliko lokalnih jezika koje govore izbjeglice u kojem je objašnjavao da se urin prikuplja u umjetničke svrhe. Nakon nekoliko tjedana Todorović je u laboratoriju koji je napravio isključivo za tu prigodu, procesom destilacije, odvojio vodu iz urina. Potom su kuhari piva pomogli da se od destilirane mokraće, po jednom belgijskom receptu, napravi pivo.

Cijeli taj proces, od prikupljanja urina iz WC-a do pakiranja piva u boce, bilježio je kamerom. Na performansu nazvanom “Integracija”, koji je priredio u Velikoj Britaniji, prikazao je taj video uradak i pozvao prisutne da s njim nazdrave i probaju pivo što je jedan dio prisutnih gledatelja i učinio. Kritičari su ocijenili da “Todorović ljudsko tijelo i njegove derivate koristi kao materijal za propitivanje ustaljenih društvenih normi, mišljenja ili kao materijal za provokativan komentar aktualnih društveno-političko-gospodarskih događanja. Todorović koristi aktualno pitanje izbjeglica s Bliskog istoka i njihovu integraciju/asimilaciju i stav zapadnih zemalja prema njima, kako pojedinaca, tako i na širem političkom planu. Todorović je koristeći pivo kao jedan od popularnijih elemenata zapadne kulture, stvorio način potpune integracije, integracije konzumacijom, ovih ‘pridošlica’ u Europu.”

Dio procesa proizvodnje piva od prikupljenog urina za performans “Integracija” Zoran Todorović
Točenje piva proizvedenog od urina, prema belgijskom receptu Zoran Todorović

Performansi s dušikovim oksidom i dvije tone kose iz frizerskih salona

Publika u Londonu još je dobro prošla. Naime, Todorović je 2001., koristeći, kako kaže, fizičke i kemijske zakonitosti kako bi proizveo fizičku neugodu, u sklopu projekta nazvanog “Smijeh”, pustio u galerijski prostor dušikov oksid, poznat kao plin za smijanje.

Zbog drugog projekta, Zoran Todorović je u suradnji sa 500 frizerskih salona u Srbiji prikupio više od dvije tone kose. Osnovao je posebnu tvrtku u kojoj je tu kosu industrijski pretvorio u 1.200 četvornih metara filca. Taj je onda materijal poslagao na devet industrijskih paleta s malim ekranima na kojima su posjetitelji mogli pratiti razvoj cijelog tog projekta. Taj rad pod nazivom “Toplina” predstavio je na 53. Bijenalu u Veneciji 2009. Todorović ističe kako se ova instalacija izvodila kao društvena situacija jer su posjetitelji kupovali filc i onda na njemu na različite načine intervenirali. Cijeli taj skupi projekt financirala je država jer je taj rad predstavljao Srbiju na Bijenalu u Veneciji.

Od biootpada, Todorović je napravio novi utilitarni objekt

Povjesničarka umjetnosti Jasmina Čubrilo napisala je kako je Todorović i u tom radu pokazao dosljednost svojim temama — “ispitivanje društvenih normi, korištenje ljudskog tijela i njegovih proizvoda i ponovna upotreba u novom, recikliranom stanju. Kosa je u ovom radu svojevrstan ‘biootpad’, koji se u radu pretvara u novi utilitarni objekt. Dakle, voljno odbačeni otpad dobiva novu ulogu. No, ovim radom umjetnik otvara i znatno ozbiljnije teme. Kosa postoji na tržištu dobara, no prodaja/preprodaja kose označena je etički neutralnom, za razliku od primjerice prodaje vlastitog tijela, prodaje organa ili tekućina koje tijelo proizvodi, kao što su krv, sperma, urin, koje imaju različite razine uobičajene etičke tolerancije.”

Sve koji prate Todorovića od njegovih studentskih dana takva istraživanja ne iznenađuju. Todorović je već za studija na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu izazivao različite reakcije koje su, kako objašnjava sam autor, posljedica shvaćanja da se rad može misliti i proizvesti izvan likovne domene s čvrstim udarom fizičkih činjenica usmjerenih na tijelo i psihu promatrača, a da ta akcija još uvijek zadrži status djela unutar sustava likovne umjetnosti.

Todorovićev magistarski rad proizvodio je zvuk od 120 decibela

“U svom magistarskom radu počeo sam se intenzivnije baviti istraživanjima vezanim za odnos tijela i stroja. Pokušao sam na neki način konceptualizirati taj problem, pa sam uočio da neki osnovni elementi imaju veze s energijom i s materijom. I onda sam to pokušao realizirati.”

Todorović je magistrirao radom “Infrazvučni top”, strojem koji proizvodi vrlo snažan zvuk posebnih karakteristika.

“To je bila praktički velika truba ili zviždaljka, predimenzionirana cijev orgulja koja proizvodi zvuk od 120 decibela. Cijev sam napravio po uzoru na dva projekta. Jedan je bio infrazvučni top koji su tijekom Drugog svjetskog rata razvijali u Francuskoj, a drugi je pratio priču o orguljama u Liverpoolu koje su bile montirane u 19. stoljeću, ali su ih morali ukloniti jer su zbog presnažnog zvuka mogle srušiti crkvu. Zanimalo me može li zvuk funkcionirati kao otrovni agens koji može nanijeti ozbiljne ozljede tijelu.”

Zvuk je bio toliko snažan da je lomio sijalice i stakla

Kako bi realizirao taj svoj projekt Todorović se povezao s njemačkom tvrtkom koja je proizvela orgulje u Liverpoolu i tim se poslom bavi više od 300 godina.

“Oni su mi dali precizne upute kako izraditi tako snažnu trubu, a pomogao mi je i laboratorij za akustiku na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu, a na kraju je trubu uštimao jedan ukrajinski stručnjak. Posjetitelje sam već na ulazu napao intenzivnim zvukom koji se nije mogao čuti jer je radio na 10 herca, ali se mogao osjetiti u abdomenu. Stroj je proizvodio tako snažan zvuk da je s vremena na vrijeme lomio sijalice, pa čak i stakla. Tri godine radio sam na tom projektu i to baš u doba besparice, no pomogao mi je austrijski kulturni forum u Beogradu, kao i svećenik anglikanske crkve iz Beograda, koji je bio matematičar i akustičar te je dobro poznavao probleme gradnje orgulja.”

Poznati povjesničar umjetnosti Ješa Denegri bio je član ispitne komisije koja je Todorićev projekt ocijenila visokom ocjenom.

Todorovićev “Infrazvučni top” iz 1996. godine Zoran Todorović

U njegovoj obitelji, umjetnost se nije doživljavala kao posao

Profesor Todorović nedavno snimljen u Zagrebu Borko Vukosav/Telegram

“U djetinjstvu crtanje mi je išlo vrlo dobro, ali to sam doživljavao kao zabavu. Osim toga potječem iz radničke obitelji u kojoj se umjetnost nije doživljavala kao posao. Nisam bio fascinirani ljubitelj umjetnosti koji je slijedio tu fascinaciju pa se u tome prepoznao; bavljenje umjetnošću bila je naprosto neozbiljna opcija s obzirom na socijalni status moje obitelji. Ipak 1987., poslije pomorskih studija u Kotoru, upisao sam fakultet Likovnih umjetnosti u Beogradu što je podrazumijevalo da upoznam, prihvatim i pratim određene zanatske, estetske i ideološke orijentire i obrazovne dominante te škole, koja se u osnovi nije razlikovala od sličnih ustanova u tadašnjoj Jugoslaviji. Opće okolnosti i nesuglasice mog obrazovanja s jedne strane formirali su umjereni modernizam akademije, a s druge strane nasljeđe neoavangarde koju je baštinio Studentski kulturni centar gdje sam provodio dosta vremena i s kojim sam kasnije surađivao.”

Todorović se neko vrijeme bavio i istraživanjima na polju prostorno – tjelesnih instalacija koje su bile jedan oblik performansa, a na temelju čega su se kasnije razvili i specifični kontekstualni radovi.

“Početkom studija bavio sam se ekspresivnim crtanjem gustim slojevima ugljena i voštanih pastela, iz čega sam dobivao strukture koje su se pretvarale u materijal, onda je taj materijal počeo dobivati treću dimenziju pa je počeo formirati i objekte koji su se rastavljali na elemente. Ti su se elementi onda pretvarali u instalacije koje su uključivale i tijelo i prostor. Na kraju su se te instalacije, po logici svog postava i razvoja, pretvarale u performans, socijalni odnos i slične stvari. To je imalo neku imanentnu logiku unutar samog procesa, naprosto sam pratio posljedice onoga što sam radio. To mi je bila osnovna preokupacija i u to vrijeme sam vrlo maglovito zamišljao svoju budućnost, sve je bilo iza horizonta, u magli u kojoj nema jasnih ishoda.”

Oduvijek ga je zanimao odnos politike, kulture i ljudskog tijela

Po završetku studija Todorović je održavajući svoju umjetničku praksu radio svakojake poslove, bio je barmen, prodavač nekretnina, scenograf na televiziji, da bi 1998. bio primljen na mjesto asistenta na Fakultetu likovnih umjetnosti, na kojem je 2006. dobio zvanje docenta. Sada je izvanredni profesor na Odsjeku za nove medije te predaje Transmedijska istraživanja. Na tom odsjeku koji je osmislio s još dvojicom kolega predaje se 16 novomedijskih predmeta, serija predmeta vezanih za tehnologije novih medija, kao i skupina predmeta o diskurzivnim praksama teorije umjetnosti i medija. Zanimanje za upis na ovaj odsjek iz godine u godinu raste pa se očekuju kadrovska pojačanja i prostorna proširenja, s obzirom da već postoji tehnička i financijska potpora različitih IT kompanija iz Srbije.

Todorovića je zarana počeo zanimati fenomen odnosa politike, kulture i tijela s kojim se može štošta raditi. Naročito fenomen tijela i njegovih otpadaka. Tako je, primjerice, bilježio kamerom operativno uklanjanje masnih tkiva iz tijela. U radu “Asimilacija” preradio je otpadni materijal s estetskih operacija u hranu, koju je potom ponudio publici. U projektu “Agalma” koji je predstavio 2004., posjetitelji performansa prali su se sapunom napravljenim od masnoća odstranjenih iz umjetnikova tijela tijekom operacije. Za razliku od većine umjetničkih djela, Todorović kaže da njegovo stvaralaštvo nije stvar unutrašnjeg stanja i ekspresije, nego se prije doživljava kao simptom kulture, gesta umjetnika unutar određenog socijalnog konteksta.

“Cigani i psi” izazivali su nelagodu i napor na fiziološkoj razini

Todorović je tijekom 2007. napravio video instalaciju koju je nazvao “Cigani i psi”. Djecu koja su prosila na ulici i pse lutalice opremio je mini kamerama s kojima su nekoliko sati dnevno snimali po Todorovićevu susjedstvu ponašanje ljudi s kojima su dolazili u kontakt. Todorović kaže kako je shvatio da je važnije što ljudi misle da se događa, a manje što se stvarno događa. Snimljeni rad bio je vrlo nejasan, isprekidan, različitih vrsta zvuka, pa je već na fiziološkoj razini ta video instalacija izazivala nelagodu i napor.

Taj rad prvi put je predstavljen 2009. u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine u Novom Sadu u okviru samostalne izložbe Intenzitet afekta. To je otvorilo burnu raspravu između kulturnih radnika, aktivista, pravnika, teoretičara, kustosa i umjetnika oko pitanja identitetskih zastupanja odnosno prava na reprezentaciju marginalnih, društveno osjetljivih i manjinskih skupina. Todorović je sve te rasprave skupio i objavio u formatu elektronske i tiskane knjige.

Neugodan susret dnevnog i noćnog svijeta u doba raspada Jugoslavije

Još jedan rad Zorana Todorovića izazvao je slične reakcije. Naime, Todorović je zamijetio kako je u doba raspada Jugoslavije i rata na granicama Srbije niknulo mnogo javnih kuća u kojima su uglavnom radile djevojke iz Istočne Europe.

“U toj konfuznoj situaciji to mi je bilo vrlo uzbudljivo pa sam 1997. u jednoj galeriji organizirao susret noćnog i dnevnog svijeta, politike i kriminala tako što sam izveo neku vrstu otvorene foto seanse. Angažirao sam dvije djevojke iz jednog bordela koje su u sklopu performansa, visjele gole držeći se zubima za otisak vlastite vilice. Općinska uprava je, doduše, dopustila održavanje izložbe, ali je zabranila ulaz gledateljima. No ipak sam bio zadovoljan jer su taj performans gledali lokalni uglednici, vlasnik javne kuće, djevojke koje su u njoj radile kao i kulturni radnici centra u kojem se sve to događalo.”

Todorovićev “Ugriz” iz galerije Meandar u Apatinu, 1997. godina Zoran Todorović

Zoran Todorović, koji u svojim radovima tematizira pitanja suvremene informatičke kulture, nadzora, biopolitičke uprave i kontrole otkrivajući neugodne istine i skrivene motivacije te propitkuje ustaljene granice participacije, etičke i estetske standarde, izlagao je, među ostalim, u Stockholmu, Ljubljani, Veneciji, Sydneyju, Zagrebu, Beogradu, Londonu, Parizu, Budimpešti, Bukureštu, Chicagu, Berlinu, Tokiju, a prošle godine sudjelovao je u projektu “Umjetnik na odmoru” koji u Poreču organizira Institut za istraživanje avangarde, Kolekcija Marinko Sudac i hotelska kuća Valamar Riviera d.d.

Mladen Pleše
Novinar
46 članaka Više o autoru