U svakoj raspravi o Bleiburgu mora se uvažiti posve neprijeporna činjenica. Jugoslavenska vojska pobila je bez suđenja desetke tisuća ljudi koji su se predali na Bleiburgu. Masovna likvidacija vojnika koji su se predali, i to poslije svršetka ratnih operacija, jest zločin najgoreg ranga. Tko god bilo kakvim argumentima pokušava opravdati taj zločin (kao što to uporno čine Stipe Mesić i Josip Manolić) pati od ozbiljnih etičkih problema. Bleiburg je simbol masakra i goleme tragedije, i jedino ga se tako može tretirati.
Međutim, Bleiburg je unatrag dvadesetak godina pretvoren u oružje političke manipulacije a zatim i u sredstvo za rehabilitaciju NDH. U prvom desetljeću neovisne Hrvatske, komemoracija na Bleiburgu imala je sasvim drukčiju ulogu. Premda se u ono vrijeme na Bleiburgu moglo vidjeti neusporedivo više ustaških obilježja nego lani ili preklani, i premda su komemoraciji nazočili značajno utjecajniji političari nego jučer, Bleiburg je u doba Tuđmanove vladavine igrao tek folklornu, marginalnu ulogu u hrvatskom političkom životu.
Bleiburg je postao preteča fake newsa
Samom Tuđmanu nije padalo napamet da ode na Bleiburg, dok posjetiteljima komemoracije nikad nije palo na pamet da propituju Tuđmanovu vlast (premda je dr. Tuđman, kako znamo, bio oficir jugoslavenske vojske u vrijeme likvidacija i križnih puteva). Međutim, kad su 2000. godine na vlast došli Ivica Račan i Stipe Mesić, HDZ i dio biskupa aktivirali su Bleiburg kao snažno emotivno oružje protiv “komunističke vlasti.”
U tim je vremenima Bleiburg iz komemoracije s neprihvatljivom ikonografijom postao efikasno sredstvo trajnog političkog pritiska na lijevo liberalne stranke. Bleiburgom se, naime, dokazivala krivnja sadašnje hrvatske ljevice za istočni grijeh hrvatskih i jugoslavenskih komunista, što je povijesno netočno i logički potpuno besmisleno, ali psihološki efikasno funkcionira. U tom kontekstu govoreći, Bleiburg je postao preteča fake newsa.
Plašenje birača navodnim komunistima
U zadnjih šest ili sedam godina situacija se dodatno pogoršala. Bleiburg ne samo da se zloupotrebljava kao političko oružje protiv liberalne ljevice, nego je prerastao u jednu od glavnih platformi hrvatskog povijesnog revizionizma. Evo kako glasi formula hrvatskog povijesnog revizionizma; Jasenovca zapravo nije bilo, na stratištima poslije Bleiburga partizani su pobili pravu hrvatsku vojsku, što znači da NDH nije bila počinitelj zločina, nego žrtva zločina.
Idući korak u ovakvoj logici jest rehabilitacija NDH, Hitlerove vjerne saveznice, koja je uvela rasne zakone, koja jest imala masovno smrtonosne koncentracijske logore, i koja, općenito govoreći, jest nešto najgore što se dogodilo hrvatskom narodu u njegovoj modernoj povijesti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Budući da je Bleiburg postao medij za unutarnje političke obračune i jedna od platformi hrvatskog povijesnog revizionizma, jasno je da je Austrija morala postrožiti svoj odnos prema komemoraciji. Bilo bi razumno da se na Bleiburgu trajno odustane od bilo kakvih političkih i povijesnih govora. Nažalost, nema nikakve sumnje da će HDZ, kad prvi put izgubi neke važnije izbore, ponovo početi koristiti Bleiburg kao motiv za plašenje birača navodnim komunistima. I tako unedogled.
Bleiburg je u vrijeme Tuđmana imao marginalnu ulogu u politici. Tragedija je sad pretvorena u opasnu manipulaciju
Bleiburg jest simbol tragedije koja je davno pretvorena u sredstvo plašenja i rehabilitacije NDH
Jugoslavenska vojska pobila je bez suđenja desetke tisuća ljudi koji su se predali na Bleiburgu. Masovna likvidacija vojnika koji su se predali, i to poslije svršetka ratnih operacija, jest zločin najgoreg ranga. Tko god bilo kakvim argumentima pokušava opravdati taj zločin (kao što to uporno čine Stipe Mesić i Josip Manolić) pati od ozbiljnih etičkih problema. Bleiburg je simbol masakra i goleme tragedije, i jedino ga se tako može tretirati. Međutim, Bleiburg je unatrag dvadesetak godina pretvoren u oružje političke manipulacije, a zatim i u sredstvo za rehabilitaciju NDH
U svakoj raspravi o Bleiburgu mora se uvažiti posve neprijeporna činjenica. Jugoslavenska vojska pobila je bez suđenja desetke tisuća ljudi koji su se predali na Bleiburgu. Masovna likvidacija vojnika koji su se predali, i to poslije svršetka ratnih operacija, jest zločin najgoreg ranga. Tko god bilo kakvim argumentima pokušava opravdati taj zločin (kao što to uporno čine Stipe Mesić i Josip Manolić) pati od ozbiljnih etičkih problema. Bleiburg je simbol masakra i goleme tragedije, i jedino ga se tako može tretirati.
Međutim, Bleiburg je unatrag dvadesetak godina pretvoren u oružje političke manipulacije a zatim i u sredstvo za rehabilitaciju NDH. U prvom desetljeću neovisne Hrvatske, komemoracija na Bleiburgu imala je sasvim drukčiju ulogu. Premda se u ono vrijeme na Bleiburgu moglo vidjeti neusporedivo više ustaških obilježja nego lani ili preklani, i premda su komemoraciji nazočili značajno utjecajniji političari nego jučer, Bleiburg je u doba Tuđmanove vladavine igrao tek folklornu, marginalnu ulogu u hrvatskom političkom životu.
Bleiburg je postao preteča fake newsa
Samom Tuđmanu nije padalo napamet da ode na Bleiburg, dok posjetiteljima komemoracije nikad nije palo na pamet da propituju Tuđmanovu vlast (premda je dr. Tuđman, kako znamo, bio oficir jugoslavenske vojske u vrijeme likvidacija i križnih puteva). Međutim, kad su 2000. godine na vlast došli Ivica Račan i Stipe Mesić, HDZ i dio biskupa aktivirali su Bleiburg kao snažno emotivno oružje protiv “komunističke vlasti.”
U tim je vremenima Bleiburg iz komemoracije s neprihvatljivom ikonografijom postao efikasno sredstvo trajnog političkog pritiska na lijevo liberalne stranke. Bleiburgom se, naime, dokazivala krivnja sadašnje hrvatske ljevice za istočni grijeh hrvatskih i jugoslavenskih komunista, što je povijesno netočno i logički potpuno besmisleno, ali psihološki efikasno funkcionira. U tom kontekstu govoreći, Bleiburg je postao preteča fake newsa.
Plašenje birača navodnim komunistima
U zadnjih šest ili sedam godina situacija se dodatno pogoršala. Bleiburg ne samo da se zloupotrebljava kao političko oružje protiv liberalne ljevice, nego je prerastao u jednu od glavnih platformi hrvatskog povijesnog revizionizma. Evo kako glasi formula hrvatskog povijesnog revizionizma; Jasenovca zapravo nije bilo, na stratištima poslije Bleiburga partizani su pobili pravu hrvatsku vojsku, što znači da NDH nije bila počinitelj zločina, nego žrtva zločina.
Idući korak u ovakvoj logici jest rehabilitacija NDH, Hitlerove vjerne saveznice, koja je uvela rasne zakone, koja jest imala masovno smrtonosne koncentracijske logore, i koja, općenito govoreći, jest nešto najgore što se dogodilo hrvatskom narodu u njegovoj modernoj povijesti.
Budući da je Bleiburg postao medij za unutarnje političke obračune i jedna od platformi hrvatskog povijesnog revizionizma, jasno je da je Austrija morala postrožiti svoj odnos prema komemoraciji. Bilo bi razumno da se na Bleiburgu trajno odustane od bilo kakvih političkih i povijesnih govora. Nažalost, nema nikakve sumnje da će HDZ, kad prvi put izgubi neke važnije izbore, ponovo početi koristiti Bleiburg kao motiv za plašenje birača navodnim komunistima. I tako unedogled.