Nakon pohvale kritičara pala u krevet

Kritičari su istaknuli kako je Lazar otpjevala ariju ludila u bravuroznom koloraturnom stilu, neslućenih amplituda igre i pjeva, riječju, virtuozno. Zbog maestralno otpjevane te tehnički i glumački besprijekorno izvedene jedne od najpoznatijih ženskih arija u opernoj literaturi, zagrebačka primadona nagrađena je dugotrajnim aplauzom i ovacijama.

Koliko je ta rola fizički i emocionalno zahtjevna, vidjelo se dan nakon premijere kad je Ivana Lazar pala u krevet jer je dobila temperaturu od 40 stupnjeva. Priznaje da je to prekrasna, ali pjevački, glumački, tehnički i fizički iznimno naporna uloga. No, zadovoljna je jer joj je otvorila, u tehničkom smislu, dramske sposobnosti za koje nije ni znala da ih posjeduje. Glas joj je, kaže, dobio na punoći i dubini te joj sada otvara mogućnosti za neke nove lijepe projekte.

Emocije koje pobuđuje uloga Lucije

Govoreći o emocijama koje pobuđuje uloga Lucije Ivana Lazar spomenula je u jednom trenutku bosanske sevdalinke. Da spomenula. Od kad je 1895. otvoreno Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, zasigurno se još nije dogodilo da su se luksuznim, baroknim salonom cara Franje Josipa u polukatu, razlijegale popularne sevdalinke Emina i Crne oči curo imaš. Ivana Lazar ih je zapjevala kako bi pokazala povezanost tih sevdalinki s baroknom glazbenom formom koju ona obožava.

“Jordi Savall, slavni španjolski dirigent i violinist koji je bavi ranim barokom, pronašao je u Zemaljskom muzeju u Sarajevu notni zapis koji je uvrstio na svoj CD Orient-Occident. I na tom je zapisu, ni manje ni više, nego melodija pjesme Emina. Fascinantno je kako je ta muzika preživjela stotine godina prenoseći se s koljena na koljeno, s muzičara na muzičara.”

Sevdalinka i buđenje genetskog koda

Lazar je objasnila kako je prepoznavala motive iz narodnih pjesama u madrigalima Claudia Monteverdija koje je izvodila sa Zborom HRT-a i vlastitim baroknim ansamblom. “Emina i Crne oči curo imaš, imaju posebnu snagu, pune su emocija, kao što je sva rana barokna glazba senzibilna, veristička, osjećajna”, istaknula je te dodala kako je svatko iz BiH, a ona je rođena u Bosni, od malih nogu pod snažnim glazbenim utjecajem sevdalinki.

“One su neodvojivi dio nas iz Bosne. Sevdalinke su sveprisutne, posebno na kućnim sijelima. U našoj kući oduvijek se pjevalo. Roditelji su se s prijateljima okupljali na roštiljadama gdje se redovito zasviralo i pjevalo do dugo u noć. Mene bi pri tom postavili na stol gdje bi, s rukama na struku, pjevala najglasnije što mogu. Zbog toga me danas sevdalinka vraća u djetinjstvo i mladost, budi u meni moj genetski kod. I kako se kaže, pjevaš, plačeš, a lijepo ti je.”

Razilaženje s redateljem

U ulozi Lucije Ivana Lazar, odjevena u bijeli dugi haljetak, glumeći nesretnu ženu, na sceni je izgledala vrlo krhko i izgubljeno. U naravi, međutim, odjevena u lijepoj crveno crnoj kombinaciji, Lazar je posve drugačija žena. Fizički izgleda puno snažnije, a tom dojmu bitno pridonosi njena sigurnost i moćan glas. Kad progovori zvonkim, kristalno čistim, prodornim glasom i oni koji ne znaju čime se bave, odmah će u njoj prepoznati pjevačicu raskošnih glasovnih mogućnosti.

U pripremama za premijeru ipak nije bilo sve idilično. Došlo je, naime, do stanovitih nesporazuma između velikog talijanskog redatelja, scenografa i kostimografa Piera Luigi Pizzija i Ivane Lazar. “Nisam razumjela zašto me je redatelj ostavio samu na sceni, zašto je sav teret radnje i priče stavio meni na pleća. Naime, nije bilo nikakvih pomoćnih efekata koji bi mi pomogli dobiti inspiraciju, a da pažnju gledatelja malo svrnu na druge stvari na sceni. Pomislila sam kako bi bilo bolje da sam izašla na pozornicu gola nego u onoj čistoj, jednostavnoj bijeloj haljini.”

Kaže kako ju je redatelj naprosto potpuno ogolio pa u jednom trenutku nije bila sigurna niti može li ona izvesti tu ulogu. “Falila mi je krv u zadnjoj sceni, nož kojim je Lucia ubila svog neželjenog muža, interakcija sa zborom u čijim se reakcijama ogleda moje stanje, fizička manifestacija ludila s kojom bi mi scena ludila sigurno bila lakša. Tek sam na premijeri konačno dokučila da prikaz Lucijinog unutarnjeg stanja moram donijeti svojim glasom. Mislim da je upravo zbog toga publika bila oduševljena izvedbom.”

Uz Luciju do vodeće operne zvijezde

Uloga Lucije, koja je lansirala u svjetski vrh najveće operne dive poput Joan Sutherland, Marie Callas te Anne Netrebko, svakako će na sličan način pozicionirati Ivanu Lazar kao vodeću opernu divu u Hrvatskoj, ali šire.

“Iako je Lucia okarakterizirana kao veliki belcanto naslov ona je u stvari jedna intimna priča kakvih i danas ima na pretek. Tema žene koja se slama pod pritiskom politike, okoline, naslijeđa, obiteljske dužnosti, zlostavljanja, vrlo je aktualna i danas. Ne mogu je drugačije čitati nego kroz prizmu osjećaja kao što su izdaja, pritisak, neostvarena ljubav. Zbog toga je to jedna mučna priča koja je predivno i bolno podcrtana Donizettijevom glazbom. Stoga ne čudi što kod izvođača i publike ostavlja tako duboki dojam.”

Epidemija koronavirusa sve je zaustavila

I baš kad je opera Lucia di Lammermoor trebala postati hit sezone, buknula je epidemija korona virusa. Umjesto na kazališnim daskama, Ivana Lazar je s kolegama i kolegicama iz HNK, počela pjevati po zagrebačkim kvartovima, sudjelovala je u koncertnim izvedbama Lucie di Lammermoor, nastupila je i na Varaždinskim baroknim večerima.

“Sve smo to radili kako nas ne bi obuzela letargija, borili smo se svim silama da nadvladamo situaciju, a istodobno smo nastojali održavati neophodnu formu. Nedovoljno, ali nam je davalo snagu da nadvladamo tu nevolju”, kaže nam. Da stvar bude gora, Ivana Lazar i njen suprug Krešimir zarazili su se koronom, na sreću nijedno od četvero djece nije se razboljelo. Dok je Ivana imala blaže simptome, suprug je dobio upalu pluća, no na kraju sve je dobro završilo.

Medije zanima izgled

Prije početka snimanja Lazar se požalila Telegramovom fotografu Vjeki Skledaru da nije naučena pozirati. “U Hrvatskoj mi nismo zvijezde, ne zanimamo medije jer se oni bave izgledom i kako se tko odijeva, a mi za to nemamo vremena, mi moramo vježbati i raditi.” Za iznjedriti tako zahtjevnu ulogu kao što je Lucia, Lazar kaže da su potrebne godine predanog rada na tehnici i izdržljivosti.

“Luciju sam pjevala prije 9 godina u Rijeci, ali život nosi svoje i sad je potpuno drugačije doživljavam. Pjevačka zrelost stječe se između 40 i 50 godine, tada si na vrhuncu. Sve svoje uloge, osim tehnički, promišljam i emocionalno jer bez toga nema kvalitetne predstave. Možete vi sve savršeno otpjevati, ali ako ne dirnete slušatelja u srce, niste napravili ništa. To me ponekad zna koštati velike emocionalne iscrpljenosti.”

Iznimni rezultati rada

Ivana Lazar rođena je u Tuzli, diplomirala je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Mire Zidarić-Orešković te osvojila Nagradu Marija Borčić kao najbolja diplomantica. Magistrirala je na postdiplomskom studiju kod Lidije Horvat-Dunjko. Usavršavala kod Dunje Vejzović, Konrada Richtera i Olivere Miljaković. Dobila je brojna priznanja, među ostalim Diplomu Darko Lukić, Nagradu Milka Trnina, Nagradu Jurica Murai za najbolju interpretaciju na festivalu Varaždinske barokne večeri.

Na Universität für Musik und darstellende Kunst u Grazu usavršavala je Lied i oratorij kod profesora Donnauera. Od 2004. do 2006. godine bila je stipendistica CEE Musiktheater / Deutsche Bank iz Beča. Članica je Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, bila je solistica Hrvatskog baroknog ansambla, suosnivačica ansambla za ranu glazbu Camerata Garestin.

Kao solistica surađivala je sa Zborom Hrvatske radiotelevizije te pjevala brojne koloraturne uloge sopranskog repertoara. Nekoliko je sezona nastupala je kao solistica renomiranog ansambla za ranu glazbu Le Parlement de Musique iz Strasbourga. Lako se međutim moglo dogoditi da Lazar ne postane operna pjevačice.

Inferiorna spram opere

“Uvijek sam se osjećala inferiornom spram opere, glas mi je bio vrlo zvonak, svijetli, neću reći tanak, no profesori su me, kad sam bila mlada, usmjeravali prema koncertnom repertoaru i baroku”. Lazar je uvjerena kako bi joj bilo lakše da se bavila samo jednim fahom, no to u Hrvatskoj nije moguće.

“Gurnuta sam u taj svijet pa sam morala sama pronaći put kako tehnički povećavati svoj glasa te stjecati kondiciju koja je potrebna za operu. Kad sam otkrila operu shvatila sam da ima puno uloga u kojima mogu dati sebe. Scena je jako zarazna, stalno ponavljam mladim ljudima, bez scene nema napretka, na njoj možeš propasti, ali ona te vuče i tjera da daš najbolje, da se ostvariš i daješ se publici glasovno i emocionalno.”

Djetinjstvo u Tuzli

Ivana Lazar pohađala je u Tuzli Muzičku školu, gdje se zaljubila u klasičnu glazbu. U jednoj godini nadoknadila je sve zaostatke jer nije završila osnovnu Muzičku školu te je upisala solo pjevanje. Ideju o nastavku školovanja u Zagrebu dao joj je profesor Mirko Dušek koji je u ratno vrijeme vodio Ženski zbor Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Tuzli. Kad je završila blokada Tuzle Lazar je dobila stipendiju te je odlučila otići u Zagreb.

“Tata i ja vozili smo se kamionom punom namještaja 24 sata od Tuzle preko Čapljine do Splita. Tu su nas neki dobri ljudi primili na spavanje. Sjećam se doručka i stola na kojem sam nakon dvije godine ugledala topla peciva, kroasane i krafne, a mene je bilo sram moje gladi i želje. Voljela bih znati tko su ti ljudi jer se takve stvari nikad ne zaboravljaju.” Po dolasku u Zagreb Ivana i njen otac smjestili su se kod prijatelja, pa nakon što joj je pronašao podstanarsku sobu otac se, koji je imao radnu obvezu, vratio u Tuzlu.

Težak početak u Zagrebu

“Došla sam u Zagreb početkom rujna kad su upisi već bili odavno prošli, pa se nije bilo lako upisati. No, nakon što me slavna operna diva Ljiljana Molnar Talajić poslušala, njenom upornošću sve su se birokratske zbrke riješile. Kad je uspjela upisati treći razred srednje Muzičke škole otišla je u Učenički dom u Dubravi, pokucala direktorici na vrata i rekla da želi kod njih stanovati.

“Bila je iznenađena mojom hrabrošću jer me više puta pitala imam li koga u Zagrebu. Imala sam sreće da je jedna cura iz Petrinje odustala pa su primili mene. Provela sam u Domu dvije divne godine i stekla prijatelje za cijeli život. U tom trenutku to je za mene bio spas jer nisam mogla zamisliti povratak u Tuzlu.”

Školovanje uz drage ljude

Lazar priča kako je u Drugoj gimnaziji išla u muzički razred s “puno predivnih, talentiranih ljudi od kojih su mnogi danas vrlo poznati umjetnici i osobe kao što su Maja Vučić, Jelena Rozga, Neven Šverko, Vinka Fabris, Marijan Orešković… Uživala sam u tom šarolikom društvu punom kreativaca i nisam nikad osjetila predrasude ili šikaniranja zbog toga što sam došla iz ratne Bosne.”

U Muzičkoj školi “Blagoje Bersa” Lazar je imala “najdivniju profesoricu pjevanja Miru Zidarić – Orešković” koja joj je bila kao druga mama. U njenom srcu, priča, posebno mjesto ima pokojna profesorica Bistrović koja ju je ribala iz solfeggia i teorije i koja ju je spremila za prijemni na Muzičkoj akademiji. “Zahvaljujući njoj bila sam prva na listi s osvojenih maksimalnih 100 bodova.”

Sasvim drugačija karijera

Dosadašnja karijera Ivane Lazar potpuno se razlikuje od ostalih opernih pjevačica. Za studija rodila je dvoje djece, radila je u zboru HRT-a i bilo je, kaže, “vrlo burno, ali mladost sve podnese i ti su mi dani ostali u najljepšem sjećanju.” U to vrijeme nije razmišljala o opernoj karijeri. Bila je zaluđena zborskom literaturom, baroknom glazbom, kantatama i solo pjesmama zbog čega je upisala usavršavanje iz Lieda i oratorija u Grazu. U međuvremenu Lazar se razvela te se našla u podstanarstvu s dvoje male djece.

Na sreću na otvorenju Zagrebačkog baroknog festivala na Gornjem gradu nastupila je u predstavi La Serva Padrona u režiji Ozrena Prohića. “Sjajna režija i produkcija oduševila je direktora organizacije CEE Musiktheater iz Beča pa mi je on odmah dodijelio stipendiju. Malo je reći da me to u tom trenutku spasilo.”

Ljubav prema djeci

Lazar objašnjava kako je oduvijek željela imati puno djece te da joj je segment ostvarivanja kroz roditeljstvo uvijek bio jako važan. “To je toliko neodvojivi dio mene, da danas ne mogu zamisliti život bez svoje djece. Naravno, kad imate djecu, više niste sami sebi u centru svemira pa životne i svakodnevne odluke donosite prvenstveno kao roditelj. Ali to vas ujedno čuva od egoizma i osjećaja da ste vi, vaš glas i djelovanje jako važni i nezamjenjivi.”

Nakon što se drugi put udala, rodila je još dvoje djece tako da ih sada ima četvero što je doista rijetkost kad je riječ o vrhunskoj opernoj pjevačici. “Majčinstvo nije škodilo mojoj karijeri niti sam se nešto žrtvovala. Kako ne bi mogla bez muzike i pjevanja tako ne bih mogla niti bez moje djece. Pjevanje zahtijeva kontinuitet vježbanja, brigu o zdravlju, kondiciji, prehrani, a u zadnje vrijeme i o izgledu. Naime, vrijeme primadona sa 100 i više kilograma ostalo je iza nas. Sve to zna biti iscrpljujuće i zamorno, ali gledajući sebe i svoje kolegice shvaćam da nam ljubav prema pjevanju daje snagu.”

Suprug kao neizmjerna potpora

Za svog supruga Krešimira, koji je redovni profesor violončela na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i šef Varaždinskog komornog orkestra, kaže da joj je neizmjerna potpora, motor koji ju pokreće i vjeruje u nju. “Naše domaćinstvo često izgleda kao dobro organizirani pogon gdje se zna tko kad kuha, čisti, ide po klince u vrtić, obavlja nabavku… Bude i nemogućih situacija, ali preživi se. Puno mi pomaže kćer Maša koja studira na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu.”

Priča kako su velika djeca njen poziv doživljavala posve različito. “Sin Pavle (22) oduvijek je imao zabavljačku crtu u sebi i želju za produciranjem, pa je njemu moj posao uvijek bio fora. Od kćeri Maše (20) doživjela sam, kad je bila mala, rečenicu: “Nikad neću biti operna pjevačica jer želim biti sa svojom djecom.” Iako vas takve izjave zabole, ipak znate da će i oni odrasti te da će shvatiti da se raditi mora, a raditi posao koji voliš, je privilegija. Danas je i ona jako ponosna na moj rad i prati me na većini događanja. Mala djeca, Janko (6) i Vid (4) još su uvijek jako zaigrani, ali vole pjevati sa mnom.”

Više puta u životu bila je na raskrsnici

Lazar kaže kako je više puta u životu bila na raskrsnici. Mogla je birati hoće li krenuti u Beč, Graz ili Stuttgart. “Znala sam međutim da me klinci trebaju pogotovo jer se moj prvi brak raspao. Imala sam dosta angažmana u Hrvatskoj i uvijek sam imala osjećaj da je tu najbolje mjesto za umjetnički razvoj. Nije mi žao jer život u Hrvatskoj ima svoje prednosti iako se često tako ne čini.” Možda bi, govori, suprug i ona imali puno veće plaće negdje u Europi, ali obitelj, prijatelje i osjećaj pripadnosti ništa nam ne bi moglo zamijeniti.

Lazar smatra kako bi bilo idealno svaki dan odraditi tehničke vježbe, ali je isto tako važno poznavati svoj glas i mogućnosti, ne preforsirati se, dati glasu vremena za ozdravljenje kad je bolest u pitanju i voditi računa da se ne izlazi iz okvira faha. Pri tomu je važno paziti na režim života i prehrane.

“Kao i u svemu u životu, i tu treba naći mjeru. Previše brige oko zdravlja često vodi u opsesivnost i zapravo dolazimo do onog stanja “što se više čuvaš, to si više bolestan”. Zdravo se hraniti, provoditi više vremena u prirodi zbog eliminacije stresa, naći dobar hobi, okružiti se dragim ljudima. Zapravo sve ono što se svima preporučuje.”

Zašto su odabrali život u Varaždinu

Sa suprugom je donijela odluku da će živjeti u Varaždinu jer su u Zagrebu živjeli kao čerga, bili su stalno u pokretu i s prtljagom u ruci. U Varaždinu živi dosta suprugove rodbine pa će im se biti lakše organizirati. Sreća je, kaže, što joj je suprug strogo organiziran, sistematičan, pravi profesor kod koga se uvijek sve zna unaprijed i tu nema odstupanja. “Osim toga, Varaždin, koji je rodni grad mog supruga, odiše poviješću, skladom i ljepotom. Na mene ostavlja dojam kao i Dubrovnik”, kaže.

Prvo su tamo provodili vikende i slobodne dane, družeći se s brojnom obitelji i prijateljima, a onda su postupno shvatili da bi im preseljenje dalo kvalitetniji život u smislu mira i osjećaja sigurnosti. Zagreb je, priznaje, grad pun mogućnosti, ali isto tako postaje pravi velegrad koji ima i negativne strane u smislu gužve, hektike, traženja parkinga pri razvoženju djece.

Vrijeme za sebe

“U manjem gradu je sve to lakše za organizirati. Ali na kraju je ipak presudio ljudski faktor i osjećaj da imaš puno ljudi oko sebe koji će ti pomoći, koji njeguju zajedništvo. U tom smislu život će nam biti puno jednostavniji nego u Zagrebu gdje su ljudi zaokupljeni svojim poslom i životom. Nadamo se da će preseljenjem i naša djeca imati stabilniji i mirniji život.”

Lazar kaže da se zbog posla u kojem je vlastito tijelo sredstvo za rad, mora pronaći vrijeme za sebe. “Nije to ništa posebno, jutarnja kava u miru, šetnja po šumi, sauna, masaža, dobra knjiga, a posebno me opušta kuhanje. Suprug i ja imamo pravilo da je ljeti mjesec dana rezervirano samo za odmor i tada nema koncerata pa da nas zove i Berlinska filharmonija! Taj reset nam je jako važan, a tijekom godine trudimo se pobjeći na nekoliko dana na more ili planinu i tako napuniti baterije”, kaže.