Možda čovjek neće pobijediti na izborima. Možda neće postati premijer. Možda će se zaplesti u vlastitim frazama i pogrešnim procjenama i u povijest ući kao čovjek kojemu su se u jednom trenutku sve karte posložile, ali ih nije znao iskoristiti.
Sve je to moguće, čak možda i nije previše neizgledno. Ali, svejedno, Davora Bernardića politički ne treba podcjenjivati. Da, imao je dvije užasne godine na čelu SDP-a koji je plutao između stranke koja se raspada i stranke koja se, zapravo, već raspala. Da, i sam je napravio dosta političkih krivih procjena, pa i opasnih pogrešaka. Da, ponekad je u javnosti djelovao kao čovjek koji je daleko nadmašio granicu vlastitih (političkih) sposobnosti.
Europski izbori
Međutim, Davor Bernardić je sve to – ipak! – izdržao na nogama i više nitko ne sumnja da će imati pravu priliku koja dolazi s predsjedničkom funkcijom u stranci – a to je da povede SDP na parlamentarne izbore. Pričati o tome kako je, eto, dečko tek imao sreće, golemo je podcjenjivanje nekoliko naoko jednostavnih, ali zapravo politički dosta teških poteza koje je povukao u zadnjih godinu dana.
Prvi je svakako slaganje liste za europske izbore – za razliku od Andreja Plenkovića, Bernardić je na nju doista stavio jaka stranačka imena, bez obzira na to što su neki od kandidata potpisali pismo kojim se u ljeto 2018. godine tražila njegova ostavka. Takva lista je, ispočetka kilavo i neuvjerljivo, ali zatim samorazumljivo, potpuno u drugi plan bacila stranačka previranja. Bernardić je, dakle, izborio prvu priliku.
Povratak u život
Da, tad je imao i sreće. U svibnju su u HDZ-u prhnuli prvi crni labudovi, a Plenkovićeva stranka je za nekoliko tisuća glasova ostala bez očekivanog petog mjesta u Europskom parlamentu i Bernardiću u krilo isporučila neriješen rezultat (po broju mandata). SDP se time vratio u život, optimizam je prokuljao strankom, a stranački nezadovoljnici zaključili da pobuna u tom trenutku više nema ni šanse, ni smisla.
Druga mina na putu Davora Bernardića kroz 2019. godinu bili su predsjednički izbori. Stati iza kandidature Zorana Milanovića kad ti leđa u stranci drže ljudi koji bivšeg šefa SDP-a mogu vidjeti samo nacrtanog – i to možda – nije bio potez bez bilo kakvog rizika i mogućnosti da se stvori dodatna zla krv u stranci. Ali, bio je – kao i uravnotežena lista za europske izbore – zapravo, jedini politički logičan (onima koji misle da i nije neka vještina donositi politički logične odluke valja preporučiti da pogledaju u enciklopediju pod odlomak Plenković, Andrej i potraže dio o 2019. godini). Milanovićeva eventualna pobjeda bila bi, između ostalog i pobjeda SDP-a, a poraz bi, prije svega, bio osobni debakl bivšeg premijera.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Selfiji i suze radosnice
Kako je to prošlo, svima je jasno. SDP u izbornu godinu ulazi s golemim vjetrom u leđa nakon drugih izbora zaredom na kojima je Bernardić dočekivao rezultate sa suzama radosnicama u očima. Predsjednik SDP-a je, pritom, u nedjelju navečer i sat vremena nakon što su završili pobjednički govori i u Tvornici ostala možda trećina posjetitelja, uporno obilazio ljude, s njima pričao i neprestano veselo pozirao na selfijima. Ta vrsta inzistiranja na osobnom kontaktu u poslu u kojem ovisiš o glasovima ljudi je vrlina i to vrlina koju ne treba podcjenjivati, kao ni Davora Bernardića.
E sad, naravno da je Davor Bernardić i dalje “Bero” kojeg već dugo poznajemo. Da je do neki dan, recimo, tvrdio da je SDP pobijedio na europskim izborima (iako nije) i da je, blago rečeno, zapilio s dužinom pobjedničkog govora u Tvornici. Naravno da postoji još mnoštvo mogućnosti da se narednih mjeseci ponište rezultati dvije krupne i uspješne političke odluke iz prošle godine i da se Bernardićev politički lik i djelo u potpunosti vrate na “tvorničke postavke”. Ali, ako je išta trebalo naučiti iz njegove 2019. godine, to je da se na Davora Bernardića ipak ne može tek – odmahnuti rukom. Svoju priliku na ovogodišnjim parlamentarnim izborima je itekako zaradio.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bernardiću su se dvije godine svi neviđeno rugali. Kako se uspio vratiti
Politički epilog 2019. godine - na Bernardića ne treba tek odmahivati rukom
Da, imao je dvije užasne godine na čelu SDP-a koji je plutao između stranke koja se raspada i stranke koja se, zapravo, već raspala. Da, i sam je napravio dosta političkih krivih procjena, pa i opasnih pogrešaka. Da, ponekad je u javnosti djelovao kao čovjek koji je daleko nadmašio granicu vlastitih (političkih) sposobnosti. Ali...
Možda čovjek neće pobijediti na izborima. Možda neće postati premijer. Možda će se zaplesti u vlastitim frazama i pogrešnim procjenama i u povijest ući kao čovjek kojemu su se u jednom trenutku sve karte posložile, ali ih nije znao iskoristiti.
Sve je to moguće, čak možda i nije previše neizgledno. Ali, svejedno, Davora Bernardića politički ne treba podcjenjivati. Da, imao je dvije užasne godine na čelu SDP-a koji je plutao između stranke koja se raspada i stranke koja se, zapravo, već raspala. Da, i sam je napravio dosta političkih krivih procjena, pa i opasnih pogrešaka. Da, ponekad je u javnosti djelovao kao čovjek koji je daleko nadmašio granicu vlastitih (političkih) sposobnosti.
Europski izbori
Međutim, Davor Bernardić je sve to – ipak! – izdržao na nogama i više nitko ne sumnja da će imati pravu priliku koja dolazi s predsjedničkom funkcijom u stranci – a to je da povede SDP na parlamentarne izbore. Pričati o tome kako je, eto, dečko tek imao sreće, golemo je podcjenjivanje nekoliko naoko jednostavnih, ali zapravo politički dosta teških poteza koje je povukao u zadnjih godinu dana.
Prvi je svakako slaganje liste za europske izbore – za razliku od Andreja Plenkovića, Bernardić je na nju doista stavio jaka stranačka imena, bez obzira na to što su neki od kandidata potpisali pismo kojim se u ljeto 2018. godine tražila njegova ostavka. Takva lista je, ispočetka kilavo i neuvjerljivo, ali zatim samorazumljivo, potpuno u drugi plan bacila stranačka previranja. Bernardić je, dakle, izborio prvu priliku.
Povratak u život
Da, tad je imao i sreće. U svibnju su u HDZ-u prhnuli prvi crni labudovi, a Plenkovićeva stranka je za nekoliko tisuća glasova ostala bez očekivanog petog mjesta u Europskom parlamentu i Bernardiću u krilo isporučila neriješen rezultat (po broju mandata). SDP se time vratio u život, optimizam je prokuljao strankom, a stranački nezadovoljnici zaključili da pobuna u tom trenutku više nema ni šanse, ni smisla.
Druga mina na putu Davora Bernardića kroz 2019. godinu bili su predsjednički izbori. Stati iza kandidature Zorana Milanovića kad ti leđa u stranci drže ljudi koji bivšeg šefa SDP-a mogu vidjeti samo nacrtanog – i to možda – nije bio potez bez bilo kakvog rizika i mogućnosti da se stvori dodatna zla krv u stranci. Ali, bio je – kao i uravnotežena lista za europske izbore – zapravo, jedini politički logičan (onima koji misle da i nije neka vještina donositi politički logične odluke valja preporučiti da pogledaju u enciklopediju pod odlomak Plenković, Andrej i potraže dio o 2019. godini). Milanovićeva eventualna pobjeda bila bi, između ostalog i pobjeda SDP-a, a poraz bi, prije svega, bio osobni debakl bivšeg premijera.
Selfiji i suze radosnice
Kako je to prošlo, svima je jasno. SDP u izbornu godinu ulazi s golemim vjetrom u leđa nakon drugih izbora zaredom na kojima je Bernardić dočekivao rezultate sa suzama radosnicama u očima. Predsjednik SDP-a je, pritom, u nedjelju navečer i sat vremena nakon što su završili pobjednički govori i u Tvornici ostala možda trećina posjetitelja, uporno obilazio ljude, s njima pričao i neprestano veselo pozirao na selfijima. Ta vrsta inzistiranja na osobnom kontaktu u poslu u kojem ovisiš o glasovima ljudi je vrlina i to vrlina koju ne treba podcjenjivati, kao ni Davora Bernardića.
E sad, naravno da je Davor Bernardić i dalje “Bero” kojeg već dugo poznajemo. Da je do neki dan, recimo, tvrdio da je SDP pobijedio na europskim izborima (iako nije) i da je, blago rečeno, zapilio s dužinom pobjedničkog govora u Tvornici. Naravno da postoji još mnoštvo mogućnosti da se narednih mjeseci ponište rezultati dvije krupne i uspješne političke odluke iz prošle godine i da se Bernardićev politički lik i djelo u potpunosti vrate na “tvorničke postavke”. Ali, ako je išta trebalo naučiti iz njegove 2019. godine, to je da se na Davora Bernardića ipak ne može tek – odmahnuti rukom. Svoju priliku na ovogodišnjim parlamentarnim izborima je itekako zaradio.