Brojke pokazuju: Najuspješnije su zemlje koje provode puno testiranja, gdje građani nose maske i drže distancu

Krajem prošloga tjedna, kada je Hrvatska prvi put zabilježila više od tisuću novih slučajeva zaraze u jednom danu, premijer Andrej Plenković pohvalio se kako Hrvatska ima „najliberalniji“ režim borbe protiv širenja pandemije u Europi. U protekla tri tjedna bilježili smo eksponencijalni rast novih dnevnih slučajeva – broj novozaraženih udvostručavao se svakih sedam do osam dana, a broj slučajeva na bolničkome liječenju udvostručio se u 14 dana.

Uz to, broj preminulih u prošlome tjednu bio je dva puta veći nego u posljednjem tjednu rujna i još smo uz sve te krajnje zabrinjavajuće pokazatelje nekontroliranoga širenja zaraze u proteklih deset dana ustrajno bilježili dvoznamenkasti postotak pozitivnih testova u ukupnome broju testiranja, pa je potpuno jasno da je taj „najliberalniji“ režim borbe protiv pandemije vrlo pogrešan i kratkovidan, a uskoro će se pokazati i kratkotrajan.

Zašto ovakve mjere nemaju smisla

Kada bi Hrvatska u proteklome tjednu imala epidemiološku situaciju sličnu onoj u Finskoj, Grčkoj ili Norveškoj onda bi samohvala premijera Plenkovića o „najliberalnijem“ režimu borbe protiv širenja zaraze imala nekoga smisla, ali kada gotovo pola članica Europske unije ima manji 14-dnevni kumulativni broj novih slučajeva na 100.000, a dvije trećine njih manji udio pozitivnih testova u ukupnome broju testiranja u proteklih sedam dana od nas, ne preostaje nam drugo nego zaključiti da je hrvatska Vlada mudrija i sposobnija od svojih europskih pandana koji uvođenjem rigoroznih mjera ograničenja javnih i privatnih skupova i običnih druženja ili uvođenjem policijskoga sata nastoje usporiti širenje zaraze.

Premijer Plenković sigurno zna da francuske i slovenske vlasti nisu uvele policijski sat zbog pukoga hira ili zbog toga što za takve odluke dobivaju nepodijeljene aplauze svojih javnosti.

Isto tako mogao je gledati ili barem poslušati govor njemačke kancelarke Angele Merkel koja je od svojih sugrađana, bez imalo uljepšavanja i neutemeljenoga optimizma, zatražila da se u narednim tjednima i mjesecima suzdrže i od međusobnih druženja i putovanja, iako je ukupna njemačka epidemiološka situacija mjerena svim prije spomenutim pokazateljima višestruko bolja od hrvatske.

Jesmo li pametniji od Nijemaca i Britanaca?

Mogao se hrvatski premijer isto tako zapitati što to bi britanskoj vladi da je zabranila čak i druženja članovima dva različita kućanstva, i to ne samo u barovima i restoranima, već i u privatnim stanovima i kućama, kada je epidemiološka situacija u Zagrebu i u Londonu jednako dobra ili jednako loša, a on i dalje dozvoljava da se u Zagrebu uredno i jedva ograničeno slave vjenčanja, imendani, rođendani, obljetnice i krizme, masovno skandira na stadionu i skupno tuguje na karminama.

Ako je epidemiološka situacija u ta dva grada ista ili slična ne mogu biti u pravu i britanski i hrvatski premijer provodeći toliko oprečne protuepidemijske politike u kojima jedan ograničava privatna i javna okupljanja na najviše šest osoba čak i na otvorenim prostorima pod prijetnjom plaćanja kazni, a drugi sve rješava preporukama i prebacivanjem odgovornosti na organizatore javnih skupova.

Uspješni su disciplinirani

U proteklih devet mjeseci pandemije mogli smo se svi zajedno uvjeriti kako su u borbi sa širenjem zaraze najuspješnije one zemlje i regije u kojima građani disciplinirano poštuju fizičku distancu, nose maske, u kojima se izbjegavaju masovni skupovi te provodi relativno velik broj testiranja građana kako bi se moglo pratiti i izolirati što veći broj nositelja zaraze.

Tamo gdje su vlasti koketirale s idiotizmom pojedinih skupina svojih građana ili s njihovim legitimnim, ali sebičnim interesima, obično umotanim u šareni papir „spašavanja ekonomije i radnih mjesta“ ili iznenada stvorene empatije za siromašne i gladne, odigran je preludij za novu katastrofu.

Neil Ferguson, vodeći britanski epidemiolog i profesor na londonskom Imperial College i jedan od autora modela kontrole širenja pandemije nastaloga u proljeće ove godine prema kojemu će svijet do pronalaska cjepiva i odgovarajućega nivoa procijepljenosti stanovništva živjeti u naizmjeničnom ritmu strožih i blažih mjera, prije desetak je dana u razgovoru za BBC Radio 4 najavio da će se u Ujedinjenoj Kraljevini broj zaraženih udvostručivati svakih 14 dana, a u nekim regijama i svakih sedam dana te da je zbog toga potrebno ograničiti rad ili u potpunosti zatvorite barove i restorane kako bi se zauzvrat moglo škole zadržati otvorenima.

Gdje Hrvatska griješi?

Ujedinjena Kraljevina, kao i većina razvijenih država, ima vrlo precizno razrađen plan mjera podijeljen u tri stupnja prema kojemu je uvođenje pojedinih mjera za pojedine regije ili gradove ovisno o kumulativnom broju novih slučajeva u 14 dana. Na taj način izbjegnuta su sva diskrecijska odlučivanja, natezanja s pojedinim interesnim grupama i selektivna primjena pojedinih mjera ovisno o otporima i pritiscima.

Upravo zbog nepostojanja takvoga javno objavljenoga plana hrvatska protuepidemijska politika pretvorena je u kaotičan skup ad hoc mjera koje su onda izložene razornoj i žestokoj kritici najviše pogođenih skupina, ali i sumanutoj kritici onih koji zbog vlastite komocije, sebičnosti ili ograničenosti ne žele provođenje nikakvih mjera.

I tu dolazimo do ključne pogreške u trenutnoj politici premijera Andreja Plenkovića koji je propustio javnosti kazati kako smo i mi u protekla dva tjedna zabilježili eksponencijalni dnevni rast broja zaraženih jer se njihov broj svakih sedam do osam dana udvostručio.

Miš-maš epidemiološka politika

Plenković je propustio reći i kako ćemo bez novih rigoroznih mjera do kraja mjeseca imati najmanje 18.000 novih slučajeva, a to znači i minimalno 2000 novih pacijenata na bolničkome liječenju, što sve zajedno postojeći hrvatski zdravstveni sustav teško može, bez velikih zastoja i lomova, apsorbirati. Umjesto toga on se pohvalio „najliberalnijom“ politikom u borbi protiv pandemije u Europskoj uniji.

Takva miš-maš epidemiološka politika nije samo potencijalno katastrofalna za zdravstveni sustav i domove za starije i nemoćne, ona je štetna i za održavanje odgovarajućega nivoa ekonomskih aktivnosti. Za sve one koji vode bilo kakvu djelatnost neizvjesnost u budućim uvjetima poslovanja puno je lošija opcija od jasnih i vremenski ograničenih mjera.

To su razumjele vlade većine europskih država kada su na vrijeme usvojile i objavile pravila igre, a sve prema prije spomenutom modelu Neila Fergusona i londonskog Imperial Collegea. Je li premijer Andrej Plenković nasjeo na došaptavanja pojedinih javnih i nejavnih savjetnika koji su bez ikakve osobne odgovornosti zagovarali švedske recepte za lokalne balkanske navade ili je sam pogrešno računao vjerojatno nećemo nikada saznati.

Moramo izbjeći češki scenarij

Anthony Fauci, direktor NIAD-a, neke vrste američkog HZJZ-a, javno je poručio svojoj odrasloj djeci, koja inače žive u tri različite američke savezne države, kako ove godine na Dan zahvalnosti kod njega u kući neće biti obiteljskoga okupljanja zbog opasnosti od širenja zaraze. Dan zahvalnosti je posljednjeg četvrtka u studenom, a SAD i Hrvatska su u proteklome tjednu imale približno isti broj novih slučajeva na 100 000 stanovnika.

Zašto Anthony Fauci može poslati takvu jasnu i nedvosmislenu poruku američkoj javnosti bez ikakvih lakiranja i izmotavanja, i to protivno volji, želji i retorici svoga šefa, a kod nas cijela vladajuća garnitura još uvijek svakodnevno preparira hrvatsku javnost svojim proljetnim povijesnim uspjesima u borbi protiv pandemije?

Češka je proljetos bila uspješnija od Hrvatske, a ove je jeseni pandemijom najteže pogođena europska država. Kada bi se u Hrvatskoj kojim slučajem dogodio češki scenarij to bi značilo 33 000 novih slučajeva u 14 dana i potrebu za bolničkim liječenjem 4500 do 5500 zaraženih u tome razdoblju. Taj se scenarij sigurno neće spriječiti „najliberalnijim režimom“ borbe protiv pandemije u Europi