Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čega se bojiš kad ti djeca krenu u prvi razred?

U ovom društvu čeka ih koješta od čega bismo ih najradije sklonili

I ovi će mališani, u našim okolnostima, s vremenom postati zbunjeni i dezorijentirani, nesigurni gdje je točno ta oštra crta između dobra i zla, dopuštenog i zabranjenog, ljudskog i neljudskog, koja iz nekog razloga vrijedi samo doma, a vani ne. To promijeniti treba biti naša državna himna. Lijepa naša je lijepa, srce ti malo zatitra kad zasvira. Ali poružnjuje je ona distorzija u podtonovima. Nekad toliko da ti je se - ni krivu nu dužnu - ne da ni slušati.

Obje moje unuke krenule su jutros u prvi razred. U obje škole nastavnici i starija djeca dočekala su ih s malim priredbama. Kod N. su najprije otpjevali državnu himnu, kod I. nije bilo himne nego jedna vesela varijacija iz narodnih plesova. Ovi mali još ne znaju što je himna, ni što je narod, samo čuju glazbu i vide kako papučice plešu. To je naprosto nešto lijepo. Ali poruka je: Domovina.

Je li to gradonačelnik Bandić?

Plakalo mi se na Lijepu našu i na taj folklor. Na takve dane budeš sentimentalan, ali pustiš se. Doveli smo svoju djecu u prvu ozbiljnu instituciju sustava i od danas sa sustavom dijelimo utjecaj nad tim malim stvorovima koji na današnji dan ispod kućnog krila izlaze u ovaj veliki lunapark koji se zove društvom. Do jučer apsolutni suverenitet obitelji puca nadvoje. A u ovom društvu čeka ih koješta od čega bismo ih najradije sklonili. Da im ponekad možeš tutnuti kapuljaču na lice da neke stvari ne vide i ne čuju, povukao bi im tuljac preko glave. Kao kad ugasiš ekran kad počne film s krvoprolićem da ružno ne sanjaju.

Ali, jasno, ovo ne možeš. Čeličit će se i tvrdnuti, druge nema. Dođe ti, međutim, tuga kad pomisliš da će u ovoj čistoj i mekoj muzici Lijepe naše s vremenom začuti ružni pozadinski ton škripe, zavijanja i kriještanja.

Nekidan su na televiziji nešto govorili o svim tim Bandićevim pravosudnim procesima. Je li to onaj gradonačelnik Bandić, pita N. dok na podu izrezuje neku kartonsku kutiju i pravi kuću za skakavca, ali čuje što god se zine.

I sad počinje preznojavanje

Što da kažeš djetetu kad jest. Je – odvalimo najkraće što možemo samo da priča ne ide dalje jer znamo što nas čeka.

Ali ona neće stati: A zašto Bandić ide na sud? Je li on onda lopov?

Pa ne znamo još, vidjet će suci.

A kako gradonačelnik uopće može biti lopov?, pita djevojčica koja će tek pred Božić napuniti sedam godina.

Hoćeš ti palačinke za večeru, pitamo je jer joj to ne možemo objasniti. Ne možemo ni sebi.

Već je, dakle, počelo. A sada kad kroz školska vrata ulaze u svijet, i još kad nauče dobro čitati, stvari će se ubrzavati i ubrzavati. Morat ćemo se doma preznojavati da im na neki način barem klimavo odgovorimo zašto neka djeca imaju devet pari tenisica, a neka samo jedne potrgane. Kako to da ti neki poznati i jako važni ljudi – naša I. jednom ih je nazvala “gospodarima” pa smo komentirali kako zapravo nije bitno pogriješila – kako to da ne daju njihovim učiteljicama veće plaće pa da ne moraju biti siromašne kad su tako vrijedne i pametne? Što će tim starim barbama sve te boce koje vade iz kontejnera?

Zašto to ne promijenite?

A onda će pomalo doći i sve drugo. Nelagodna pitanja tipa Lovre Kuščevića, Mamića, Sanadera i ministara u lisicama, onih istih koje smo do jučer, jelda mama, gledali u dnevniku kako govore što trebamo raditi. Pa onda što je to korupcija? Pa zašto onaj gospodin kaže da Srbi ne valjaju i tko su uopće ti Srbi? Pa otkud tom čovjeku 35 zlatnih satova, jesu stvarno od pravog zlata? Pa zašto djeca koja ne idu na vjeronauk sjede tamo na hodniku kao gubavci? Pa kako ovo i zbog čega ono? Kako je to moguće? Tko je to tako uredio? Zašto se to ne promijeni? Zašto vi ne kažete da to ne smije biti tako kod nas u Hrvatskoj? Zašto vi nama uvijek govorite da treba biti pošten i pravedan, a to je nepošteno i nije pravedno?

Da. Čeka nas pakao. Ali najgore je to što će i ova djeca u ovim našim okolnostima s vremenom postati zbunjena i dezorijentirana. Postat će im nejasno gdje je ta oštra crta između dobra i zla, dopuštenog i zabranjenog, ljudskog i neljudskog koja iz nekog razloga vrijedi samo doma, a vani ne, crta koju ti i sustav mora jasno pokazivati da se lakše izgradiš u čestit karakter. To treba biti državna himna naše zemlje. Lijepa naša je lijepa, srce ti malo zatitra kad se pjeva. Ali kvari je ona distorzija u podtonovima. Nekad toliko da ti je se – ni krivu nu dužnu – ne da ni slušati.

Sanja Modrić
Telegram autor
46 članaka Više o autoru
Više s weba