Ponukan tim hvalospjevom potražio sam Danicu Kragić. Ubrzo sam se uvjerio da u tim pohvalama zapravo nema pretjerivanja. Riječanka Danica Kragić Jensfelt bez sumnje je najuspješnija hrvatska znanstvenica ne samo u Švedskoj, nego vjerojatno i u Europi. Profesorica je kompjutorskih znanosti u trajnom zvanju na Kraljevskom tehnološkom institutu (KTH) u Stockholmu, direktorica je Centra za autonomne sustave na School of Electrical Engineering and Computer Science na KTH, članica Švedske kraljevske akademije inženjerske znanosti, članica Nadzornog odbora kompanije FAM u vlasništvu zaklade Wallenberg, članica je Upravnog odbora kompanije SAAB… Nakon što je maturirala u Rijeci teško je tko mogao predvidjeti da će Danica Kragić napraviti baš tako sjajnu karijeru, premda je odabrala studirati na Tehničkom fakultetu u Rijeci, koji je tada slovio kao muški fakultet, što je već ukazivalo na to da je riječ o iznimno hrabroj i ambicioznoj mladoj ženi.

DANICA KRAGIĆ JENSFELT: Moja najbolja prijateljica i ja igrom slučaja odabrale smo Tehnički fakultet u Rijeci. Znale smo da je potrebno dosta znanja iz matematike i to nam se sviđalo, vidjele smo to kao izazov. Osim toga, motiviralo nas je što su svi govorili da to nije fakultet za cure jer je pretežak, da se na njemu stalno pada na ispitima, da tamo nema djevojaka.

TELEGRAM: Nakon završetka studija njeni kolege nisu imali problema pronaći posao, pa zasigurno ne bi ni Danica Kragić, no nju je zanimalo nešto više. Zbog toga nije potražila posao u Hrvatskoj, već je odmah nakon diplome iskoristila priliku da preko organizacije za razmjenu studenata, IAESTE, International Association for the Exchange of Students for Technical Experiences, ode u Švedsku.

DANICA KRAGIĆ JENSFELT: Švedska nije bila zemlja o kojoj sam puno znala, no htjela sam je vidjeti. Dopalo mi se pa sam ostala, premda tada nije bilo tako jednostavno otići u inozemstvo. Kad sam stigla u Švedsku, na engleskom sam ispunila sve papire i prijavila se na oglas za doktorandska mjesta na studiju robotike. Premda nisam znala o čemu se točno radi, jer u Hrvatskoj takav doktorski studij nije postojao, odlučila sam probati. Tada nisam planirala da ću ostati u Švedskoj; namjeravala sam se vratiti u Rijeku gdje mi je živjela obitelj. U početku mi je bilo vrlo teško i poprilično stresno, djelomično i zbog toga što sam do tada živjela s roditeljima, a u Švedskoj sam se morala sama brinuti o svemu. Zbog toga sam prvo vrijeme često razmišljala o povratku kući.

Premda mi je po dolasku pomagalo znanje engleskog, ipak sam odlučila što prije naučiti švedski jer sam znala da će mi tako biti puno lakše. Ako naučite jezik zemlje u kojoj živite, otvorit će vam se mnoga vrata. Imam doktorande iz cijelog svijeta i znam da se oni koji nauče jezik, bolje snađu. Što se tiče kulturoloških razlika, nije se bilo teško prilagoditi. Od početka mi sviđalo to što svi poštuju vašu privatnost i što se sve može srediti ako poštujete zakone, bez obzira odakle dolazite. Što se samog života tiče, jedina je velika razlika radno vrijeme. Većina Šveđana radi od 9-17 ili čak od 9-18, i kući se vraća vrlo kasno. Nakon što sam primljena na natječaju, počela sam studirati na KTH-u, a pri kraju studija dobila sam priliku otići u SAD i to na Sveučilište Columbia u New Yorku. Nikad nisam mogla ni sanjati da ću pola godine živjeti na Manhattanu, da ću ići u Ivy League školu i da će to netko drugi financirati. I to meni kojoj roditelji nisu mogli platiti ni da studiram u Zagrebu.

TELEGRAM: Nakon što je doktorirala računalstvo, na KTH-u su joj ponudili zaposlenje. Na pitanje je li joj u Švedskoj predstavljalo problem to što je strankinja, Danica Kragić kaže kako joj je u početku doista bilo teško, ali je nastojala ne samo što prije naučiti jezik već i prihvatiti kulturu i način života svojih domaćina.

DANICA KRAGIĆ JENSFELT: To je jako bitno i to mi je pomoglo da se brže i lakše integriram u svoju novu okolinu. Dakako, za sve treba vremena, ali meni je odgovaralo to što sam se u svakom trenutku i na svakom mjestu mogla osloniti na dobro organizirani sustav u kojemu, kad počnete raditi i plaćati porez, odmah znate koja su vaša prava i prema tome usklađujete svoje postupke i ponašanje. U nekim se situacijama trebalo malo više dokazivati, no mislim da je slično i u Hrvatskoj. Na svakom novom poslu i u novim socijalnim prilikama morate se dokazivati bez obzira na to jeste li kod kuće ili dolazite izvana. S druge strane, uvjerena sam da je u nekim situacijama bilo čak dobro što sam strankinja jer sam svojoj novoj sredini mogla prenijeti iskustvo i znanje neke druge kulture i zemlje.

TELEGRAM: Zašto ste se odlučili specijalizirati robotiku i računalstvo?

DANICA KRAGIĆ JENSFELT: Ne znam jesam li baš ja odlučila ili se ipak sve to dogodilo nekako neplanski. Kad mi se ukazala prilika za doktorski studij, prijavila sam se i tako je sve počelo. Sviđalo mi se, nastavila sam raditi, pa se sve nadovezalo jedno na drugo. Od prvog dana u Švedskoj radila sam jako puno, a i danas radim jednakim intenzitetom. To nije posao koji radite osam sati na dan niti je to neki lifestyle. Ponekad se radi jako puno, nekad se uzme predah pa radim nešto drugo, primjerice, više se posvetim djeci. Za mene je robotika bila posve novo područje pa sam morala naučiti puno stvari. Neki kolege doktorandi bili su s KTH-a, pa su, za razliku od mene, imali puno teoretskog i praktičnog znanja iz svih važnih područja. Da bih ih sustigla morala sam raditi sedam dana u tjednu, od ujutro do navečer, a godišnji odmor nikada nije bio duži od dva tjedna. No, vremenom je postajalo sve lakše, mogla sam okupljati doktorande, aplicirati za razne projekte….

TELEGRAM: Danica Kragić Jensfelt počela se baviti robotikom 1997., dakle prije 21 godinu. Kaže kako su roboti strojevi koje ljudi programiraju, a osnovna je ideja konstruirati inteligentne robote. Kako sam pročitao da se bavi istraživanjem računalnih vizija što uključuje rad kamerom i slikom te korištenje matematičkih metoda kako bi se iz slike izvukla informacija jer roboti nemaju oči pa umjesto toga koriste kamere, zanimalo me što to konkretno znači?

DANICA KRAGIĆ JENSFELT: Sve ste sami lijepo objasnili. Ideja je da se umjesto očiju koriste kamere te razviti sustave koji će na temelju slika moći donositi odluke: što se vidi na slici, koja je osoba na slici, koliko je ljudi na slici? Je li to slika hodnika ili dnevne sobe?

TELEGRAM: Kako će izgledati roboti u bližoj i daljnjoj budućnosti? U kojoj će mjeri i u kojim zanimanjima zamijeniti ljudski rad?

DANICA KRAGIĆ JENSFELT: Izgled i funkcija robota su povezani. Roboti koji danas sklapaju automobile izgledaju kao velike ruke koje transportiraju i sklapaju dijelove. Roboti koji će možda u budućnosti pomoći u kućnim poslovima, koji će peglati, čistiti, možda će više nalikovati ljudskom tijelu. Razlog je tome što su se ljudi evolucijski prilagodili okruženju u kojemu je sve podređeno da odgovara našim rukama, šakama, nogama…

Vrlo je teško kreirati robote koji imaju više ruku ili nogu, ili uopće nemaju noge, a posebno je teško imati robote koji na isti način funkcioniraju u našim domovima, bolnicama… Stepenice, čaše, alat, sve je to usklađeno s našom kinematikom i dinamikom. Teško je kreirati robota koji izgleda kao hobotnica, a da se kreće i koristi objektima koji su prilagođeni ljudima.

TELEGRAM: Koliko će umjetna inteligencija pomoći ili ubrzati razvoj funkcionalizacije robota?

DANICA KRAGIĆ JENSFELT: Ako će roboti biti u mogućnosti da uz pomoć AI-a, umjetne inteligencije, nauče stvari po istom principu kao i ljudi, tako da gledaju i imitiraju nekog drugog, bit će naravno lakše i brže programirati robote čak i onima koji ne znaju programirati. No, ne volim baš riječ inteligencija jer ju je teško definirati. Pojednostavljeno, može se kazati da to znači da svaki robot ima kompjutor. Na sličan način kako ljudi vide okolinu, to rade roboti uz pomoć kamera, ultrazvučnih, laserskih i drugih senzora. Programiranje pak pomaže da robot na temelju tako prikupljenih podataka prepozna stvari oko sebe.

TELEGRAM: Inzistirate li i Vi, kao japanski i kineski konstruktori, da roboti što više nalikuju na ljude, da imaju ruke i noge?

DANICA KRAGIĆ JENSFELT: Ne, ako roboti izgledaju kao ljudi onda svi imaju ljudska očekivanja od robota. Za robotske oči u istraživanjima koriste se obične, ali i dubinske IR mini kamere poput onih na Microsoftovu senzoru Kinect namijenjenom igraćim konzolama. Tako roboti ne vide tek plošni prikaz svijeta, već mogu razaznati i udaljenosti među različitim stvarima te njihov položaj u 3D prostoru.

TELEGRAM: Hoće li danas, sutra roboti moći funkcionirati po uzoru na ljudski mozak?

DANICA KRAGIĆ JENSFELT: Možda da, možda ne, ovisi o tome na koji ljudski mozak mislite.

TELEGRAM: Koje su države otišle najdalje u razvoju robotike?

DANICA KRAGIĆ JENSFELT: SAD je puno investirao u robote koji se koriste u vojne svrhe, u Japanu se više investiralo u robote koji izgledaju kao ljudi. U Europi se dosta radi na funkcionalnim robotima, usisivačima, rezalicama trave…

TELEGRAM: Koliko će zapravo umjetna inteligencija i roboti izmijeniti svijet rada te način života ljudi?

DANICA KRAGIĆ JENSFELT: Jako puno, s tim da je danas teško predvidjeti na koji će se to način dogoditi. Nadam se da će roboti raditi “dirty, dull and dangerous”’, odnosno prljave, glupe i opasne poslove za ljude, koje oni ni do sada nisu trebali raditi, a takvih je puno. Osim toga, ima mnogo poslova gdje nedostaje radne snage pa se nadam da će više ljudi moći raditi u nekim sektorima, primjerice, u obrazovanju kao učitelji. Također, roboti će se moći koristiti da s ljudima rade na istim poslovima, ali će od njih preuzeti dijelove poslova koji su dosadni i repetitivni.

TELEGRAM: Treba li se bojati da će roboti izmaći kontroli čovjeka te da se mogu pretvoriti u opasnost za ljude?

DANICA KRAGIĆ JENSFELT: Toga se treba bojati pogotovo kad je riječ o tehnikama ili rješenjima za koje nam nije jasno kako funkcioniraju i kakav utjecaj imaju na ljude. Naravno, svakako se moraju napraviti roboti koji nisu fizički opasni. Danas su mnogi od njih velikih dimenzija pa, ako ih se donese kući, mogu ugroziti djecu ili starije ljude. Roboti za kućnu uporabu moraju biti sigurni po dizajnu, ne samo u softverskom nego i u hardverskom smislu. Roboti za kućne namjene moraju biti izrađeni od lakših materijala od onih koji se rade industrijski roboti i mora ih se kontrolirati na drugi način. Još nije proizveden kućni robot koji je “safe by design”.

U svakom slučaju moramo imati dovoljno vremena da razumijevamo kompliciranu tehniku koju svakodnevno koristimo. Danas većina ljudi ima mobilne telefone i appove, ali jako malo njih razumije na kojemu principu oni rade. Zbog toga je neophodno i bitno upoznati i razumjeti tehniku, čitati i obrazovati se cijeli život.

TELEGRAM: Hoće li roboti moći prihvatiti neku stvar i premjestiti je na drugo mjesto, hoće li moći slušati naredbe, hoće li moći učiti i razvijati se?

DANICA KRAGIĆ JENSFELT: Puno od toga moguće je već danas. Valja međutim podsjetiti da sam, u vrijeme kad sam počela sa svojim doktorskim studijima, radila na jednom projektu u suradnji s Electroluxom, tvrtkom koja je izradila prvi autonomni usisavač Trilobit. Od tada je prošlo više od dvadeset godina, a na tržištu se nije pojavio niti jedan novi proizvod, ako, dakako, izuzmemo kosilice koje rade po sličnom principu. Naime, kreatori robota suočeni su s gotovo nepremostivim problemom: ne mogu napraviti robota koji ima više funkcija. Nema dvojbe da će razvoj umjetne inteligencije omogućiti da se mehanički poslovi, koje je lako objasniti strojevima, maksimalno automatiziraju.

TELEGRAM: Danica Kragić Jensfelt, ima dvoje djece, Jonathana (11) i Isabel (5). Kaže da ima sreću jer je njen suprug Patric znanstvenik i akademik pa razumije potrebe njenog posla, a osim toga roditelji su joj u mirovini pa mogu doći u Stockholm pomoći oko djece. Bez toga, priznaje, teško bi se mogla u potpunosti posvetiti znanstvenom i pedagoškom radu. Unatoč velikim obvezama, Danica Kragić Jensfelt ipak ima vremena za još jednu aktivnost i još jedan hobi. Aktivna je u političkom životu i vrlo zadovoljna što može sudjelovati u raspravama znanstvenika i akademika s političarima. Priča da Šveđani pod svaku cijenu žele sačuvati svoju socijalnu sigurnost, pa zbog toga nerado pristaju na radikalne promjene, posebice u obrazovnom sustavu.

DANICA KRAGIĆ JENSFELT: U Švedskoj se vode rasprave između onih koji se zalažu za ocjenjivanje učenika tvrdeći da to potiče konkurenciju i natjecanje, s onima koji su protiv toga jer smatraju da su zbog ocjenjivanja djeca pod pritiskom i stresom. Ja sam za razliku od Šveđana sklona novome i promjenama, pa im uvijek govorim da me ništa ne pitaju jer će im moji prijedlozi izgledati preradikalno.

TELEGRAM: S obzirom na dosadašnja iskustva, kakve su razlike u sustavu obrazovanja i studiranja u Hrvatskoj i Švedskoj?

DANICA KRAGIĆ JENSFELT: Budući da sam otišla iz Hrvatske još 1995., teško mi je govoriti o tome što se promijenilo u hrvatskom školstvu, pa mi onda nije lako praviti usporedbe. Što se tiče osnovne škole, u Švedskoj nema ocjena i to mi se baš ne sviđa. Flipped classroom, naziv je za model u kojemu kod kuće individualno odradite teoriju, a na fakultetu se bavite više praktičnim stvarima, i to se sve više koristi u Švedskoj. Uz to, u švedskom obrazovnom sustavu puno je problema jer nema dovoljno učitelja, a uz to ne znaju kako koncipirati predavanja.

Dok sam išla u srednju školu imali smo puno teških predmeta i moralo se puno učiti. S obzirom na to da će u budućnosti nestati puno poslova, postavlja se pitanje kako za to doba pripremiti djecu u školi. Po meni je potrebno razvijati obrazovni sustav koji će pripremiti sve učenike da kreiraju i znaju pratiti razvoj tehnologije i tehnički naprednog društva. Inače studij traje pet godina, tri godine bachelor, dvije godine master. Većina mastera je na engleskom što je super, budući da ima jako puno studenta iz drugih zemalja. Inače, za vrijeme ispita profesor nije sa studentima, već su s njima umirovljenici koji to rade za honorar. Profesor navrati nekoliko puta te eventualno odgovori na pitanja studenata, ako ih ima.

TELEGRAM: U Hrvatskoj se vode velike rasprave jesu li djeca preopterećena brojem predmeta i učenjem pa stoga nema suglasnosti oko toga u kom smjeru treba ići obrazovna reforma. Kako vi zamišljate obrazovni sustav?

DANICA KRAGIĆ JENSFELT: Najbitnije je da se kod djece razvije odgovornost i kreativnost. Djeca moraju shvatiti zašto je obrazovanje bitno te da će se svi u budućnosti morati permanentno samoobrazovati, što neće biti problem jer već sada nove tehnologije i internet pružaju brojne mogućnosti. No, možda neće biti dovoljno obrazovati se na isti način kao danas, “life long learning”, možda će biti potrebno i nešto puno više. Naime, možda više neće biti dovoljno da se sustav i škola brinu o svemu, možda će svatko morati kreirati sam svoju naobrazbu.

TELEGRAM: U Hrvatskoj vlada velika zabrinutost jer veliki broj mladih ljudi odlazi u inozemstvo. Kako vi gledate na taj problem?

DANICA KRAGIĆ JENSFELT: I iz Švedske ljudi odlaze i to je zapravo globalna situacija. Mislim da je najbitnije utvrditi zašto se odlazi, je li razlog želja za stjecanjem znanja i iskustva, što i nije tako loše ili je posrijedi nešto drugo. I najvažnije pitanje vraćaju li se ti ljudi kasnije u Hrvatsku. Dobro je i ako neki odu, a održavaju suradnju s Hrvatskom. Mislim da je bitno utvrditi razloge odlaska, pa ako se zaključi da su ti odlasci motivirani nezadovoljstvom i negativno se odražavaju na razvoj zemlje, tada se mora poduzeti sve kako bi se to pitanje izbalansiralo. Ponavljam, i iz Švedske ljudi odlaze, ali ih se puno i vraća.

TELEGRAM: Bili ste ne tako davno u Hrvatskoj u sklopu švedskog izaslanstva koje je nudilo vojne zrakoplove. Koja je bila vaša uloga u tome?

DANICA KRAGIĆ JENSFELT: Članica sam Upravnog odbora kompanije SAAB koja proizvodi avione i bilo je prirodno da se pridružim njihovom izaslanstvu.

TELEGRAM: Održavate li veze sa znanstvenicima i znanstvenim institucijama u Hrvatskoj?

DANICA KRAGIĆ JENSFELT: Da, s Fakultetom elektronike i računalstva, s FSB-om u Zagrebu te Tehničkim fakultetom u Rijeci. Članica sam i Scientific Advisory Boarda Sveučilišta u Rijeci.

TELEGRAM: Nije li malo čudno da vam je hobi šivanje? Možda je još neočekivanje da ste nedavno nastupili i kao fotomodel?

DANICA KRAGIĆ JENSFELT: Možda je čudno, ali volim odjeću i obožavam kad mogu reći da sam sama nešto sašila. Taj hobi dijelim sa svojom mamom pa uživam kad dođe u Švedsku i šivamo zajedno. Prihvatila sam poziv poznate švedske modne kreatorice Carin Rodebjer, da 2016., s više uspješnih žena, predstavimo njenu novu kolekciju u nizu filmića. To mi nije bilo neobično jer sam se u mladosti bavila manekenstvom, a o našoj suradnji pisao je čak i najpoznatiji američki modni časopis, Vogue.

Premda društvo očekuje da ljudi funkcioniraju kao roboti, mi smo ipak ljudska bića, složeniji smo od robota, a da bismo bili dobri znanstvenici, moramo se baviti i drugim stvarima. Dizajniranjem odjeće i šivanjem pokazujem da postoji i to nešto drugo, a ne samo znanstveno istraživanje. Bitno je pokazati što vas zanima u životu i u čemu uživate. Biti profesor samo je jedan dio života, isto kao, primjerice, i moda.