Malo što u hrvatskoj politici izaziva toliko idejno iskrenje, zapravo pravi pirotehnički spektakl, kao suočavanje HDZ-a s problemom demografije. Još u vrijeme dok je Tomislav Karamarko pripremao stranku za u konačnici ne baš uspješan pohod na vlast, priča o iseljavanju dobila je tretman milenijske nacionalne ugroze.
Mantru o sto tisuća iseljenih Karamarko je mjesecima ponavljao, kao da je iseljavanje stalo u trenutku kad je ambiciozni šef najjače oporbene stranke prvi put podvukao crtu i došao do okruglog broja emigranata. Naravno, za sve je bila kriva koalicijska vlast predvođena SDP-om, a oporbeni krugovi su između redaka davali za misliti ne događa li se to sve skupa namjerno, jer, zna se, ovi ionako nikad nisu željeli neovisnu Hrvatsku.
Očekivano iseljavanje
Stvarnost je, jasno, bila ponešto drugačija. Veliki val iseljavanja koji je zahvatio Hrvatsku svakako je došao kao posljedica ekonomskog zaostajanja za Zapadom, nesređenog društvenog sustava nagrizlog korupcijom, ali je bio i sasvim – očekivan.
Ulaskom u EU Hrvatska je ušla i na zajedničko tržište rada i, kao i svaka nova članica, suočila se s činjenicom da radnici – najveći gubitnici globalne i europske ekonomske krize koja je upravo u to vrijeme jenjavala – idu tamo gdje im se više – isplati. Jasno, dolaskom HDZ-a na vlast, ništa se nije promijenilo, iseljavanje se nastavilo, samo u zadnjih godinu-dvije nešto usporenijim ritmom, jer su oni koji su kanili otići već digli sidro.
“Plenkovićevih tisuću”
Karamarko je 2015. godine, kako se predizborna kampanja zagrijavala, iz rukava izvukao još jednu okruglu brojku, e kako bi riješio pitanje “bijele kuge”, odnosno negativnog prirodnog prirasta na koji se gadno nadovezalo iseljavanje po ulasku u EU. Tisuću eura za svako novorođenče trebalo je tako dramatično popraviti natalitet, preokrenuti trendove i oduševiti narod okupljen na HDZ-ovim predizbornim skupovima. Jedino u čemu je tih deset stotina obećanih eura uspjelo bilo je ovo potonje.
A čini se da je jednako učinkovita i mjera koju bi mogli nazvati “Plenkovićevih tisuću”. Ako je vjerovati izvješćima, na predizbornom skupu svoje stranačke frakcije u Splitu, premijerovu najavu nove mjere okupljeni su pozdravili “burnim pljeskom”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nije Alan Ford
“Ministarstvo rada priprema novu mjeru – poticajnu mjeru za povratak naših ljudi koji su privremeno otišli u inozemstvo. Mi ćemo ih financijski poduprijeti da se vrate”, kazao je Plenković i publiku bacio u delirij.
Ne, nije pretjerivanje. Nije Alan Ford. Nije NewsBar. Premijer je doista obećao da će nuditi novac iseljenicima da se vrate u Hrvatsku. Netko tko je, recimo, otišao u Irsku i tamo si uredio život za trostruku plaću u odnosu na onu u Hrvatskoj sigurno će se pomamiti za tisuću, ili deset tisuća eura (mora bit’ okrugla brojka!) koje će mu ponuditi Domovina. Pritom se, naravno, od onih koji su cijelo vrijeme ostali raditi u Hrvatskoj i koji će sad plaćati “financijsku potporu” povratnicima očekuje samo – burni pljesak.
Opsjena
Poseban touch u ovoj predizborno-programskoj papazjaniji karamarkovskog tipa daje ministarstvo zaduženo za pripremu mjere. Na čelu Ministarstva rada je, naime, Josip Aladrović, čovjek koji je s mjesta ravnatelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje lani “apsolutno stajao” iza izračuna o tome da će sindikalni zahtjevi oko mirovinske reforme značiti gubitak 45 milijardi kuna, da bi samo pola godine kasnije, s mjesta ministra i nakon usvajanja svih sindikalnih zahtjeva, uvjeravao javnost kako je napravljen “korak naprijed u daljnjem unapređenju mirovinskog sustava”. Doista je teško je ne osjetiti tinjajuću nestrpljivost pri iščekivanju konkretnih obrisa mjera za “povratak naših ljudi” koje priprema Aladrovićevo ministarstvo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Šalu na stranu, savršeno je jasno da se ovdje kao i kod Karamarkovih 1.000 eura po bebi, radi o najprizemnijoj predizbornoj PR opsjeni, koja će, ako kojim nevjerojatnim slučajem ikad i zaživi imati učinak ravan ili vrlo blizak nuli. No, kako najesen slijede parlamentarni izbori, sad se već može govoriti o strategiji.
Samo reforme
S obzirom na to da su skoro četiri godine mandata potrošene sasvim uludo, plutajući tek poluvješto na pozitivnim globalnim gospodarskim trendovima (kojima dok ovo čitate koronavirus upravo staje na kraj), obzirom da su se reforme svele na korekciju stopa poreza na dohodak (u korist bogatijih), HDZ je očito u izbornoj godini odlučio pojačati na maksimum stroj za proizvodnju magle.
Pardon, reformi. Pa tako, eto, nakon odrađene mukotrpne reforme dana koji se u kalendaru obilježavaju crvenom bojom, Stranka priprema i ograničavanje rada nedjeljom (palo dvaput na Ustavnom sudu, sva je prilika da će i treći put – ali nakon izbora) i vrhunac sustavnih promjena hrvatskog društva – nuđenje “financijske potpore” za “povratak naših ljudi iz inozemstva”. Samo reforme, rekli bi oni koji su dvaput zaredom omogućili HDZ-u da dođe na vlast.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Čini se da nije dovoljno odjeknula urnebesna najava: premijer iseljenicima nudi novac da se vrate
Pripremite se za kaos na granicama - Plenković obećava 'financijske potpore' povratnicima iz inozemstva
S obzirom na to da su skoro četiri godine mandata potrošene sasvim uludo, plutajući tek poluvješto na pozitivnim globalnim gospodarskim trendovima (kojima dok ovo čitate koronavirus upravo staje na kraj), obzirom da su se reforme svele na korekciju stopa poreza na dohodak (u korist bogatijih), HDZ je očito u izbornoj godini odlučio pojačati na maksimum stroj za proizvodnju magle.
Malo što u hrvatskoj politici izaziva toliko idejno iskrenje, zapravo pravi pirotehnički spektakl, kao suočavanje HDZ-a s problemom demografije. Još u vrijeme dok je Tomislav Karamarko pripremao stranku za u konačnici ne baš uspješan pohod na vlast, priča o iseljavanju dobila je tretman milenijske nacionalne ugroze.
Mantru o sto tisuća iseljenih Karamarko je mjesecima ponavljao, kao da je iseljavanje stalo u trenutku kad je ambiciozni šef najjače oporbene stranke prvi put podvukao crtu i došao do okruglog broja emigranata. Naravno, za sve je bila kriva koalicijska vlast predvođena SDP-om, a oporbeni krugovi su između redaka davali za misliti ne događa li se to sve skupa namjerno, jer, zna se, ovi ionako nikad nisu željeli neovisnu Hrvatsku.
Očekivano iseljavanje
Stvarnost je, jasno, bila ponešto drugačija. Veliki val iseljavanja koji je zahvatio Hrvatsku svakako je došao kao posljedica ekonomskog zaostajanja za Zapadom, nesređenog društvenog sustava nagrizlog korupcijom, ali je bio i sasvim – očekivan.
Ulaskom u EU Hrvatska je ušla i na zajedničko tržište rada i, kao i svaka nova članica, suočila se s činjenicom da radnici – najveći gubitnici globalne i europske ekonomske krize koja je upravo u to vrijeme jenjavala – idu tamo gdje im se više – isplati. Jasno, dolaskom HDZ-a na vlast, ništa se nije promijenilo, iseljavanje se nastavilo, samo u zadnjih godinu-dvije nešto usporenijim ritmom, jer su oni koji su kanili otići već digli sidro.
“Plenkovićevih tisuću”
Karamarko je 2015. godine, kako se predizborna kampanja zagrijavala, iz rukava izvukao još jednu okruglu brojku, e kako bi riješio pitanje “bijele kuge”, odnosno negativnog prirodnog prirasta na koji se gadno nadovezalo iseljavanje po ulasku u EU. Tisuću eura za svako novorođenče trebalo je tako dramatično popraviti natalitet, preokrenuti trendove i oduševiti narod okupljen na HDZ-ovim predizbornim skupovima. Jedino u čemu je tih deset stotina obećanih eura uspjelo bilo je ovo potonje.
A čini se da je jednako učinkovita i mjera koju bi mogli nazvati “Plenkovićevih tisuću”. Ako je vjerovati izvješćima, na predizbornom skupu svoje stranačke frakcije u Splitu, premijerovu najavu nove mjere okupljeni su pozdravili “burnim pljeskom”.
Nije Alan Ford
“Ministarstvo rada priprema novu mjeru – poticajnu mjeru za povratak naših ljudi koji su privremeno otišli u inozemstvo. Mi ćemo ih financijski poduprijeti da se vrate”, kazao je Plenković i publiku bacio u delirij.
Ne, nije pretjerivanje. Nije Alan Ford. Nije NewsBar. Premijer je doista obećao da će nuditi novac iseljenicima da se vrate u Hrvatsku. Netko tko je, recimo, otišao u Irsku i tamo si uredio život za trostruku plaću u odnosu na onu u Hrvatskoj sigurno će se pomamiti za tisuću, ili deset tisuća eura (mora bit’ okrugla brojka!) koje će mu ponuditi Domovina. Pritom se, naravno, od onih koji su cijelo vrijeme ostali raditi u Hrvatskoj i koji će sad plaćati “financijsku potporu” povratnicima očekuje samo – burni pljesak.
Opsjena
Poseban touch u ovoj predizborno-programskoj papazjaniji karamarkovskog tipa daje ministarstvo zaduženo za pripremu mjere. Na čelu Ministarstva rada je, naime, Josip Aladrović, čovjek koji je s mjesta ravnatelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje lani “apsolutno stajao” iza izračuna o tome da će sindikalni zahtjevi oko mirovinske reforme značiti gubitak 45 milijardi kuna, da bi samo pola godine kasnije, s mjesta ministra i nakon usvajanja svih sindikalnih zahtjeva, uvjeravao javnost kako je napravljen “korak naprijed u daljnjem unapređenju mirovinskog sustava”. Doista je teško je ne osjetiti tinjajuću nestrpljivost pri iščekivanju konkretnih obrisa mjera za “povratak naših ljudi” koje priprema Aladrovićevo ministarstvo.
Šalu na stranu, savršeno je jasno da se ovdje kao i kod Karamarkovih 1.000 eura po bebi, radi o najprizemnijoj predizbornoj PR opsjeni, koja će, ako kojim nevjerojatnim slučajem ikad i zaživi imati učinak ravan ili vrlo blizak nuli. No, kako najesen slijede parlamentarni izbori, sad se već može govoriti o strategiji.
Samo reforme
S obzirom na to da su skoro četiri godine mandata potrošene sasvim uludo, plutajući tek poluvješto na pozitivnim globalnim gospodarskim trendovima (kojima dok ovo čitate koronavirus upravo staje na kraj), obzirom da su se reforme svele na korekciju stopa poreza na dohodak (u korist bogatijih), HDZ je očito u izbornoj godini odlučio pojačati na maksimum stroj za proizvodnju magle.
Pardon, reformi. Pa tako, eto, nakon odrađene mukotrpne reforme dana koji se u kalendaru obilježavaju crvenom bojom, Stranka priprema i ograničavanje rada nedjeljom (palo dvaput na Ustavnom sudu, sva je prilika da će i treći put – ali nakon izbora) i vrhunac sustavnih promjena hrvatskog društva – nuđenje “financijske potpore” za “povratak naših ljudi iz inozemstva”. Samo reforme, rekli bi oni koji su dvaput zaredom omogućili HDZ-u da dođe na vlast.