Čini se da je na pomolu novi hrvatsko-srpski dogovor o BiH; sva ostala očekivanja od Vučićeva dolaska su fantaziranja

Što smo otkrili posjetom srbijanskog predsjednika Hrvatskoj?

Dogovor o Bosni i Hercegovini mogao bi biti jedini zaista efektivan rezultat Vučićeva dolaska u Zagreb. Što samo po sebi ne mora biti loše, jer je stanje u Bosni i Hercegovini doista neodrživo. Međutim, eventualni novi hrvatsko srpski dogovor o Bosni i Hercegovini može postojati jedino uz uvažavanje stavova bošnjačke strane, i uz njihov blagoslov takvog dogovora. Ako su se, dakle, Zagreb i Beograd sporazumjeli o novoj platformi za rješavanje permanentne bosanskohercegovačke političke krize, u taj dogovor moraju uključiti i bošnjačku stranu. U suprotnom, u Zagrebu smo u ponedjeljak vidjeli tek novu inačicu famoznog sporazuma Tuđman-Milošević o BiH što i danas može biti dugoročno opasno. U Bosni, naime, ne smiju postojati bilateralni, nego samo trilateralni sporazumi. I Grabar Kitarović i Vučić spominjali su trilateralni okvir. Nadajmo se da su mislili ozbiljno

Aleksandar Vučić ne može biti odgovoran zbog svojih mladenačkih, nesumnjivo četničkih izjava iz ratnih i poratnih vremena. Svatko se ima pravo predomisliti, i u politici, i u osobnom životu. Kada bi, recimo, HDZ držao Vučićeva svojedobnog sugovornika Tomislava Karamarka odgovornim za njegove stavove iz devedesetih godina, Karamarko nikad ne bi postao predsjednik HDZ-a, jer je u tim devedesetima i u prvoj polovici dvijetisućitih, čvrsto držao stranu lijevo liberalnoj hrvatskoj političkoj opciji.

Hrvatski problem sa srpskim predsjednikom nije, dakle, u njegovom svojedobnom velikosrpstvu, koje su domaći mediji detaljno dokumentirali uoči Vučićeva posjeta Zagrebu. Vučićev je stvarni problem, kad je riječ o Hrvatskoj, u kontinuitetu beogradske velikosrpske politike, koju provodi i Vučićeva Vlada, i koju je provodila svaka srpska vlast još od vremena ubojstva zaista reformističkog i demokratskog premijera Zorana Đinđića.

Hrvatska i Srbija naprosto ne mogu riješiti svoje strateške probleme, dok god Srbija smatra da je imala pravo na dio hrvatskog teritorija. I to je glavni uzrok trajnog hrvatsko-srpskog prijepora. Tek kad Srbija, jednom, iskreno i trajno, odustane od teritorijalnih aspiracija prema Hrvatskoj (i Bosni i Hercegovini, ali i Kosovu), tek kad jednom Srbija prihvati nespornu povijesnu činjenicu da je Beograd izazvao sve ratove na području bivše Jugoslavije, pa tako i u Hrvatskoj, dubinski problemi između Hrvatske i Srbije moći će se početi produktivno rješavati. Danas je, međutim, takvo što nažalost posve nemoguće. Utoliko i Vučićev posjet Zagrebu treba gledati tek kao obavezni lik u kontekstu smanjivanja napetosti između Hrvatske i Srbije.

Dogovor o susretu tek nakon posjete Erdoganu

Međunarodna zajednica očekuje, opravdano, da Hrvatska i Srbija razgovaraju. I to je okej. Dvije granične zemlje, koje su prije manje od četvrt stoljeća vodile prilično gadan rat, naprosto moraju razgovarati zbog međusobne stabilnosti, i zbog stabilnosti svog geopolitičkog okruženja. No, očekivati da će Zagreb i Beograd u ovom trenutku riješiti bilo kakve ključne otvorene probleme jednako je nerealno kao i fantaziranja o naplati ratne štete. Sve je to danas smiješno i nevažno.

Ono što, međutim, može biti esencijalno važno – uz poneka značajna partikularna pitanja, poput Vučićeva sastanka s kardinalom Bozanićem, gdje će se sigurno razgovarati o Stepincu, ali i o odnosu Vatikana i Beograda – ono što zaista može biti važno jest pitanje Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina disfunkcionalna je država, koju Srbi uopće ne žele dok se Hrvati u njoj osjećaju majorizirano. U Bosni i Hercegovini upravo se vodi žestoka rasprava o promjeni izbornog zakona: Hrvatska inzistira na promjeni izbornog zakona, kako Bošnjaci više ne bi mogli odlučivati o hrvatskom članu Predsjedništva BiH, kao što su to bili činili u proteklih desetak godina, birajući Željka Komšića.

Prije posjeta Zagrebu, Aleksandar Vučić putovao je u Tursku u društvu bošnjačkog političkog lidera Bakira Izetbegovića, sina prvog bosanskohercegovačkog predsjednika Alije Izetbegovića. Prije Vučićeva posjeta Turskoj, Erdogana je posjetila Kolinda Grabar Kitarović. A vijest o Vučićevu posjetu Zagrebu objavljena je tek nakon što su se i hrvatska predsjednica i srpski predsjednik vidjeli s turskim diktatorom, koji ima važan utjecaj na bošnjačku politiku. Ovdje valja dodati kako su Hrvatska i Srbija formalno suodgovorne za primjenu Daytonskog sporazuma, koji je definirao sadašnje političko uređenje Bosne i Hercegovine.

Jedini način da se dogovore oko BiH jest da uključe i BiH

Na novinskoj konferenciji u Predsjedničkim dvorima Kolinda Grabar Kitarović rekla je kako Zagreb i Beograd imaju slične interese u BiH, da ondje Hrvati i Srbi dobro surađuju, te da Hrvatska inzistira na promjeni bosanskohercegovačkog izbornog zakona. Aleksandar Vučić nije htio komentirati pitanje izbornog zakona, ali je potvrdio da Srbi i Hrvati u BiH dobro surađuju, te je naglasio kako je Dragan Čović, aktualni politički lider bosanskohercegovačkih Hrvata, uvijek rado viđen gost u Beogradu.

Čini se, dakle, da je na pomolu novi hrvatsko-srpski dogovor o Bosni i Hercegovini, te da je dogovor o Bosni i Hercegovini jedini zaista efektivan rezultat Vučićeva dolaska u Zagreb. Što samo po sebi ne mora biti loše, jer je stanje u Bosni i Hercegovini doista neodrživo. Međutim, eventualni novi hrvatsko srpski dogovor o Bosni i Hercegovini može postojati jedino uz uvažavanje stavova bošnjačke strane, i uz njihov blagoslov takvog dogovora.

Ako su se, dakle, Zagreb i Beograd sporazumjeli o novoj platformi za rješavanje permanentne bosanskohercegovačke političke krize, u taj dogovor moraju uključiti i bošnjačku stranu. U suprotnom, u Zagrebu smo u ponedjeljak vidjeli tek novu inačicu famoznog sporazuma Tuđman-Milošević o BiH što i danas može biti dugoročno opasno. U Bosni, naime, ne smiju postojati bilateralni, nego samo trilateralni sporazumi. I Grabar Kitarović i Vučić spominjali su trilateralni okvir. Nadajmo se da su mislili ozbiljno.

Ivan Violić
Telegram autor
178 članaka Više o autoru