Ok, evidentno je kako SDP ulazi u visoki stadij kolektivnog samoubojstva. Stranka koja je toliko neodgovorna da nije kadra smijeniti predsjednika koji je očigledno vodi u potpuni debakl trebala bi svoju skraćenicu čitati kao Suicidalna partija, umjesto Socijaldemokratska partija. A sam će gospodin Bernardić ostati zapamćen kao čovjek s neobično velikim deluzijama, koje su blizu toga da prouzroče katastrofu za hrvatsku političku scenu.
Zašto katastrofu? Zato što HDZ sada nema nikakvog relevantnog konkurenta. Hrvatska je politika potpuno opustjela. IDS je regionalni HDZ i uvijek će se truditi postići kompromis sa središnjim HDZ-om, sve dok mu se HDZ previše ne miješa u posao i u interese.
Dvije prosvjedne stranke, Most i Živi zid sa svojim vrijednosnim sustavima samo dodatno opterećuju hrvatski politički život. Most je poluklerikalna stranka koja mrzi homoseksualce, dok je Živi zid, kao što su pokazali zadnji mjeseci, jednim svojim dijelom ksenofobična stranka, izrazito sklona egzibicionizmu. HNS više ne postoji osim pod egidom HDZ-a, Glas vjerojatno neće ozbiljnije zaživjeti, jer je stvaranje stranačke infrastrukture krvav posao, dok je Bandićeva stranka izlog za najgoru političku korupciju u Zagrebu, Hrvatskoj i šire.
Vrlo specifični hrvatski razlozi
Radikalne desne stranke na nacionalnoj će razini uvijek ovisiti o Hrvatskoj demokratskoj zajednici, budući da sam HDZ okuplja velik dio radikalno desnih birača, te preko državnog proračuna financira razne nacionalističke udruge. E sada, u takvom, potpunom nepostojanju bilo kakve stranke koja bi se barem pokušala racionalno baviti modernom politikom, i čiji bi program bio utemeljen na lijevim ili liberalnim vrijednostima moderne demokracije, valjalo bi očekivati da se u Hrvatskoj počinju razvijati nove lijeve stranke ili pokreti.
To se, međutim, gotovo sigurno neće dogoditi. Evo zašto.
Čak i ako apstrahiramo načelne uzroke krize europskih mainstream lijevih stranaka, koje sežu najmanje u ekonomski slom 2008. godine (koji je građanima pokazao kako su i socijalna država Treći put u mnogočemu tek iluzije, i koji je potaknuo bujanje populizma na Zapadu), u Hrvatskoj postoje sasvim specifični razlozi, koji onemogućuju formiranje bilo kakvog masovnijeg lijevo liberalnog trenda, mimo SDP-a. Ti su razlozi podjednako nacionalne i socijalne naravi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Anacionalna ljevica trenutno nema šanse
Prvo, većina je Hrvata barem malo nacionalistički ili naglašeno patriotski raspoložena. Riječ je o zajedničkoj značajki svih malih europskih naroda, jer ih je nacionalizam štitio od integriranja u veće nacionalne sklopove. Nacionalizam je zajednički i Hrvatima, i Slovacima i Ircima i Kataloncima i Baskima i Slovencima, a zadnjih dvadesetak godina buja među Bošnjacima (srpski je nacionalizam drukčije, hegemonističke i još znatno opasnije naravi).
Stalna prisutnost, zapravo urođenost snažnog nacionalnog osjećaja među većinom Hrvata, koji je dodatno pojačan sjećanjima na Domovinski rat, kao o nastavkom srpske imperijalne politike, u apriorni autsajderski položaja stavlja sve one potencijalne političke aktiviste lijevih i lijevoliberalnih uvjerenja koji nastupaju s naglašeno protunacionalističkih pozicija. Za njih, naprosto, gotovo nitko neće glasovati.
Anacionalna ljevica u Hrvatskoj i dalje je potpuno nemoguća. Trebat će godine i desetljeća, plus suštinska promjena srpske politike kojom bi Beograd odustao od potpore ratnim zločincima i faktičkih teritorijalnih ambicija prema drugim zemljama bivše Jugoslavije, da bi u Zagrebu anacionalne političke stranke imale bilo kakvu stvarnu priliku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Koalicija državnih službenika i vladajućih
Drugo, u Hrvatskoj više ne postoji radnička klasa, barem ne u onom broju koji bi mogao utjecati na rezultate parlamentarnih izbora, pa su samim time stranke poput Radničke fronte tek jedan oblik političkog egzibicionizma, nešto benigniji od Živog zida. U Hrvatskoj imamo relativno malo industrijskih radnika, dok sve više ljudi radi u uslužnim sektorima, od kojih neki omogućuju vertikalnu prohodnost, dok mnogo građana pokušava egzistenciju osigurati malim privatnim biznisima.
Najveću pojedinu grupaciju radnika u našoj zemlji čine oni koji primaju plaće u državnim i javnim službama, no državni se zaposlenici nikada neće dubinski posvaditi s bilo kojim vlastima, osim oko pitanja dva ili tri ili četiri posto povišice na svoje plaće. U Hrvatskoj, zapravo, već više od četvrt stoljeća vlada prešutna koalicija između državnih službenika i bilo koje Vlade: Vlade ne otpuštaju državne službenike, te im pokatkad podijele neku povišicu, a državni službenici zauzvrat ne moraju previše raditi i nikad se energično ne bune protiv vlasti.
Koalicija državnih službenika i vladajućih političkih stranaka zaslužna je za trajni model održavanja socijalnog mira u Hrvatskoj, zemlji koju mnogi napuštaju, na koju se svi njeni stanovnici žale, ali u kojoj nikad nije došlo do masovnih socijalnih ili klasnih sukoba.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Liberalnoj strani i dalje ostaje jedino SDP. Koji ne postoji
Očigledno je, dakle, da ne postoje nacionalne pretpostavke za modernu, radikalnu, anacionalnu lijevo liberalnu političku stranku, kao što ne postoje socijalne pretpostavke za osnivanje bilo kakve masovnije radničke, radničko-studentske ili radničko seljačke političke stranke.
Što znači da na lijevo liberalnoj strani i dalje ostaje jedino SDP, kao veći okvir za sve one glasače, koji ne podnose Hrvatsku demokratsku zajednicu, i one njene vrijednosti kojih se ni Andrej Plenković, ni bilo koji drugi predsjednik HDZ-a, nikada neće riješiti, poput koketiranja dijela HDZ-a s ustaštvom, ili, pak poput institucionaliziranja političke korupcije (za što je sam Plenković itekako odgovoran).
A SDP, kao jedini politički okvir za sve one koji HDZ smatraju trajno lošom opcijom za Hrvatsku, trenutno uopće ne postoji. Ne dođe li do radikalnih promjena u vrhu SDP-a, u SDP-ovu jeziku i u sadržaju SDP-ove politike, čini se da bismo na idućim izborima mogli zabilježiti rekordnu apstinenciju, posebno u većim gradovima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bilo kakva nova lijeva stranka u Hrvatskoj osuđena je na propast. Što znači da ostaje samo SDP. A SDP je mrtav
U Hrvatskoj postoje sasvim specifični razlozi, koji onemogućuju formiranje bilo kakvog masovnijeg lijevo liberalnog trenda, mimo SDP-a
Ne postoje nacionalne pretpostavke za modernu, radikalnu, anacionalnu lijevo liberalnu političku stranku, kao što ne postoje socijalne pretpostavke za osnivanje bilo kakve masovnije radničke, radničko-studentske ili radničko seljačke političke stranke. Što znači da na lijevo liberalnoj strani i dalje ostaje jedino SDP, kao veći okvir za sve one glasače, koji ne podnose Hrvatsku demokratsku zajednicu, i one njene vrijednosti kojih se ni Andrej Plenković, ni bilo koji drugi predsjednik HDZ-a, nikada neće riješiti, poput koketiranja dijela HDZ-a s ustaštvom, ili, pak poput institucionaliziranja političke korupcije (za što je sam Plenković itekako odgovoran). A SDP, kao jedini politički okvir za sve one koji HDZ smatraju trajno lošom opcijom za Hrvatsku, trenutno uopće ne postoji
Ok, evidentno je kako SDP ulazi u visoki stadij kolektivnog samoubojstva. Stranka koja je toliko neodgovorna da nije kadra smijeniti predsjednika koji je očigledno vodi u potpuni debakl trebala bi svoju skraćenicu čitati kao Suicidalna partija, umjesto Socijaldemokratska partija. A sam će gospodin Bernardić ostati zapamćen kao čovjek s neobično velikim deluzijama, koje su blizu toga da prouzroče katastrofu za hrvatsku političku scenu.
Zašto katastrofu? Zato što HDZ sada nema nikakvog relevantnog konkurenta. Hrvatska je politika potpuno opustjela. IDS je regionalni HDZ i uvijek će se truditi postići kompromis sa središnjim HDZ-om, sve dok mu se HDZ previše ne miješa u posao i u interese.
Dvije prosvjedne stranke, Most i Živi zid sa svojim vrijednosnim sustavima samo dodatno opterećuju hrvatski politički život. Most je poluklerikalna stranka koja mrzi homoseksualce, dok je Živi zid, kao što su pokazali zadnji mjeseci, jednim svojim dijelom ksenofobična stranka, izrazito sklona egzibicionizmu. HNS više ne postoji osim pod egidom HDZ-a, Glas vjerojatno neće ozbiljnije zaživjeti, jer je stvaranje stranačke infrastrukture krvav posao, dok je Bandićeva stranka izlog za najgoru političku korupciju u Zagrebu, Hrvatskoj i šire.
Vrlo specifični hrvatski razlozi
Radikalne desne stranke na nacionalnoj će razini uvijek ovisiti o Hrvatskoj demokratskoj zajednici, budući da sam HDZ okuplja velik dio radikalno desnih birača, te preko državnog proračuna financira razne nacionalističke udruge. E sada, u takvom, potpunom nepostojanju bilo kakve stranke koja bi se barem pokušala racionalno baviti modernom politikom, i čiji bi program bio utemeljen na lijevim ili liberalnim vrijednostima moderne demokracije, valjalo bi očekivati da se u Hrvatskoj počinju razvijati nove lijeve stranke ili pokreti.
To se, međutim, gotovo sigurno neće dogoditi. Evo zašto.
Čak i ako apstrahiramo načelne uzroke krize europskih mainstream lijevih stranaka, koje sežu najmanje u ekonomski slom 2008. godine (koji je građanima pokazao kako su i socijalna država Treći put u mnogočemu tek iluzije, i koji je potaknuo bujanje populizma na Zapadu), u Hrvatskoj postoje sasvim specifični razlozi, koji onemogućuju formiranje bilo kakvog masovnijeg lijevo liberalnog trenda, mimo SDP-a. Ti su razlozi podjednako nacionalne i socijalne naravi.
Anacionalna ljevica trenutno nema šanse
Prvo, većina je Hrvata barem malo nacionalistički ili naglašeno patriotski raspoložena. Riječ je o zajedničkoj značajki svih malih europskih naroda, jer ih je nacionalizam štitio od integriranja u veće nacionalne sklopove. Nacionalizam je zajednički i Hrvatima, i Slovacima i Ircima i Kataloncima i Baskima i Slovencima, a zadnjih dvadesetak godina buja među Bošnjacima (srpski je nacionalizam drukčije, hegemonističke i još znatno opasnije naravi).
Stalna prisutnost, zapravo urođenost snažnog nacionalnog osjećaja među većinom Hrvata, koji je dodatno pojačan sjećanjima na Domovinski rat, kao o nastavkom srpske imperijalne politike, u apriorni autsajderski položaja stavlja sve one potencijalne političke aktiviste lijevih i lijevoliberalnih uvjerenja koji nastupaju s naglašeno protunacionalističkih pozicija. Za njih, naprosto, gotovo nitko neće glasovati.
Anacionalna ljevica u Hrvatskoj i dalje je potpuno nemoguća. Trebat će godine i desetljeća, plus suštinska promjena srpske politike kojom bi Beograd odustao od potpore ratnim zločincima i faktičkih teritorijalnih ambicija prema drugim zemljama bivše Jugoslavije, da bi u Zagrebu anacionalne političke stranke imale bilo kakvu stvarnu priliku.
Koalicija državnih službenika i vladajućih
Drugo, u Hrvatskoj više ne postoji radnička klasa, barem ne u onom broju koji bi mogao utjecati na rezultate parlamentarnih izbora, pa su samim time stranke poput Radničke fronte tek jedan oblik političkog egzibicionizma, nešto benigniji od Živog zida. U Hrvatskoj imamo relativno malo industrijskih radnika, dok sve više ljudi radi u uslužnim sektorima, od kojih neki omogućuju vertikalnu prohodnost, dok mnogo građana pokušava egzistenciju osigurati malim privatnim biznisima.
Najveću pojedinu grupaciju radnika u našoj zemlji čine oni koji primaju plaće u državnim i javnim službama, no državni se zaposlenici nikada neće dubinski posvaditi s bilo kojim vlastima, osim oko pitanja dva ili tri ili četiri posto povišice na svoje plaće. U Hrvatskoj, zapravo, već više od četvrt stoljeća vlada prešutna koalicija između državnih službenika i bilo koje Vlade: Vlade ne otpuštaju državne službenike, te im pokatkad podijele neku povišicu, a državni službenici zauzvrat ne moraju previše raditi i nikad se energično ne bune protiv vlasti.
Koalicija državnih službenika i vladajućih političkih stranaka zaslužna je za trajni model održavanja socijalnog mira u Hrvatskoj, zemlji koju mnogi napuštaju, na koju se svi njeni stanovnici žale, ali u kojoj nikad nije došlo do masovnih socijalnih ili klasnih sukoba.
Liberalnoj strani i dalje ostaje jedino SDP. Koji ne postoji
Očigledno je, dakle, da ne postoje nacionalne pretpostavke za modernu, radikalnu, anacionalnu lijevo liberalnu političku stranku, kao što ne postoje socijalne pretpostavke za osnivanje bilo kakve masovnije radničke, radničko-studentske ili radničko seljačke političke stranke.
Što znači da na lijevo liberalnoj strani i dalje ostaje jedino SDP, kao veći okvir za sve one glasače, koji ne podnose Hrvatsku demokratsku zajednicu, i one njene vrijednosti kojih se ni Andrej Plenković, ni bilo koji drugi predsjednik HDZ-a, nikada neće riješiti, poput koketiranja dijela HDZ-a s ustaštvom, ili, pak poput institucionaliziranja političke korupcije (za što je sam Plenković itekako odgovoran).
A SDP, kao jedini politički okvir za sve one koji HDZ smatraju trajno lošom opcijom za Hrvatsku, trenutno uopće ne postoji. Ne dođe li do radikalnih promjena u vrhu SDP-a, u SDP-ovu jeziku i u sadržaju SDP-ove politike, čini se da bismo na idućim izborima mogli zabilježiti rekordnu apstinenciju, posebno u većim gradovima.