Božo Kovačević napisao je važan esej o Krleži, kroz sjećanja Bore Ćosića na zagrebačkom Gvozdu

Nakon raspada Austro-Ugarske taj je čovjek doživio progone jugoslavenskih vlasti temeljem optužbi za protudržavnu djelatnost. Ćosić to dobro zna jer je taj čovjek bio njegov krsni kum 1932. godine u pravoslavnoj crkvi na zagrebačkom Cvjetnom trgu. I neki drugi likovi iz Krležinih snova, pokazalo se, bili su stvarni Ćosićevi susjedi i poznanici.

Na početku svog svjedočenja o Krleži, Ćosić je sjedio u fotelji u Krležinoj radnoj sobi. Jedina sličnost između sebe i Krleže na koju je upozorio su bolna koljena. Dobrovićevi portreti Krleže i Dobrovićeve supruge podsjećaju ga na poznatu sliku članova uredništva časopisa Danas u Beogradu 1934. godine, ali i na Krležin tekst o posjetu grobu tog srpskog slikara neposredno nakon Drugog svjetskog rata.

Braća po Lenjinu koja od Lenjina bježe

U tom tekstu Krleža je, između ostalog, prilično brojgelovski i dosljedno krležijanski opisao jednog pripadnika radničke klase, grobara koji radeći svoj neveseli posao – kako to lakonski kaže Ćosić – „čini trublju od svojih crijeva, jednom riječju prdi“. Tako je Krleža govorio o „svojoj braći po Lenjinu“, a Ćosića je to potaknulo da o radničkoj klasi kaže da je ona „jedan fatum iz kojeg svaki radnik jedva čeka da se iskobelja“.

Sjedeći u toj Krležinoj fotelji i svojim jasno plavim očima pogledavajući po publici koje je stajala porazmještena tako da ne otežava rad snimateljima slike i tona koji su se trudili zabilježiti svaki tren tog njegovog svjedočenja o Krleži, Ćosić se prisjetio „jedne nacionalističke hijene srpske“ koje je 1952. napala Krležu kao mrzitelja Srba i srboždera. Ćosić je u Parizu posjećivao srpskog slikara Marka Čelebonovića, a onaj tvorni napadač na Krležu bio je oženjen za sestru Čelebonovićeve žene. To je tajna i Ćosiću očito neugodna, premda neizravna, veza s jednim od onih mnogobrojnih koji su se obračunavali s Krležom.

Vodeći nas kroz hodnik u kojem su ormari ugrađivanjem staklenih vrata pretvoreni u izloge tako da bismo mogli vidjeti u njima ovješena Krležina odijela i neke Beline stvari, Ćosić s osmijehom kaže da je jedini izlog na koji on pomišlja onaj Vaništin. Ćosić to ne objašnjava, ali on misli na avangardnu provokaciju, na početku djelovanja Gorgone, kad je Josip Vaništa u jednom izlogu u Palmotićevoj ulici izložio svoju instalaciju.

Pobuna avangarde protiv radničke avangarde

Zanimljivo je da Ćosić nije spomenuo Vaništine portrete Krleže, posljednje crtačko svjedočanstvo o Krležinim suočavanjem s neumitnim krajem, od kojih su neki izloženi u tom ormaru-izlogu u stanu-muzeju. U najgrađanskijem od svih građanskih ambijenata, u kojem je Krleža proveo posljednjih trideset godina života u vrijeme vlasti avangarde radničke klase, Ćosić se prisjeća Gorgone kao jedne avangardističke pojave koja je, kao i sve avangarde, predstavljala pobunu protiv zatečenog sustava vrijednosti. Tih šezdesetih godina kada je počela djelovati Gorgona, ono protiv čega se bunila ta šačica intelektualaca mogao je biti – premda ni u jednom manifestu Gorgone to nije izrijekom rečeno – samo sustav vlasti avangarde radničke klase, unutar kojega je Krležu dopalo da se trajno nastani u građanskom ambijentu kojega se ne bi postidjeli pronositelji loze Glembajevih.

I onda je, prilično hitro, Ćosić iz hodnika zakoračio u kuhinju i izgubio se u neosvijetljenoj prostoriji iza drugih vrata. Publika je pozvana da se stubama uputi u prizemlje i izađe na terasu. Ne znam krije li se negdje u tami lift kojim je Ćosić dospio u prizemlje ili su ga nevidljivi pomagači na neki drugi način spustili s Krležinog kata. On se ukazao u veži Vile Rein pred publikom koja je već zaposjela uredno posložene stolce na terasi.

Doznali smo da je Krleža, zalupivši vratima, demonstrativno napustio svoju ložu u HNK nakon što je glumica u Ćosićevoj predstavi “Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji”, kojom je beogradski teatar gostovao u Zagrebu, izgovorila jednu sočnu psovku. Tu psovku Ćosić nije napisao u tekstu, ali je psovka postala dio predstave i to se Ćosiću, očito, svidjelo.

Zabavna zgoda o posustaloj revoluciji

Njemu, koji je u to doba, početkom sedamdesetih, već bio navikao na prave zabrane i najozbiljnije prijetnje zabranama, taj Krležin staromodni ispad vjerojatno nije predstavljao ništa više od mogućeg gega u kakvoj budućoj marksovskoj filmskoj lakrdiji na temu već posustale proleterske revolucije u Jugoslaviji, a ta ga zgoda danas samo zabavlja. Ni ne pomislivši da je tom dosjetkom rečeno sve što se o Krleži ima reći, Ćosić ne može a da baš u Krležinom muzeju, koji kao da je uređen u skladu s bogatim didaskalijama njegovih tekstova iz glembajevskog ciklusa, ne spomene Danijela Dragojevića koji je izlanuo da je Krleža bio čovjek od glave do (četrdeset)pete.

Pišući stotine i sad već tisuće stranica o Krležinim poslovima, sumnjama, snovima i svakovrsnim izletima po stvarnim i imaginarnim svjetovima, Ćosić neprestano preslaguje elemente svoje i Krležine poznate i nepoznate, dogođene i odsanjane biografije. Ćosić s lakoćom oponaša i obnavlja Krležin ekspresionizam u svojim tekstovima, ali ga obogaćuje svjesno primijenjenim avangardističkim tehnikama začudnosti, od dadaističkih i nadrealističkih do brehtovskih igara slovima, riječima i značenjima.

U tom Ćosićevom multimedijskom kaleidoskopu, osmišljenom temeljem bogato proživljenih iskustava s književnim, kazališnim i filmskim stvaralaštvom, sa stripom i najnovijim, postbenjaminovskim mogućnostima reprodukcije života u cyber prostoru, izmjenjuju se i preklapaju, spajaju i razdvajaju prizori uznemirenih građanskih mikrokozmosa i astronomskih prijetnji strahotama koje su se dogodile prije mnogo stotina milijuna godina.

Krleža je slovenskog književnika Josipa Vidmara, kojemu su proleterske vlasti temeljem zasluga na području kulture dale na raspolaganje cijelu vilu na Tržiču, a ne samo jedan peterosobni stan kakav je Krleži i Beli dodijeljen u Vili Rein, nazivao Vidmarionovičem, očito aludirajući da Josifa Visarionoviča Staljina. Da je imao ćosićevski literarni senzibilitet, Vidmar je Krleži mogao odgovoriti da je i on, Krleža, bio podvrgnut djelovanju neumoljive dijalektičko-materijalističke povijesne logike kojoj je bezuspješno pokušao izmaknuti.

Stan u Mussolinijevoj ulici na nepoznatom broju

Godine 1922. godine Krleža je od tete Pepe naslijedio stan u Kukovićevoj ulici 28. Taj naslijeđeni stan kao da se, nakon što je 1922. postao vlasništvo iznimno nemirnog i mobilnog pisca, dramatičara, polemičara, urednika i političkog agitatora, i sam počeo seliti u vremenu i prostoru. Godine 1928. Kukovićeva ulica preimenovana je u Ulicu kraljice Marije, a broj kuće više nije bio 28 nego 32.

U vrijeme NDH stan se nalazi u Mussolinijevoj ulici na nepoznatom broju, no u to vrijeme Krleža ne živi u tom stanu. 1935. godine on se preselio u Mihanovićevu ulicu 16. Godine 1946. Krleža se preseljava u Ulicu braće Kavurić 21. On se, zapravo vratio u nekadašnju Kukovićevu ulicu, kažu njegovi biografi, ali ne kažu da li u isti stan koji je 1922. naslijedio od tete Pepe ili u neki drugi. Vjerojatno u neki drugi stan, ako neoprezno pretpostavimo da s promjenom sustava državne vlasti nije promijenjen način brojanja i da nisu ukinuti parni brojevi.

No, bio to isti naslijeđeni ili drugi tek useljeni stan u istoj, ali više puta preimenovanoj ulici, taj prostrani stan u Ulici braće Kavurić broju 21 postao je neprikladan za nekadašnjeg plamenog agitatora radničke klase zbog prometne gužve i „nekoliko obrtnika koji su stvarali buku“. Tišina nužna za sabiranje uspomena iz davnih buntovničkih dana pronađena je 1952. godine na Gvozdu 23 (nekada Tuškanac 6A i Put barunice Sofije Jelačić 1).

Fiksacija na brojeve 23 i 7

Krleža se rodio 7.7. u 7 sati na kućnom broju 7 u Dugoj ulici (danas Radićeva ulica). Boravak u Ulici braće Kavurić na broju 21 opet je povezan s brojem 7. Broj 21 djeljiv je sa 7. Numerolozi trebaju otkriti kakvom su se to čarolijom te silne promjena naziva ulica i kućnih brojeva, koje bilježe Krležini biografi i gradski povjesničari, u publikacijama Muzeja Grada Zagreba pretvorile u rutinski ponavljanu tvrdnju da se on iz Kukovićeva ulice 23 (današnje Hebrangove ulice 23) preselio na Gvozd 23.

Ne razjasnivši je li se Krleža 1946. godine vratio samo u istu ulicu u kojoj je bio stan koji je naslijedio 1922. godine ili se vratio i u isti taj stan, autori publikacija o Memorijalnom prostoru Miroslava i Bele Krleže fiksirali su se na broj 23. Odlaskom na Gvozd Krleža kao da je iskočio iz magičnog poretka zasnovanom na broju 7 i otad se trajno vezao za taj ni sa čim djeljiv i, čini se, ni sa čim drugim osim s vilom na Gvozdu spojiv broj koji je unatoč promjenama u i oko Krleže ostao neumitno isti: ni razigrani takt valcera 1-2-3, ni gimnastički ritam omladinskih sletova 1-2-3-4, 2-2-3-4, ni lenjinski korak naprijed i dva koraka natrag, nego banalno ponavljani, aritmični 23 u koji se sretni niz sedmica više nikako nije mogao uklopiti.

Taj dio Tuškanca na kojem je 1936. godine sagrađena Vila Rein, osviješteni hrvatski nacionalisti nazvali su Gvozd po imenu slavne gore ne kojoj je posljednji hrvatski kralj junački izgubio i kraljevstvo i život. No riječ gvozd znači i željezo, a iz željeza se uz dodavanje ugljika, volframa i kobalta proizvodi čelik, na ruskom jeziku stalj, po kojemu je dobio ime najveći vođa i učitelj radničke klase Staljin.

Vulkanska erupcija i čelična lava

Tako je Krležu i u raju na Gvozdu kao sjenka neumitno slijedila prijetnja da se cijelo to željezno brdo, na kojem je sjedio, u trenutku paklene revolucionarne vulkanske erupcije pretvori u čeličnu lavu, a zatim da se u rekordno kratkom roku zaledi kao usred sibirske zime pa da se u nijemom očaju ponove sve strahote gulaga koji je, kao što svemirske crne rupe gutaju materiju i svjetlost i sunca i galaktike, uništio desetke milijuna ljudi koji su nestajali ili zbog toga što su odbijali vjerovati u čeličnog boga ili zbog toga što su bili previše gorljivi vjernici. I Vidmar se, dakle, mogao našaliti na račun Krležinih svojedobnih boljševičkih ulaganja koja su donijela skromne materijalne prinose ali i zatezne kamate neprestano uznemirene savjesti i mučnih preispitivanja vlastite uloge u revoluciji i uloge revolucije u njegovu životu i djelu.

Da je, kakvim čudom, doživio stotu, Krleža bi svjedočio raspadu još jedne države, još jednoj seriji promjena naziva ulica i ostvarenju još nekih od svojih ideala koji su, kako se to odjedanput ispostavilo, mnogima uvijek bili jedini ideali, premda se do 1990. činilo da su predano radili na ostvarivanju projekata nespojivih s tim idealima. Da je 1952. ostao u Ulici braće Kavurić i da je ondje doživio stotu, na svim novim službenim dokumentima kojima bi se potvrđivao njegov identitet bilo bi napisano da je njegovo prebivalište u Ulici Andrije Hebranga.

To ime, koje bi bilo ispisano na svakom računu za tv pretplatu, za telefon, plin, struju, vodu i za odvoz smeća i na svakoj pristigloj poštanskoj omotnici tik uz njegovo, Krležino ime, ukazivalo bi mu se iz dana u dana kao bolno podsjećanje na još jednog davnog znanca i partijskog suradnika kojemu, čini se, Krleža nije ni pokušao pomoći kad je ovaj iz ministarske fotelje dospio u Glavnjaču i otuda u još uvijek nepronađeni grob na nekom od beogradskih groblja, možda baš u grob koji je prekopavao onaj sad već slavni grobar čija su crijeva kruljila dok je Krleža tražio počivalište svojega prijatelja Dobrovića.

Pokušaj intervencije za Đuru Vranešića

Đuru Vranešića, kojega su poslije rata optužili za sudjelovanje u donošenju rasnih zakona Pavelićeve NDH i koji je Krleži, i nizu drugih kandidata smrti, ponudio svoj sanatorij kao utočište u prvim mjesecima ustaške vlasti, Krleža je poslije rata uzaludno pokušavao spasiti. Da li samo poučen tim neuspjehom ili konačno pomiren sa spoznajom o neumitnosti apsurdnih načina ostvarivanja smisla i ciljeva revolucije, za Hebranga nije ni pokušao intervenirati, niti je njegovu smaknuću posvećivao prostor u svojim dosad objavljenim dnevničkim zapisima.

Krleža nije doživio stotu. S Gvozda je prestao silaziti u grad još 1977. godine. Krleži je 1977. bilo otprilike toliko godina koliko je Bori Ćosiću sada. Premda ga, kao i Krležu koji je i zbog toga prestao spuštati se s Gvozda u grad, muči artroza koljena, Ćosić povremeno iz Berlina poduzima izlete u Beograd i u Zagreb, opširno i upućeno razvija sve nove kontekste za razumijevanje Krležinih poduhvata i vedro avangardistički obračunava sa svojim i našim iluzijama vješto proizvodeći nove. O tome svjedoče njegove brojne knjige, napisane na srpskom i na hrvatskom jeziku i prevedene na mnoge druge jezike.

---

Božo Kovačević završio je studij filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je saborski zastupnik, ministar u Vladi RH te veleposlanik u Moskvi od 2003. do 2008. godine. Jedan je od osnivača časopisa Gordogan. Predavač je na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu.