Aleksandar Vučić ne može biti odgovoran zbog svojih mladenačkih, nesumnjivo četničkih izjava iz ratnih i poratnih vremena. Svatko se ima pravo predomisliti, i u politici, i u osobnom životu. Kada bi, recimo, HDZ držao Vučićeva svojedobnog sugovornika Tomislava Karamarka odgovornim za njegove stavove iz devedesetih godina, Karamarko nikad ne bi postao predsjednik HDZ-a, jer je u tim devedesetima i u prvoj polovici dvijetisućitih, čvrsto držao stranu lijevo liberalnoj hrvatskoj političkoj opciji.
Hrvatski problem sa srpskim predsjednikom nije, dakle, u njegovom svojedobnom velikosrpstvu, koje su domaći mediji detaljno dokumentirali uoči Vučićeva posjeta Zagrebu. Vučićev je stvarni problem, kad je riječ o Hrvatskoj, u kontinuitetu beogradske velikosrpske politike, koju provodi i Vučićeva Vlada, i koju je provodila svaka srpska vlast još od vremena ubojstva zaista reformističkog i demokratskog premijera Zorana Đinđića.
Hrvatska i Srbija naprosto ne mogu riješiti svoje strateške probleme, dok god Srbija smatra da je imala pravo na dio hrvatskog teritorija. I to je glavni uzrok trajnog hrvatsko-srpskog prijepora. Tek kad Srbija, jednom, iskreno i trajno, odustane od teritorijalnih aspiracija prema Hrvatskoj (i Bosni i Hercegovini, ali i Kosovu), tek kad jednom Srbija prihvati nespornu povijesnu činjenicu da je Beograd izazvao sve ratove na području bivše Jugoslavije, pa tako i u Hrvatskoj, dubinski problemi između Hrvatske i Srbije moći će se početi produktivno rješavati. Danas je, međutim, takvo što nažalost posve nemoguće. Utoliko i Vučićev posjet Zagrebu treba gledati tek kao obavezni lik u kontekstu smanjivanja napetosti između Hrvatske i Srbije.
Dogovor o susretu tek nakon posjete Erdoganu
Međunarodna zajednica očekuje, opravdano, da Hrvatska i Srbija razgovaraju. I to je okej. Dvije granične zemlje, koje su prije manje od četvrt stoljeća vodile prilično gadan rat, naprosto moraju razgovarati zbog međusobne stabilnosti, i zbog stabilnosti svog geopolitičkog okruženja. No, očekivati da će Zagreb i Beograd u ovom trenutku riješiti bilo kakve ključne otvorene probleme jednako je nerealno kao i fantaziranja o naplati ratne štete. Sve je to danas smiješno i nevažno.
Ono što, međutim, može biti esencijalno važno – uz poneka značajna partikularna pitanja, poput Vučićeva sastanka s kardinalom Bozanićem, gdje će se sigurno razgovarati o Stepincu, ali i o odnosu Vatikana i Beograda – ono što zaista može biti važno jest pitanje Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina disfunkcionalna je država, koju Srbi uopće ne žele dok se Hrvati u njoj osjećaju majorizirano. U Bosni i Hercegovini upravo se vodi žestoka rasprava o promjeni izbornog zakona: Hrvatska inzistira na promjeni izbornog zakona, kako Bošnjaci više ne bi mogli odlučivati o hrvatskom članu Predsjedništva BiH, kao što su to bili činili u proteklih desetak godina, birajući Željka Komšića.
Prije posjeta Zagrebu, Aleksandar Vučić putovao je u Tursku u društvu bošnjačkog političkog lidera Bakira Izetbegovića, sina prvog bosanskohercegovačkog predsjednika Alije Izetbegovića. Prije Vučićeva posjeta Turskoj, Erdogana je posjetila Kolinda Grabar Kitarović. A vijest o Vučićevu posjetu Zagrebu objavljena je tek nakon što su se i hrvatska predsjednica i srpski predsjednik vidjeli s turskim diktatorom, koji ima važan utjecaj na bošnjačku politiku. Ovdje valja dodati kako su Hrvatska i Srbija formalno suodgovorne za primjenu Daytonskog sporazuma, koji je definirao sadašnje političko uređenje Bosne i Hercegovine.
Jedini način da se dogovore oko BiH jest da uključe i BiH
Na novinskoj konferenciji u Predsjedničkim dvorima Kolinda Grabar Kitarović rekla je kako Zagreb i Beograd imaju slične interese u BiH, da ondje Hrvati i Srbi dobro surađuju, te da Hrvatska inzistira na promjeni bosanskohercegovačkog izbornog zakona. Aleksandar Vučić nije htio komentirati pitanje izbornog zakona, ali je potvrdio da Srbi i Hrvati u BiH dobro surađuju, te je naglasio kako je Dragan Čović, aktualni politički lider bosanskohercegovačkih Hrvata, uvijek rado viđen gost u Beogradu.
Čini se, dakle, da je na pomolu novi hrvatsko-srpski dogovor o Bosni i Hercegovini, te da je dogovor o Bosni i Hercegovini jedini zaista efektivan rezultat Vučićeva dolaska u Zagreb. Što samo po sebi ne mora biti loše, jer je stanje u Bosni i Hercegovini doista neodrživo. Međutim, eventualni novi hrvatsko srpski dogovor o Bosni i Hercegovini može postojati jedino uz uvažavanje stavova bošnjačke strane, i uz njihov blagoslov takvog dogovora.
Ako su se, dakle, Zagreb i Beograd sporazumjeli o novoj platformi za rješavanje permanentne bosanskohercegovačke političke krize, u taj dogovor moraju uključiti i bošnjačku stranu. U suprotnom, u Zagrebu smo u ponedjeljak vidjeli tek novu inačicu famoznog sporazuma Tuđman-Milošević o BiH što i danas može biti dugoročno opasno. U Bosni, naime, ne smiju postojati bilateralni, nego samo trilateralni sporazumi. I Grabar Kitarović i Vučić spominjali su trilateralni okvir. Nadajmo se da su mislili ozbiljno.
Politika & Kriminal
Čini se da je na pomolu novi hrvatsko-srpski dogovor o BiH; sva ostala očekivanja od Vučićeva dolaska su fantaziranja
Što smo otkrili posjetom srbijanskog predsjednika Hrvatskoj?
PišeIvan Violić
Dogovor o Bosni i Hercegovini mogao bi biti jedini zaista efektivan rezultat Vučićeva dolaska u Zagreb. Što samo po sebi ne mora biti loše, jer je stanje u Bosni i Hercegovini doista neodrživo. Međutim, eventualni novi hrvatsko srpski dogovor o Bosni i Hercegovini može postojati jedino uz uvažavanje stavova bošnjačke strane, i uz njihov blagoslov takvog dogovora. Ako su se, dakle, Zagreb i Beograd sporazumjeli o novoj platformi za rješavanje permanentne bosanskohercegovačke političke krize, u taj dogovor moraju uključiti i bošnjačku stranu. U suprotnom, u Zagrebu smo u ponedjeljak vidjeli tek novu inačicu famoznog sporazuma Tuđman-Milošević o BiH što i danas može biti dugoročno opasno. U Bosni, naime, ne smiju postojati bilateralni, nego samo trilateralni sporazumi. I Grabar Kitarović i Vučić spominjali su trilateralni okvir. Nadajmo se da su mislili ozbiljno
PišeIvan Violić 12. 02. 2018. 60 preporuka
Aleksandar Vučić ne može biti odgovoran zbog svojih mladenačkih, nesumnjivo četničkih izjava iz ratnih i poratnih vremena. Svatko se ima pravo predomisliti, i u politici, i u osobnom životu. Kada bi, recimo, HDZ držao Vučićeva svojedobnog sugovornika Tomislava Karamarka odgovornim za njegove stavove iz devedesetih godina, Karamarko nikad ne bi postao predsjednik HDZ-a, jer je u tim devedesetima i u prvoj polovici dvijetisućitih, čvrsto držao stranu lijevo liberalnoj hrvatskoj političkoj opciji.
Hrvatski problem sa srpskim predsjednikom nije, dakle, u njegovom svojedobnom velikosrpstvu, koje su domaći mediji detaljno dokumentirali uoči Vučićeva posjeta Zagrebu. Vučićev je stvarni problem, kad je riječ o Hrvatskoj, u kontinuitetu beogradske velikosrpske politike, koju provodi i Vučićeva Vlada, i koju je provodila svaka srpska vlast još od vremena ubojstva zaista reformističkog i demokratskog premijera Zorana Đinđića.
Hrvatska i Srbija naprosto ne mogu riješiti svoje strateške probleme, dok god Srbija smatra da je imala pravo na dio hrvatskog teritorija. I to je glavni uzrok trajnog hrvatsko-srpskog prijepora. Tek kad Srbija, jednom, iskreno i trajno, odustane od teritorijalnih aspiracija prema Hrvatskoj (i Bosni i Hercegovini, ali i Kosovu), tek kad jednom Srbija prihvati nespornu povijesnu činjenicu da je Beograd izazvao sve ratove na području bivše Jugoslavije, pa tako i u Hrvatskoj, dubinski problemi između Hrvatske i Srbije moći će se početi produktivno rješavati. Danas je, međutim, takvo što nažalost posve nemoguće. Utoliko i Vučićev posjet Zagrebu treba gledati tek kao obavezni lik u kontekstu smanjivanja napetosti između Hrvatske i Srbije.
Dogovor o susretu tek nakon posjete Erdoganu
Međunarodna zajednica očekuje, opravdano, da Hrvatska i Srbija razgovaraju. I to je okej. Dvije granične zemlje, koje su prije manje od četvrt stoljeća vodile prilično gadan rat, naprosto moraju razgovarati zbog međusobne stabilnosti, i zbog stabilnosti svog geopolitičkog okruženja. No, očekivati da će Zagreb i Beograd u ovom trenutku riješiti bilo kakve ključne otvorene probleme jednako je nerealno kao i fantaziranja o naplati ratne štete. Sve je to danas smiješno i nevažno.
Ono što, međutim, može biti esencijalno važno – uz poneka značajna partikularna pitanja, poput Vučićeva sastanka s kardinalom Bozanićem, gdje će se sigurno razgovarati o Stepincu, ali i o odnosu Vatikana i Beograda – ono što zaista može biti važno jest pitanje Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina disfunkcionalna je država, koju Srbi uopće ne žele dok se Hrvati u njoj osjećaju majorizirano. U Bosni i Hercegovini upravo se vodi žestoka rasprava o promjeni izbornog zakona: Hrvatska inzistira na promjeni izbornog zakona, kako Bošnjaci više ne bi mogli odlučivati o hrvatskom članu Predsjedništva BiH, kao što su to bili činili u proteklih desetak godina, birajući Željka Komšića.
Prije posjeta Zagrebu, Aleksandar Vučić putovao je u Tursku u društvu bošnjačkog političkog lidera Bakira Izetbegovića, sina prvog bosanskohercegovačkog predsjednika Alije Izetbegovića. Prije Vučićeva posjeta Turskoj, Erdogana je posjetila Kolinda Grabar Kitarović. A vijest o Vučićevu posjetu Zagrebu objavljena je tek nakon što su se i hrvatska predsjednica i srpski predsjednik vidjeli s turskim diktatorom, koji ima važan utjecaj na bošnjačku politiku. Ovdje valja dodati kako su Hrvatska i Srbija formalno suodgovorne za primjenu Daytonskog sporazuma, koji je definirao sadašnje političko uređenje Bosne i Hercegovine.
Jedini način da se dogovore oko BiH jest da uključe i BiH
Na novinskoj konferenciji u Predsjedničkim dvorima Kolinda Grabar Kitarović rekla je kako Zagreb i Beograd imaju slične interese u BiH, da ondje Hrvati i Srbi dobro surađuju, te da Hrvatska inzistira na promjeni bosanskohercegovačkog izbornog zakona. Aleksandar Vučić nije htio komentirati pitanje izbornog zakona, ali je potvrdio da Srbi i Hrvati u BiH dobro surađuju, te je naglasio kako je Dragan Čović, aktualni politički lider bosanskohercegovačkih Hrvata, uvijek rado viđen gost u Beogradu.
Čini se, dakle, da je na pomolu novi hrvatsko-srpski dogovor o Bosni i Hercegovini, te da je dogovor o Bosni i Hercegovini jedini zaista efektivan rezultat Vučićeva dolaska u Zagreb. Što samo po sebi ne mora biti loše, jer je stanje u Bosni i Hercegovini doista neodrživo. Međutim, eventualni novi hrvatsko srpski dogovor o Bosni i Hercegovini može postojati jedino uz uvažavanje stavova bošnjačke strane, i uz njihov blagoslov takvog dogovora.
Ako su se, dakle, Zagreb i Beograd sporazumjeli o novoj platformi za rješavanje permanentne bosanskohercegovačke političke krize, u taj dogovor moraju uključiti i bošnjačku stranu. U suprotnom, u Zagrebu smo u ponedjeljak vidjeli tek novu inačicu famoznog sporazuma Tuđman-Milošević o BiH što i danas može biti dugoročno opasno. U Bosni, naime, ne smiju postojati bilateralni, nego samo trilateralni sporazumi. I Grabar Kitarović i Vučić spominjali su trilateralni okvir. Nadajmo se da su mislili ozbiljno.
Nastavite čitati