Teško se, doista, oteti dojmu da Hrvatska kao organizirana zajednica građana nakon ulaska u EU ide – unatrag. Pogotovo u posljednje tri godine, unatoč surfanju na valu globalne ekonomske konjunkture, u Hrvatskoj drastično opada povjerenje u institucije sustava, od pravosudnih do političkih, zemlja propada na međunarodnim listama slobode medija, demokratičnosti, konkurentnosti, a gorki cinizam i zatvaranje u privatne svjetove izmjenjuju se s punim autobusima za odlazak preko granice bez povratne karte.
Rezultat je to, osim ionako slabih temelja društva impregniranih korupcijom, toksične kombinacije opasnih namjera i dramatične nesposobnosti onih koji upravljaju zemljom. Teško je moguće i zamisliti bolju argumentaciju za tu tezu od cijele priče o prošlogodišnjim referendumskih inicijativama.
Cilj – smanjenje političkog utjecaja Srba
Za potrebe ovog teksta bit će dovoljno koncentrirati se na inicijativu koja se nazvala “Narod odlučuje” i koja je nakanila mijenjati izborni sustav. Suština te inicijative je gotovo isključivo u tome da se dodatno smanji politički utjecaj Srba u Hrvatskoj. Sve ostalo su ornamenti – i smanjenje prava ostalih nacionalnih manjina i promjene izbornog sustava kojima bi se dodatno umanjila važnost stranačkih struktura i de facto onemogućile predizborne koalicije.
Ideja je bila, podsjetimo, da zastupnici nacionalnih manjina ne mogu glasati o državnom proračunu i formiranju Vlade, što bi u Saboru stvorilo zastupnike prvog i drugog reda, a prava prije svih Srba, kao najbrojnije manjine, bila dodatno smanjena. Međutim, “Narod odlučuje” je za svoju inicijativu jedva uspio motivirati – jednu desetinu naroda. Tako su bar tvrdili nakon predaje potpisa, ali ne bez zrna sumnje javnosti u – već tad – vjerodostojnost broja prikupljenih potpisa. Naime, 11 dana nakon što su objavili broj potpisa, iz inicijative su objavili nove brojke – po kojima se odjednom pojavilo za pet, odnosno deset tisuća potpisa (radi se o dva pitanja) više.
Meštar Lovro i doktor Andrej
Već tad je bilo veliko pitanje hoće li i te, odjednom narasle brojke biti dovoljne, jer se u provjeri potpisa koje su ranije prikupljale referendumske inicijative poništavalo otprilike desetak posto potpisa koji su bili li nečitki, ili s krivim OIB-om, ili su se potpisivali klinci, stranci, pa čak i – umrli.
A onda su stvar preuzeli Lovro Kuščević, ministar uprave i Andrej Plenković, predsjednik Vlade. Četiri mjeseca je trajalo dok se potpisi konačno nisu prekontrolirali. Vlada je odbila mogućnost da udruge civilnog društva i referendumske inicijative nadgledaju provjeru potpisa. Naknadno provjeravanje revidiranih potpisa je nizom sumanutih ograničenja toliko obesmišljeno da ga se, osim referendumskih inicijativa, odrekao čak i GONG, poručujući da ne želi sudjelovati u “Kuščevićevom igrokazu”, iako je obje referendumske inicijative ova udruga ocijenila kao “civilizacijski korak unazad” i “nasrtaj na manjine”. Oh, da, iz pravca Banskih dvora se u međuvremenu sasvim dovoljno često i nimalo sumnjivo dalo čuti kako su ove referendumske inicijative, zapravo, fuj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I tko onda nakon svega, uopće, može vjerovati Vladi da provjera potpisa nije bila kontaminirana?
Amateri
Situacija je, valja rezimirati, za vlast bila neloša – sasvim je moguće da broj valjanih potpisa ionako ne bi bio dovoljan za referendum, a ako bi neko od predloženih pitanja ipak prešlo kvalifikacijsku granicu od deset posto, tu je uvijek i Ustavni sud, koji bi, gotovo je sigurno, eliminirao makar priču o ukidanju Istanbulske konvencije i smanjenju prava zastupnika manjina.
Ali, ne, Kuščević i Plenković su ipak odlučili pod svaku cijenu zaustaviti referendume, pa su onda još to napravili načinom koji bi posramio i najtrapavije političke amatere.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Priči o dramatičnoj nesposobnosti vlasti i referendumima tu po svemu sudeći nije kraj. Naime, Kuščević okuplja radnu skupinu za izmjenu Zakona o referendumu i kao jednu od glavnih tema navodi pitanja koja će se izuzeti od odlučivanja na budućim referendumima.
Jedan ne pretjerano opsežan dokument
Možda bi ministar uprave trebao obratiti pažnju na jedan ne pretjerano opsežan dokument. Ime mu je Ustav Republike Hrvatske. U njemu, pak, postoji članak 87. u kojem se definira da se referendum može raspisati o prijedlogu za promjenu Ustava, zakona ili drugom pitanju iz djelokruga Sabora. Ustav je, pak, dokument koji je iznad zakona, pa bi tako vrlo lako svaka tematska ograničenja za raspisivanje referenduma koja Kuščević poželi ugurati u novi zakon mogla biti – neustavna.
Nesposobnost, pritom, rijetko dolazi u samo jednom vidu. Naime, kako se u cijeloj priči otezalo preko granica političke pristojnosti i dobrog ukusa, Vlada je sad i u gadnoj vremenskoj stisci. Plan je da se novi Zakon o referendumu u Sabor uputi do kraja ožujka (što je, uzevši u obzir činjenicu da se danas prvi put sastaje Kuščevićeva radna skupina i da bi prijedlog trebao biti 30 dana u javnoj raspravi dosta ambiciozan cilj). Onda, pak, Sabor treba donijeti zakon u dva čitanja, što se također neće moći odraditi preko noći.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pile u kučine i Kuščević u referendume
S druge strane, inicijatori referendumskih inicijativa cijelo ovo vrijeme održavaju vatru javnog nezadovoljstva narativom o “ukradenim referendumima” i naivnom pričom o tome kako su predložene izmjene izbornog sustava savršeni lijek za sve mane hrvatske politike i društva. Nije teško za pretpostaviti da, stoga, kane krenuti u novu rundu skupljanja potpisa čim zima malo popusti. Nakon svega, lako je predvidjeti kako bi u nekoj novoj proljetnoj utrci za potpise prije nego Sabor promijeni zakon moglo biti skupljeno toliko potpisa (recimo, pola milijuna) koje jednostavno neće biti moguće “riješiti” naknadnom verifikacijom.
A onda ćemo vjerojatno imati novo nadmudrivanje s Vladom, sukobe oko toga koji se zakon može primjenjivati, dodatne optužbe o ignoriranju volje birača… Uglavnom, budućim generacijama bi lako u ostavštinu mogla ostati usporedba “zapleo se k’o Kuščević u referendume”.
A sadašnjoj? Jasno je – dodatno drastično opadanje povjerenja u institucije sustava, propadanje na listama slobode medija, demokratičnosti, konkurentnosti i novu gorku porciju cinizma i zatvaranja u privatne svjetove, te, jasno, još privlačnije bespovratno mjestom u autobusima u međunarodnom prometu.
Uz dodatni bonus – sve jasniju perspektivu pretvaranja rasta globalne ekonomije u – recesiju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Cilj je bio smanjenje političkog utjecaja Srba, ali referendum je otkrio temeljitu nesposobnost - Vlade
Možda bi ministar uprave trebao obratiti pažnju na jedan ne pretjerano opsežan dokument. Ime mu je Ustav Republike Hrvatske.
Uglavnom, budućim generacijama bi lako u ostavštinu mogla ostati usporedba “zapleo se k’o Kuščević u referendume”
Teško se, doista, oteti dojmu da Hrvatska kao organizirana zajednica građana nakon ulaska u EU ide – unatrag. Pogotovo u posljednje tri godine, unatoč surfanju na valu globalne ekonomske konjunkture, u Hrvatskoj drastično opada povjerenje u institucije sustava, od pravosudnih do političkih, zemlja propada na međunarodnim listama slobode medija, demokratičnosti, konkurentnosti, a gorki cinizam i zatvaranje u privatne svjetove izmjenjuju se s punim autobusima za odlazak preko granice bez povratne karte.
Rezultat je to, osim ionako slabih temelja društva impregniranih korupcijom, toksične kombinacije opasnih namjera i dramatične nesposobnosti onih koji upravljaju zemljom. Teško je moguće i zamisliti bolju argumentaciju za tu tezu od cijele priče o prošlogodišnjim referendumskih inicijativama.
Cilj – smanjenje političkog utjecaja Srba
Za potrebe ovog teksta bit će dovoljno koncentrirati se na inicijativu koja se nazvala “Narod odlučuje” i koja je nakanila mijenjati izborni sustav. Suština te inicijative je gotovo isključivo u tome da se dodatno smanji politički utjecaj Srba u Hrvatskoj. Sve ostalo su ornamenti – i smanjenje prava ostalih nacionalnih manjina i promjene izbornog sustava kojima bi se dodatno umanjila važnost stranačkih struktura i de facto onemogućile predizborne koalicije.
Ideja je bila, podsjetimo, da zastupnici nacionalnih manjina ne mogu glasati o državnom proračunu i formiranju Vlade, što bi u Saboru stvorilo zastupnike prvog i drugog reda, a prava prije svih Srba, kao najbrojnije manjine, bila dodatno smanjena. Međutim, “Narod odlučuje” je za svoju inicijativu jedva uspio motivirati – jednu desetinu naroda. Tako su bar tvrdili nakon predaje potpisa, ali ne bez zrna sumnje javnosti u – već tad – vjerodostojnost broja prikupljenih potpisa. Naime, 11 dana nakon što su objavili broj potpisa, iz inicijative su objavili nove brojke – po kojima se odjednom pojavilo za pet, odnosno deset tisuća potpisa (radi se o dva pitanja) više.
Meštar Lovro i doktor Andrej
Već tad je bilo veliko pitanje hoće li i te, odjednom narasle brojke biti dovoljne, jer se u provjeri potpisa koje su ranije prikupljale referendumske inicijative poništavalo otprilike desetak posto potpisa koji su bili li nečitki, ili s krivim OIB-om, ili su se potpisivali klinci, stranci, pa čak i – umrli.
A onda su stvar preuzeli Lovro Kuščević, ministar uprave i Andrej Plenković, predsjednik Vlade. Četiri mjeseca je trajalo dok se potpisi konačno nisu prekontrolirali. Vlada je odbila mogućnost da udruge civilnog društva i referendumske inicijative nadgledaju provjeru potpisa. Naknadno provjeravanje revidiranih potpisa je nizom sumanutih ograničenja toliko obesmišljeno da ga se, osim referendumskih inicijativa, odrekao čak i GONG, poručujući da ne želi sudjelovati u “Kuščevićevom igrokazu”, iako je obje referendumske inicijative ova udruga ocijenila kao “civilizacijski korak unazad” i “nasrtaj na manjine”. Oh, da, iz pravca Banskih dvora se u međuvremenu sasvim dovoljno često i nimalo sumnjivo dalo čuti kako su ove referendumske inicijative, zapravo, fuj.
I tko onda nakon svega, uopće, može vjerovati Vladi da provjera potpisa nije bila kontaminirana?
Amateri
Situacija je, valja rezimirati, za vlast bila neloša – sasvim je moguće da broj valjanih potpisa ionako ne bi bio dovoljan za referendum, a ako bi neko od predloženih pitanja ipak prešlo kvalifikacijsku granicu od deset posto, tu je uvijek i Ustavni sud, koji bi, gotovo je sigurno, eliminirao makar priču o ukidanju Istanbulske konvencije i smanjenju prava zastupnika manjina.
Ali, ne, Kuščević i Plenković su ipak odlučili pod svaku cijenu zaustaviti referendume, pa su onda još to napravili načinom koji bi posramio i najtrapavije političke amatere.
Priči o dramatičnoj nesposobnosti vlasti i referendumima tu po svemu sudeći nije kraj. Naime, Kuščević okuplja radnu skupinu za izmjenu Zakona o referendumu i kao jednu od glavnih tema navodi pitanja koja će se izuzeti od odlučivanja na budućim referendumima.
Jedan ne pretjerano opsežan dokument
Možda bi ministar uprave trebao obratiti pažnju na jedan ne pretjerano opsežan dokument. Ime mu je Ustav Republike Hrvatske. U njemu, pak, postoji članak 87. u kojem se definira da se referendum može raspisati o prijedlogu za promjenu Ustava, zakona ili drugom pitanju iz djelokruga Sabora. Ustav je, pak, dokument koji je iznad zakona, pa bi tako vrlo lako svaka tematska ograničenja za raspisivanje referenduma koja Kuščević poželi ugurati u novi zakon mogla biti – neustavna.
Nesposobnost, pritom, rijetko dolazi u samo jednom vidu. Naime, kako se u cijeloj priči otezalo preko granica političke pristojnosti i dobrog ukusa, Vlada je sad i u gadnoj vremenskoj stisci. Plan je da se novi Zakon o referendumu u Sabor uputi do kraja ožujka (što je, uzevši u obzir činjenicu da se danas prvi put sastaje Kuščevićeva radna skupina i da bi prijedlog trebao biti 30 dana u javnoj raspravi dosta ambiciozan cilj). Onda, pak, Sabor treba donijeti zakon u dva čitanja, što se također neće moći odraditi preko noći.
Pile u kučine i Kuščević u referendume
S druge strane, inicijatori referendumskih inicijativa cijelo ovo vrijeme održavaju vatru javnog nezadovoljstva narativom o “ukradenim referendumima” i naivnom pričom o tome kako su predložene izmjene izbornog sustava savršeni lijek za sve mane hrvatske politike i društva. Nije teško za pretpostaviti da, stoga, kane krenuti u novu rundu skupljanja potpisa čim zima malo popusti. Nakon svega, lako je predvidjeti kako bi u nekoj novoj proljetnoj utrci za potpise prije nego Sabor promijeni zakon moglo biti skupljeno toliko potpisa (recimo, pola milijuna) koje jednostavno neće biti moguće “riješiti” naknadnom verifikacijom.
A onda ćemo vjerojatno imati novo nadmudrivanje s Vladom, sukobe oko toga koji se zakon može primjenjivati, dodatne optužbe o ignoriranju volje birača… Uglavnom, budućim generacijama bi lako u ostavštinu mogla ostati usporedba “zapleo se k’o Kuščević u referendume”.
A sadašnjoj? Jasno je – dodatno drastično opadanje povjerenja u institucije sustava, propadanje na listama slobode medija, demokratičnosti, konkurentnosti i novu gorku porciju cinizma i zatvaranja u privatne svjetove, te, jasno, još privlačnije bespovratno mjestom u autobusima u međunarodnom prometu.
Uz dodatni bonus – sve jasniju perspektivu pretvaranja rasta globalne ekonomije u – recesiju.