Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Sandra Bolanča | Snima: Vjekoslav Skledar

Borku Periću ide kao nikad, rasturio je s Osmim povjerenikom, u kazalištu opet ima glavnu ulogu. Intervjuirali smo ga

U zadnje vrijeme osvojio je važne nagrade, glumio je u kino hitu, sad u Kerempuhu nosi predstavu Samoubojica

"Najednom sve utihnulo. Posla ni za lijek. Nitko ne zove, nitko ne nudi angažman, kasni se s isplatama honorara. Imao sam 24 godine i taman postao tata, došla nam je kći Irma, malo me zdrmalo, rekoh, idem raditi negdje, nešto drugo, bilo što, idem konobariti". Nastavio je tražiti posao, u jednom trenutku nazvao ga je Duško Ljuština, tadašnji ravnatelj kazališta Kerempuh i ponudio suradnju. U Kerempuhu je već gostovao, poznavao je ljude, bio je to, kaže, mali ansambl od 17 članova, poput obitelji. Pridružio im se prije jedanaest godina i ostao.

U zadnje vrijeme tepaju mu da je jedan od naših najzaposlenijih glumaca. Nanizao je brojne kazališne, filmske i televizijske uloge, šira publika gledala ga je u popularnom kulinarskom showu “Tri-dva-jedan peci!”. Prošle godine dobio je Nagradu hrvatskog glumišta pa je, na 41. danima satire Fadila Hadžića, osvojio glavnu nagradu “Mladen Crnobrnja Gumbek” i to za istu ulogu, u predstavi “Jedan sluga, dva gospodara“. Početkom ove godine bila je premijera filma “Osmi povjerenik“ u kojem igra Tonina, lika koji nosi cijeli film, a prije deset dana, u matičnom je kazalištu Kerempuh, imao premijeru satirične komedije “Samoubojica”, u kojoj tumači glavnu ulogu.

“Da, da, prilično je radno”, smije se Borko Perić, 37-godišnji glumac kazališta Kerempuh, inače rodom iz Pule. Nakon nekoliko pokušaja traženja par slobodnih sati u glumčevu gustom rasporedu, sjedamo u birc u Gundulićevoj ulici. Proljeće je izmamilo stolove i ljude na pločnike, gradska kakofonija u kojoj se miješaju žamor ljudi, brundanje motora i trubljenje automobila ne jenjava.

Malo praznovjerje na prijemnom

Borko je Zagreb došao na Akademiju dramskih umjetnosti i ostao. Prije toga, opisuje, Zagreb je posjetio kao klinac s Istarskim narodnim kazalištem, u kojem je stasao. Dramski studio Istarskog narodnog kazališta iznjedrio je jaka imena našeg glumišta, tu je Matija Ferlin, Dijana Vidušin, Romina Vitasović, Jadranka Đokić, Helena Minić Matanić, da, da, pokazao se dobrim rasadnikom, nabraja Borko, kimajući glavom. Akademija mu je, kaže, bila formalnost. Nije puno dramio oko prijemnog i glatko je prošlo. Upisao se iz prve, mada to kasnije ništa ne znači, ali tada je pomoglo, nasmijao se.

“Sjećam se tog dana, prijavilo se oko 150 ljudi. Nisam bio napet i nervozan, gajio sam, doduše, jedno malo praznovjerje, a to je, ako budem među zadnjima, bolje će me profesori u komisiji zapamtiti. Zato sam potrebne papire i dokumente predao doslovce u pet do dva, kao, sad ću biti na listi među zadnjima i neće zaboraviti moj nastup”, prisjeća se Borko.
Stopedeset ljudi godišnje želi upisati studij glume, napominjem. Eh, da, odgovara, neki ljudi ne znaju što bi, pa idu pokušati.

“Nisu sigurni što žele, pa im se učini da bi mogli biti umjetnici. To je u redu. Ne može čovjek u toj dobi znati što mu leži. Neki na umu imaju vlastita očekivanja i žele ih ispuniti, drugi na umu imaju očekivanja drugih i žele ih ispuniti, a neki stvarno misle da ih čeka slava i brdo para”. Nakon zadnje rečenice glasno se nasmijao. Život glumca nakon Akademije, kaže, nije ga posebno iznenadio. Istina je, doduše, da je Akademija bila svojevrstan inkubator i kad iziđeš, najednom si na vjetrometini. No, odmah su mu, kaže, uletjeli poslovi, zgodni angažmani, bilo je to sredinom dvijetisućitih, nekoliko godina funkcionirao je kao slobodnjak i stvari su tekle dobro. Na Dubrovačkim ljetnim igrama bio je u “Četvrtoj sestri”, potom je u HNK radio “Očeve i sinove”, “Tango” u Gavelli …

Kako je dobio prvi posao

“Najednom sve utihnulo. Posla ni za lijek. Nitko ne zove, nitko ne nudi angažman, kasni se s isplatama honorara. Imao sam 24 godine i taman postao tata, došla nam je kći Irma, malo me zdrmalo, rekoh, idem raditi negdje, nešto drugo, bilo što, idem konobariti”. Nastavio je tražiti posao, u jednom trenutku nazvao ga je Duško Ljuština, tadašnji ravnatelj kazališta Kerempuh i ponudio suradnju. U Kerempuhu je već gostovao, poznavao je ljude, bio je to, kaže, mali ansambl od 17 članova, poput obitelji. Pridružio im se prije jedanaest godina. Danas više nisu mali, ali i dalje su kao obitelj, opisuje Borko.

O dugovječnom, nedavno umirovljenom ravnatelju Ljuštini govori dobro. “Faca je, brinuo je o nama, odličan menadžer i čovjek. Ravnatelj drži zdravlje cijele ekipe. Važan je i redatelj, naša sredina njeguje redateljsko kazalište, redatelj odlučuje, ali iznimno je važan i ravnatelj”, tumači Borko. Prije desetak dana Perić je imao premijeru. U Kerempuhu je premijerno postavljena satirična komedija “Samoubojica” ruskog dramatičara Nikolaja Erdmana. Riječ je o tekstu iz 1928. godine, kojeg je u suvremeni kontekst stavila dramaturginja Dora Delbianco i redatelj Vito Taufer, a u kojem Perić glumi glavnu ulogu, bivšeg branitelja, žrtvu društva za koje se kaže da još nije prošlo punu tranziciju.

“Tumačim lik Nikole Petričevića, bivšeg branitelja bez posla, čovjeka koji postaje beznadni slučaj. Degradiran i na rubu egzistencije, on najavljuje samoubojstvo i krenu mu dolaziti ljudi s idejama da ostavi poruku kako se ubio upravo zbog njih. Predstava ima puno dodirnih točaka sa sadašnjom situacijom, gdje je sve postalo tržište i gdje se licitira tuđim životom. Tekst je napisao Erdman, Staljin ga je poslao u logor, deset godina robijao je čovjek zbog teksta, ondje je naučio lekciju i kasnije pisao samo dječje priče”, kaže Borko.

Snimljen krajem prošlog tjedna u Kerempuhu Vjekoslav Skledar

Podjednako voli film i kazalište

Početkom siječnja ove godine imao je filmsku premijeru. Naime, u kina je krenuo „Osmi povjerenik“, ekranizacija poznate knjige Renata Baretića, čija se radnja događa na našem najudaljenijem, imaginarnom otoku Trećiću, gdje život klizi van kontrole sustava. Perić je pobrao pohvale da je iznio vrlo kompleksan lik Tonina, a on sam naglašava da je, uz ostalu ekipu, posebno zadovoljstvo bilo raditi s bardovima našeg glumišta Špirom Guberinom i Matom Gulinom. Film ili kazalište, gdje srce jače kuca, zanima me.

“Podjednako volim film i kazalište, makar moram jednu stvar priznati: nisam ljubitelj čitanja scenarija. Moram ga pročitati više puta, jer se drugačije piše od dramskog teksta, kojeg upijem na prvu. Scenarij ima puno više opisa koji ubiju radnju, dok su u dramskom tekstu didaskalije vrlo kratke i odmah ide priča. Scenarij mora sve opisati, lik otvara vrata, ulazi, stavlja kaput na vješalicu, pita mamu, mama ustaje i odgovara, to mi je dosadno. Treba naučiti kako se iščitava scenarij. Volim film, ali najbolja škola glume ipak je kazališna, jer je tehnika kompleksnija. Rijetki su genijalci koji bez kazališnog iskustva dobro rade na filmu”, tumači glumac. U tren nas je razgovor odveo na dobre, stare dvojbe, što ponuditi od repertoara, kako sretno spojiti umjetnost i takozvanu komercijalu, koliko je izvedivo i treba li to uopće činiti.

“Najbolje je kad se stvori sinergija tržišta i literature. A joj, sad sam rekao tržište, mrzim tu riječ, ona mi nikako ne ide uz umjetnost. Neću reći da treba raditi za tržište, ali mislim da treba raditi za publiku. Ja vjerujem publici. Za koga radimo, ako ne za publiku. Koji je smisao, ako nas nitko ne gleda? Čemu onda sve to, koja je poanta? Mogu se tješiti da sam napravio krasnu predstavu koju smo pogledali samo moja mama i ja, i kako je jako slatka, ali to nema smisla. Publiku trebamo, želimo i zbog nje radimo. Osobno, na publiku gledam kao na goste koji ti dođu doma. Ako su mi gosti alergični na orah, neću im spremiti orehnjaču, potrudit ću se napraviti nešto drugo”, iznosi Borko. Vreba li tu tanka linija podilaženja, pitam.„Ne smijemo podilaziti, ali moramo raspiriti konstruktivnu raspravu. To je zahtjevan zadatak za sve grane umjetnosti, pa i za kazalište. Treba postojati balansirana kemija. Najlakše su dvije krajnosti: zadovoljiti samo sebe i tješiti se kako si ti jako angažiran, a eto, nitko tebe, genija, ne razumije. Ili, druga krajnost, zadovoljiti samo publiku, ići po probanom receptu što se dobro prodaje. Proizvesti sredinu između tih dviju krajnosti težak je posao”, smatra Perić.

Nasilu angažirani teatar je bez veze

“Moram naglasiti nešto, divim se svakom čovjeku koji dođe u kazalište, sjedne i dva sata odgleda predstavu. Bez digitalnih efekata, bez one buke blockbustera od koje dobiješ epilepsiju, bez ne znam kakve zvučne i slikovne kulise koju nude novi mediji. Mi stojimo na bini i pričamo priču, uz koloplet emocija. Svaka čast svakom ljubitelju dobre priče, za njih smo tu”, Borko se zagledao u kolonu automobila koja je žmigavcima javljala da želi lijevo u Ilicu. Prometni redari u kričavo žutim prslucima neumorno su mahali rukama, usmjeravajući čas jedne, čas druge. Gradski pločnici već su se napunili biciklistima i dobrodušnim turistima koji su zaobilazili naš stol.

“Kad je riječ o kazališnom ukusu, ja sam najbliži tradicionalnom kazalištu. Onom kojeg zovemo kazalište priče. Ne volim angažirano kazalište, teško ga podnosim, ukoliko u podlozi nema dobre priče“, zaustio je da još nešto kaže, pa utihnuo. Oboje smo se nasmijali. “Osjećam da biste sad imali štošta reći”, dobacim. “Da …” “A zašto ne angažirano kazalište? Ne kažu li da umjetnost mora provocirati?” “Ne mora umjetnost nužno provocirati. Čime to, recimo, provocira Mona Lisa? Čime je isprovocirao društvo neki drugi slikar, kipar ili skladatelj? Možda je napravio nešto novo, možda je pokrenuo neki novi trend i napravio sjajne stvari, ali ne mora nužno provocirati. Pitanje svih pitanja glasi: ima li u ovom djelu sadržaja?! I mi glumci smo gledatelji. Ako pogledam neku angažiranu predstavu, odmaknem taj famozni angažman i vidim da nakon toga ne ostane ništa, onda je ta predstava ništa. Ona je prozirni celofan u kojem je jedno veliko ništa”.

“Nešto kao buka bez poruke, to vam smeta?”. “Da, satira nije samo obračun s vlasti preko leđa publike, kao da je ona neko musavo dijete, koje je, eto, tu, a mi kao hrabro prozivamo. Dobra satira je nešto puno kompleksnije”, strastveno će Borko. “Pa, kako se radi dobra satira, pogledajmo stare majstore, Gribojedova, Gogolja, Nušića ili genijalnog ruskog marginalca Daniila Harmsa i njegove sjajne besmislice. Išla baba, nagnula se kroz prozor i pala, došla druga za njom i ona pala, došla treća i ona pala. Sve je to ovaj gledao sa strane i propucao si glavu. Harms je rekao da ga zanimaju samo besmislice. Satira se upravo time treba baviti”.

Podloga svega je dobra priča

Složismo se da je podloga svega dobra priča. A nju nije lako stvoriti. Dobrih scenarija, kaže Borko, uvijek fali, kao društvo nismo njegovali pisce. Oni su u teškoj situaciji, ne daju im šansu, sporo i slabo plaćaju, još je glumcima super, ne skriva svoj stav. “Kazalište bi trebalo nuditi priču koja se bavi čovjekom, pozicijom čovjeka u odnosu na samog sebe. Ljudi su danas emotivno loše i neće biti ništa bolje, ako mi s bine govorimo o politici. Baviti se angažiranim kazalištem samo je jedan od aspekata, ali ne tako da proizvodimo agresiju. Agresija ne dira ni emotivno, ni intelektualno. Što agresija u čovjeku može probuditi, osim novu agresiju? Netko ti zvizne šamarčinu, ti se braniš tako da uzvratiš šamarčinom. Sigurno nećeš krenuti u introspekciju, čekaj, možda sam prvo ja tog čovjeka povrijedio… To ne ide tim putem. Uzvratiš udarac i ne razmišljaš. To je ta buka kojom zasitimo publiku“, Borko najednom podigne pogled, „a možda sam samo ja preumoran. Možda publika želi buku i agresiju“, kaže i otpije gutljaj kave s mlijekom.

Na sceni, otprilike pola sata prije jedne od izvedbi predstave Samoubojica Vjekoslav Skledar

S Kerempuhom je zadovoljan. Smatra da rade dobro, nudeći različite pristupe satiri, od britke do one koja vrišti i urla. “Kerempuh je uvijek bio na prvoj liniji, još od osamdesetih, preko devedesetih godina prošloga stoljeća. Stalno se išlo na neke obavijesne razgovore, što ste vi s time mislili reći, što s ovime”. Na neke se predrasude već davno naviknuo, posao glumca je javan i svatko može izreći svoj sud. Kada su prošle godine radili „Ustav Republike Hrvatske“, kazališnu inačicu nagrađivanog filma Rajka Grlića i Ante Tomića koji analizira nacionalne odnose (Hrvata i Srba) i homofobne dimenzije (pozicija homoseksualaca u društvu), Perić se naslušao kojekakvih komentara. Uzrujao se, primjerice, taksist, prepričava glumac, vozi ga i ljuti se zašto Hrvat mora biti peder, zašto nije Srbin peder, to su namjerno stavili, taksist se sav nasekirao. On više ne mari za takve komentare, kaže Borko, ljudi od šume ne vide drvo.

“To je takva profesija, svatko ti može prići i reći što misli o tvom poslu. Obično to rade ljudi koji ne znaju dovoljno, oni si daju za pravo komentirati tuđi rad, to je svojstveno čovjeku. Osobno nemam taj poriv, nikad nisam ušao u pekaru i rekao, hej, kako to pečete kruh, glupo mi je kako razvlačite tijesto”. Dok pijemo kavicu, na noktima se vide ostaci crvenog laka. Perić je, naime, u predstavi „Krletka“, u kojoj svi glume transvestite, što nas navodi da se dotaknemo meteža kojeg je u javnom prostoru izazvala nedavna ratifikacija Istanbulske konvencije. “Koliko nepotrebne dreke ni za što, koliko neutemeljenog straha. Kako se nepotrebno bojimo drugih i drugačijih, želimo im uskratiti slobode. Ne vidim kako bi neki homoseksualni brak mogao umanjiti važnost mog braka. I onda uslijede prosvjedi iz krivih pobuda. Čim vidim neka lica u tim povorkama, već po tome znam da se neću pridružiti. A zbog pravih nevolja, teške gospodarske situacije i slično ne prosvjedujemo”, negoduje glumac.

Slatko je ne raditi ništa

Nedavno je gostovao i u gledanom RTL-ovom kulinarskom showu Tri, dva, jedan – peci!, u kojem je pobijedio s kolegom Petrom Ćiritovićem.”Petar me pozvao i odmah sam prihvatio. Dobro je bilo, duhovito, zabavno. Inače sam iz ugostiteljske obitelji, moji su svi konobari i kuhari, dobro se snalazim u kuhinji. Pobijedili smo i novac dali u humanitarne svrhe”, kaže Borko. Što se tiče privatnog života, voli reći da je od rane mladosti sa suprugom Dorom Delbianco, inače nagrađivanom dramskom spisateljicom i dramaturginjom. Kći Irma već ima 13 godina, nije posebno fascinirana činjenicom da je tata glumac. Prije je dolazila na predstave, sad rjeđe, to je ta dob, tata je pomalo dosadnjikav, zanimljivije je s frendovima u kino.

“Trudim se da mi ljeta ne budu radna. Gledam da napravim pauzu, da se odmorim. Odem u Pulu, na more, ono me ispunjava. Dora i ja odemo na neko putovanje, par dana u Toscanu, Madrid … Glumac se mora odmoriti, nemaš više kreativnog potencijala, nemaš više sape. Treba se malo poželjeti posla. Odmara me kuhanje, čitanje, putovanje, od svega pomalo. I dobro, staro ljenčarenje, ono što Talijani kažu “dolce far niente”, slatko je ne raditi ništa.

Sandra Bolanča
Telegram autor
12 članaka Više o autoru