Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Mladen Pleše | Snima: Vjekoslav Skledar

Bio je poznati urednik pa je napisao prvu hrvatsku sapunicu, a onda je počeo raditi vina. I opet uspio

Reportaža iz međimurskog vinograda Roberta Naprte, gdje nastaje 'drugi najbolji hrvatski chardonnay', kažu stručnjaci

'Nikad nisam ozbiljno razmišljao da ću se baviti proizvodnjom vina, no nakon što sam napravio prvih 600 butelja i dao prijateljima i stručnjacima da to kušaju, ostao sam malo zatečen. Svi su mi rekli odmah stavim etiketu na bocu jer je vino sjajno. Napravio sam iz fore etiketu i tako je počelo', priča Naprta, inače i autor hit knjiga

S obzirom na to da smo dugo godina bili kolege, Robert Naprta počeo se baviti novinarstvom 1988. na zagrebačkom Radiju 101, bio je urednik Informativnog programa na OTV-u, pomoćnik glavnog urednika Globusa te glavni i odgovorni urednik tjednika Studio i Arena, dobronamjerno sam ga upitao prije početka intervjua, nije li malo preuzetno baviti se vinarstvom u Međimurju. Pokraj razvikanih istarskih, dalmatinskih, slavonskih vina međimurska ne uživaju baš neki ugled, a osim toga Međimurje baš ne uživa neki image vinske regije.

“Jako se varate. Međimurje je vrlo ozbiljna vinarska regija. Tako je doslovce od davnina. Primjerice, za Austro-ugarske, car Franjo Josip imao je u blizini moje kuće rasadnik s kojeg su, nakon pošasti filoksere, ponovno zasađeni praktički svi nasadi loze u Carevini. Nadalje, dvije prve privatne vinske etikete u Jugoslaviji bile su iz Međimurja, napravili su ih vinari Lebar i Bobnjar. Prvi pjenušci u Jugoslaviji nastali su baš u Međimurju, a kuriozitet je da i odličan slavonski vinar Vlado Krauthaker dolazi iz ovdje meni susjednog sela, iz Prekope. Povijest vinarstva u Međimurju vrlo je duga i snažna, to je dio ovdašnje kulture.”

Međimurje je ozbiljna vinarska regija i mala Burgundija

Robert Naprta u svom podrumu Vjekoslav Skledar

Nakon što me zatrpao tim informacijama, Naprta je na kraju ponosno poentirao: “Međimurje je ozbiljna vinarska regija, jedna od najstarijih u Hrvatskoj, no ne možemo konkurirati Slavoniji, Dalmaciji i Istri, jer iza nas ne stoje mediji, posebice HRT. Oni izvještavaju iz Međimurja samo kad se pojavi, primjerice, žutica. Tada fini Međimurci kažu pa u pravu su, ali se ne pitaju zašto o žutici ne javljaju iz Slavonije ili Istre.”

Da se njegova ocjena o Međimurju ne bi doimala neutemeljenim pretjerivanjem ili pak lokalpatriotizmom, Naprta je odmah pojasnio: “Međimurje je zapravo mala Burgundija. Naprosto, Međimurje je idealno podneblje za francuske bijele sorte. Zapravo je nevjerojatno kako se u Međimurju sve poklopilo. Zbog toga su rezultati fantastični: chardonnay i sauvignon blanc naprosto su izvanredni.”

Naprta proizvodi jedno od najboljih hrvatskih bijelih vina

Da prije razgovora s Naprtom nisam pročitao nekoliko stručnih kritika i analiza njegovih proizvoda, zacijelo ne bih lako povjerovao u njegove hvalospjevi međimurskim vinima. Premda je prije 12 godina počeo kao potpuni amater, Daniela Kramarić, jedna od ponajboljih hrvatskih sommelierki, ocijenila je njegov chardonnay s 15,5 posto alkohola kao “jednim od najboljih hrvatskih bijelih vina.” Portal Plava kamenica tvrdi pak da Naprta proizvodi “neka od najimpresivnijih vina sjeverozapadne Hrvatske”.

Pri tomu ističe kako je Chardonnay sur lie iz 2017. “najbolji hrvatski chardonnay poslije Toljeva Le Chiffrea iz iste berbe.” Za Naprtin chardonnay se kaže da je “uljast, raskošan, prepun glicerola, sasvim lagano putrast, neobično zreo, dugačak na aftertasteu i prepun aroma okusa slatkih jabuka i krušaka Williams. Riječ je o vinu koje vrijedi debelo više od 90 bodova, i koje je sa svojih stotinjak kuna cijene nepravedno jeftino s obzirom na kvalitetu i ekspresivnost.”

Dobio je dvije bronce za redom na prestižnom londonskom sajmu

Naprta je na uglednom londonskom sajmu, gdje se dodjeljuju Decanterove Svjetske vinske nagrade, dvije godine zaredom osvojio broncu za kreaciju pjenušca Solum brut nature Blanc de Blancs NV LD. On je napravljen samo od chardonnaya, izrazite je čistoće i jake citrusne definicije, mirisa kruške, bez ikakvih primjesa šećera, izrazite viskoznosti pa ga mnogi svrstavaju u red nekoliko najuspješnijih hrvatskih pjenušaca.

Robert Naprta počeo se baviti vinarstvom sasvim slučajno. Naime, odlučio je napustiti novinarstvo te je počeo producirati knjige raznih žanrova. Njegov književni prvijenac bio je triler Bijela jutra, iza kojega je nastala trilogija o detektivu Čensu, Marševski korak i Vampirica Castelli. Potom je ispisao 3850 kartica scenarija za prvu veliku hrvatsku televizijsku sapunicu Villa Maria, koju je svakodnevno preko malih ekrana pratilo više od 3 milijuna ljudi, zatim je slijedila televizijska serija Balkan Inc., fantastičan roman Luna

Vinograd u mjestu Vugrišinec, 15-ak minuta vožnje od Čakovca Vjekoslav Skledar

Nije ni čudo da se počeo baviti vinom

“Dok sam pisao svoju prvu knjigu strašno sam se izmučio jer je moja supruga Anita bila u drugom stanju, pa sam mogao raditi tek poslije 21 sat kad je ona zaspala. Tada sam shvatio da tako neće moći ići jer su mi za pisanje potrebni potpuni mir i izolacija. Stoga smo odlučili kupiti kućicu u Međimurju gdje sam se mogao potpuno koncentrirati na pisanje. U tako mirnom okružju mogao sam dnevno producirati scenarij za televizijsku epizodu od 30 do 35 minuta, a tako sam brzo pisao pod pritiskom rokova, jer ako zakasniš nastaju golemi problemi”, priča Naprta.

Dok pišem knjige onda nema rokova pa sam ležerniji tako da dnevno produciram oko desetak kartica. Moram priznati da me pisanje uopće ne umara, osjećam se divno, posebno kada mi ide. Tada je to krasan osjećaj. Inače, upravo pišem svoj sedmi roman koji bi premijeru trebao imati potkraj iduće godine”, nastvlja.

Iz Naprtine radne sobe u Vugrišincu 102, koja je udaljena petnaestak minuta vožnje od Čakovca prema Štrigovi, pruža se prekrasan pogled na vinograde i okolna međimurska brda. Stoga zapravo nije čudno što mu je palo na pamet da s 0,3 hektara vinograda koje je kupio zajedno s kućicom, počne praviti vino. Ispočetka je, prije 12 godina, radio potpuno amaterski, samo za sebe i prijatelje. Tada se uvjerio da vinogradarstvo nije neka intenzivna grana poljoprivrede, da se s vinogradom moraš baviti od travnja do rujna, pa si nakon toga više manje slobodan. Stoga se odlučio ozbiljnije posvetiti proizvodnji vina.

Krenuo s etiketiranjem butelja nakon pohvala prijatelja

“Krenuo sam od nule, izvadio stari vinograd, kupio sadnice, a po stručnim savjetima prijatelja s Agronomskog fakulteta u Zagrebu zasadio novi nasad chardonnaya. Tvrtku sam nazvao Solum što na latinskom znači zemlja. Nikad nisam ozbiljno razmišljao da ću se baviti proizvodnjom vina, no nakon što sam napravio prvih 600 butelja i dao prijateljima i stručnjacima da to kušaju, ostao sam malo zatečen. Svi su mi rekli odmah stavim etiketu na bocu jer je vino sjajno. Napravio sam iz fore etiketu i tako je počela moja vinarska karijera”, priča.

Naprta godišnje ubere oko 3,5 tone grožđa od čega napravi oko 3000 butelja. Od trenutka kad se počeo ozbiljno baviti proizvodnjom vina, uvijek je imao jasnu viziju što valja napraviti. Kao i sve svjetske vinarije, tako je i Naprta angažirao stručnjake enologe, ozbiljnu slovensku tvrtku Enologija d.o. koju vode Andrej Tišler i Miha Tremšek, koji imaju sjajan laboratorij te rade za velike klijente u Sloveniji i Hrvatskoj. Naprta zna kada vino valja, a kada nije dobro, a slovenski vrhunski enolozi svaki tjedan rade analize, prate i kontroliraju što se zbiva u bačvi. Na pitanje u čemu je tajna kvalitete njegovih vina, Naprta, dakako, baš nije bio voljan detaljnije opisati vlastiti recept spravljanja vina, no kaže kako radi ono što mu sviđa.

Za njegova vina je potrebno veoma zrelo grožđe

“Tu nema velike filozofije: strastveno vjerujem u vina koja radim, najvažnije je znati što želiš postići. Toliko je vrsta vina i tako je velika konkurencija da zaista moraš dobro predvidjeti kakav ćeš rezultat dobiti. Pri tomu valja voditi računa da se bijela vina rade posve drugačije od crnih, a pjenušci su pak neka sasvim druga priča jer za njih vrijede drugi se parametri… Naravno, nikad ne znaš hoćeš li uspjeti, ali moja je uloga, kao vlasnika vinarije, da kažem hoću takvo vino ili takav pjenušac. Eto sada smo prvi puta radili konjak, dakle, mogućnosti su nevjerojatne. Dakako, nikada nisi 100 posto zadovoljan, no ako osjećaš da si ispunio 90 posto vlastitih očekivanja ili više, onda si postigao fantastičan rezultat”, tumači.

Za vina kakva proizvodi, Naprta kaže kako je potrebno super zrelo grožđe koje ima visoke parametre šećera. Kod pjenušca je sve obrnuto: neophodno je kiselo grožđe koje međutim tehnički mora biti zrelo. Naprta opisuje vinovu lozu kao strahovito otpornu biljku koja, za najvećih suša, kad nema kiše, ima manji prinos, ali je kvaliteta vrhunska. Najviše voli kad u kolovozu i rujnu nema kiše.

“Jednu godinu odabirem grožđe od kojeg će proizvoditi chardonnay sur lie, drugu za pjenušac. Eto, 2017. i 2018. bile su izvanredne za chardonnay, ova je godina bila ne tako sjajna, pa smo odlučili napraviti pjenušac. Primjerice, 2014. je bila grozna, nisam znao što raditi, grožđe nije zrilo, bilo ga je malo, berba je počela kasno, tek 20. listopada, ali napravili smo orange vino pa sam se na neki način izvukao”, priča.

Posebna pozornost je usmjerena prema bačvama

Zbog toga što je za chardonnay idealno da dvije godine sazrijeva, Naprta je tek sada pustio u prodaju chardonnay iz 2017. Drži se, naime, pravila koliko vremena vino provede u bačvi toliko mora u butelji. Ako provede desetak mjeseci u drvenoj bačvi, toliko mora odležati u boci na idealnim uvjetima. Jedan od osnovnih preduvjeta za proizvodnju najkvalitetnijih vina je besprijekorno čist podrum, a posebnu pozornost, upozorava Naprta, valja posvetiti bačvama.

“Bačve od inoxa, u kojima držim mošt, svake godine moraju se potpuno rastaviti, svaki, pa i najmanji dio mora se potopiti u lužinu, kako bi se ubile sve neželjene bakterije. Nakon toga se mora isprati limunskom kiselinom, pa tek onda vodom kako bi se dobila potpuna čistoća. Inox bačve su idealne za fermentaciju jer se drvene bačve ne mogu oprati lužinom i limunskom kiselinom. Zbog toga se ljudi boje drvenih bačava: u njima se, naime, bakterije ne mogu tako lako ubiti kao u inox bačvama”, tumači.

“No, nikada neću odustati od drvenih bačava jer one daju puno više od inoxa, drvo zaokružuje vino, ono diše, i, što je iznimno važno, pomaže kod mikrooksidacije. Kad se u inox bačvu stavlja mošt koji fermentira, tada na scenu stupaju enolozi. Oni su tada najvažniji jer cijelo vrijeme prate kakvi su uvjeti i što se događa u bačvi. Tek kad oni procijene da je fermentacija u potpunosti gotova, vino seli u drvene bačve”, nastavlja Naprta.

U Međimurju postoji kompletna vinska infrastruktura

Inače, Naprta koristi bačve od 225 litara koje prvu godinu daju super rezultate, drugu su vrlo dobre, treće su dobre, a četvrtu ih prodaje. Poprilično se začudio kad sam upitao koristi li francuske bačve budući da su one na glasu u svijetu kao najbolje.

“Ma dajte, molim vas. U Međimurju postoji kompletna vinarska infrastruktura, pa zašto bih kupovao bačve u Francuskoj kad ih u susjednom selu Dunjkovcu proizvodi izvanredni bačvar Štef Pozvek. Kod njega od početka kupujem bačve, jer radi upravo onakve kakve želim. A takvih bačava ne možeš nigdje naći, pa ni na francuskom lageru”, priča.

Naprta ima malu butik vinariju, proizvodi male serije, ali uspijeva održati cijene koje su dvostruko veće od nekih drugih vinarija u Međimurju. To si može dopustiti jer radi posve drugačija vina od međimurskih kolega koji preferiraju uglavnom mlada vina.

Posluje pozitivno već tri godine

“Ona na početku prekrasno mirišu, divna su jer imaju cvjetne note, ali se moraju popiti u roku od godine dana jer nakon toga počnu jako padati. Ja međutim odlazim u drugu krajnost, svjesno žrtvujem te cvjetne note jer kad staviš vino u drvenu bačvu moraš se oprostiti od tih primarnih nota. Umjesto toga dobivam sekundarne note, a kod chardonnaya su to lješnjaci, putar, a ako još uspiješ zadržati nešto citrusa, kao što meni uspijeva, onda dobivaš fantastično vino”, priča.

Naprta proizvodi razna vina, chardonnay sur lie, cabernet sauvignon, rose, orange, pjenušac, konjak… U posljednje tri godine napokon je stabilizirao financijsko poslovanje, nema više kredita, uredno plaća sve poreze i PDV, pa posluje na pozitivnoj nuli, zapravo s malim dobitkom. Njegova sva vina imaju uglavnom oko 13 posto alkohola.

Naprta ocjenjuje kako se u Međimurju proizvodi najbolji sauvignon blanc i to je sortno vino najtraženije po restoranima. Od bijelih sorti tu su još rajnski rizling, bijeli pinot, žuti muškat, a od crnih sorti crni pinot, frankovka, cabernet sauvignon. S obzirom na to da se klima malo mijenja sve je više sunčanih dana, pa se, kako tvrdi Naprta, postižu sve bolji rezultati. No, na tržištu taj se golemi napredak baš i ne primjećuje.

Problem malih hrvatskih vinarija

“Međimurci nisu agresivni kao Dalmatinci, oni su karakterno drugačiji, a ne djeluju ni kao Istrijani koji su odlično organizirani, imaju svoja udruženja, komore, Turističku zajednicu, političare koji ih promoviraju… Dodatni je problem što Međimurje nema turista kao Istra i Dalmacija koji su veliki kupci domaćih vina.” Inače podrum Roberta Naprte ima kapacitet od oko 20.000 litara vina tako da ima puno prostora za povećanje proizvodnje, ali u to će ići, kaže, krajnje oprezno. Ima 1700 vlastitih trsova Chardonnaya te 2500 trsova Cabernet Sauvignona koje ima u zakupu u Brodskom Stupniku.

“Obilazio sam ugostitelje, a oni bi mi već na vratima govorili ti si stoti koji je došao danas. Ugostitelji radije imaju na vinskoj karti jednog Kozlovića za kojeg svi znaju i koji pravi izvrsna vina, nego proizvode nekog nepoznatog vinara. Kozlović je najznačajniji brend našeg vinarstva i svatko tko ga naruči zna da neće pogriješiti. Tu prestaje priča o malim hrvatskim vinarijama. Stoga si osuđen na prodaju u nekim malim restoranima ili na kućnom pragu što je veliki problem jer veliki distributeri vina utječu na stvaranje vinskih lista u barem 80 posto hrvatskih restorana.”

Najviše vina prodaje u Dalmaciji, što je iznenađujuće

Naprta nas je poprilično iznenadio kad je kazao kako najviše vina prodaje u Dalmaciji, posebice Splitu. Bilo bi, naime, logično, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog blizine, da je Zagreb glavni potrošač njegovih vina. “Bilo bi, no tu ima puno raznih interesa, čudnih kriterija po kojima se rade vinske karte, puno je snobizma, pretjerivanja, prodavanja magle. Na tri prodane butelje u Dalmaciji, u Zagrebu prodam tek jednu jer je mnogima najjednostavnije staviti na kartu francuska vina jer misle da će time impresionirati turiste. No, strani gosti neće u nas kupovati njihova vina, već vole kušati domaća.”

Naprta objašnjava kako u ozbiljnim vinarskim državama poput Francuske i Austrije, distributeri godinu dana unaprijed dogovaraju s proizvođačima vina koje će količine naručiti, tamo se ne treba hodati naokolo s bočicama.”U Mađarskoj jedna manja vinarija godišnje proizvodi 50 tisuća butelja, od toga 60 posto prodaju na kućnom pragu. Austrijanci na kućnom pragu prodaju čak 80 posto svojih vina i to je budućnost za male proizvođače.”

Mladen Pleše
Novinar
477 članaka Više o autoru
Više s weba