U Nerežišćima svi imaju flaster na ustima, jadni reporteri s terena jedva su ovih mjeseci uspjeli naći dvoje mještana neshvatljivo nekontrolabilne i neprilagodljive naravi koji su jedini htjeli sunuti u kameru da Kuščević nije u gabuli bez veze. I da su za te razne nezgodacije koje se pletu oko njegovog imena “svi znali” davno prije nego što su nacionalni mediji počeli premetati po imetku prvo načelnika, pa onda ministra, pa onda i političkog tajnika vladajuće stranke, koji nazdravlja raspetom Isusu i smjernoj Mariji čim mu klikne mobitel.
Pa jasno da su svi znali.
Ćakula je opako svrdlo
Nerežišća imaju 868 stanovnika i svi su nekome nešto. Povezani su od kad je svijeta i vijeka rodbinskim i susjedskim odnosima. Ženidbama i djedovinom. Međama od suhozida koje dijele stara imanja. Legendama i kupoprodajnim ugovorima.
Kako pod milim bogom ničega nema u toj sada proslavljenoj minijaturnoj zajednici s administrativnim statusom i proračunom – u jednome od tih 428 jajašaca najgore hrvatske bolesti koja se zove korupcija – stanovništvo je osuđeno na ćakulu kao jedini sadržaj narodnog prosvjetiteljstva, kulture i zabave. Ćakula je opako svrdlo, provalila bi tajne Kaligulinog dvora, kako neće Kuščevića. A premda je vlast nad tih ni 15 tisuća bračkih duša tuđmanovski raspodijeljena na osam općina i pečata, o Kuščevićevim se poslovima sigurno došaptavao i cijeli otok. Tko koje kolo vodi zna se i u Zagrebu, na jednom Braču mora se znati do najlascivnijih tančina.
Pa zašto su onda svi šutjeli o tome? I ljutiti, i zaprepašteni, i osobno tangirani i ljubomorni? I kako to da se omerta ne prekida ni sada kad policija kopa po kućama i obiteljskim ladicama Kuščevićevih, odakle je, o tome ne treba dvojiti, u međuvremenu sklonjeno sve osim čarapa, otvarača za boce i sredstava za čišćenje podova?
Neće gurati ruku u lavlji kavez
Strah, kaže ovo dvoje nerežišćanskih tribuna. Boje se ljudi. A nisu ni sada sigurni na što će sve to izaći, pa se radije izmotavaju da baš žure pobrati smokve ili dočekati goste i mumljaju kako institucije moraju reći o čemu je riječ jer tko ovako može znati kakva je istina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mora da uzrok šutnje i jest strah. Inače bi Kuščević odavno morao pjevati pred istražiteljima odakle mu ovo i ono, s kim je tikve sadio i kakve su se sheme igrale. Bio bi prijavljivan, ne jednom, nego dok organi ne bi trznuli. Otišlo bi se u USKOK. Netko bi se negdje obratio s nekim informacijama i papirima. Napisalo bi se barem anonimno pismo kakvom boljem novinaru ili saborskom zastupniku koji nije ogrezao u komociji pa će dići larmu. Javilo bi se policiji.
Ali ništa od toga nije se dogodilo, a zašto nije jasno je svakom neumreženom žitelju općina u gorama, dolovima i kraškim poljima naše domovine. Nećeš gurati ruku lavu u kavez. Otkinut će ti je zubi dok trepneš. A svatko nešto treba od svoje lokalne administracije, u knjigama piše da se zato i osnivaju općine, općinski uredi i općinske komisije i da zato plaćamo sve te službenike. Pa se ti zamjeri političkim moćnicima autoritarne škole ako nećeš da crni petak svane tebi i tvom rodu i porodu. I nemoj se nadati da šerifi neće saznati tko se propitkuje za njihove dilove i tko o njima priča gdje ga nitko ništa ne pita.
Mogu te spremiti i u ludaru
Ukratko i utvrdo: nećeš dobiti vrtić. Izgubit će ti se svaki predmet kojim bi htio nešto riješiti. Nećeš dobiti posao u turističkom uredu, gdje cijelu godinu fino sjede i vrte palčevima, niti dozvolu da u svojoj kući otvoriš mali dućan za turiste s drvenim brodićima i sličicama s morskim motivima. Htio bi kiosk da ljeti prodaješ palačinke ili sladoled? E ne može. Nema ni građevinske dozvole dok skroz ne pošandrcaš. I svećenik će te u crkvi poprijeko gledati. Slavit će se dječji rođendani, a tvoj sin će sjediti doma kao posran golub jer nije pozvan. Zagorčat će ti život do pakla, klepnut će te gdje god mogu. I u ludaru te mogu spremiti, i takvih smo slučajeva imali. A pomoći neće biti ni od kuda.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Imaju oni svoje policajce, svoje suce gdje treba, svoje mjesne advokate, svoje ljude u županiji i u Zagrebu, a i javnih para koliko god treba. To je definicija ovog sustava. Veliki meksički pisac Carlos Fuentes kaže da govor raspravlja o poretku stvari, a tišina taj poredak potvrđuje. Kod nas je ucjena porodila tišinu. Ona čuva ovakav truli poredak. Pa neka se pametnjakovići čude što se od straha šuti, u Nerežišćima i kojekuda. Znao je Kuščević zašto može biti onako bahat.
Da ja vodim neku državu kojoj želim samo dobro, prepala bih se te atmosfere više nego crne kuge. Ona pokazuje u kakvoj zemlji živimo i da ovako neće biti bolje. Šteta što ne znamo boji li se ponekad Plenković tog muklog straha koji ljudima živom veže ruke.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Boji li se Plenković straha koji je ušutkao ljude na Braču?
Tko koje kolo vodi zna se i u Zagrebu, a kamoli na jednom Braču
Da se ljudi na Braču nisu bojali, Kuščević bi odavno morao pjevati pred istražiteljima. A odakle taj strah jasno je svakom neumreženom žitelju općina u gorama, dolovima i kraškim poljima naše domovine. Nećeš gurati ruku lavu u kavez. Otkinut će ti je zubi dok trepneš.
U Nerežišćima svi imaju flaster na ustima, jadni reporteri s terena jedva su ovih mjeseci uspjeli naći dvoje mještana neshvatljivo nekontrolabilne i neprilagodljive naravi koji su jedini htjeli sunuti u kameru da Kuščević nije u gabuli bez veze. I da su za te razne nezgodacije koje se pletu oko njegovog imena “svi znali” davno prije nego što su nacionalni mediji počeli premetati po imetku prvo načelnika, pa onda ministra, pa onda i političkog tajnika vladajuće stranke, koji nazdravlja raspetom Isusu i smjernoj Mariji čim mu klikne mobitel.
Pa jasno da su svi znali.
Ćakula je opako svrdlo
Nerežišća imaju 868 stanovnika i svi su nekome nešto. Povezani su od kad je svijeta i vijeka rodbinskim i susjedskim odnosima. Ženidbama i djedovinom. Međama od suhozida koje dijele stara imanja. Legendama i kupoprodajnim ugovorima.
Kako pod milim bogom ničega nema u toj sada proslavljenoj minijaturnoj zajednici s administrativnim statusom i proračunom – u jednome od tih 428 jajašaca najgore hrvatske bolesti koja se zove korupcija – stanovništvo je osuđeno na ćakulu kao jedini sadržaj narodnog prosvjetiteljstva, kulture i zabave. Ćakula je opako svrdlo, provalila bi tajne Kaligulinog dvora, kako neće Kuščevića. A premda je vlast nad tih ni 15 tisuća bračkih duša tuđmanovski raspodijeljena na osam općina i pečata, o Kuščevićevim se poslovima sigurno došaptavao i cijeli otok. Tko koje kolo vodi zna se i u Zagrebu, na jednom Braču mora se znati do najlascivnijih tančina.
Pa zašto su onda svi šutjeli o tome? I ljutiti, i zaprepašteni, i osobno tangirani i ljubomorni? I kako to da se omerta ne prekida ni sada kad policija kopa po kućama i obiteljskim ladicama Kuščevićevih, odakle je, o tome ne treba dvojiti, u međuvremenu sklonjeno sve osim čarapa, otvarača za boce i sredstava za čišćenje podova?
Neće gurati ruku u lavlji kavez
Strah, kaže ovo dvoje nerežišćanskih tribuna. Boje se ljudi. A nisu ni sada sigurni na što će sve to izaći, pa se radije izmotavaju da baš žure pobrati smokve ili dočekati goste i mumljaju kako institucije moraju reći o čemu je riječ jer tko ovako može znati kakva je istina.
Mora da uzrok šutnje i jest strah. Inače bi Kuščević odavno morao pjevati pred istražiteljima odakle mu ovo i ono, s kim je tikve sadio i kakve su se sheme igrale. Bio bi prijavljivan, ne jednom, nego dok organi ne bi trznuli. Otišlo bi se u USKOK. Netko bi se negdje obratio s nekim informacijama i papirima. Napisalo bi se barem anonimno pismo kakvom boljem novinaru ili saborskom zastupniku koji nije ogrezao u komociji pa će dići larmu. Javilo bi se policiji.
Ali ništa od toga nije se dogodilo, a zašto nije jasno je svakom neumreženom žitelju općina u gorama, dolovima i kraškim poljima naše domovine. Nećeš gurati ruku lavu u kavez. Otkinut će ti je zubi dok trepneš. A svatko nešto treba od svoje lokalne administracije, u knjigama piše da se zato i osnivaju općine, općinski uredi i općinske komisije i da zato plaćamo sve te službenike. Pa se ti zamjeri političkim moćnicima autoritarne škole ako nećeš da crni petak svane tebi i tvom rodu i porodu. I nemoj se nadati da šerifi neće saznati tko se propitkuje za njihove dilove i tko o njima priča gdje ga nitko ništa ne pita.
Mogu te spremiti i u ludaru
Ukratko i utvrdo: nećeš dobiti vrtić. Izgubit će ti se svaki predmet kojim bi htio nešto riješiti. Nećeš dobiti posao u turističkom uredu, gdje cijelu godinu fino sjede i vrte palčevima, niti dozvolu da u svojoj kući otvoriš mali dućan za turiste s drvenim brodićima i sličicama s morskim motivima. Htio bi kiosk da ljeti prodaješ palačinke ili sladoled? E ne može. Nema ni građevinske dozvole dok skroz ne pošandrcaš. I svećenik će te u crkvi poprijeko gledati. Slavit će se dječji rođendani, a tvoj sin će sjediti doma kao posran golub jer nije pozvan. Zagorčat će ti život do pakla, klepnut će te gdje god mogu. I u ludaru te mogu spremiti, i takvih smo slučajeva imali. A pomoći neće biti ni od kuda.
Imaju oni svoje policajce, svoje suce gdje treba, svoje mjesne advokate, svoje ljude u županiji i u Zagrebu, a i javnih para koliko god treba. To je definicija ovog sustava. Veliki meksički pisac Carlos Fuentes kaže da govor raspravlja o poretku stvari, a tišina taj poredak potvrđuje. Kod nas je ucjena porodila tišinu. Ona čuva ovakav truli poredak. Pa neka se pametnjakovići čude što se od straha šuti, u Nerežišćima i kojekuda. Znao je Kuščević zašto može biti onako bahat.
Da ja vodim neku državu kojoj želim samo dobro, prepala bih se te atmosfere više nego crne kuge. Ona pokazuje u kakvoj zemlji živimo i da ovako neće biti bolje. Šteta što ne znamo boji li se ponekad Plenković tog muklog straha koji ljudima živom veže ruke.