Nekad je nužno odabrati stranu

Preminuo je cijenjeni zagrebački poduzetnik Jakov Bienenfeld, donosimo njegov posljednji intervju

Poznati zagrebački poduzetnik preminuo je nakon dugotrajne borbe s karcinomom bubrega. Bolest mu je dijagnisticirana u zimu 2013. godine, a 18. srpnja prošle godine Telegram je objavio njegovu intimnu ispovijest, u kojoj je iskreno pričao o borbi s bolešću, strahovima, obitelji i poduzetničkoj karijeri

Noćas je, u 68. godini, preminuo poznati zagrebački poduzetnik Jakov Bienenfeld, član ugledne židovske obitelji, čiji su brojni članovi stradali u Holokaustu. Njegov otac bio je osobni savjetnik ministra obrane RH Gojka Šuška te general bojnik u HV-u. Jakov je razvio nekoliko uspješnih tvrtki, a bio je i dugogodišnji aktivni član Židovske općine Zagreb. Sredinom prošlog ljeta Telegramova novinarka objavila je njegov životni intervju koji prenosimo.

Jakov Bienenfeld sjedi u svom ogromnom uredu na drugom katu zgrade u zagrebačkoj Radničkoj ulici. Nosi bijelu, malo izgužvanu lanenu košulju i isprane traperice. S godišnjeg se vratio dan prije. Trudi se biti ljubazan, nudi mi kavu, upoznaje me s tajnicom koja za njega radi gotovo 40 godina. Svejedno, čini mi se mrzovoljan i neopušten. Stalno pogledava u mobitel pa vraća pogled na mene. U ruci cijelo vrijeme drži cigaru. Prije bolesti je puno pušio, i po četiri kutije dnevno, a onda se prebacio na cigare. Nasmiješi se i pita gdje smo stali. Intervju smo dogovorili prije tjedan dana. Još je bio na moru, plovio je negdje oko Visa.

Predložila sam mu da razgovor obavimo na brodu, odbio me dosta rezolutno. Na brodu ima mjesta samo za obitelj i najbliže prijatelje. “Nikako na brodu, dođite u moj ured u ponedjeljak. Samo, moram vas upozoriti, moje će raspoloženje ovisiti o nalazu PET/CT-a koji očekujem”, rekao mi je tom prilikom. Dok sjedimo u uredu, kaže mi da se nešto ranije tog jutra vratio s pregleda i čeka nalaze. Postaje mi jasno zbog čega stalno pogledava na mobitel. Svako malo nas prekidaju pozivi. Ljude kojima se javlja očito zanima ima li novosti. Kratko im odgovara da još ništa ne zna. “Prije godinu i pol, tamo prije Božića 2013. godine, kupio sam brod, a za Sveta tri kralja saznao sam da imam karcinom bubrega”, kaže mi.

Dijagnoza prijateljice

Dijagnozu mu je izgovorila prijateljica Ranka Padovan Štern, cijenjena radiologinja sa zagrebačkog Rebra. Onkolozi su mu poslije objasnili da bez liječenja neće živjeti više od sedam mjeseci. Za nekoliko dana je bio na operaciji, a onda su uslijedila zračenja. “Dijagnoza mi je bila grozna, ali i kratkotrajan šok. Došao sam kući oko šest sati predvečer i razgovarao sa ženom”, prisjeća se. Te večeri legao je ranije, nije mogao zaspati. Oko deset sati ustao je iz kreveta. Sjeo je za kompjutor i počeo sastavljati listu stvari koje još mora učiniti.

U jednom trenutku je zastao, sve izbrisao i sam sebi rekao: nije još sve gotovo. Koncentrirao se na terapiju. Njegovo tijelo dobro je reagiralo i bolest se počela povlačiti. “Na početku bolesti smršavio sam 35 kilograma, ali sam prošlih mjeseci uspio vratiti 12. To valjda znači da sam bolje”, kaže. Nema dnevne strahove, ne budi se i ne ide na spavanje razmišljajući isključivo o karcinomu. Bolest pokušava staviti na svoje mjesto. Možda ga je usporila, ali joj ne dopušta da ga zaustavi. Ponekad ga nešto zaboli, osjeti neku potpuno benignu bol i odmah pomisli da su se pojavile metastaze.

Vjeruje hrvatskim liječnicima

“Ja sam svoje povjerenje dao hrvatskim liječnicima, posebno onkolozima Mariji Gamulin i Mislavu Grgiću na Rebru”, kaže. Drugo je mišljenje potražio u Izraelu i Austriji, ali tamo su mu samo potvrdili da njihovi hrvatski kolege rade dobar posao. “Jednoj sam svjetski priznatoj austrijskoj onkologinji u šali rekao da se po lijepe vijesti isplati dolaziti barem jedanput mjesečno u Beč.

PRIJE JE PUŠIO ČETIRI KUTIJE CIGARETA DNEVNO, ONDA SE PREBACIO NA CIGARE
PRIJE JE PUŠIO ČETIRI KUTIJE CIGARETA DNEVNO, ONDA SE PREBACIO NA CIGARE

Ona mi se samo nasmijala i rekla mi da ne trošim novac na tako skupe konzultacije”, prepričava. Nakon pregleda je pogledao na račun i shvatio da je sat vremena razgovora s poznatom liječnicom platio sto eura. Samo sto eura, naglašava, jer smatra da ga za taj novac u Hrvatskoj nitko ne bi ni pogledao. Ponovno zvoni mobitel i Bienenfeld prekida razgovor. “Oprostite, molim vas, što stalno prekidam. Moram znati na čemu sam. Sutra putujem u Izrael i zanima me hoću li na Zidu plača moliti ili zahvaljivati”, govori. Rak je, kaže, jako zeznut. Promijeni prioritete, uspori tempo, donese neku posebnu mudrost.

Samo se budale ne boje

Bolesni ljudi često počinju pomišljati na Boga. Bienenfeld nikada nije bio religiozan, ali je u nevolji počeo računati na intervenciju s neba. “Samo se budala ne boji raka. Volio bih oženiti svoju djecu i doživjeti i njihovu unučad. Jednu unuku imam, ali volio bih dočekati Markovu i Franovu djecu. To možda nije realno”, objašnjava. Dvojica mlađih sinova, Fran i Mark, za bolest su saznali slučajno. Supruga je u razgovoru spomenula bolesnog muža. Iz susjedne sobe su dojurili sinovi. Sve su čuli i panično su zahtijevali odgovore.

“Zagrepčani se još uvijek sjećaju mojih hamburgera u Varšavskoj ulici. Nudio sam hamburgere po originalnoj američkoj recepturi, ali Zagrepčani se krajem osamdesetih još nisu mogli odvojiti od pljeskavica i ćevapa”

Tata ih je posjeo na kauč i objasnio im što se događa. Rekao im je da su mu liječnici prognozirali sedam mjeseci života. Od tada je prošlo puno više. “To ih je smirilo. Klinci su sjajni. Oni sve vjeruju. Ne analiziraju previše. Sada se šalimo na račun moje bolesti. Često im govorim da ću im ostaviti dugove ako ne budu dobri”, kaže poduzetnik Bienenfeld. Jakov Bienenfeld rodio se u imućnoj židovskoj obitelji iz Zagreba. Otac Zlatko je bio kemičar, toksikolog u bivšoj JNA.

Život u Beogradu

Zbog njegove službe obitelj se sredinom pedesetih preselila u Beograd, gdje je Jakov završio osnovnu i srednju školu. “Uvijek sam govorio da Beograd ima poseban šarm. Sada je možda postao malo prevelik”, govori. S njim je u razred išao poznati srpski glumac Predrag Ejdus. U Beogradu je, kaže, upoznao sjajne ljude, ali je samo s njih nekoliko ostao u kontaktu. Sjeća se kako je s nevjericom gledao kako mu Beograđani na radnim akcijama i susretima izviđača pred nosom otimaju zgodne Zagrepčanke.

“Prije Božića sam kupio brod, za Sveta tri kralja saznao sam da imam karcinom. Otkrila mi ga je prijateljica Ranka Štern. Onkolozi su mi poslije objasnili da bez liječenja neću živjeti više od sedam mjeseci”

“Srbi su življi, vatreniji i šarmantni, a Hrvati su zatvoreniji i puno oprezniji”, smatra. Iz Beograda se vratio s beogradskim slengom, ekavicom koja mu je u Domovinskom ratu pomogla u razmjeni zarobljenika. “Evakuirali smo Židove iz Sarajeva i na izlazu iz grada pred automobilom se stvorio srpski vojnik. Nosio je kalašnjikov u ruci. Na glavi kokarda. Nije djelovao nimalo prijateljski”, prisjeća se. Povukao je Bienenfelda sa strane i zamolio ga da mu iz opkoljenoga grada izvuče tetka. “Ja mu kažem da mi da plajvaz, što je beogradski izraz za kemijsku olovku, i komadić papira. Ime sam napisao na ćirilici. To je bilo dovoljno da nas pusti na miru”, kaže Bienenfeld.

Njegova se obitelj u Zagreb vratila početkom sedamdesetih godina. Jakov je odslužio JNA i onda upisao studij kemije. Slijedio je očev primjer i odlučio se na faks koji mu je garantirao posao. “To je bilo za vrijeme Hrvatskog proljeća. Ali, budući da je moja obitelj bila na pravoj/krivoj strani, bili su komunisti, ali ja se time nisam previše zamarao”, prisjeća se Bienenfeld. Izlazio je u Zvečku, Operu i novootvoreni Saloon. Ekavicu je polako zamijenila ijekavica. Završio je fakultet i zamolio oca da mu pronađe posao. Odgovor ga je šokirao.

Kako je ušao u biznis

“Znam da je druge zapošljavao, ali meni nije htio pomoći”, kaže i dodaje da je poslije sam pronašao posao u Chromosu. Tamo je, kako kaže, izdržao samo pet godina jer je shvatio da će u vlastitu aranžmanu zaraditi više novca. Negov prvi privatni posao bio je servis za čišćenje. Tvrtku je registrirao na ime bivše punice i svaki vikend provodio čisteći poslovne prostore i stanove dobrostojećih Zagrepčana. Sjeća se kako je jednom čistio tepih jednoj dami. Cijelo vrijeme bila je vrlo nervozna. Stalno mu je prilazila i na kraju mu drsko poručila da se požuri. Ona se mora spremiti za novinarski bal.

“Odmah sam se požurio. Odjurio sam kući, otuširao se i spremio za bal na koji sam također bio pozvan. Naravno da sam se potrudio da me gospođa primijeti”, smije se. Prišao joj je i pristojno je pozdravio. Žena je zastala, pogledala ga i nije izustila ni riječ. Kasnije im se pridružio još jedan poznati uzvanik. Započeo je razgovor s Bienenfeldom, a gospođa mu je samo rekla: “I vas dvojica se poznajete?”. Servis za čišćenje za nekoliko je godina zatvorio i pokrenuo biznis koji ga je naposljetku i pretvorio u uspješnog poslovnog čovjeka. Na Badnjak 1977. godine osnovao je tvrtku za unos podataka, koja se poslije počela baviti izradom softvera.

SA SUPRUGOM MARTINOM I SINOVIMA MARKOM I FRANOM PRIJE NEKOLIKO GODINA NA HVARSKOJ RIVI
SA SUPRUGOM MARTINOM I SINOVIMA MARKOM I FRANOM PRIJE NEKOLIKO GODINA NA HVARSKOJ RIVI PIXSELL

“Naša prva mušterija je bio Hidrometeorološki zavod, zatim brojne banke i ostala poznata jugoslavenska poduzeća. Kasnije smo počeli raditi obradu podataka za Diners pokojnog Žarka Kraljevića“, objašnjava. “Nije faca onaj tko prvi uđe u biznis nego onaj koji prvi napusti posao koji počinje padati”, kaže Jakov Bienenfeld, koji je u tvrtki na početku zaposlio 18 ljudi, a u međuvremenu je dignuo na 60. Početkom osamdesetih Bienenfeld je otvorio svoj prvi ugostiteljski objekt Medeni na zagrebačkom Jarunu. Nazvao ga je po nadimku svog poslovnog partnera Branka Ognjenovića, danas poznatoga kuhara.

Prvi američki burgeri

Poslije je otvorio pizzeriju Eustahije preko puta II. i VII. gimnazije u zagrebačkoj Križanićevoj ulici. “Zagrepčani se još uvijek sjećaju mojih hamburgera u Varšavskoj ulici. Međutim, oni baš i nisu bili neki veliki poslovni uspjeh”, govori Jakov Bienenfeld. Nudio je hamburgere po originalnoj američkoj recepturi, ali Zagrepčani se krajem osamdesetih još nisu mogli odvojiti od pljeskavica i ćevapa. Početkom devedesetih Bienenfeld je s bivšom suprugom Sonjom otvorio Escadu i u Zagreb doveo visoku modu. “Svi su se oblačili kod nas. Peglalo se na rate, ali se plaćalo i gotovinom”, priča poduzetnik kroz čiju je prodavaonicu prošao cijeli državni vrh, ali i dame iz javnog života koje su do tada fine komade nabavljale u inozemstvu.

“Jednom mi je u Escadu navratio predsjednik Franjo Tuđman. Sjedio sam u Charlieju i odmah odjurio u dućan”, kaže Bienenfeld. Predsjednik je samo razgledavao i na kraju zaključio kako mu je odjeća preskupa. “Odgovorio sam mu da ne znam je li to za ponositi se ili sramiti. Dobro – jer je skroman, ali i loše jer si jedan predsjednik ne može priuštiti dobru odjeću”, prisjeća se. Bienenfelda nikada nije smetalo što ga je javnost doživljavala kao Tuđmanova Židova. “Ljudi svašta govore. Pričali su da sam zarađivao izvlačeći Židove iz Sarajeva. To su gluposti koje ne želim komentirati”, kategoričan je.

“Srbi su življi, vatreniji i šarmantni, a Hrvati su zatvoreniji i puno oprezniji. Iz Beograda sam se vratio s beogradskim slengom, ekavicom koja mi je u Domovinskom ratu pomogla u razmjeni zarobljenika”

Tijekom rata mu je u ured navratio čovjek i ponudio da mu za novac spasim obitelj iz Sarajeva. Bio sam izvan sebe i otjerao ga. Kaže da je tijekom Domovinskog rata samo mudro iskoristio svoje podrijetlo kako bi sudjelovao o razmjeni zarobljenika. “Srbi su me doživljavali kao Židova kojemu su ustaše u Drugom svjetskom ratu pobile pola obitelji, a Hrvati su me cijenili jer sam se osjećao građaninom Hrvatske i svojim sam kontaktima htio pomoći u obrani zemlje”, govori Bienenfeld.

Spašavanje dr. Bosanac

Nakon pada Vukovara Bienenfeld dobiva zadatak da uspostavi vezu s Beogradom i pokuša dogovoriti razmjenu ravnateljice vukovarske bolnice Vesne Bosanac i kirurga Jurja Njavre. Pregovarao je s generalom Aleksandrom Vasiljevićem, tadašnjim šefom KOS-a, koji je za oslobađanje Vukovaraca tražio pripadnike skupine Labrador i generala JNA Milana Aksentijevića. “Razmjena je obavljena na Plesu. Preda mnom se pojavila Vesna Bosanac. Sjećam se da mi tada nije bilo jasno kako netko može tako sitnu i uplašenu ženu optužiti za ratni zločin”, prisjeća se.

Pamti kako je tijekom pregovora suprotnoj strani govorio: “Pa zar vam ona stvarno djeluje kao netko tko je sposoban učiniti sve to za što je optužujete?” S oslobođenim se zarobljenicima nikada nije upuštao u razgovore. Morao je ostati hladne glave, a bilo kakvo identificiranje sa žrtvama bi mu odmoglo u daljnjim pregovorima. Jednom je, kaže, u Beogradu dobio popis zarobljenika. Rekli su mu: “Biraj!” Bienenfeld je odgovorio da to učine sami. “Nisam mogao snositi odgovornost za krivi izbor. Kako da ja odaberem kome ću vratiti oca ili ostaviti sina u zatočeništvu”, objašnjava. S doktoricom Bosanac ponovno se sreo nakon petnaest godina. Bacila mu se u zagrljaj i samo šapnula: “Jašo”.

“Liječim se u Hrvatskoj. U Austriju i Izrael otišao sam po drugo mišljenje, no tamo su mi samo potvrdili da njihovi hrvatski kolege rade fenomenalan posao. Sada vjerujem onkolozima Mariji Gamulin i Mislavu Grgiću”

Ratne aktivnosti

Sljedeće, 1992. godine, počeo je rat u Bosni i Hercegovini. Sarajevo je bilo opkoljeno i Bienenfeld je organizirao evakuaciju Židova iz Sarajeva. “Židovi su bili naivci. Nisu htjeli bježati. Govorili su da raja neće udariti na raju”, govori Bienenfeld. To se na kraju ipak dogodilo i Bienenfeld je tijekom dvije godine organizirao čak nekoliko konvoja i iz grada izvukao oko 1300 ljudi. “Tada je očito bilo moderno biti Židovom. Jer u Sarajevu je početkom rata bilo oko 900 Židova, a mi smo izvukli 400 ljudi više”, prisjeća se Jakov Bienenfeld.

Njegovi su sunarodnjaci nastavili put prema zapadnim europskim zemljama i Americi. Većina se nikada nije vratila u Sarajevo. Bienenfeld je za humanitarni rad dobio nekoliko državnih priznanja. Ipak ga smeta što se njegovo ime ne nalazi u registru branitelja. “To me strašno povrijedilo. Moja djeca mogu misliti da lažem. Srećom, postoji dovoljno svjedoka koji mogu potvrditi na koji sam način bio angažiran u obrani Hrvatske”, govori Bienenfeld. Posljednjih dvadeset godina Bienenfeld je vrlo otvoreno iznosio svoje stavove. Novinarima bi znao reći: “Samo pitajte, odgovorit ću vam na svako pitanje. Samo me zanima hoćete li objaviti sve što sam rekao”.

NIJE FACA ONAJ TKO PRVI UĐE U BIZNIS NEGO ONAJ KOJI PRVI NAPUSTI POSAO KOJI POČINJE PADATI, KAŽE JAKOV BIENENFELD
NIJE FACA ONAJ TKO PRVI UĐE U BIZNIS NEGO ONAJ KOJI PRVI NAPUSTI POSAO KOJI POČINJE PADATI, KAŽE JAKOV BIENENFELD Vjekoslav Skledar

Ulazak u politiku

Nekoliko je puta izjavio da Hrvati nisu antisemitski narod. “Užasno me smeta što se Hrvati stalno moraju opravdavati zbog NDH, a zanemaruje se da je u partizanskim jedinicama u Drugom svjetskom ratu sudjelovalo najviše Hrvata”, objašnjava Bienenfeld. Smatra da je Alojzije Stepinac zaslužio odlikovanje Pravednika među narodima, ali ga zbog jednog pravila nikada nije dobio. “Njegov je život morao biti ugrožen, što se njemu kao nadbiskupu nikada nije dogodilo”, kaže Bienenfeld. Stepinac je najviši predstavnik Katoličke crkve u Hrvatskoj i morao je surađivati s Pavelićem.

“I mene je zgrozila fotografija na kojoj blagoslivlja ustaše, ali isto tako znam da je spasio cijeli jedan židovski umirovljenički dom kada ga je preselio u nadbiskupski dvor”, kaže. Bienenfeld se već godinama protivi izgradnji sinagoge u Praškoj ulici jer u Zagrebu trenutačno službeno živi oko petsto Židova. “Religiozno je njih 19. Ok, možda malo pretjerujem, ali zagrebački Židovi već godinama ne mogu imati minjan kako bi održali molitvu”, argumentira Bienenfeld. Minjan je molitveni kvorum koji čini barem deset religiozno punoljetnih muškaraca i dječaka, odnosno onih koji su u trinaestoj godini života prošli bar micvu.

“Znam da svojim izjavama ljutim sunarodnjake, ali moram govoriti što mislim”, kaže Bienenfeld, koji se nikada nije susretao s prijetnjama. Njegova je obitelj policijsku zaštitu imala samo tijekom Domovinskog rata dok je on sudjelovao u razmjenama zarobljenika. Bienenfelda je zgrozilo izručenje bivšeg djelatnika SIS-a Josipa Perkovića Njemačkoj. Obavještajci se, kaže, ne predaju strancima. “Ne treba zaboraviti da je Perković organizirao obavještajnu zajednicu u vrijeme Domovinskog rata i barata s podacima s kojima ne treba izlaziti iz Hrvatske”, objašnjava.

“Posjeo sam sinove na kauč i detaljno im objasnio što se događa. Klinci su fenomenalni, oni sve vjeruju. Zezamo se na račun moje bolesti. Kažem im da ću im, ako ne budu dobri, ostaviti samo dugove”

Član Bandićeve stranke

U trećemu mjesecu ove godine Bienenfeld se pridružio stranci Milana Bandića i postao njezin potpredsjednik. “Ja sam u bivšem sustavu bio komunjara, a kasnije sam uvijek glasovao za SDP”, kaže. Tijekom devedesetih su mu nudili člansku iskaznicu HDZ-a. “Rekao sam im da ne mogu biti blizu Jure Radića. Kasnije me je nazvao Miomir Žužul i rekao mi da su ga maknuli. Rekao sam mu da ga nisu maknuli dovoljno daleko”, kaže Jakov Bienenfeld. Izgubio je povjerenje i u SDP, koji ne optužuje za kriminal nego za nerad.

“Shvatio sam da se bliže izbori na koje prvi put u životu neću izići. Bandić, kao i svatko, ima svojih mana, ali voli mlade i puno radi. Privukla me njegova karizma”, tvrdi. Budućnost u Hrvatskom saboru nimalo ga ne privlači. Njegov je cilj ozdraviti i što više dana provesti na svom brodu. “Supruga Martina radi punom parom, a ja polako razmišljam o mirovini. Uvjete sam stekao već prije dvije godine, ali se nisam dao s mjesta savjetnika”, kaže Bienenfeld. Vođenje tvrtke je prepustio šogoru.

Molitva s tatina stola

Kaže da pametnom ne treba savjetnik, a budali ne pomaže. Shvatio je da bez veze godinama plaća doprinose i druga davanja državi. Napokon se odlučio umiroviti. “Mi Židovi nismo glupi. Nisam kupio brod da ga držim na vezu. Cilj mi je na njemu ove godine boraviti barem osamdeset dana”, objašnjava Bienenfeld. Bienenfeld smatra da je uvijek uživao u životu. Ne žali ni za čime, osim možda za nekolicinom ljudi koje nije uspio zadržati u životu. Sjeća se kad mu je preminuo otac.

Čistio je njegov stol i u jednoj ladici pronašao molitvu koju sada drži iznad svog radnog stola. Nije mu poznat autor, ali stihovi ga uvijek potaknu na razmišljanje. Ona glasi otprilike ovako: “Ja sam preskroman, Bože, da te molim za bolje pamćenje. Ali te ipak molim da me učiniš manje samopouzdanim kad moja sjećanja nisu u skladu sa sjećanjima drugih”.


Tekst je originalno objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 18. srpnja 2015. godine