Božo Kovačević: Zapad gura TTIP kako se ne bi morao restrukturirati, jer to bi značilo rezanje radnih prava
Telegramov kolumnist u nekoliko je navrata recenzirao i analizirao kontroverzni trgovinski sporazum TTIP, s naglaskom na komunikaciju i politički kontekst koji ga okružuje; nakon odgode glasovanja o TTIP-u u Europskom parlamentu, očito je da Komisija nije uspjela u objašnjavanju sporazuma europskoj javnosti, a u pozadini svega je nemogućnost Zapada da provede restrukturiranje ili nekako održi visoke trgovinske marže
Dva milijuna potpisa protiv zaključenja TTIP-a, kao i brojni amandmani na prijedlog rezolucije kojom je Komisiji trebao biti dan mandat za privođenje pregovora kraju, utjecali su na to da predsjednik Europskog parlamenta na neodređeno vrijeme odgodi glasovanje o toj osjetljivoj temi. Očito je da nisu urodila plodom nastojanja povjerenice Malström da europsku javnost i parlamentarce uvjeri u to da se pregovara samo o onome što za Europu može biti korisno i prihvatljivo, a da su izvan rasprave ostala pitanja poput ukidanja restrikcija za proizvodnju GMO organizama ili slobodne prodaje mesa životinja tretiranih hormonima rasta i famozne piletine dezinficirane klorom.
Način na koji se u nekim verzijama dokumenta tretira pitanje ISDS-a, načina rješavanja sporova između investitora (čitaj: transnacionalnih kompanija) i država, samo je dodatno razjario dio europske javnosti a priori nesklone TTIP-u i utjecao na to da mnogi europarlamentarci počnu ozbiljnije razmišljati o svojoj ulozi u donošenju odluka koje će, nedvojbeno, imati dalekosežne učinke. Suočeni s prijedlogom transnacionalnih kompanija da se nacionalnim parlamentima nametne da dvadeset godina nakon realiziranja određene investicije ne smiju usvajati promjene zakona koje bi mogle utjecati na profitabilnost te investicije, neki od njih shvatili su da takva rješenja znače daljnju relativizaciju uloge demokracije u definiranju okvira buduće globalne političke ekonomije. Ni prijedlog da sporove između država i kompanija rješavaju tajni sudovi čiji rad ne bi bio određen zakonima koje su donijeli ili ratificirali nacionalni parlamenti, europarlamentarcima nije mogao biti prihvatljiv.
Tajni, usporedni pregovori o trgovini u uslugama
Jedan od ključnih argumenata Komisije u raspravama s protivnicima TTIP-a bio je taj da pregovori ni o jednom ranije zaključenom trgovinskom sporazumu nisu bili u tolikoj mjeri transparentni kao što su ovi. Činjenica da je prošloga ljeta Komisija primila 150.000 primjedbi građana, udruga i kompanija potvrđuje tu tvrdnju. Ali dva milijuna potpisa protiv TTIP-a pokazuje da dosad nijedna inicijativa – uključujući i neuspješni pokušaj ratifikacije dokumenta ACTA (Anti-Countrafeiting Trade Agreement) koji je bio rezultat nastojanja američkih kompanija da nametnu globalnu regulaciju cyber prostora u skladu sa svojim financijskim interesima – nije potaknula tako masovno angažiranje građana u suprotstavljanju onome što su detektirali kao namjeru globalnog kapitala da i najrazvijenijim zemljama nametne demokraciju niskog intenziteta kao ritualizirani oblik iskazivanja volje građana bez ikakva utjecaja na stvarnu distribuciju moći i bogatstva.
Dosad neviđena transparentnost olakšala je nezadovoljnicima pristup relevantnim informacijama. Ali dodatni povod za pojačan angažman u suprotstavljanju planovima Europske komisije i vlade SAD-a pružili su dokumenti o usporednim, potpuno tajnim pregovorima o Sporazumu o trgovini u uslugama (TiSA, Trade in Services Agreement) koje je 3. lipnja objavio Wikileaks. Tih sedamnaest dokumenata otkrivaju daleko odmakle pregovore o temama komplementarnim onima kojima se bavi TTIP. Napadno isticana transparentnost pregovora o TTIP-u (premda je cjelina dosad dogovorenog teksta sporazuma koji obuhvaća dvije tisuće stranica i dalje nedostupna čak i europarlamentarcima) može se, u kontekstu spoznaja o paralelnim tajnim pregovorima o TiSA-i, shvatiti kao namjerno skretanje pozornosti s onoga što je doista važno.
Suvereno pravo nacionalnih parlamenata
Ključan podatak o TiSA-i je taj da o tom sporazumu pregovaraju SAD, EU i još 23 zemlje članice Svjetske trgovinske organizacije, ali su iz pregovora isključene zemlje BRICS-a, Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika. Da bi se donio argumentirani sud o pravoj svrsi TiSA i o razlozima potpune tajnosti tih pregovora, potrebno je proučiti objavljene dokumente i čuti objašnjenja predstavnika Komisije. Pretpostavljam da bi oni mogli biti suočeni s optužbama da u okviru pregovora o TTIP-u navodno brane pravo na regulaciju, odnosno suvereno pravo nacionalnih parlamenata da donose zakone, dok su u okviru pregovora o poglavlju TiSA, posvećenog telekomunikacijskim uslugama, upravo europski pregovarači predložili ovakvu formulaciju koja se može razumjeti kao zauzimanje za ukidanje prava na regulaciju:
„Nijedna strana neće nametati zahtjeve za zajedničkim poduzećima ili ograničavati sudjelovanje stranog kapitala u smislu maksimalno dopuštenog postotka stranih dionica ili ukupne vrijednosti pojedinačne ili skupne strane investicije kao uvjet za pružanje telekomunikacijskih usluga na komercijalnoj osnovi.“
Svjetske sile zemljama u razvoju nameću pravila, definirana takozvanim Vašingtonskim konsenzusom, kojih se same ne pridržavaju. Najočitiji takav primjer je zabrana subvencioniranja poljoprivredne proizvodnje i zabrana uvođenja carina na uvoz poljoprivrednih proizvoda za sve zemlje korisnice pomoći MMF-a, dok su poljoprivrede SAD-a i EU, najutjecajnijih dioničara te organizacije, korisnice najvećih subvencija u svijetu.
Takvi prijedlozi, zapravo, samo formaliziraju i zakonski oblikuju stanje koje već odavno obilježava mnoga područja gospodarstva. To stanje definitivno potvrđuje postavke o relativizaciji uloge države u globaliziranom svijetu. Suprotstavljati se tim činjenicama pod svaku cijenu nije produktivno i osuđeno je na neuspjeh. No, ima smisla utvrđivati što je u globalizacijskim procesima za koga dobro, a za koga loše. Ako se kao učestali ishodi funkcioniranja globalnog nereguliranog tržišta pojavljuje obnavljanje nepravde, sustavno obespravljivanje pojedinaca, klasa, rasa, naroda i država, onda je opravdano potaknuti raspravu o uzrocima takvih globalnih pojava.
Takva se rasprava vodi već desetljećima u okviru različitih međunarodnih organizacija. Jedan od rezultata te rasprave je konstatacija da razvijene zemlje, putem Svjetske trgovinske organizacije, Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, zemljama u razvoju nameću takva pravila, definirana takozvanim Vašingtonskim konsenzusom, kojih se same ne pridržavaju. Najočitiji takav primjer je zabrana subvencioniranja poljoprivredne proizvodnje i zabrana uvođenja carina na uvoz poljoprivrednih proizvoda za sve zemlje korisnice pomoći MMF-a, dok su poljoprivrede SAD-a i EU, najutjecajnijih dioničara te organizacije, korisnice najvećih subvencija u svijetu.
Globalna financijska kriza, koje je 2008. buknula u SAD-u i ubrzo potresla i Europu, pridonijela je gubitku povjerenja u neoliberalne ekonomske modele koji su, obećavajući napredak i prosperitet za sve, rezultirali nezapamćenom redistribucijom bogatstva u korist onih najbogatijih. Zemlje trećega svijeta koje su preživjele trku do dna koju im je nametno Zapad, a ponajprije najveće među njima Kina, Indija, Brazil, Rusija i Južna Afrika, počele su se sustavno suprotstavljati perpetuiranju sustava unutar kojega im je namijenjena uloga isporučitelja sirovina, jeftine radne snage i financijera visoke razine potrošnje u najrazvijenijim državama Zapada.
Azijski odgovor na postojeće financijske institucije
Suočene s nespremnošću Zapada, ponajprije SAD-a, da demokratizira postojeće međunarodne financijske institucije i da njihovu politiku učini pravičnijom i manje diskriminatorskom prema zemljama u razvoju, te su zemlje posegnule za osnivanjem novih regionalnih i globalnih asocijacija i uspostavom novih međunarodnih institucija. Jedna od posljednjih manifestacija odlučnosti da se uspostave nove globalne financijske institucije u kojima SAD neće imati glavnu riječ je osnivanje Azijske investicijske banke za infrastrukturu s Kinom kao najutjecajnijim dioničarom.
Najjednostavnije rečeno, Zapad se mora restrukturirati da bi bio globalno konkurentan. A pregovori o TTIP-u i TiSA-i teško napreduju jer oba igrača, i SAD i Europa, znaju da to restrukturiranje – da bi uspjelo – znači smanjivanje radnih i socijalnih prava. Dominantni igrači koji su dosad zemljama Trećeg svijeta nametali propozicije o zaštiti ulaganja nastoje takva pravila nametnuti svojim matičnim državama da bi zadržali profitne stope kakve su ostvarivali na tržištima Trećega svijeta.
Jedno od objašnjenja za odluku EU i SAD-a da pristupe pregovaranju o TTIP-u je nastojanje da se zapadni svijet, koji je donedavno uspješno koristio međunarodne financijske i ekonomske institucije za održavanje svoje dominacije, konsolidira pred činjenicom da su se pojavili organizirani globalni igrači koji više ne žele biti u podređenom položaju. Neopterećene zahtjevima održavanja demokratskih institucija i institucija države blagostanja, ti novi državni igrači su se u igri nereguliranih svjetskih tržišta pokazali uspješnijima od Zapada u cjelini, a osobito od Europe u kojoj sve manje onih koji proizvode nove vrijednosti mora skrbiti o sve više onih koji ne rade.
Najjednostavnije rečeno, Zapad se mora restrukturirati da bi bio globalno konkurentan. A pregovori o TTIP-u i TiSA-i teško napreduju jer oba igrača, i SAD i Europa, znaju da to restrukturiranje – da bi uspjelo – znači smanjivanje radnih i socijalnih prava. Dominantni igrači koji su dosad zemljama Trećeg svijeta nametali propozicije o zaštiti ulaganja nastoje takva pravila nametnuti svojim matičnim državama da bi zadržali profitne stope kakve su ostvarivali na tržištima Trećega svijeta. Amerika kao glavni promotor globalne neoliberalne ekonomije, suočena s evidentnom nemogućnošću da se održi kao neupitni svjetski hegemon, želi učvrstiti svoju hegemoniju tamo gdje je to moguće, u Europi.
Osim što bi trebao osnažiti ulogu Zapada u globalnoj ekonomiji, TTIP bi – iz američke perspektive gledano – Europu trebao učiniti supstitutom za dio Trećega svijeta u kojem Amerika više nema željeni utjecaj. Ne kažem da neki iz Europe nemaju takav pogled na Ameriku i da nemaju tome primjerena očekivanja od TTIP-a, ali čisto sumnjam da u tu kategoriju spadaju proizvođači kamenica, pekarskih i slastičarskih proizvoda te izvoznici keramičkih proizvoda koje je povjerenica Malström apostrofirala kao potencijalne glavne europske dobitnike primjene tog sporazuma.
Dekorativni privjesak ekonomskog ustroja
Svjesno inducirana kriza u Ukrajini i zaoštravanje odnosa s Rusijom posljedovali su povećanom ovisnošću Europe o američkim sigurnosnim jamstvima. U paketu s tim jamstvima je zatvaranje europskog tržišta za ruski plin i otvaranje tržišta za skuplji američki ukapljeni plin. Sigurnosna integracija institucionalizirana u NATO-u nadopunjuje se ekonomskom integracijom koju trebaju osigurati TTIP i TiSA. A ISDS bi trebao biti jamstvo da integrirane europske države neće preozbiljno shvaćati preostale atribute svoje suverenosti, odnosno da se neće suprotstavljati demokraciji niskog intenziteta kao manje-više dekorativnom privjesku neoliberalnog ekonomskog ustroja.
Nedvojbeno je da globalni ekonomski trendovi i sigurnosni izazovi pred lidere zapadnog svijeta postavljaju određene zadaće. Jedan od mogućih zaključaka u kontekstu pregovora o TTIP-u i TiSA-i mogao bi biti da su politički lideri SAD-a i EU, svjesni odgovornosti za međunarodni položaj entiteta kojima su na čelu kao i za blagostanje građana koje predstavljaju, poduzeli korake koji su neizbježni. Mislim da ne treba zanemariti tu dimenziju. Ali ipak prije donošenja definitivnih zaključaka bilo bi dobro dobiti odgovore i na neka pitanja koja su dosad ostala neodgovorena kao i na ona koja još nitko nije javno postavio.
Ako su se tijekom prošlih desetljeća i Amerika i Europa zauzimale za primjenu pravila Svjetske trgovinske organizacije i za slobodnu trgovinu, kako je moglo doći do sadašnje situacije u kojoj postoji toliko prepreka slobodnoj trgovini između dvaju kontinenata da je za njihovo otklanjanje potreban sporazum od dvije tisuće stranica? Temeljem takvog stanja može se zaključiti da je ideološko opredjeljivanje za slobodnu trgovinu dosad bio samo opravdanje za ostvarivanje drugih nacionalnih i poslovnih interesa.
Prvo od tih pitanja tiče se globalizacije. Devedesetih godina Amerika je bila pokretač globalizacijskih procesa, promicatelj deregulacije međunarodnog financijskog tržišta i ukidanja prepreka slobodnoj trgovini. Glavna svrha osnivanja Svjetske trgovinske organizacije bilo je upravo ukidanje carinskih i necarinskih barijera. Budući da SAD i Europa vode pregovore u okviru TiSA-e samo s odabranim članicama Svjetske trgovinske organizacije, znači li to da oni odustaju od te organizacije i, općenito, od globalizacije? Znači li to da je globalizacija, kao projekt uspostave jednog globalnog tržišta, propala?
Ideološki odabir za nacionalne i poslovne interese
Ako su se tijekom prošlih desetljeća i Amerika i Europa zauzimale za primjenu pravila Svjetske trgovinske organizacije i za slobodnu trgovinu, kako je moglo doći do sadašnje situacije u kojoj postoji toliko prepreka slobodnoj trgovini između dvaju kontinenata da je za njihovo otklanjanje potreban sporazum od dvije tisuće stranica? Temeljem takvog stanja može se zaključiti da je ideološko opredjeljivanje za slobodnu trgovinu dosad bio samo opravdanje za ostvarivanje drugih nacionalnih i poslovnih interesa. Da bismo s povjerenjem prihvatili definitivno uobličeni prijedlog TTIP-a, trebali bismo dobiti pošten odgovor na pitanje o kakvim je interesima dosad bila riječ u politici najbližih euroatlantskih saveznika. I o kakvim se interesima najviše vodi računa u tijeku pregovora o TTIP-u.
Uspostavu svih globalno relevantnih međunarodnih organizacija potaknula je Amerika nakon završetka Drugog svjetskog rata. U vrijeme Hladnoga rata blokovska podjela je onemogućavala njihov stvarni globalni utjecaj. No, nakon svršetka Hladnoga rata – kad se činilo da su napokon stvorene pretpostavke za nesmetano djelovanje međunarodnih organizacija – pokazalo se da Sjedinjene Države, kao jedina preostala supersila, pristaju na djelovanje u skladu s pravilima tih organizacija samo ako procijene da je to u njihovom trenutnom interesu.
U suprotnom, otežavaju rad tih organizacija ili postupaju izričito suprotno njihovim pravilima, kao što je bilo u slučaju napada na Irak 2003. godine koji je izveden bez prethodno donesene rezolucije Vijeća sigurnosti i suprotno volji većine članica tog jedinog tijela ovlaštenog za donošenje odluka o poduzimanju vojnih akcija protiv država. Ako se Sjedinjene Države, rukovođene činjenicom da su jedina preostala svjetska supersila i nadahnute osjećajem izuzetnosti zbog kojega misle da ne trebaju poštivati pravila koja bi trebala biti obvezujuća za sve države, tako odnose prema institucijama čije su osnivanje same potaknule, može li se očekivati da će pristati na primjenu i onih dijelova TTIP-a koji bi se u nekom trenutku mogli pokazati nepovoljnim za njih?
Nedostantno uvjerljivi odgovori
Predstavnici zainteresiranih strana, Europske komisije i američkih vlasti, uvjeravaju građane da će se primjenom TTIP-a prihod s obje strane oceana povećati za 500 eura po glavi stanovnika. Nema razloga ne vjerovati takvim predviđanjima. Ali ne daje se odgovor na pitanje koje je u kontekstu odustajanja od globalizacije više nego opravdano. Ako se stvara euroatlantska zona slobodne trgovine, znači li to da se za one koji joj ne pripadaju, ponajprije za zemlje BRICS-a koje su već isključene iz TiSA-e, uvode trgovinska ograničenja, carinske barijere i druge administrativne prepreke? Uvođenje ekonomskih sankcije Rusiji mimo za to nadležnih tijela UN-a najavljuje upravo takve perspektive. Ako će robe i usluge s drugih tržišta, kao i izvoz na ta tržišta, postati skuplje za građane SAD-a i EU, postavlja se pitanje koliko će od onih 500 zarađenih eura ostati u njihovu džepu?
Premda se o TTIP-u doista mnogo raspravlja, ova pitanja još nemaju dostatno uvjerljive odgovore. A tek osjećaj da smo dobili poštene odgovore na ta pitanja može biti osnova za povjerenje da će se TTIP-om i TiSA-om postići aranžmani koje će svi na čije će živote oni utjecati moći smatrati doista poštenim.
Božo Kovačević završio je studij filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je saborski zastupnik, ministar u Vladi RH te veleposlanik u Moskvi od 2003. do 2008. godine. Jedan je od osnivača časopisa Gordogan. Predavač je na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu.