Nekad je nužno odabrati stranu

Bio sam na Trumpovoj proslavi Dana nezavisnosti s njegovim pristašama. Takve ljude upoznao sam kod nas 1990.

Telegramov dopisnik iz Amerike otišao je u Washington i infiltrirao se među redove Trumpovih 'deplorablesa'

A man wearing a "Trump 2020" cap looks on as people gather on the National Mall ahead of the "Salute to America" Fourth of July event with US President Donald Trump at the Lincoln Memorial in Washington, DC, July 4, 2019. (Photo by Nicholas Kamm / AFP)
FOTO: AFP

Hodam među njima i vidim dvije stvari: prvo, gotovo svi su bijelci, u zemlji u kojoj se već danas rađa više ne-bijele nego bijele djece; drugo, gledam ih i shvaćam da takve ljude već dugo poznajem, već tri desetljeća. Znam ih barem od travnja 1990. godine, kad sam prvi put bio na skupu HDZ-a pred crkvom svetog Vlaha u Dubrovniku – bilo mi je 14 godina; tad sam ih prvi put sreo. Vidio sam ih do danas mnogo puta. Sjećam ih se iz ranih 2000-ih, kad su na Trgu bana Jelačića prosvjedovali protiv izručenja "naših generala" i protiv "izdajničke" vlade Ivice Račana.

Zatekao sam se u Washingtonu za Dan nezavisnosti. Glavni američki praznik i inače je zanimljiv u prijestolnici, a ove godine se moj dolazak poklopio s najavom Donalda Trumpa da će upriličiti “spektakl svih spektakala”. Pristao sam na pogodbu – izložit ću se suncu američkog Juga, pratiti povorke i trpjeti patriotske skupove, spavati na travi i kisnuti na mlakoj kiši – da vidim kakav će spektakl ponuditi predsjednik nacionalist, koji birački bazu ne hrani rezultatima, nego retorikom i mahanjem zastavom. Činilo mi se da tu vrstu političara odnekud poznajem.

Najupečatljiviji je bio susret s njegovom biračkom bazom – ljudima koji su potegnuli iz raznih dijelova Amerike ne bi li sudjelovali u Trumpovoj predstavi. Kontakt s njima potvrdio mi je da je Hillary Clinton svojedobno bila u pravu kad ih je nazvala “deplorables” – vrijednima žaljenja. Potvrdio mi je i da su – suprotno onome što je vjerovala Clinton – još uvijek politička snaga na koju treba računati. “Deplorables” su me podsjetili na mnoge birače iz mog dijela svijeta. Nacionalizam ovdje nije razvijen, ali Trumpovi birači dijele karakteristike s dobrim dijelom birača HDZ-a, Aleksandra Vučića ili Viktora Orbána. Ne razumijem ih do kraja, ali sam stekao neke interesantne uvide.

Trumpovi simpatizeri AFP

Ipak ništa od tenkova

Počelo je s tradicionalnom povorkom, na koju Trump ipak nije uspio ugurati tenkove, pa ju je ignorirao. To je velomišćanska parada koja svakog Dana nezavisnosti ide posred grada i gdje se pod napuhanim balonima prezentiraju najveći patrioti i pripadnici manjina koje se žele uklopiti u mainstream – ove godine vidio sam Kineze, Vijetnamci, Sikhe. Važniji od sudionika pokazat će se promatrači parade – dok su Sikhi prolazili noseći divovskog američkog orla napuhanog helijem, nekolicina Trumpovih sljedbenika doviknula im je – “Go back to Afghanistan” ili “Go home, muslims”, iako Sikhi nisu… ok, znate. Tu kreće moje upoznavanje s “deplorables”, koji su protiv čak i kad ne znaju protiv čega. Bit će to dug dan.

Cijeli Trumpov mandat živim u Americi, ali dosad nisam susretao njegove birače jer živim u New Yorku. Prvi dojam: oni ne glasaju za Trumpa zato što su bijela radnička klasa ostala bez posla zbog globalizacije i automatizacije: oni imaju posao (ili mirovinu) i ne izgledaju nimalo siromašno. Ne čini mi se da glasaju za Trumpa unatoč tome što je on mizogini rasist i lažljivac, nacionalist i neznalica; glasaju za njega baš zato što su i oni u dobrom dijelu mizogini rasisti, nacionalisti i neznalice koji vole kad im se govori što žele čuti. Upuštam se u niz kraćih razgovora oko Trumpa koji to potvrđuju; onda mijenjam taktiku jer vidim da me neće daleko dovesti. Počinjem se slagati s njima, da vidim koliko će daleko otići. Učinak je isti.

Trump tijekom govora AFP

Svi su generalno neinformirani

Prolazim kratku kontrolu i ulazim na National Mall. U redu za štand s vodom svi pričaju o Trumpu. Razgovaram s Drewom, koji ima četiri slobodna dana jer tako idu šihte na njegovu poslu. Drew je vojnik, služi u počasnoj gardi na Grobu neznanog junaka u Arlingtonu; ovo će mu biti prvi put da vidi Trumpa. Malo ga je razočaralo što je samo jednom bio na Grobu neznanog junaka, pogotovo kad je lani preskočio, a Drew je bio u šihti.

 

Što je dobro kod Trumpa – pitam, on odgovara šablonski, “Učinio je Ameriku ponovno velikom”. Kako – pitam dalje, on kaže da sama “činjenica da imamo tako velikog predsjednika” zemlji vraća slavu. Jel mu smeta kad Trump vrijeđa ratne heroje, poput Johna McCaina? Drew odgovara grimasom. Kaže vojnik je, pa neće dalje o politici. Drew je bijelac, ima 21 godinu.

Ljudi oko mene mahom nose crvene majice, mnogi i crvene kape “Make America Great Again”. Vidi se da je izborna sezona jer ima i kapa “Keep America Great” i “Trump 2020”. Generalno su neinformirani; barem petero ljudi putem me pita kad je Trumpov govor. Svatko od tih ljudi, kladio bih se, ima mobitel, ali se možda ne zna najbolje služiti internetom gdje je informacija lako dostupna. Dijelom mi se potvrđuje stara slutnja – Trumpovi obožavatelji ne prate Trumpa na Twitteru. Ako i koriste društvene mreže, to je Facebook. A dozu istine o Trumpu dobivaju s Fox Newsa. Nasukani na Mallu, bez TV-a, čak i u meni vide koristan izvor informacija.

U parku im se ne viđaju zidovi

Četvrti srpnja je pučki praznik, pa je stroga regulacija i podjela uvijek dostupnog parka na sektore neobična i Trumpovim biračima. Teško je ne biti zlurad kad ih čovjek promatra kako se prepiru s osiguranjem koji im brani da preskaču ograde. “Build the Wall”, vikat će kasnije, a ovdje se sami osjećaju sputani običnom ogradom visine metar i pol. S južne strane Reflecting Poola tražim najveće stablo; najavili su kišu, pa se nadam zaklonu krošnje. Nisam daleko od spomenika Lincolnu – na stepenicama su govornica za Trumpa, tribina za uzvanike i – tenk.

AFP

Lokalna zajednica bila je zgrožena Trumpovom idejom da tenkovi oru ulice Washingtona – poručili su mu “Thanks, but no tanks!”, rekli da tenkovske parade spadaju u Pjongjang i Moskvu i pitali tko će platiti obnovu asfalta. To nije omelo Trumpa, pa su uskočili generali koji se groze upotrebe vojske u političke svrhe. Dovezeno je na kraju samo osam tenkova i izloženi su na labudicama koje su ih dovele – to svjedoči da je netko u Pentagonu predsjedniku više puta rekao “Ne dolazi u obzir!”, kažu upućeni. Dapače, netko mu je morao u više navrata reći “Apsolutno ne dolazi u obzir!” Tenkovi na Mallu provincijalan su prizor, ali to što su izloženi kao eksponati, a ne kao paradno oružje, govori da je vojska uspjela suspregnuti ludilo vrhovnog zapovjednika.

Kisnuo sam kao budala

Počeo je pljusak, pa smo se zbili pod stablo. Kiša zbližava ljude; počeo sam pričati s obitelji koja se gurala pod istom granom – prepoznali su me kao stranca jer sam s nekim pričao hrvatski na telefon. Majka, otac i sin u ranim dvadesetima, turisti su iz Francuske. “Došli smo vidjeti tog čovjeka”, rekao mi je Charles i kimnuo prema pozornici. Ne bih rekao da je Trumpov obožavatelj. Njegova majka napola je u šali rekla: “Kisnemo kao budale, pravo nam i budi kad smo budale koje su ovamo dolazile”. Nasmijali smo se, a kad je pljusak prestao Francuzi su otišli s Malla. Ostavili su mi pitanje – kisnem li i ja jer sam budala?

Prošetao sam do ograde što je smrtnike dijelila od uzvanika, republikanskih donatora koje je Trump stavio na počasnu tribinu. Njegove birače nije smetala činjenica da ih od Trumpa dijeli ograđena poljana za uzvanike i dva metra visoka žičana ograda – taman nalik onoj u kakvoj Trumpova administracija drži imigrantsku djecu na granici.

Stajali su sve do ograde, svjesni da dalje mogu proći samo oni koji stranci plate stotine tisuća dolara. To je močvara Washingtona koju je Trump obećao isušiti, doslovno na mjestu gdje je do gradnje grada i bila močvara. Curu koja je djelovala simpatično, pitao sam o tome. Rekla da “Trump zna koga gdje stavlja”. A zašto je tebe tu stavio?, pitao sam. “Zato što zna kome je gdje mjesto. Ja sam sretna što glasam za njega”, dodala je. Nije mi htjela reći ime.

Ljudi koje, zapravo, već dugo poznajem

Čudna stvar s Trumpovim obožavateljima je da su neobično mirni dok se Trump ne pojavi. Nemaju pjesme koje bi pjevali, ni tradiciju da se oglašavaju dok se ništa ne događa – nemaju “Zovi, samo zovi!” ili takve pjesme. Ponekad shvate da je to čudno, pa iz čista mira počnu skandirati “USA, USA!”, ali bez šuga, i brzo zamru. To svjedoči koliko javni nacionalizam europskog tipa nije standard američke politike, nego bastard Trumpova vremena.

Hodam među njima i vidim dvije stvari: prvo, gotovo svi su bijelci, u zemlji u kojoj se već danas rađa više ne-bijele nego bijele djece; drugo, gledam ih i shvaćam da takve ljude već dugo poznajem, već tri desetljeća. Znam ih barem od travnja 1990. godine, kad sam prvi put bio na skupu HDZ-a pred crkvom svetog Vlaha u Dubrovniku – bilo mi je 14 godina; tad sam ih prvi put sreo. Vidio sam ih do danas mnogo puta. Sjećam ih se iz ranih 2000-ih, kad su na Trgu bana Jelačića prosvjedovali protiv izručenja “naših generala” i protiv “izdajničke” vlade Ivice Račana.

Već sam ih vidio i izvan Hrvatske. U svibnju 2012. slučajno sam se zatekao u Novom Beogradu kad je promet zaustavljen jer je Ušće preplavilo nekoliko tisuća pristaša Napredne stranke; busevima su ih dovezli iz cijele Srbije. Prehodao sam s njima put preko Brankova mosta do Trga Republike gdje su imali miting. Vratio sam se u Zagreb, a oni su izabrali Tomislava Nikolića za predsjednika. Ja sam poslom iste večeri završio u Lisinskom, gdje sam susreo brojne hrvatske pripadnike iste sorte; i oni su te noći izabrali Tomislava za predsjednika: zvao se Karamarko i nije došao na čelo Srbije, nego HDZ-a. Te ljude dakle susrećem desetljećima, ali ih u četiri godine života u New Yorku nisam sreo; Washington nas je opet spojio.

Američki nacionalizam je posve bizaran

Dok sam hodao po Mallu i gledao ih, u nekoliko navrata počeo bih se smijati sam sa sobom, kao luđak. Bila mi je beskrajno smiješna sklonost ljudi oko mene da vjeruju u nacionalističku glupariju koju im je prodao Trump. Smijao sam se valjda zato što sva tri nacionalizma u mojem životu – hrvatski, srpski i američki – već dobro poznajem, ali se samo hrvatski (i refleksno srpski) uspio infiltrirati u mene. Iako sam ga se osobno oslobodio nedugo nakon onog skupa HDZ-a ispred Svetog Vlaha, cijeli život umočen sam u glupi hrvatski nacionalizam (i njegovu inverznu srpsku inačicu). Ne opravdavam ga, ali mogu shvatiti da ekstremna životna iskustva, poput rata, mogu ljude gurnuti u ruke nacionalista (koji su i doveli do rata, pa je krug zatvoren).

AFP

Na američki nacionalizam gledam kao što mater gleda ludu kćer – razumijem povode i dinamiku, ali mi je bizaran. Tvrda jezgra nije smiješna: oko mene se nalazila dobra većina ljudi koji jesu rasisti, a Trump im je prihvatljivija maska da kažu što misle nego da se, recimo, uključe u Ku Klux Klan. Ali nisu svi ovi ljudi rasisti; neki su jednostavno budale. Koliko treba biti naivan da vas zadovolji mahanje zastavom i obećanje “make great again”? Zato sam se valjda smijao; živim ovdje već neko vrijeme i mogu vam reći – toliko su glupi da je to smiješno.

Trump nije dobio glasove u Washingtonu

Doduše, gotovo nitko od njih nije iz Washingtona. U ovom gradu Trump je dobio 12 tisuća glasova; Hillary Clinton 300 tisuća. Dakle, publika za Trumpovu paradu došla je odnekud – kao i “naprednjaci” na Ušće ili HDZ-ovi birači na miting za generale. Gledao sam ih i vidio iste ljude kakve često vidimo na Balkanu: ljude kojima je kvaliteta života manje važna od političkog pitanja osjećaju li se “svoji na svome”, koje goni strah da je dominantna pozicija njihova krda ugrožena.

Ugroze mogu biti različite – Srbi, Hrvati, nebijelci, imigranti, oni koji govore španjolski, muslimani, žene, Srbi, gejevi, Sirijci, Romi, Albanci, Sorosevi plaćenici, crnci u Bijeloj kući – svatko tko ugrožava patrijarhalni, bijeli, heteronormativni, ksenofobni konsenzus. Svaki otklon od tog “konsenzusa” zahtijeva da se nacija rekalibrira – vrati “svoja na svoje”, “make great again”, ili kako se to već kaže na srpskom da ceo svet razume.

Ostao je dosljedan sebi; lagao i o vremenu

Zabavljen tim mislima, vratio sam se na Reflecting Pool. Nakon nekoliko pljuskova, pozornica se počela puniti; približava se dolazak Trumpa. Mall nije prepun, ali tu je ipak ljudi kao na pristojnom koncertu. To znači da mobiteli ne rade zbog preopterećenja mreže; pristup internetu je očajno spor, pa smo podložni glasinama. Mnogi imaju vremensku aplikaciju koja javlja kad u blizini udari grom, pa se širi glas da je Tajna služba evakuirala pozornicu i zadržala Trumpa u Bijeloj kući.

Kasnije sam pogledao što se doista događalo i stvarno je dio bio istina: bilo je gromova i evakuacija, ali na drugoj strani Malla, pod zgradom Kongresa; Trump je tad na Twitteru objavio da je prestala kiša (iako je padala cijelo vrijeme) i da stiže jer su se oblaci razišli (nisu, kiša je padala do kraja njegova govora). Ostao je dosljedan sebi: ništa što je rekao nije bilo točno.

Iznenađenje nije bila Trumpova lažljivost, nego njegov govor. Ljudi oko mene djelovali su nabrijani za pravi predizborni skup. To je točno ono protiv čega su Trumpa upozoravali svi, od medija i demokrata do umjerenijih suradnika: ne smije pretvoriti Dan nezavisnosti u miting, jer je predsjednik svih građana, jer u skupu sudjeluje vojska koja mora ostati izvan politike, jer se na stepenicama Lincolnova spomenika ne drže predizborni skupovi itd.

Razočarani pristaše mlakim govorom

Na iznenađenje svih – i razočaranje ljudi oko mene – Trump je poslušao ta upozorenja. Govor je bio loš, ali ne i skandalozan. To se nije svidjelo ljudima koji su me okruživali, a koje uporno zovem deplorables jer mislim da ih je Clinton dobro definirala. Dok je trajao govor, oni nisu znali kud bi sa sobom. Svaki put kad bi očekivali da će Trump skrenuti u neki rukavac i isporučiti bar jedan od svojih greatest hits (No collusion! No obstruction! Witch hunt!), što bi oni prihvatili s “Lock her up!” – to se nije dogodilo. Mallom se valjala ogromna neiskorištena energija za politički napad.

Trump je bio zagrađen neprobojnim staklom, ali je kiša smočila staklo, pa se na videozidu vidio kroz kapljice – za čovjeka koji prekida intervju ako se netko zakašlje u istoj prostoriji, to je dovoljno da mu pokvari dan. Trump mrzi kišu, objasnio je jednom, jer mu ona uništava frizuru; jača je od njegove formule za proizvodnju umjetno složenog busena navrh inače ćelave glave.

Govor je pročitao kao robot

Još mu je gora bila prisila da održi “nepolitički” govor s blesimetra, bez lutanja s teme i paljenja rulje protiv demokrata. Uz pritiske vojske i razumnijih političara, postojao je i dodatni razlog – Trump se morao držati govora jer je bio koordiniran s preletima aviona, koji ne mogu stati u zraku i čekati da on završi svoju struju svijesti o Bobu Muelleru. Sve to vidjelo se na Trumpovom licu – kad nešto mora napraviti preko volje, Trump to uvijek izvede jako loše, da svi vide kako to nije bio njegov izbor.

Govor je pročitao kao robot; bez pauza gdje bi bilo smisleno da rulja plješće, i s pauzama gdje bi ostao bez zraka ili pio vodu – tu rulja nije znala što napraviti. Sve je bilo krivo nasađeno, najviše sam Trump, kojemu se evidentno nije sviđalo što skup ne može pretvoriti u miting; to je uostalom bila stvarna motivacija za cijeli događaj.

Za razliku od prethodnika, Trump ima očajne pisce govora. Mnogi su ovaj govor opisali kao čitanje natuknica s Wikipedije. To nije pošteno; Trump je rekao da je u Revolucionarnom ratu krajem 18. stoljeća vojska Georgea Washingtona “osvajala aerodrome” – to sigurno nije pročitao na Wikipediji. Pristaše koji su ga došli čuti nisu htjeli takav govor, a nije ga htio ni Trump. Oni su htjeli skandirati “Lock her up!”, ali predsjednik im nije dao priliku za to.

Djelomično iskupljenje vojnim dijelom proslave

Dijelom im se iskupio kad je krenuo vojni dio. Trump je s lažnom liječničkom potvrdom izbjegao novačenje u Vijetnam, ali danas obožava uniforme. S malim povijesnim uvodom najavio bi razne vidove vojske i prelet njihovih letjelica. Taj dio proslave doista mi se gadio – američka vojska u mnogim se ključnim trenucima suvremene povijesti dokazala kao presudna snaga dobra – počnimo samo s tim da je porazila Hitlera. Ali manifestacija američkog oružja u maniri Sovjetskog Saveza ili Sjeverne Koreje ne samo da je suprotna svim vrijednostima u koje je Amerika vjerovala prije Trumpa, nego je i smiješna i besmislena.

Amerika ima toliko veću vojnu silu nego gotovo svi ostali zajedno, da je pitanje dobrog ukusa ne razmetati se time. Gledao sam Trumpa dok su prelijetali avioni – odstupio bi od mikrofona, podigao bradu kao Benito Mussolini i zadivljeno gledao vojnu silu kojoj je vrhovni zapovjednik. Meni je izgledao komično, jer Trump je toliko nesavršen karakter da nikad ne bi mogao postati ni Mussolini, kamoli što opasnije; ali mogu shvatiti da je nekome to izgledalo zabrinjavajuće, a ne smiješno.

Trump je potpuno izokrenuo narativ

Moji deplorables bili su oduševljeni; već to sugerira da s letačkom paradom postoje ozbiljni problemi. Sudjelovanje vojske – koje se dogodilo unatoč odupiranju generala rukama i nogama – problematično je iz dva razloga. Prvo, zato što politizira vojsku: Trumpov govor bio je umiven, ali sve skupa je organizirano da bi on iskoristio vojsku za svoju promociju na početku izborne sezone. Drugo, zato što militarizira politiku: demokratske zemlje ne šalju političke poruke pomoću vojnih parada. To dosad nije radila ni Amerika. Istina, neke zemlje nastale u revoluciji imale su vojne parade, ali od demokratskih zemalja danas to rade samo Francuska, Hrvatska i Srbija. Za Ameriku to možda nije baš najbolje društvo.

Još je veći problem u tome što je Trump izokrenuo narativ. Dan nezavisnosti prigoda je da se Amerika pohvali vrijednostima na kojima je utemeljena i još jednom ih potvrdi; vrijednosti Američke revolucije 1776. inspirirale su Francusku revoluciju 1789., koja je transformirala Europu, kao i druge pokrete koji su srednjovjekovni feudalni svijet preveli u modernost.

“Vjerujemo da su ove istine očite same po sebi: da su svi ljudi stvoreni jednaki i da imaju ista neotuđiva prava, među kojima su pravo na život, slobodu i težnju k sreći”, napisao je Thomas Jefferson u Deklaraciji nezavisnosti, temeljnom američkom dokumentu. Iako im ni sama nije uvijek bila dosljedna, vrijednosti tako formulirane 4. srpnja 1776. definirale su naciju stvorenu toga dana i preobrazile svijet koji se u njih ugledao.

Potpuni debakl s vatrometom

Iz Jeffersonove Deklaracije rodila su se tri današnja politička koncepta – suverenitet, ljudska prava i individualne slobode. O tome su zadnja dva stoljeća govorili prethodnici Trumpa. Njemu ideje koje su transformirale svijet nisu zanimljive; njega zanima oružje. Dugi niz predsjednika vjerovao je da Amerika ima važnu ulogu u svijetu jer su njene ideje važne čovječanstvu. U pobjedničkom govoru 2008. Obama je rekao baš sve suprotno od ovog što danas radi Trump: “Stvarna snaga naše nacije ne proizlazi iz oružja ili iz našeg ogromnog bogatstva, nego iz trajne snage naših ideala: demokracije, slobode, prilike i nepokorive nade.” Za Trumpa, nada je za luzere, a nepokorivi su samo tenkovi i bombarderi.

Pala je večer i došlo vrijeme za vatromet. To je stara tradicija, ali u Trumpovoj režiji i vatromet mora biti dvostruko duži, veći i veličanstveniji od svih dosadašnjih. Kiša je stala, pa sam se prebacio do obeliska gdje se sjedilo na travi. Vatromet je počeo senzacionalno – i to vam kaže dubrovačko dijete koje je, otkad zna za sebe, svakog 10. srpnja gledalo vatromet za otvaranje Ljetnih igara. Trump je najavio dvostruko izdanje – dakle 34 umjesto 17 minuta. No, uslijedio je debakl. U vlažnoj noći bez vjetra, dim od raketa nije se razilazio. Nakon četiri minute vidjeli smo samo veliki oblak dima koji iz pozadine mijenja boju – malo crveni, pa plavi, pa zeleni. Nismo više vidjeli niti jednu raketu kako eksplodira.

Trump je gospodar dima

Ljudi su počeli su fućkati. Svatko voli dobar vatromet, ali nitko ne voli oblak dima i eksplozije u pozadini. Prvi dio vatrometa išao je sa standardne pozicije iza Watergatea, ali je “producent” Trump drugi dio bio prebacio kod Pentagona, kako bi ga gosti njegova hotela u Washingtonu bolje vidjeli; to je upropastilo i nastavak. Taman kad se dim razišao s prve pozicije, vjetar ga je prenio na drugu, kod Pentagona. Roket-majster Trump upropastio je i ono što nije trebalo propasti. U jednom trenutku više se nije vidio ni spomenik Washingtonu – ogromni obelisk – jer ga je progutao dim.

Hodao sam doma po Mallu i činilo se da smo u ratnoj zoni jer se dim od veličanstvenog propalog vatrometa spustio u gradske ulice. Bio to vatromet, razoružanje Sjeverne Koreje, zdravstvena reforma ili pregovori s Kinom, možete se kladiti da će Trumpova megalomanija uvijek uroditi s puno dima i sakriti sve ostalo, bilo loše ili dobro. I to je najbolja alegorija njegova predsjedništva dosad: Trump je gospodar dima. I onda kilometrima hodate kroz dim, čekajući da se raziđe.