Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Bivši heroj ljevice potrošio je sve kredite kod dobronamjernih promatrača. Assange nije mučenik

Telegramov dopisnik iz Amerike portretira jučer uhićenog Juliana Assangea

Assange vjeruje u "radikalnu transparentnost", ali u deset godina nije objavio niti jedan dokument o Rusiji, gdje Putin vlada despotski, ubija novinare i opozicijske lidere, gdje nema ni "t" od transparentnosti. Kad su drugi objavili Panamske dokumente, koji govore o mutnim poslovima Putinovih ljudi, Assange je taj čin "radikalne transparentnosti" proglasio "napadom na Rusiju i Putina koji je financirao George Soros". Da ste bili i najdobronamjerniji simpatizer, Assange se potrudio izbiti vam iz ruke zadnji argument da nije na Putinovu platnom spisku. Ili, još gore, u Putinovu političkom taboru.

Julian Assange ponovno je s nama. Nakon sedam godina, Ekvador mu je ukinuo azil, a londonska policija uhapsila ga i silom iznijela iz ambasade. Na kratkom putu do marice, nošen poput Ivana Pernara na rukama saborske straže, pojavio se starac nalik doktoru Draganu Dabiću, još jednom dugogodišnjem bjeguncu od pravde. S bujnom sijedom bradom i duge sijede kose vezane iza glave, podsjeća na alter ego Radovana Karadžića iz godina njegova skrivanja po beogradskim predgrađima. Opet se potvrdilo da je Assange jedan od ljudi koji oko sebe znaju splesti sliku heroja i mučenika, a zapravo su teški gadovi.

Kad ga vidite onako zabrađenog, tko bi rekao da mu je tek 47 godina. Jako je ostario otkad se posljednji put prikazao na Skypeu iz ambasade 2017. Njegovi odnosi s državom koja mu je dala zaklon otad su rapidno propali – što zbog međunarodnih pritisaka na Ekvador, što zbog Assangeova nesnosnog karaktera. Zabranili su mu javna obraćanja s balkona i ukinuli pristup internetu, životnoj liniji sa svijetom koja ga je stvorila. Kad je Ekvador za predsjednika izabrao komunista Lenína Morena, dani u azilu bili su mu odbrojeni. U Morenovoj viziji “socijalizma 21. stoljeća” nije bilo mjesta za narcisoidnog radikala u ambasadi.

Odrekao se Trumpa na kojeg je mogao računati

Dok su ga nosili u maricu, Assange je vikao “Spriječite protuzakoniti napad Trumpove administracije!” Zvučalo je to i bizarno i ironično, jer je upravo Trump netko na koga bi Assange mogao računati na svojoj strani. Osnivač WikiLeaksa neočekivano je pomogao izboru Trumpa za predsjednika. Dapače, Trump je u kampanji stotinu puta rekao da “voli WikiLeaks”, javno je čitao Assangeove objave, a njegov savjetnik i neformalni glasnogovornik Sean Hannity čak je bio potegnuo do Londona i Assangea s udivljenjem intervjuirao na televiziji koju gleda Trumpova baza. Trump ne može biti ni sretan ni miran kad vidi da se Assangea izručuje – suđenje u Americi moglo bi otkriti detalje veza između ljudi u njegovoj kampanji i režima Vladimira Putina. Rusija je već reagirala, nervozno: “Ovo je dokaz da čvrsta ruka Demokracije stišće vrat Slobode”, poručili su iz Kremlja.

Assange je izveden pred suca u Westminsteru po dvije osnove – prvo, zato što je bijegom u ambasadu prekršio uvjete jamčevine iz 2012. Za to mu prijeti novčana kazna ili kratki zatvor u Britaniji. Drugi razlog je zahtjev Amerike da ga se izruči po dosad tajnoj optužnici. Tereti ga se za hakiranje i pomaganje bivšoj vojnikinji Chelsea Manning, koja je ukrala stotine tisuća dokumenata što ih je WikiLeaks objavio 2010. i 2011. Assange je pred londonskim sudom izjavio da se ne osjeća krivim, a sudac ga je nazvao “narcisom koji svoje osobne interese stavlja iznad svega drugoga”. Mogućih problema ima još. Švedski tužitelji javili su da će ponovno otvoriti istragu za silovanje, odbačenu dok je Assange bio u ambasadi. U Americi će ga optužiti za ulogu koju je, kao produžena ruka ruske vojnoobavještajne službe, odradio u uplitanju u predsjedničke izbore i pobjedi Trumpa. Pravne muke Juliana Assangea tek su počele.

Nekadašnji heroj ljevice potrošio sve kredite

Nekoć heroj ljevice, Julian Assange potrošio je u zadnjih sedam godina sve kredite koje je imao u očima dobronamjernih promatrača. Kako je vrijeme prolazilo, sve je više u pitanje dolazila prava motivacija njegove kampanje za “radikalnom transparentnošću”. Na globalnoj pozornici pojavio se u velikom stilu i s velikim, mnogima razumljivim ciljem – da razotkrije trulež iza odluke predsjednika Georgea W. Busha o napadu na Irak, da ilustrira skandalozan i često kriminalan način na koji su se vodili ratovi u Afganistanu i Iraku, kao i sav mrak Busheva “rata protiv terorizma” – od Guantánama do “crnih operacija” CIA-e i mučenja waterboardingom.

Amerika je pod Bushem bila u ozbiljnom prestupu međunarodnih normi i zakona. Odluka o napadu na Irak 2003. bila je uvjerljivo najporazniji potez bilo koje američke administracije zadnjih stotinjak godina; razorne posljedice osjećaju se do danas – od postojanja ISIS-a do jačanja utjecaja iranske teokracije na Bliskom istoku. Svaki pokušaj da se baci svjetlo na te katastrofalne događaje nailazio je na odobravanje brojnih kritičara Busheve administracije.

Razlika između novinara i WikiLeaksa

Zato je Assange i mogao stupiti na globalnu pozornicu u velikom stilu – dokumente koje je Manning ukrala s američkih državnih servera nije objavio samo WikiLeaks, nego koordinirano još pet najuglednijih medija – New York Times, Le Monde, The Guardian, Der Spiegel i El País. I tu su se već vidjele prve razlike te počeli problemi. Dok su mediji objavljivali dokumente tek nakon redakcije, u kojoj bi zaštitili imena i osobne podatke usputnih pojedinaca, WikiLeaks je vjerovao da za to nema potrebe. Novine su zamračile ime Afganistanca koji se u jednom dokumentu navodio kao američki doušnik, WikiLeaks ga je objavio. Kad su Assangea pitali zašto, lakonski je odgovorio da je “doušnik sam odabrao stranu, pa neka sad snosi posljedice”. Tu se vidjelo da Assange ne ratuje samo protiv Busha i njegove katastrofalne politike, nego protiv Amerike i protiv međunarodnog poretka koji je uspostavila 1945. godine.

Ako je objava ratnih dokumenata imala političkog povoda i smisla, to se ne može reći za odluku da WikiLeaks objavi stotine tisuća diplomatskih telegrama i slične povjerljive korespondencije stare nekoliko desetljeća. Assangeov motiv nije bio da povjesničare razveseli ranim otvaranjem arhiva, nego da osramoti Ameriku i njenu politiku. Često s razlogom, ali cijelo vrijeme nad njim je ostao veliki upitnik – zašto? Kad je istovario diplomatsku pošiljku, saznali smo za brojne situacije koje nisu politički važne, ali su neugodne za aktere, i danas žive, u penziji. Što je ambasador javljao Washingtonu o karakteru nekog princa ili člana centralnog komiteta i za koje su neugodne priče znali u State Departmentu – desetljećima kasnije to neće promijeniti politiku, ali će svejedno opterećivati odnose Amerike i te zemlje. Zašto WikiLeaks to radi?

Težak start za administraciju Baracka Obame

Sve ovo događalo se na početku mandata Baracka Obame; Assange sigurno nije olakšao posao prvom crnom predsjedniku. Zemlja je već bila promijenila kurs, posebno u Iraku i Afganistanu. No, Obama se morao nositi s posljedicama Assangeovih objava. Za to je zadužio svoju državnu tajnicu Hillary Clinton, koja se, zbog indiskrecija koje je objavio WikiLeaks, ukrcala u avion, te 2010. i 2011. provela na “turneji ispričavanja” diljem svijeta. Assange to pamti. Krenuli su i pritisci da Amerika zatraži zatvaranje WikiLeaksa i izručenje Assangea. Obamina administracija pogledala je slučaj i zaključila da to ne može napraviti. Assange se i danas predstavlja kao novinar, iako to sigurno nije. Bilo je i onda jasno da se, za razliku od pravih novinara, vodi puno labavijim standardima i objavljuje i ono što novinari ne bi objavili. No, činjenica da je netko objavio povjerljive informacije koje je netko drugi dostavio – to štiti sloboda govora i tiska iz Prvog amandmana na američki Ustav. Obamin ministar pravosuđa zaključio je da se Assangea neće progoniti, ma kakva bila šteta od njegovih objava.

Isto vrijedi i danas, iako je predsjednik Trump. Optužnica po kojoj je će Assange vjerojatno biti izručen ne odnosi se na objavu dokumenata, nego na Assangeovu ulogu u njihovu priskrbljivanju. Tužitelji su u međuvremenu došli do dokaza da Assange nije bio samo izdavač ili novinar, nego da je pomagao Manning da ih ukrade: davao joj upute kako ući u neki sistem, slao passworde i naputke kako prebaciti dokumente. Dakle, navodno ja pomogao u hakiranju i digitalnoj krađi; to ne pokriva sloboda tiska. Činjenica da je Assange objavio stotine tisuća tajnih dokumenata i dalje nije sporna. Kad novine objave tajni dokument koji im je netko dao, u Americi je to njihovo ustavno pravo. Onaj tko je dokument donio može imati problema sa zakonom – zato novinari štite svoje izvore. No, novinari u Americi – od Boba Woodwarda i Carla Bernsteina do danas – ne provaljuju u sisteme i tamo ne kradu dokumente, jer je to kazneno djelo čak i ako im je namjera da rasvijetle tuđa kriminalna djela. Čini se da je to granica koju osnivač WikiLeaksa nije poštivao.

Nedostupan za pitanja koja mu ne odgovaraju

Julian Assange pobjegao je 2012. u ekvadorsku ambasadu u Londonu i tamo dobio politički azil. Stjeran u kut, postajao je sve ogorčeniji i nepomirljiviji, ali je bio otvoren prema medijima, gdje je širio svoje evanđelje “radikalne transparentnosti”. Dao je bezbroj intervjua, putem Skypea, uživo i pisano – svima koji su pitali. To se promijenilo 2016., kad je preuzeo novu ulogu u globalnoj politici i postao produžena ruka režima Vladimira Putina. Načelno plemenitu ideju WikiLeaksa stavio je u službu ruske vojnoobavještajne službe, koja je u predizbornoj kampanji provalila u server američkih demokrata i u mejl šefa kampanje Hillary Clinton. Te mejlove, koji su jako naštetili Clinton, Rusi su dali Assangeu da ih objavi na WikiLeaksu.

S početkom njegove veze s Rusima, Assangeova otvorenost prema medijima naglo je splasnula. Znam to iz prve ruke. U kolovozu 2016. pokušao sam ga intervjuirati. Bio sam u to vrijeme član uredništva Časopisa za međunarodne odnose (Journal of International Affairs) koji izdaje Sveučilište Columbia, gdje sam tad bio na magisteriju. Uređivali smo broj o utjecaju cyber-tehnologije na međunarodne odnose i on se činio logičnim sugovornikom (drugi koje sam intervjuirao bili su novinar s ljevice Glenn Greenwald i pomoćnik glavnog tajnika NATO-a za cyber-sigurnost Sorin Ducaru).

Poslao sam Assangeu upit za intervju, zajedno s nekoliko načelnih pitanja. Javio sam mu se mejlom – adresu mi je dao profesor novinarstva s Columbia School of Journalism koji je komunicirao s njim. Znajući da Assange živi na Twitteru, i tamo sam mu poslao istu poruku. Jedno pitanje bilo je “Jeste li mejlove demokrata [za Podestu se tad još nije znalo] dobili od ljudi povezanih s Putinom?”. Mejl se nije vratio (dapače, ista adresa ostala je aktivna još mjesecima), ali Assange nikad nije odgovorio na moj upit. Dapače, puno kasnije, kad sam o njemu pisao za Telegram, slučajno sam shvatio da me je bez razloga blokirao na Twitteru. To nije dokaz ničega, ali se uklapa u širu sliku.

Međusobni tvitovi podrške Trumpa i Assangea

Assange je počeo izbjegavati medije, ali ne i kontakt s Trumpovim ljudima. Roger Stone, dugogodišnji politički mentor aktualnog predsjednika i zadnji kojega je Bob Mueller optužio u svojoj istrazi, hvalio se da komunicira s Assangeom i “Gucciferom 2.0”, što je bio alias ruske službe GRU koja je ukrala mejlove. Dapače, Stone je na Twitteru najavio da će se “uskoro pokazati da WikiLeaks u šaci drži i Podestu” – u to vrijeme čak ni Podesta nije znao da su Rusi ukrali i Assangeu dostavili njegove mejlove. Trump je bio oduševljen WikiLeaksom, hvalio ga gdje je stigao. Do te mjere da je Assange čak javno zahvalio njegovu sinu Donaldu Junioru:

“Hej Donalde, super je vidjeti da tvoj otac govori o našim objavama”, napisao mu je. “Ima toliko priča koje mediji ne objavljuju, ali sam siguran da će ih vaši podržavatelji prepoznati!” Donald Jr. nije odgovorio na tu Assangeovu poruku. Ali 15 minuta kasnije Trump otac tvitao je sljedeće: “Lažljivi mediji ne preuzimaju nevjerojatne informacije koje objavljuje WikiLeaks. Tako pokvareno! Sistem je nepošten!” Trump i Assange bili su u kampanji 2016. kuhani i pečeni. Kad je Washington Post objavio videosnimku Trumpa iz autobusa, gdje se hvali seksualnim nasrtajima na žene koje “odmah hvata za pičku”, bio je to trenutak u kojem su republikanci shvatili da je njegov pohod na Bijelu kuću propao. Od Trumpa se ogradio čak i njegov potpredsjednik Mike Pence. Kampanja je bila gotova. Kraj i propast. I onda čudo – niti sat vremena nakon objave odvratne Trumpove snimke, mediji su ponovno počeli pričati o Hillary Clinton i njezinim mejlovima. Što se dogodilo?

Objava koja je spasila Trumpovu karijeru

WikiLeaks je počeo objavljivati mejlove Johna Podeste. Baš tad – 50 minuta nakon objave snimke koja je Trumpa trebala koštati karijere – WikiLeaks je objavio mejl s tekstom plaćenog govora koji je Clinton održala za upravu Goldman Sachsa. Medijska slika naglo se uravnotežila – malo se govorilo o užasu Trumpove snimke, malo o Hillarynom govoru. “Krivnja” je podijeljena. Trump se vratio iz mrtvih. Za razliku od mejlova s demokratskog servera, Assange je Podestine mejlove objavljivao na kapaljku idućih mjesec dana. Tako je postigao maksimalni učinak – što god Trump napravio, svakog je dana došla nova prilika da se priča o novim “Hillarynim mejlovima”.

Na kraju je to bila formula uspjeha – Hillary je izgubila, a Trump pobijedio. Julian Assange bio je jedan od ključnih ljudi koji su doveli do toga. Tko mu je dao signal da s objavom mejlova počne niti sat vremena nakon objave štetne videosnimke? U optužnici protiv 12 operativaca GRU-a koju je Mueller već podignuo, WikiLeaks se navodi kao neimenovana “Organizacija 1” koju su Rusi koristili ne bi li naštetili Clinton i pomogli Trumpu. Američki tužitelji najavljuju da će optužnicu protiv Assangea proširiti i na njegovu ulogu u ruskom uplitanju, o čemu je Bob Mueller već skupio dokaze.

Megalomanski ego u završnoj fazi obračuna

Na rukama londonskih policajaca koji su ga iznijeli iz ekvadorske ambasade, Julian Assange je ušao u završnu fazu svoje kratke i zbunjujuće povijesti u globalnoj politici; ostatak života vjerojatno će provesti u zatvoru. Za ocjenu njegove uloge nije dovoljno biti politički analitičar, nije dovoljno razumjeti pokret protiv rata u Iraku, niti novi krajolik u međunarodnim odnosima nastao pojavom interneta i digitalnih oblika aktivizma. Jer Assange nije samo to. Nije samo čovjek koji se gnušao rata u Iraku – takvih je bilo milijune, uključujući i autora ovih redaka; nije ni aktivist koji je iskoristio internet za veći efekt svoje poruke – to svaki dan rade stotine tisuća angažiranih građana, novinara, boraca za svoja i tuđa prava.

Za punu ocjenu Assangea treba se upustiti u nezahvalno polje – ocjenu nečijeg karaktera i motiva, čak i psihologiziranje; ovdje se to čini nezaobilaznim dijelom objašnjenja. Assange je počeo s jasnom i široko prihvatljivom misijom kritike Busheva avanturizma. Odjek objave dokumenata o Iraku i Afganistanu dao mu je potvrdu da čini pravu stvar i hranio mu ego; onda je počeo riskirati. Diplomatsku poštu staru desetljećima nije objavio da nešto promijeni, nego da dokaže svoju moć. Bilo je već jasno da je utjecajan kad se najmoćnija država na svijetu ispričava zbog njegovih objava. Tu se dogodila prva prijelomna točka.

Assange se primarno borio protiv Georgea W. Busha. No, on u vrijeme WikiLeaksa već bio u penziji. Činjenica da su Obama – i posebno Clinton – pokušali sanirati štetu koju je napravio Assange, iznenadila ga je i razočarala. Assange zapravo ne razumije politiku i državnički posao. Očekivao je da će demokrati biti na njegovoj strani. I bili su, jer je Obama radikalno promijenio kurs u odnosu na Busha. Ali taj obrat nije bio dovoljan u Assangeovim očima. On je valjda mislio da je Obama nakon WikiLeaksa trebao sazvati kontinentalni kongres u Philadelphiji i raspustiti Sjedinjene Države; to bi valjda zadovoljilo Assangeov megalomanski ego.

Britanija i Amerika žrtve srodnih ideja

I tu dolazimo do slabosti ovog objašnjenja. Assange vjeruje u “radikalnu transparentnost”, ali u deset godina nije objavio niti jedan dokument o Rusiji, gdje Putin vlada despotski, ubija novinare i opozicijske lidere, gdje nema ni “t” od transparentnosti. Kad su drugi objavili Panamske dokumente, koji govore o mutnim poslovima Putinovih ljudi, Assange je taj čin “radikalne transparentnosti” proglasio “napadom na Rusiju i Putina koji je financirao George Soros“. Da ste bili i najdobronamjerniji simpatizer, Assange se potrudio izbiti vam iz ruke zadnji argument da nije na Putinovu platnom spisku. Ili, još gore, u Putinovu političkom taboru.

U žalosnom kaosu britanske politike, Theresa May doživjela je jučer pljesak s obje strane parlamenta dok je izvještavala o hapšenju Assangea. Trajalo je minutu, dok se nije vratila na Brexit i doživjela glasno neodobravanje s obiju strana. Njen govor sažeo je probleme današnjeg vremena: i Britanci i Amerikanci žrtve su srodnih ideja – “radikalne transparentnosti” i “izravne demokracije”. Obje imaju zdravu jezgru, ali na kraju urode Brexitom i Trumpom. Obje su populistički odgovor na problem koji traži rješenje, ali ga ni Brexit i Trump zapravo ne rješavaju. Americi je unekoliko lakše – Assange će snositi posljedice za svoju ulogu u ruskom uplitanju u izbore; Trump više neće biti predsjednik – dogodine ili za pet godina. Theresa May vjerojatno bi si dala odrezati nogu za bilo koje od tih rješenja.

Đivo Đurović
Analitičar
119 članaka Više o autoru
Više s weba