Bili smo u zgradi Trgovačkog suda u Osijeku; ne znamo kako bismo je opisali, možda najbolje da pogledate
Drago Hedl ušao je u osječki Trgovački sud s kojeg je neki dan na ulicu pao prozor. Drvenarija je postavljena prije 79 godina, arhiva stoji u kutijama jer Ministarstvo nema ni za police. Iz stropova vire žice i cijevi postavljene u vrijeme kada se, novcem iz EU-fondova, montirala klimatizacija; novac dobiven iz EU nije potrošen za mnogo važnije i hitnije intervencije, jer je odobren namjenski. Zgrada, inače, ima zanimljivu povijest; tijekom Drugog svjetskog rata koristio ju je SS, a kasnije UDB-a. Snimci © Telegram
Zgrada Trgovačkog suda u Osijeku najzapuštenija je i najneuređenija, najdevastiranija od svih sudova u Hrvatskoj. Nije to samo mišljenje tamošnjih sudaca, svatko tko zakorači u tu zgradu, može se u to uvjeriti. Od podruma do potkrovlja i dva kata između, doslovno na svakom koraku zgrade od 1.600 metara četvornih, zidovi, stropovi, podovi i osobito drvenarija, vape za obnovom.
Čim uđete i zakoračite na prvi kat zgrade, na uglu Zvonimirove i Zagrebačke ulice, u jednom od najljepših dijelova Osijeka, okruženog zelenilom obližnjih parkova, morate paziti da ne polomite noge: stepenice su polomljene i odvaljene pa je potreban izniman oprez da se ne spotaknete i padnete. Parket pred ulazom u ured predsjednice suda, izgleda zastrašujuće i takav teško da bi se mogao naći na željezničkoj stanici kakvog provincijskog, zabačenog i krajnje zapuštenog kolodvora.
Prozori su postavljeni prije 79 godina i padaju
Neki dan sa zgrade osječkog Trgovačkog suda pao je prozor. Drvenarija postavljena prije 79 godina, u vrijeme kada je građena ta dvokatnica s potkrovljem, posve je propala. Boja se odavno ogulila, a kada zapuše vjetar kroz pukotine struji zrak kao da ste na otvorenom. Najbolje očuvani dio prozora je metalna pločica tvrtke J. Javor iz Beograda, koja je ondje postavljala drvenariju daleke 1938., još u vrijeme Kraljevine Jugoslavije.
Sudska arhiva dobrim je dijelom smještena na suterenske podove i potrpana u kojekakve kartonske kutije, jer Ministarstvo pravosuđa nema novca ni za nabavku polica, mada ih izrađuju zatvorenici u Lepoglavi i jeftine su. Iz stropova i iznad mnogih vrata vire žice i plastične cijevi postavljene u vrijeme kada su se novcem iz Eu-fondova, uz pomoć Središnje agencije za financiranje i ugovaranje programa i projekata Europske unije (SAFU), mijenjale instalacije i postavljala klimatizacija i računalna oprema, te uredili WC-i koji su do tada izgledali zastrašujuće.
Sud nema ni video nadzor koji imaju sve institucije
Novac dobiven iz Europske unije nije potrošen za mnogo važnije i hitnje intervencije u zgradi, jer to nije ni bilo moguće. Odobren je namjenski za svrhu u koju je i utrošen i to nakon što je jedan sud u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske, kojem je novac bio dodijeljen to odbio, budući da je već imao sređene instalacije i klima uređaje. Tako je došlo do apsurda da ruševna zgrada najzapuštenijeg suda u Hrvatskoj, u kojoj suci crvene od stida kada im u posjet dođe kakvo europsko izaslanstvo, ima najsuvremeniju klimatizaciju, a sve drugo je u potpunom kaosu.
Namještaj je također star i oronuo, s tek nekoliko kvalitetnijih komada od masivne hrastovine još iz vremena prije propasti DIK-a Đurđenovac, kada je ta slavonska drvna industrija, poznata po proizvodnji hrastovog namještaja, Trgovačkom sudu donirala pedesetak stolica, nešto stolova i ormara. Sud nema ni video nadzor, danas potpuno normalnu zaštitu kakvu imaju sve važnije institucije. “Mislio sam zamoliti neku zaštitarsku tvrtku da nam na zgradu postavi makar i pokvarene kamere, samo da odvratimo moguće provalnike”, kaže nam jedan sudac.
Park se za Drugog svjetskog rata zvao Hitler Platz
Ništa bolje ne izgleda ni pročelje zgrade, išaranao grafitima i s otpalom žbukom na mnogim mjestima. Kad je bila sagrađena, neposredno pred Drugi svjetski rat, zgrada u kojoj je danas Trgovački sud, dominirala je tim prostorom. Na uglu dvaju ulica, uz rub uređenih parkova središnjeg dijela Osijeka, odisala je elegancijom onoga vremena. Imala je zanimljivu povijest. Tijekom Drugog svjetskog rata ondje je bilo stožer njemačke zajednice Haus der Volksgruppen Führung, a dio prostora koristilo je i zapovjedništvo SS-a. Na vrhu zgrade kočilo se veliko slovo V (Volksgruppen) i ogroman kukasti križ.
U vrijeme Drugog svjetskog rata prostor oko današnje zgrade Trgovačkog suda zvao se Hitler Platz, da bi odmah, nakon oslobođenja, obližnji park dobio ime po Vladimiru Iljiču Lenjinu. Nakon Drugog svjetskog rata zgrada današnjeg Trgovačkog suda postala je sjedište jugoslavenske milicije, a potkrovlje zgrade koristila je UDB-a. Nije bilo ničeg strašnijeg u Osijeku tog vremena nego kada bi za nekog rekli da je završio u podrumima Zagrebačke 2, kako je ta ulica preimenovana nakon rata. Znalo se što to znači: UDB-a ga je propustila kroz šake.
Zakrpane su tek rupe od gelera na krovištu i pročelju
U prostoriji gdje je danas smješteno predsjedništvo Trgovačkoga suda stolovali su poslijeratni šefovi osječke milicije sve do potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća kada je na Trgu Lavoslava Ružičke sagrađena nova zgrada za potrebe tadašnjeg Sekretarijata unutarnjih poslova. Tada se, na ugao današnje Zagrebačke i Zvonimirove, onamo preselio Trgovački sud, a već tada trošna i zapuštene zgrada nije obnovljena. Tijekom sljedećih tridesetak godina dodatno je propala, jer u zgradu gotovo ništa nije ulagano. Zakrpane su tek rupe na krovištu i pročelju od izravnih pogodaka i gelerâ od granatiranja Osijeka u vrijeme Domovinskog rata.
Ondje je, u podrumu te zgrade, a danas prostoru sudske arhive, tijekom obrane Osijeka od napada JNA i paravojnih srpskih postrojbi, bila smještena bolnica Hrvatske vojske, a kasnije, jedno vrijeme, dok je Baranja bila okupirana, ondje je radila i uprava Kombinata Belje. Iz vremena dok su podrumske prostorije zgrade Trgovačkog suda služile kao vojna bolnica, na keramičkim pločicama jednog od stupova ostala je i naljepnica s likom Ante Pavelića. Tako se u nekadašnjem mučilištu UDB-e, našla slika koja ondje još i danas stoji i govori o apsurdu proteklog vremena: sudionici i suradnici ustaškog pokreta iza Drugog svjetskog rata, bolno su upoznali podrumske prostorije te zgrade, kao što su to prije toga osjetili osječki komunisti i simpatizeri partizanâ.
