Čini nam se da ne pričamo dovoljno o Dubravki Turić koja ima premijeru u Cannesu. Intervjuirali smo je
Na 70., jubilarnom filmskom festivalu u Cannesu, Trešnje redateljice Dubravke Turić doživjet će svjetsku premijeru, a nekoliko dana uoči puta s njom je pričao Boris Homovec. Scenarij Jelene Paljan do Turić je došao prije dvije godine i od tada, kaže, nije prestala razmišljati o njemu. Za Telegram govori o svom drugom kratkometražnom igranom filmu, HAVC-u i budućnosti hrvatske kinematografije. Snima Borko Vukosav
“Za ulazak u Cannes saznali smo tri tjedna prije službene objave, tu povjerljivu informaciju dijelio je samo najuži krug ekipe filma. Naravno, uvijek postoji blaga paranoja da će se informacija otkriti prije vremena, što bi moglo ugroziti odlazak filma na festival. Zato smo s velikim uzbuđenjem čekali tu pressicu u Parizu, na kojoj je napokon službeno objavljeno da smo s Trešnjama ušli u Cannes. Laknulo nam je. Sjajan je osjećaj s prvim filmom biti u Veneciji, a s drugim u Cannesu. Ovih dana intenzivno radimo na finalizaciji svih materijala za festival, ali nadam se da ćemo si tamo dati malo oduška i napokon uživati u tom uspjehu”, priča mi nasmijana Dubravka Turić, hrvatska filmska montažerka i redateljica, uz šalicu kave s mlijekom, prije puta u Cannes.
Tamo će na 70. jubilarnom filmskom festivalu, u sekciji Quinzaine des realisateurs svjetsku premijeru doživjeti njezin drugi kratkometražni polusatni igrani film Trešnje. S prvim filmom Belladonna osvojila je Zlatnog lava/Orizzonti nagradu za najbolji kratki igrani film na Venecijanskoj Mostri prije dvije godine. Vidno je uzbuđena, djeluje pomalo preplašeno od reakcije kritike i publike, koja će se na velikom ekranu na najznačajnijem svjetskom filmskom festivalu suočiti s tom hrvatskom obiteljskom dramom. Nakon dva realizirana filma smatra kako se može potpisati i kao redateljica, danas može reći da je to njezino drugo zanimanje.
Film joj se isprva činio kao prezahtjevan zadatak
“Sve je s Trešnjama počelo kao kreativni projekt producentice Dijane Mlađenović, koja je odabrala niz kratkih priča i pronašla scenariste, koji su na osnovu njih napisali scenarije. Tri najbolja realiziraju se za dugometražni omnibus, a Trešnje su jedan od ta tri. Ovaj izvrstan scenarij napisala je Jelena Paljan, po motivima kratke priče Olje Savičević Ivančević. Scenarij je došao do mene prije dvije godine i više nisam mogla prestati razmišljati o njemu. To je intimna obiteljska drama smještena u Dalmatinsku zagoru na lokalnom dijalektu.
Likovi, govor i ambijent su mi vrlo bliski, jer i sama potječem iz tog kraja. Isprva mi se činilo kao prezahtjevan redateljski zahvat, zbog kompleksnosti priče i zato što je nosioc priče desetogodišnji dječak Jakov. Naime, kroz njegov lik pratimo događanja jednog ljeta i njihov tragični završetak. Kroz eliptičnu strukturu i subjektivnu dječakovu naraciju,pratimo dramu koja je lokalna, ali istovremeno i univerzalna. Vjerojatno je i zato bila zanimljiva selektorima Cannesa”, priča Turić.
Pripreme su trajale pet mjeseci, audicije za djecu imali su u Splitu i Šibeniku. Ekipa je posve slučajno došla do Roka Glavine koji tumači glavnu ulogu Jakova, talentiranog, koncentriranog dečka u kojeg se zaljubila cijela ekipa. Redateljica se isprva pribojavala terenskog snimanja s djetetom u glavnoj ulozi, u svega deset dana snimanja, ali u konačnici uspjela ga je realizirati, baš kako je zamislila. Debitanti na filmu su i Franko Jakovčević i Donat Zeko, dok su u glavnim ulogama Lana Barić, Milivoj Beader, Nikša Butijer i Areta Ćurković.
Turić i Barić na filmskom setu odlično funkcioniraju
Kako je Lana Barić tumačila glavnu ulogu i u prvom režijskom projektu Dubravke Turić, Belladonna, očito je kako spoj dvije talentirane i temperamentne Dalmatinke na filmskom setu odlično funkcionira. “Lana je glumica koja ima ogromnu sposobnost transformacije, koja duboko razumije likove, njihove odnose i situacije. Odlično komuniciramo i razumijemo se na prvu. Nadam se da ću i dalje raditi s Lanom Barić i da će biti i u mom sljedećem filmu“, kaže. Svjesna je kako je u Cannesu tijekom pet dana boravka očekuje niz promotivnih susreta s predstavnicima svjetskih medija, no nakon prvotna iskustva iz Venecije, bit će joj lakše u komunikaciji na press konferenciji i brojnim intervjuima.
Danas je, tvrdi, znatno sigurnija u sebe, dovoljno zrela kao žena i filmski profesionalac da može ekranizirati priče kakve želi. “Mislim da moj profesionalni put ima neuobičajenu, ali prilično zdravu logiku. Film kao Trešnje sigurno ne bih mogla snimiti s osamnaest godina. Ja nisam početnik. Iskustvo koje imam nakon više od dvadeset godina profesionalnog rada na filmu je dragocjeno, ali i neophodno. Montirala sam gomilu filmova, od igranih, preko animiranih, do eksperimentalnih, radila na mnogim setovima i s različitim režiserima. Pisala sam scenarije za televizijske emisije, sudjelovala u izradi reklama i glazbenih spotova.
U montaži sam na mnogim filmovima vidjela gdje škripi i kako ih mogu dramaturški popraviti. Jako volim svoj posao, učim i dalje. Znate, uspjeh mene kao redateljice jest uspjeh cijele ekipe. Ali i hrvatskog filma. Ništa nije palo s neba. Mi smo već četvrtu godinu zaredom prisutni u Cannesu i zahvaljujući tom kontinuitetu kvalitete, selektori obraćaju sve više pozornosti hrvatskoj kinematografiji, koju su prije zanemarivali . Veselila sam se uspjesima Dalibora Matanića, Miroslava Sikavice i Hane Jušić, kao da su moji. Smatram kako uspjeh jednog hrvatskog filma pomaže svim hrvatskim filmovima”, kaže Turić.
‘Jako me pogodila situacija s HAVC-om’
Je li sad, nakon iskustva s dva uspješna kratka filma, spremna i za režiju dugometražnog igranog projekta? “Radim na njemu, imam dvije ideje koje su u razvoju. Odličan scenarij temelj je svega i bez njega uopće nema smisla upuštati se u vrlo mukotrpan, dugotrajan i neizvjestan proces rađanja filmskog djela. I Hitchcock je govorio: “Za dobar film potrebne su vam samo tri stvari: scenarij, scenarij i scenarij”. Ako mi netko sutra dođe s odličnim scenarijem, ne bih ga odbila. Ali, naravno da on nije nikakva garancija za odličan film”, kaže. Pitali smo je kako komentira aktualno stanje u kinematografiji, poslije potresa u HAVC-u, odlaska Hrvoja Hribara i dolaska cijenjenog Danijela Rafaelića kao novog, čelnog čovjeka.
“Usprkos svemu, želim biti optimist, jer da to nisam, ne bih ni ulazila u nove projekte. Jako me pogodila situacija s HAVC-om, jer optuživati nas da smo svi mi filmski djelatnici dio kriminalne hobotnice, a na osnovu čistih laži, zastrašujuće je i opasno. Opasno je da se pokušava uništiti struktura koja izvrsno radi i koja radi za Hrvatsku. Sistem HAVC-a funkcionira, zato jer ga vode i njime se bave profesionalci, ljudi iz filmske struke. Porazno je da se pomoću čistih laži provodi političko čišćenje organzacije koja je ovaj čas najuspješnija platforma hrvatske kreativnosti. Što dokazuje izuzetnim rezultatima na euopskoj i svjetskoj sceni. Stvaranje takve platforme rezultat je dugogodišnjeg rada, a uništavanje iste očito je moguće preko noći. Tragično”, kaže Turić.
Tko je formirao njezin filmski svjetonazor?
Komentirala je i šutnju aktualne ministrice kulture oko HAVC-a i aktualne afere o neizvjesnoj budućnosti art kina Europa i Tuškanac, zbog pokretanja Kinoteke s gotovo identičnim programom. “Ljudi koji se bave politikom moraju biti svjesni da smo ih izabrali mi, građani i da oni rade za nas, a ne obratno. U ovakvoj situaciji i šutnja nešto govori, ali nitko nije izabran na takvu situaciju da bi šutio. I ona nešto govori. Ugrožava se HAVC, prijeti se zatvaranjem kino dvorana, koje su opće dobro hrvatskih građana i hrvatske kulture, a sve pod nejasnim okolnostima i za sumnjive interese. Situacija se definitivno tiče hrvatske politike, pa utoliko i ministarstava”, kaže.
Na pitanje koji su filmski autori najviše formirali njezin filmski svjetonazor, Dubravka Turić kaže: “Pri kraju osnovne škole, počela sam otkrivati filmove Claudea Chabrola, koji su mi bili začudni, intrigantni i drugačiji. Zatim klasike francuskog novog vala. U Kinoteci sam provela dosta vremena i odgledala dosta programa. Teško mi je izdvojiti pojedince. Preferiram francuske autore , dok bih od suvremenih autora izdvojila Michaela Hanekea. Veseli me što će premijera njegovog novog filma Happy end biti upravo u Cannesu. Toplo se nadam da ću uhvatiti jednu od projekcija. Također me se izuzetno dojmio posljednji film Andree Arnold American Honey“.
Optimizam oko budućnosti hrvatske kinematografije
Već godinama Dubravka Turić funkcionira kao slobodni filmski umjetnik. Zahvaljujući povremenim izletima u reklamne filmove, time popravlja kućni budžet, tvrdi da ne živi dekadentno, ali ima dovoljno vremena i kreativne slobode raditi projekte kakve doista želi. I to smatra velikom privilegijom. Jedna je od rijetkih filmskih redateljica koja redovito prati recentnu kazališnu produkciju. “Ja doista volim kazalište, jer se događa uživo. Na sceni nema filmskih trikova, nema ponavljanja, postoji jedinstvo mjesta i vremena. Uvijek osjećam tremu i uzbuđenost tijekom predstave, zbog glumaca na sceni. Nijedna predstava nije ista, sve se odvija u trenutku i ovisi o energiji izvođača.
U tome je ljepota i snaga kazališta. Mislim da bi mnogi moje kolege s filma morali češće odlaziti u kazalište i gledati sve predstave. Kroz predstave pratim i upoznajem rad cijelog niza glumaca, kao i novih, zanimljivih mladih ljudi na sceni.” Je li Turić optimistkinja u vezi budućnosti hrvatske kinematografije, koja je usprkos svim problemima prilično vitalna? Naime, očekuju se premijere dvadesetak animiranih naslova i dokumentaraca, desetak kratkih igranih filmova, premijere dugometražnih naslova Branka Schmidta i Kristijana Milića, dok su upravo završili snimanja Veljko Bulajić, Bobo Jelčić i Nevio Marasović, a trenutno su na setu Barbara Vekarić i Antun Vrdoljak.
“Filmska industrija je industrija, čak i kad je mala, kao naša. Zapošljava veliki broj ljudi iz struke, ali i mnogo šire. Mnogi ljudi i obitelji žive od filma. Hrvatska kinematografija ovaj trenutak ima uzlet, na koji moramo biti ponosni, koji trebamo nastaviti i od kojeg svi možemo imati koristi. Želim biti optimist i želim raditi što više. Mi smo mlada kinematografija, ali uspjesi koje imamo, nisu slučajni. I tu se opet vraćamo na priču o HAVC-u. Znate, filmaši su poput alpinista. Jedan po jedan se penje, a onaj koji bude imao najviše sreće, zahvaljujući spletu okolnosti, zabit će zastavicu na vrhu planine, što znači osvojiti Zlatnog medvjeda, ili Zlatnu palmu. Sigurna sam da će nam se uskoro i to dogoditi.”